Buketić u vazi
Domagoj, jesi siguran da tvoji dolaze danas? Možda bi im trebao nazvati i podsjetiti ih na vrijeme?
Mirela je stajala pred ogledalom u hodniku, popravljala naušnicu. Ruke su joj lagano drhtale, premda to sama sebi ne bi priznala. Trideseti rođendan. Okrugla brojka. Htjela je da sve prođe u miru. Bez svađa, bez tihih pogleda preko stola, bez onog vječnog osjećaja da nešto radi pogrešno.
Domagoj je izašao iz kuhinje s šalicom kave. Imao je trideset i dvije godine, i mogao je raditi nekoliko stvari odjednom: piti kavu, slušati radio, čitati poruke na mobitelu i usput slušati ženu. Barem je tako mislio.
Nazvat ću ih, ne brini.
Ne brinem. Samo pitam.
Mirela, dolaze. Mama je rekla u tri.
Sada je tek pola jedan. Moram još postaviti stol, dovršiti pitu, presvući se
Napokon je odložio mobitel i zaista je pogledao. Pravo, toplim pogledom.
Lijepa si već sad.
Domagoj
Što?
Ne zabušavaj. Nazovi ih.
Nasmiješio se, spustio šalicu na police i okrenuo broj. Mirela je otišla u kuhinju, nije htjela čuti razgovor. Ne zato što joj je bilo svejedno naprotiv, znala je predobro kakvim tonom svekrva odgovara, koliko dugo čeka prije nego odgovori, kako zvuči briga iza koje leži ispitivanje. Tri godine ju je proučavala.
Odnos sa svekrvom, Milenom, nikada nije došao na svoje. Ne zato što su se otvoreno svađale; bilo je tu nečeg suptilnijeg. Pristojni osmjesi, pitanja koja su djelovala majčinski, a u stvarnosti pipala ranjivost. I stalni osjećaj da nije baš ona prava.
Milena je imala šezdeset i jednu godinu, radila je kao računovotkinja u građevinskoj firmi, uvijek uspravna, govor joj je bio brz, ali smiren. Nikad nije vikala. To je, možda, bilo najteže. Na povik možeš uzvratiti. Na hladnu mirnoću, dok ti sama kiptiš iznutra ne možeš.
Svekar, Ivan, bio je drugačiji. Šezdeset četiri godine, umirovljeni inženjer, volio nogomet i zagorske štrukle. Mireli je bio simpatičan. Otvoren, bez skrivenih misli. Znao bi reći, bez okolišanja: “Mirela, odličan ti je danas grah”, ili “Domagoj, ne slušaj ženu, glup si”. Nije se bavio nijansama, nije lovio rubove. Samo je živio.
Domagoj se vratio u kuhinju.
I?
Dolaze u tri. Sve ok.
To je sve?
Sve.
Mirela je šutjela i premetala nasjeckano povrće s tanjura na tanjur.
Nije ju ništa zanimalo? Poklon barem?
Nemoj razbijati glavu.
Nisam. Samo mislim, moglo bi se barem cvijeće donijeti. Reda radi.
Donijet će. Pa nisu vanzemaljci.
Mirela nije odgovorila. Uzimala je rajčicu, rezala ravno i polako, bez žurbe. Tako se osjećala sigurnije.
Jutro je, zapravo, krenulo dobro. Domagoj ju je probudio već u osam, što je bilo potpuno neobično vikendom bi znao spavati do deset. Otvorila je oči i vidjela ga kako stoji uz krevet, s malenom kutijicom u ruci. Djelovao je smiješno i nježno istodobno. Odrasli muškarac u širokoj majici, raščupane kose, s kutijicom u ruci.
Sretan rođendan, Mirela.
Oslonila se na jastuk.
Već si budan?
Namjerno sam rano ustao.
Zbog čega?
Zbog tebe, zbog čega drugog.
U kutijici je bio prsten. Ne nekakav skupocjeni, bez dijamanta ili gravure. Tanak srebrni prsten, s malim plavim kamenčićem. Možda akvamarin? Nije znala razliku među kamenjem. Ali bio je baš onakav kakav bi sama izabrala.
Domagoj…
Nemoj plakati, dogovor je bio.
Ne plačem.
Dobro onda.
Navukla je prsten na srednji prst desne ruke. Točno, kao da je napravljen za nju.
Kako si znao veličinu?
Uzeo sam stari iz ladice. Onaj što ne nosiš.
Tajni agent!
Izviđač!
Mirela se nasmijala i povukla ga za ruku. Ostali su još pola sata pričati o glupostima, promjeni zavjesa, o mačku iz susjedstva koji opet noću smeta. Bilo je to dobro jutro, ona vrsta jutra koju voliš malo produžiti.
Kasnije je Domagoj otišao pripremiti doručak, a Mirela je ležala i promatrala prsten. Pomislila je kako trideset godina nije ništa strašno, tek broj. Ima sve što joj treba: dobar muž, svoj stan, pristojan posao. Danas bi trebalo biti dobro.
Nije mogla znati kako će se dan odviti.
Doručak je bio jednostavan i ukusan. Kajgana s rajčicama, tost sa sirom, kava. Na stol je stavio malu vazu s tri žuta tulipana, slične kakve svaki dan viđa na tržnici na putu do posla. Ali sad su bili na njenom stolu i to ju je razveselilo.
Gosti u tri rekao je mažući tost Znači, imamo još tri sata za sebe.
Moram još pitu ispeći.
Dva sata onda.
I stol postavit.
Onda sat vremena.
Domagoj.
Što?
Umjesto izračuna vremena, bolje pomozi.
I pomogao je. Treba priznati stvarno je pomogao. Obrisao prašinu u dnevnoj sobi, donio dodatne stolice. Pronašao stolnjak što su ga dobili za svadbu i nikad ga nisu koristili. Bio je prelijep za svakodnevicu.
Danas ga postavimo? pitala je Mirela.
Pa ipak je rođendan.
Upravo tako.
Stolnjak je bio krem, sa sitnim vezom uz rub. Godinama u ormaru, kao nov. Mirela ga je zagladila, pomišljajući da je zaista dobro što ga je sačuvala baš za danas.
Pitu je pekla sama. Šarlota obična, ali uvijek uspije. Jabuke su još bile sa sela, iz podruma, iz jeseni. Naribala ih je s cimetom i prelila smjesom. Pećnica je ugodno zujala, a kuhinja je mirisala na dom i mir.
Mirela, bezveze se brineš zbog mojih rekao je Domagoj sjedeći na barskoj stolici. Oni te prihvaćaju.
Znam.
Kažeš “znam”, ali svaki put kad dođu, napeti si.
Kako?
Sva si ukočena. Kao da čekaš katastrofu.
Nije odmah odgovorila. Miješala je tijesto, pogledala kroz prozor.
Sjećaš se prošlog Božića?
Mhm.
Kad ti je mama prigovorila da nema dosta soli u francuskoj salati?
To je bilo o soli.
Znam, ali svaki put je nešto sol, zavjese, kilaža.
Domagoj je zašutio.
Takva je ona. Bez loše namjere.
Znam. Ali od toga nije lakše.
Prišao joj je i zagrlio je s leđa.
Danas će biti u redu. Obećajem.
Naslonila se na njega. Povjerovala je ili je barem odlučila da će povjerovati. Nekad je to isto.
U pola dva išla se presvući. Imala je haljinu upravo za tu priliku tamnoplavu, jednostavnu, ali lijepu. Ne kičastu, ne balsku, već haljinu kakvu bi nosila žena od trideset godina na svoj rođendan. Navukla ju je, zakopčala straga i stala pred ogledalo.
Ništa loše. Dapače lijepo.
Dotaknula je malo ruža, pažljivo, nježno, kao što joj je prijateljica Jelena prošli rođendan poklonila parfem “Ljetni vrt”, miriše na cvijeće i sunčani dan.
Domagoj ju je vidio i glasno zazviždao.
Opa.
Opa što?
Izgledaš odlično.
Hvala.
Plava ti super stoji.
To govoriš svake godine.
I mislim svake godine.
Nasmijala se. Otišla provjeriti pitu bila je savršeno rumena, mirisala na cimet i jabuke. Izvadila ju je na policu. Popravila stolnjak, složila pribor.
Stol je bio predivan. Potrudila se salate, narezak, pečena piletina s krumpirom i kiselim krastavcima. Domaći kruh u pletenoj košarici. Vino iz studenca, nije bilo skupo, ali nije ni najjeftinije. Sve na mjestu.
Predivno rekao je Domagoj gledajući stol.
Nadam se.
Mirela, istina je znaš napraviti slavlje.
Znam rekla je mirno.
Točno u tri zazvonila su vrata. Baš kako je Milena uvijek dolazila, u minutu točna bila je to osobina koju je Mirela potajno poštovala.
Domagoj je otišao otvoriti. Mirela je još jednom udahnula i pošla za njim.
U hodniku su već skidali kapute. Milena, u tamno-bordo sakou i sređenim hlačama, izgledala je dotjerano, možda previše službeno. Ivan je bio u sivom džemperu i odmah je zagrlio Mirelu.
Sretan rođendan, Mirela! Trideset je ozbiljna stvar!
Hvala, Ivane.
Rekao sam ti, nemoj me zvati Ivane, zovi me samo Ivan!
Milena je pričekala, poljubila je Mirelu u obraz, pažljivo pazeći da ne umrlja ruž.
Sretan rođendan, draga moja Mirela. Trideset je najbolja godina.
Hvala, gospođo Milena. Izvolite, sve je spremno.
Sjesti su u dnevnu sobu. Ivan je odmah pohvalio stol.
E, to je slavlje kakvo treba! Domagoj, sretnik si.
Znam javio se Domagoj.
Milena je gledala stol. Ne s podsmijehom, samo vrlo pozorno. Potom je rekla:
Predivno si složila, Mirela. Stolnjak vam je krasan.
Svadbeni rekla je Mirela.
A, pa to je baš lijepo. Dočekao i ovaj dan.
Rođendan ipak je nešto posebno.
Uzeli su vino. Ivan je trljao ruke.
Za slavljenicu!
Popili su. Mirelu je nešto popustilo iznutra. Možda će stvarno biti dobro.
Mirela, kako je na poslu? pitao je Ivan grabeći salatu.
Dobro. Jedan projekt smo dovršili prošli tjedan, sad je malo mirnije.
Koji projekt?
Radimo uređenje unutrašnjosti novog trgovačkog centra.
To ti je ozbiljan posao. Kak’ to zamisliš, sve?
U timu radim, nije to samo moj rad.
E, bravo iskreno je rekao Ivan To traži kreativnost.
Milena je jela pažljivo, slušala sve. Potom upita:
A, Mirela, jesi li ikad razmišljala nešto bliže poslu, da se ne vozite toliko?
Posao je posao rekla je Mirela. Važno mi je da volim ono što radim.
Razumijem. Samo pitam.
Sve u redu, gospođo Milena.
Pauza. Ivan je opet dignuo atmosferu.
Piletina je posebna! Tvoj recept?
Moj.
Daj to Mileni, nije dugo tako radila.
Ivane mirno će Milena.
Pa kaj? Fino je, kaj šutim?
Ništa ne šutiš.
Mirela se nasmijala, otišla po još kruha. Domagoj joj je ispod stola kratko stisnuo ruku. Osjetila se bolje.
Razgovarali su o svemu. O Ivanovom susjedu kojem su pukle cijevi. O serijama na teveu. O novom parku u kvartu i šetnjama u proljeće.
Nakon pola sata Milena reče, kao usput:
Mi, uostalom, došli smo bez poklona. Htjeli smo dati novac, ali ćemo kad odlučimo što bi ti zapravo trebalo.
Mirela podigne pogled.
Nije odmah znala što je točno osjetila. Nije bila ni ljutnja ni bol, prvo samo zbunjenost. To je njen rođendan. Trideseti. Došli su njezinoj kući, sjeli za stol, jedu i piju, i kažu bez poklona, kao da samo iznose obavijest.
Razumijem rekla je tiho.
Reci što želiš kasnije, ili ćemo dati kune.
U redu, gospođo Milena.
Sad je baš bilo nezgodno.
Mirela kimne i uzme čašu. Zasipa pogledom sve preko stola, preko svakoga.
Domagoj je gleda. Osjećala je njegov pogled, ali nije ga tražila očima.
Ivan kao da nije odmah shvatio, taman žvačući kruh, kratko pogledao u ženu, zatim u Mirelu, i na kratko zašutio.
Možda još piletine? upita napokon.
Nitko ne odgovara.
Milena mirno grabi još salate. Nije se činila krivom. Rijetko je uopće izgledala krivo. Bila je uvjerena da je sve rekla ispravno.
To mirnoća, to je bilo najteže. Da je barem pokazala sram ili rekla oprosti, možda bi bilo lakše. Ali sjedila je i jela salatu.
Gospođo Milena reče Mirela, ravnim glasom na svoje iznenađenje. Mogu li vas nešto pitati?
Naravno, Mirela.
Jeste li unaprijed znali da nećete donijeti poklon?
Pauza.
Razmišljali smo o tome. Bolje je vidjeti što ti zaista treba.
Znači, znali ste ranije.
Mirela, to nije nikakva drama. Poklonit ćemo drugo put.
Nisam ni rekla da je drama. Odložila je vilicu. Samo mi je zanimljivo. Da ste mi javili ranije, ne bih se ničemu nadala.
Nadala si se?
Pauza.
Gospođo Milena glas joj je bio miran, ali osjećala je lagano podrhtavanje danas mi je trideset godina. Godinu dana sam čekala taj dan. Kuhala sam cijeli dan, trudila sam se. Poklon nije stvar u novcu, nego da čovjek pokaže da mu je stalo. Dosta bi bilo i cvijeće.
Mirela, odrasla si žena reče Milena, glas originalno miran. Zbog cvijeća si potresena?
To odrasla žena nešto je prelomilo u Mireli, tiho ali jasno.
Upravo tako reče i sebi čestitam.
Ustala je, uzela tanjure i otišla u kuhinju. Ne iz bijesa, nego jer je morala. Stala je kod prozora. Djeca su na igralištu vozila bicikle. Nebo je bilo sivo, ali suho.
Mirela.
Domagoj je ušao i zatvorio vrata.
Mirela, jesi li dobro?
Jesam.
Nisi.
Domagoj, vrati se gostima.
Mirela.
Okrenula se.
Ne želim scenu na moj rođendan. Vrati se, i ja ću uskoro doći. Bit će u redu. Može?
Nije bila u pravu.
Znam.
Ozbiljno mislim, nekulturno je to bilo.
Domagoj, molim te. Idi.
Gledao ju je nekoliko sekundi, pa kimnuo i otišao. Čula je da se vratio u dnevnu sobu.
A onda njegov glas, tih ali odlučan:
Mama, želim nešto reći.
Mirela je zastala.
Sinko, što sad? Ivan.
Tata, sačekaj. Mama, ovo nije bilo u redu. To što ste rekli Mireli.
Što sam rekla? hladno Milena.
Da ste došli bez poklona i da ćete kasnije. Rođendan je. Za stolom. To je ružno.
Domagoj, pretjeruješ. Objasnili smo.
Nije stvar u poklonu, mama. Stvar je u načinu. I onda si Mireli rekla da je odrasla žena kad je pokušala objasniti da joj je žao. Ima pravo.
Pauza.
Domagoj, ti ćeš ženu braniti protiv rođene majke?
Mama. Nije obrana, nego istina. Postoje razlike.
Mirela je stajala kod sudopera i slušala. Nije imala namjeru slušati, ali nije mogla pomaknuti noge.
Ivan, čuješ li? Milena.
Čujem, Milena. I, pravo ti je Domagoj rekao. Ja sam isto mislio da su barem trebale cvijeće.
Ivane!
Pa, što, Milena. Trideseti rođendan je to. Ja bih donio i tortu.
Mirela je tiho izdahnula. Natočila si vode, popila gutljaj. Počešljala se, vratila u dnevnu sobu.
Kad je ušla, svi su šutjeli. Sjela je.
Pitu ćete? upita tiho.
Mirela počela je Milena.
Gospođo Milena, sve je u redu. Stvarno podignula je pogled ne želim svađe za rođendan. Idem po pitu.
Donijela je šarlotu, narezala, podijelila porcije. Sve je bilo pristojno i tiho. Potom je natočila čaj.
Ivan je pojeo krišku bez riječi. Potom reče, tiho:
Fina pita, Mirela. Svaka ti čast.
Hvala.
Milena je pila čaj sitnim gutljajima. Nije ništa govorila. Domagoj je gledao čas majku, čas ženu. Nije znao što sad.
Sjedili su još dvadesetak minuta, razgovor je bio nikakav. Nitko nije bio ljut, naprosto se nešto teško diglo u zrak.
U jednom trenutku Milena je odložila šalicu.
Mi ćemo sada krenuti. Već je kasno.
Bilo je pola pet, vani još svijetlo.
Kako želite rekla je Mirela.
Hvala na svemu. Sve je bilo odlično.
Nema na čemu.
Ivan se protegno, zaškripao leđima.
Domagoj, isprati nas.
Naravno, tata.
Mirela je ostala u sobi. Čula ih je u hodniku, Ivana i Milenu, tihe rečenice i zatvaranje vrata.
Tišina.
Sjedila je pred stolom s nedovršenom kriškom šarlote i gledala u stolnjak. Uvezene cvjetiće po rubu.
Domagoj se vratio za minutu. Sjeo nasuprot, protrljavši lice dlanovima.
Otišli su.
Čula sam.
Šutnja.
Mirela
Ne treba.
Ne treba što?
Ne trebaš objašnjavati ni opravdavati. Ni nju, ni sebe. Samo budi ovdje.
Zašutio je.
Vani je prošao auto, negdje se zalupljuju prozori, iz kuhinje zuji frižider.
Žao mi je naposljetku je rekla ali nije stvar u poklonu.
Znam.
Dovoljno bi bilo oprosti. Ili samo doći. Ali odrasla žena, to me potuklo.
Domagoj je kimnuo.
Reći ću joj kasnije.
Ne treba.
Mora.
Ne sada. Kad ja budem mogla pričati bez ljutnje.
Gledao ju je. Zatim ustao, prišao joj i sjeo uz nju.
Želim da ti rođendan bude dobar.
Jest dobar. Ima puno lijepog. Jutro je bilo prekrasno.
I prsten?
I prsten pogleda ruku prsten je baš lijep.
I pita ti je savršena.
Pite uvijek znam.
Uzeo ju je za ruku.
Imam ideju.
Kakvu?
Idemo negdje biti sami.
Gdje?
Možemo prošetati do Galerije u Radićevoj, dolje imaju zgodan bar. Ili samo prošetat’ kvartom.
Domagoj, u haljini sam.
Odlično. Lijepa žena u lijepoj haljini ide u lijep bar. To je posve normalno.
Mirela je mojila.
Stol treba pospremiti.
Ostavit ćemo to za sutra.
Ne možemo tako.
Možemo. Ništa se neće dogoditi tim tanjurima za noć.
Pileću posudu ću staviti u frižider, ostalo čekat može.
Gledala ga je. U njegovim očima bilo je nešto što je smirivalo, samo zato što je tamo.
Dobro rekla je. Idemo.
On je spremio piletinu u frižider. Ona je navukla kaput. Uzela torbicu. Pogledala se u ogledalu u hodniku malo podočnjaka, malo razmazane šminke pod desnim okom. Prstom je popravila.
Spremna?
Spremna.
Izišli su. Lift je bio spor, kao uvijek, mirisao na stari sprej. Mirela je gledala svjetla tipki, mislila o ničemu.
Van je bilo svježe, ali ne hladno. Proljetna večer, suh zrak i onaj blagi miris prve zelene trave. Ulične lampe su već gorjele, a još nije bila tama.
Kako je lijepo vani Mirela će.
Istina.
Šetali su polako. On ju je primio pod ruku. Nije se odmaknula.
Bar Galerija bio je u podrumu, s blagim svjetlom i tihom glazbom. Bili su tamo jednom, za godišnjicu. Stolovi su bili razdvojeni, nitko nije žurio niti dosađivao.
Unutra je bilo mirno. Smjestili su se u kut, za drvenim stolom. Konobarica je donijela jelovnik.
Što ćeš?
Crno vino.
Samo to?
I platu sireva, ako imaju.
Naručio je. Ona je skinula kaput, pažljivo se ogledala. Tiho je svirao jazz, netko je u kutu čitao knjigu.
Domagoj.
Da?
Dobro si napravio što si joj rekao.
Pogledao ju je.
Čula si?
Čula. Izvini. Nisam htjela.
Nema veze.
Nema, jer ti si bio u pravu. To mi je značilo.
Kimnuo je.
Znam da ne voliš kad ulazim u njihove stvari.
Ne volim kad ulaziš u krivom trenutku. Ali danas je bio taj trenutak.
Sad je vjerojatno ljuta.
Neka rekla je Mirela i ja sam.
Imamo pravo.
Imamo. Svatko ima pravo na svoje osjećaje.
Konobarica je donijela vino i sir. Mirela je otpila gutljaj.
Dobro je.
Drago mi je.
Znaš birati vina?
Ne. Samo sam tražio crno.
Nasmijala se. Ne zato što je bilo posebno smiješno. Nekako je postalo lakše pa je smijeh izletjeo.
Domagoj, mogu li nešto pitati iskreno?
Naravno.
Razumiješ li do kraja zašto mi je s njom teško?
Pauza.
Mislim da djelomično razumijem. Do kraja baš i ne.
To je iskreno.
Meni je ona mama. Ja ju vidim drugačije. Navikao sam na sve njene navike, ne primjećujem.
Upravo to. Mirela je vrtjela čašu vina. Nije loša osoba. Samo je navikla biti u pravu. Kad netko pokraj nje radi drukčije, njoj je to izazov, a ja stalno radim drukčije. Druga hrana, druge zavjese, drugi posao. Drugačija sam.
Dobra si.
Znam nasmijala se. Ali sam uvijek drugačija. To joj je teško.
Naviknut će.
Možda. Tri godine je prošlo.
Mirela.
Što?
Ja sam na tvojoj strani. Znaš to, zar ne?
Gledala ga je napokon pravo u oči. Znam. Danas si to pokazao. To mi je važno. Zaista.
Šutjeli su. Lagani jazz trajao dalje, par u kutu razmjenjivao tihe riječi o knjigama. Ispod prozora, ljudi i pas.
Ispričaj mi nešto veselo reče Mirela.
Što?
Bilo što. Priču, misao.
Zamislio se.
Danas je Petar na poslu skoro uništio printer.
Kako?
Ubacio je kovanicu. Nije jasno zašto.
Zašto?!
Kaže, slučajno. Ali mu nitko ne vjeruje.
Mirela se nasmijala.
Odrasli čovjek.
Trideset pet godina. Inženjer. Kovanice u printeru.
Svatko ima svoje probleme.
Ostali su tamo sat i pol, popili vino, naručili još vodu. Pričali o svemu. O ljetu koje dolazi, mogućem putovanju do Istre, o bučnom mačku iz susjedstva.
Osjećala je kako se tuga polako smiruje. Nije nestala. Znalaje da će još pamtiti onu rečenicu o odrasloj ženi. Zna da će je sutra opet zaboljeti. Da će za tjedan dana, kad Milena nazove, opet osjetiti mali žalac.
Ali sada je bilo dobro. Tihi bar, jazz, crno vino, muž preko puta i trideset godina dobro proživljenih.
Idemo? upita Domagoj.
Idemo.
Izašli su. Van je bilo tamnije, prohladno. Primila ga je pod ruku.
Doma je bilo tiho. Stol je stajao kao što je bio. Pita pod krpom, čaše, stolnjak.
Dobro rekla je, izuvši cipele. Sutra ćemo počistiti.
Sutra ćemo složi se Domagoj.
Ušla je u sobu, upalila lampu. Mekano svjetlo. Presvukla se, skinula kopče. Sjela na kauč.
Na mobitelu par poruka. Jelena joj je slala hrpu emotikona i najavila da će zvati za vikend. Prijateljica Matea kratko: Za tridesetku! Najbolja si! Mama je poslala glasovnu koju će poslušati sutra, kad bude mirnija.
Bila je i poruka od Ivana. Nije je odmah primijetila.
Jednostavno: Mirela, oprosti. Glup sam, trebao sam cvijeće. Milena će ti sutra nazvati. Sretan rođendan još jednom. Dobra si.
Pročitala je dvaput, spremila mobitel.
Domagoj?
Da?
Tata ti je napisao.
Izašao je iz kuhinje.
Što je rekao?
Ispričava se. Milena će nazvati.
Domagoj je šutio.
Eto.
Bit će bolje.
Mirela je pogledala prsten na ruci. Onda lampu, pa kroz prozor na svjetla drugih stanova.
Vidjet ćemo rekla je.
Ne ljutito, ne sretno. Samo mirno.
Domagoj dođe, sjedne uz nju, upali televizor, zvuk skoro do kraja. Samo slike.
Rođendan.
Da.
Kako je biti trideset?
Ne znam još. Pitaj za godinu dana.
Primio ju je za ruku. Nije ju maknula.
Tako su sjedili, u tišini, s utišanim televizorom, neurednim stolom i pitom pod krpom. S tugom što nije otišla, ali više nije pekla. S prstenom na ruci i šaljivom porukom svekra.
Ujutro, u pola jedanaest, zazvonilo je. Mirela je još bila u pidžami i baš je spremala stol. Domagoj je otvorio.
Pred vratima je stajala Milena. Sama, bez Ivana. U rukama skroman buket bijele krizanteme i malo zelenila, iz kioska kraj tramvajske stanice.
Mirela iziđe iz sobe.
Gledale su se.
Mirela reče Milena, ton isti, ali tiši. Došla sam evo ti.
Pruži joj buketić.
Mirela priđe i uzme cvijeće.
Hvala, gospođo Milena.
Jučer sam pogrešno rekla. To nije bilo u redu.
Pauza.
Čujem vas.
Povrijedila sam te.
Da.
To je bilo lako, bez suza, bez svega. Samo da.
Milena kimne, kratko.
Mogu ući?
Naravno. Uđite.
Pošle su u kuhinju. Mirela stavi kuhalo za vodu. Izvadi šalice.
Domagoj pozove ga.
Da javi se iz sobe.
Čaja?
Može.
Mirela pronađe vazu, malu, plavu. Natoči vode, stavi krizanteme. Stavi je na prozor.
Milena je sjedila i gledala to.
Lijepa vaza reče.
Isto od svadbe.
Imate puno toga od svadbe.
Čuvamo jednostavno će Mirela.
Kuhalo proključa. Nalije čaj. Sjednu zajedno. Razgovor je oprezan, spor, kao da svi gaze po ledu.
Nazvat ću Ivana, reći ću mu da je sve u redu Milena će. Brinuo je.
U redu.
On vas voli, Mirela. Oboje.
Znam. Dobar je čovjek.
Pauza.
I ja se trudim reče Milena. Tiho, više sebi.
Mirela pogleda. U tom trudim se bilo je nešto iskreno, nešto što nije naučeno. Tako živi: trudi se, kako zna. Ne ide joj savršeno, ali trudi se.
Znam reče Mirela. Trudim se i ja.
Milena podigne pogled. Nešto joj zatreperi u očima, teško opisati što.
Popile su čaj. Milena se sprema otići.
U hodniku navlači kaput. Okrene se Mireli.
Sretan rođendan, Mirela. Trideset, to to je dobra brojka. Sve je još pred tobom.
Hvala reče Mirela.
Kad su se vrata zatvorila, stane u hodniku nekoliko sekundi. Krene u kuhinju.
Krizanteme su na prozoru. Bijele, skromne, pomalo nespretne. Skinula je celofan, ali je ostavila vrpcu. Cvijeće nije ništa posebno. Ono što uzmeš na brzinu kad ne znaš što drugo.
Ali, stajale su tamo.
Domagoj je došao iza nje, zagrlio je. Gledali su cvijeće.
Kako je?
U redu.
Razgovarale ste?
Malo. Koliko se dalo.
I to je već nešto.
I to je već nešto ponovila je Mirela.
Šutjeli su.
Domagoj reče Znaš što mislim?
Što?
Da obiteljski odnosi nisu nešto što svladaš jednom, pa riješiš zauvijek. Svaki dan polažeš ispit, malo po malo. Nije uvijek lako, ali tako je.
Mudra za nedjeljno jutro.
Ponekad jesam.
On je poljubi u čelo.
Doručak?
Kajgana?
S rajčicama.
Može.
Primila ga je za ruku, kratko stisnula. Baš kao kad jučer, pod stolom, dok je sve tek počinjalo.
Krizanteme su stajale u plavoj vazi na prozoru. Sunce se konačno probilo kroz sivo nebo; cvijeće se presijavalo svjetlije.
Možda to nije značilo ništa posebno. A možda baš onoliko koliko treba.
***
Predvečer je Mirela nazvala Jelen u.
I? Kakav je bio rođendan?
Duga priča.
Imam vremena. Kako si?
Mirela nakratko zašuti.
Znaš, od početka mi je s Milenom bilo teško. Ali danas nešto se pomaklo. Možda je to i značilo obiteljske vrijednosti ne odustati, ne baciti sve, nego ići naprijed, i s povrijeđenim ponosom.
Opa. Jesi odrasla u danu?
Možda sam se samo umorila od ljutnje.
I to je taktika.
Mirela se nasmije.
Jelo, dođeš li idući vikend kod mene? Bez posebnog razloga. Speći ću pitu.
S cimetom?
S cimetom.
Dolazim reče Jelena Dogovoreno.
(pouka: Obiteljski odnosi grade se strpljenjem, razgovorom i spremnošću da se naprave mali pomaci iz dana u dan. Bez obzira na nesporazume, trud je ono što ostaje i zapravo najviše znači.)Kasnije, dok je Mirela navečer slagala stolnjak, zatekla se kako ponovno miluje vez na rubu, prstima prolazi po sitnim, pravilnim šavovima. Kroz prozor, još je malo sjaja sunca hvatalo krizanteme; pomislila je kako tim cvjetovima, nespretnim i običnim, tu u prozorskoj vazi pripada više mjesta nego što bi ikad vjerovala.
Ponekad su pomaci tako tihi da ih primijetiš tek na kraju dana, kad pogledaš unazad. Nema gromova ni velikih riječi, samo mali znakovi da je netko prešao most, pa makar i oprezno, nesigurnim koracima.
Kad je navečer legla, glavom na Domagojevo rame, osjetila je kako je dan bio nimalo savršen, ali njezin, ispunjen svakodnevicom, pomirenjem i sjenom još neizgovorenih razgovora.
Prsten joj je sjajio na ruci i učinio da se, unatoč svemu, osjeća blago i sigurno možda ne slavodobitno odraslo, ali dovoljno baš kako treba.
Tako je, na kraju, njezin trideseti rođendan ipak postao točka od koje će se sjećanja granati ne po veličini poklona, niti po tortama, već po tihom osjećaju da su neki dani mali ispit, a pobjeda je često samo u tome što ne odustaneš pokušavati.
Vanjski svijet bio je i dalje isti, ali unutar vaze, krizanteme su upijale zadnje zrake sunca, spremne za novi dan onaj u kojem, koliko god malo značilo, i sama želja za razumijevanjem ima svoju težinu.
Nasmiješila se, mirno, i zaspala uz tiho obećanje sebi: bit će još mnogo dana, još mnogo buketića svaki sljedeći možda samo za trunku lakši, a ipak, uvijek vrijedan truda.
