Tuđe dijete
Nisi zvao dva dana. Već sam pomislila da ti se nešto dogodilo.
Sve u redu. Pravo sam zauzet. Sastanci, pregovori, znaš već kako to ide.
Znam. Naravno da znam.
Spustila je tanjur juhe na stol i otišla do prozora. Van je bio ožujak. Sivo, mokro, onaj poseban miris ranog proljeća, kad je snijeg odustao, a zemlja još ne zna što bi s tim. Gledala je prema ulici, ali nije ju vidjela. Slušala je samo njegov glas kroz slušalicu. Glas koji joj je bio nekako ne takav. Malčice ravniji nego inače, pomno odmjeren.
Dvadeset dvije godine braka svašta nauče čovjeka. Nauče slušati ono između redova, a ne same riječi.
Nije mu to spomenula. Samo mu je poželjela laku noć i spustila slušalicu.
Muž je dolazio u petak. Vlak je stizao u 19:30 navečer i ona ga je, kao i uvijek, namjeravala dočekati na kolodvoru. Ne zato što je on to tražio. Tako su navikli. Dvadeset i dvije godine, uvijek bi čekala kod drugog vagona s njegovim omiljenim štrudlama iz one pekare na Radićevoj, koju je on zvao naša.
U četvrtak navečer ispekla je pitu od jabuka. Očistila ogledala u hodniku. Promijenila posteljinu. Sve to radila smireno, rutinski. Samo je negdje duboko, na rubu misli, čučalo nešto uznemireno, za što nije imala ime.
Petak je donio hladnu kišu.
Navukla je sivo kaput, onaj za koji je govorio da joj odlično stoji, uzela vrećicu sa štrudlama i krenula na kolodvor. Stajala je kod drugog vagona, gledala ljude kako izlaze i smijala se unaprijed. Po navici. Onako kako se smiješ kad znaš koga čekaš.
Pojavio se u tamnoplavom kaputu, s koferom na kotačiće, malo umoran, malo neobrijan. Vidio ju je, nasmiješio se. Prišao, zagrlio je, poljubio u sljepoočnicu.
Eto, stigao sam.
Jesi, naslonila se na njega nakratko.
I tad se dogodilo nešto sitno, skoro neprimjetno. Njena ruka, dok ga je grlila, skliznula mu je po lijevom dlanu. Ondje gdje je uvijek bilo zlatno prstenje, ono koje su si stavili prije dvadeset i dvije godine u malom matičnom uredu na Prilazu, sad je bilo prazno. Samo koža. Samo ruka, bez prstena.
Ni riječi nije rekla. Uzela ga je pod ruku i krenula uz njega. Štrudle u drugoj ruci, kiša kaplje monotono.
Kakav je bio put?
U redu. Pola puta sam prespavao.
Gladna si?
Malo. Što imamo doma?
Pita. Od jabuka.
Super.
On je pričao, ona odgovarala. Sve je bilo na svom mjestu. Osim prstena.
U taksiju je gledala kroz prozor. On je pričao o službenom putu, o Osijeku, gdje je bio dva tjedna, o kolegi Nikoli Ivkoviću koji je opet nasmijavao ekipu na sastancima. Slušala je, kimala, povremeno rekla aha ili vau. U glavi, samo jedno. Prsten se ne skida slučajno. Prsten se ne zaboravi. Prsten se skida s razlogom. Ili se zamjenjuje drugim.
Doma je skinuo kaput, oprao ruke, sjeo za stol. Donijela je čaj, postavila pitu, sjela nasuprot.
Lijepo je doma, rekao je, iskreno. To je osjetila.
Drago mi je.
Šutjeli su. Gledala mu je ruke na stolu. Lijeva ruka s dlanom okrenutim prema stolu. Kao slučajno. Ali poslije dvadeset i dvije godine ništa nije slučajno.
Dušo, tiho je pitala. Gdje ti je prsten?
Podigao je glavu. Trenutak mu je nešto zaiskrilo u očima, pa nestalo. Nakon toga osmijeh onaj malo krivi, ponešto smeteni.
Lud sam, stvarno. Skinuo sam ga u hotelu dok sam mazao ruke kremom. Ostao mi valjda u ladici noćnog ormarića. Moram sutra nazvati, nek pošalju poštom.
U ladici?, ponovila je.
Ah, znaš mene, uvijek tako nešto zaboravim.
Znam, rekla je. Jedi pitu dok je još topla.
Otišla je u kuhinju. Stajala tri minute, držeći se za sudoper i gledajući u zid. Natočila si vode, ispijala čašu po čašu. Onda se vratila. Sjedila, nasmiješila se.
On je pričao o Osijeku, ona je slušala.
Noću dugo nije mogla zaspati. Ležala uz njega, slušala njegovo ravnomjerno disanje i razmišljala. Ne čak ni o prstenu. O tome kakav je on bio posljednjih pola godine. Pomniji u riječima. Pažljiviji kad bi se vratio s puta. Malo više svega, kao da nešto pokušava nadoknaditi.
Ženska intuicija nije mistika. To je duga memorija za sitnice. Ne umišljaš ništa. Samo slažeš ono što već znaš.
Rano ujutro ustao, otuširao se, popio kavu i otišao u ured. U subotu. Rekao je da mora srediti dokumente nakon puta.
Ona je pila kavu sama i gledala van. Kiša je stala. Nebo bijelo, ravno.
Njegov mobitel ostao je na punjaču u spavaćoj. I to je bilo čudno. Nikad ne ide bez mobitela. Ušla je tamo samo malo pospremiti krevet. Tako, iz navike.
Ležao je na noćnom ormariću, ekran prema gore. Na ekranu obavijest: “Trgovina Vesela beba terećenje 645 kuna”.
Stajala je i gledala u taj redak. Onda polako zložila poplun. Namjestila jastuk. Izašla iz sobe.
Vesela beba.
Nisu imali djecu. Ne zato što nisu htjeli. Tako je ispalo. Davno su to prihvatili, davno prestali o tome pričati, navikli na dvoje u trosobnom stanu treća soba je bila njena radionica s albumima za interijer i kolekcijom tkanina.
Vesela beba.
Možda poklon. Možda nećakinji Sanji koja ima malo dijete. Možda.
Otišla je u kuhinju, uzela krpu i počela brisati štednjak. Dugo, uporno, dok misli nisu utihnule.
Možda.
Ali nešto u njoj već je znalo da nema “možda”. Nešto je već odlučilo. I bilo je sablasno mirno. Zastrašujuće mirno.
Vratio se za ručak. Došao s nekakvom vrećicom, spustio ju kod vrata, nije rekao što je unutra. Vrećica je poslije nestala. Ona nije pitala.
Za ručkom ga pita:
Jesi zvao hotel, zbog prstena?
Ah, još nisam. Sutra ću.
U redu.
Jede. Gleda mu ruke. Na lijevoj tanja crta koža svjetlija gdje je bio prsten. Znači, skinut nedavno. Znači, nosio je još do jučer. Negdje.
Poslije ručka on zaspi na kauču. Ona sjedi u radionici i lista albume s tkaninama. Ne vidi ništa. Samo lista.
Odluku je donijela tiho. Bez suza, bez drame. Shvatila je mora znati. Ne zato da ga uhvati ili pravi scenu. Samo zato što je muževljeva laž, ona koju osjećaš ali ne znaš izreći, gora od svega. To je kao hodati po mraku, a ne bojati se da padneš, već da ne znaš gdje ćeš pasti.
U ponedjeljak je opet otišao. Sastanak s partnerima, vraćam se navečer. Spremila se dvadeset minuta kasnije, uzela ključeve, kaput. Vozila za njim.
Nije bilo teško. Znala je njegov auto. Zadržavala dobru udaljenost. Ruke mirno na volanu. Iznimno mirno.
Nije išao prema uredu. Skrenuo je na obilaznicu, pa prema kraju grada. Drugačiji kraj, sve više prirode, manje prometa. Postalo je malo riskantnije da ju primijeti, ali on ni ne gleda retrovizor. Vozi samouvjereno, naviknuto. Kao negdje gdje često ide.
Nakon četrdeset minuta skrenuo je na usku cestu pokraj šume. Ona je stala kraj ceste, pričekala, pa pošla za njim, polako. Cesta vodi kroz borovu šumu, pa se otvorilo malo naselje. Uredne kuće, vrtovi.
Njegov auto parkiran kraj drvenih vrata boje pijeska. Vrata otvorena. Iza njih mali žuti prizemni objekt s tremom, ljuljačkama u vrtu.
Parkirala je dalje, za tuđim dvorištem. Izašla, lagano prošla naprijed i ostala tako da vidi kroz otvorena vrata.
On je već izašao iz auta i stajao kod trijema. Tad se otvore vrata kuće van istrčava maleni dječak. Nekih četiri godine. U plavoj jakni, gumenim čizmicama, veseo i razigran.
Tata! poviče dječak. Tata je došao!
Muž je čučnuo i izgrlio ga. Jako. Prislonio lice u dječji vrat, mali ga zajapureno poteže za ovratnik.
Ona stoji i gleda.
Na trijem izlazi žena. Mlada, oko trideset i pet. Kućna odjeća, tamna kosa, opuštena, smirena.
Muž ustane. Dječak odjuri u vrt. Žena priđe, muž je poljubi. Bez žurbe, bez skrivanja. Onako kako se voli nekog tko ti je pri ruci godinama.
Na njegovoj lijevoj ruci bljesne prsten.
Ne onaj. Drugi.
Nije se sjećala kako je došla do auta. Pamtila je tek da sjedi u autu, vani miriše šuma, a tišina apsolutna.
Dvostruki život. Tako se to zove. Život koji živi tik uz tebe. U tvom krevetu, za tvojim stolom, uz tvoj kolač od jabuka.
Dijete ima četiri godine. To znači sve je počelo prije pet. Ili ranije. Prije pet godina ona je farbala kuhinju i pitala ga za boju. Biraj sama, ti si naša dizajnerica. Izabrala je terakotu. Rekao je da je baš lijepo.
Pet godina.
Doma je došla polako, bez glazbe. Putem nije mislila na njega. Mislila je na dječaka u plavoj jakni. Na to kako viče tata. Da mali ni za što nije kriv. Ni za što.
Doma skinula kaput, otišla ravno u spavaću. Otvorila njegovu stranu ormara i slagala stvari. Uredno, po hrpi: košulje, hlače, veste, donje rublje, čarape. Kravate što ih skoro nije nosio, ali ih je čuvao. Dokumente nije dirala. Samo osobne stvari.
Imala su tri kofera. Dva napunila do vrha, treći do pola. Poredala kod vrata u hodniku.
Onda je skinula svoj prsten. Pogledala ga. Dvadeset dvije godine taj krug metala je bio na njenoj ruci, kao da nije postao neprimjetan. Ostavila ga na prozorsku dasku u hodniku. Kraj njega ostavila ključeve. Svoje rezervne, koje joj je nekad dao za svaki slučaj.
Onda otišla u kuhinju, stavila vodu za čaj.
Sjedila za stolom, pila čaj, gledala kroz prozor. Padala je noć, a ožujak u Zagrebu pada brzo.
Nije plakala. Mislila je da treba, ali suza nije bilo. Bila samo praznina. Ne bijes. Ne uvreda. Samo tiha praznina.
U pola devet vrata su se lupile.
Doma sam rekao je iz hodnika. Kao svaki put zadnjih dvadeset i dvije godine.
Pauza. Čula ga je kako stoji i gleda kofere.
Što je ovo?, pitao je.
Izašla iz kuhinje, stala u vrata, gledala ga.
Tvoje stvari, rekla je mirno.
Koji? Što se događa?
Sam znaš.
Gledao je nju. Pa kofere. Pa opet nju. Lice mu se promijenilo, ne odmah. Prvo iznenađenost, pa nešto drugo.
Čekaj. Idemo pričat. Što se dogodilo?
Ništa se nije dogodilo. Samo sve znam.
Što znaš?
Danas sam bila u naselju Borovik. Kod žute prizemnice s ljuljačkama u vrtu. Vidjela sam te. Vidjela sam ženu. Vidjela sam dječaka.
Tišina. Teška.
Vidjela sam ga kako trči k tebi i viče tata, nastavila je. Zove se Luka. Pisalo je na jakni žutim slovima. Luka.
Zatvorio je oči.
Poslušaj, počeo je. Nije to što misliš
Nemoj.
Molim te, pusti me da objasnim. Komplicirano je. Htio sam
Nemoj, ponovila je mirno. Ne trebam objašnjenja. Ne želim ih. Ne danas.
Ali trebaš razumjeti
Ne trebam ništa.
Zašutio je. Gledao ju. Oči umorne, ne krive. Samo umorne. Kao nekoga tko već dugo nešto nosi.
Idi, molim te, rekla je.
Gdje da idem?
Znaš gdje.
Okrenula se i otišla u sobu. Uzela kaput. Torbu.
Kamo sad? pitao je.
Malo ću izaći. Tebe kad se vratim neću više biti ovdje.
Izašla. Vrata zatvorila tiho, ne zalupila.
Van je bilo hladno. Šetala je pločnikom i disala. Samo disala. Pod svjetiljkom lokva u njoj se ogledalo nebo. Zaobišla je i išla dalje.
Kamo zapravo, nije imala pojma. Samo hodala. Po toj ulici s malo ljudi, gdje negdje u daljini prolazi tramvaj.
Prijateljica joj je živjela kvart dalje. Stisnula je portafon, bez puno razmišljanja.
Tko je?, upitao je glas.
Ja sam.
Pauza.
Uđi.
Otvorila joj vrata, pogledala je bez pitanja.
Čaj?
Može.
Sjedile su u kuhinji. Velika, pomalo pretrpana kuhinja, uvijek mirisala na kavu s tonom zaliha keksa i malo na mačku. Prijateljica je natočila čaj, gurnula tanjur s keksima, šutila.
Ima drugu obitelj, rekla je, mirno.
Prijateljica je odložila šalicu.
Koliko?
Dječak. Četiri godine. Znači, barem pet. Možda i više.
O, Isuse.
Nemoj, molim te. Ne trebam sažaljenje ni šok.
U redu. Kako si?
Ne znam. Čudno. Ne plačem.
To je normalno.
Možda. Samo sjedim i mislim dvadeset dvije godine je dugo. Život cijeli. I sad ne znam što s tim više.
Prijateljica ništa nije rekla. Samo joj je prekrila ruku.
Prespavala je kod nje, na kauču u maloj sobi. Loše spavala, često se budila, ležala u mraku. Ali nije plakala.
Ujutro se vratila doma. Kofere u hodniku nema ih. Prsten na prozoru stoji. I ključevi, samo njeni. On je uzeo samo svoje.
Stan prazan, tih. Prošla je kroz prostorije. Stala u spavaćoj. Onda u kuhinju, stavila kavu.
Počeo je razvod. Ne odmah, ne u dan-dva. To je dug i zamoran pothvat, pun papira, potpisa, bilježnika, čekaonica. Zvao je nekoliko puta. Prvi put da objasni nije se javila. Drugi put oko stana. Javila se. Razgovor je bio kratak, poslovan.
Stan tvoj, rekao je. Ne tražim ništa.
U redu.
Jesi li dobro?
Dobro sam.
Žao mi je.
I meni, rekla je i spustila slušalicu.
Stvarno joj je bilo žao. Ne njega. Tih dvadeset dvije godine. Štrudli. Jutarnjih razgovora. Onih putovanja na more što sad imaju neki drugi odsjaj. Sve je imalo drugačiji filter. Sve što je smatrala autentičnim, bilo je premazano finim slojem sumnje. On se smijao njoj, a negdje je bio i drugi dom, sa ljuljačkama. Govorio je volim te, a negdje je bio mali dječak koji ga čeka. Kako to čovjek živi godinama? Kako?
Nije si odgovarala. Samo puštala da sve bude tu.
Susjeda iz prizemlja, gospođa Ksenija, sedamdeset i nešto godina, srela ju je kod sandučića.
Vidim, nema više muža na vidiku. Sve ok?
Razveli smo se, gospođo Ksenija.
Eh, šteta. Tolko ste godina zajedno.
Tolko.
I što sad?
Živim.
Gospođa Ksenija odmahnula glavom i otišla. Ona se vratila u stan i prvi put nakon tog mjeseca nasmijala. Jer što sad? bilo je najiskrenije pitanje ikad. A živim najiskreniji odgovor.
Prošlo nekoliko mjeseci. Ljeto je došlo, vruće i s grmljavinama. Otvorila je radionicu, radila na propuhu. Posla je bilo ne puno, ali dovoljno. Dizajnom interijera se bavila oduvijek, još prije braka, pa zamrznula, pa opet krenula. Sad je radila više nego ikad. Dopustila si to.
U lipnju se javio novi klijent mladi par, kupili su stan u novogradnji, žele da bude topao, živ. Sastala se s njima, saslušala želje, obišla stan. Mladić je neprestano držao djevojku za ruku. Ona to primijetila, ali nije osjećala ništa posebno osim profesionalnog interesa.
To je bio dobar znak.
Ljeti je sama otputovala u Split. Na nekoliko dana. Samo tako. Jer napokon je mogla, bez razloga da odgađa. Obilazila muzeje, sjedila na rivi, promatrala more. Kupila si blok za akvarele i crtala na klupi, bez obaveze da mora biti dobro. Bilo je loše, ali bilo joj je svejedno.
U jednom kafiću sjedila je za stolom do žene njenih godina. Pričale su slučajno, jer je konobar zabrljao narudžbu. Žena se zvala Ivana, iz Osijeka, i ona je tu solo.
Putujete sama? pitala je Ivana.
Prvi put.
Ja idem već treću godinu otkad sam se razvela.
I, kak je?
U početku čudno. Onda se navikneš. Onda skužiš dobro je.
Više je nisu vidjele, ali te riječi joj se dugo vrtjele po glavi.
Na jesen je renovirala radionicu. Obojila zidove u bijelo, kupila novi stol. Dodala veliku lampu koju si je dugo željela, ali uvijek bude drugi put. Sad je osjetila da je vrijeme.
Prijateljica je navratila, gledala novi raspored.
Lijepo. Sve sama smislila?
Sama.
Baš je tvoj stil. Prava ti.
Kako to misliš?
Pa svijetlo, prozračno, ništa viška.
Kasnije je promišljala o tome prava ti. Bila je prava i prije? Ili ne? Živjela je u braku za koji je shvatila da nije onakav kakvim ga je zamišljala. Je li i tad bila ona? Možda. Ali nešto tiša. Više prilagođena tome kako ju je on doživljavao.
Sada je bila glasnija, u dobrom smislu. U restoranu je birala baš ono što želi, a ne što bi se možda svidjelo i njemu. Slušala glazbu koja joj paše. Legla kad joj paše. Detalji od kojih se slaže svaki dan, a od dana život.
Zimi je nazvala njegova sestra. Uvijek su se dobro slagale. Glas joj je bio oprezan.
Samo sam htjela pitati kako si.
Dobro sam, Lucija. Stvarno dobro.
On ispričao mi je. Nisam znala, kunem se. Samo želim da znaš da nisam imala pojma.
Znam. Vjerujem ti.
To što je napravio strašno je.
To se dogodilo. Rijetko mislim o tome.
Pauza.
Baš si hrabra, rekla je Lucija tiho.
Nisam. Samo živim.
Još su malo popričale. Lucija je rekla da uvijek može nazvati. Ona je zahvalila.
Prevara u braku zvuči kao nešto što razori svijet jednim potezom. Ali u stvarnosti tiho je. Dolazi polako, komadić po komadić. Skinuti prsten. Pauza na telefonu. Račun iz Vesele bebe. I kad sve to ujediniš, vidiš svijet se već odavno promijenio, samo ti još nisi znala.
Naučila je misliti o tome mirno. Trebalo je par mjeseci. Nekad bi sanjala čudne snove sjedi u hodniku, posvuda koferi, ne zna čiji su. Probudi se, sluša tišinu, zaspi natrag.
Jedne noći razmišljala o dječaku, Luki. Sad je već imao pet godina, sigurno išao u vrtić. Još vjerojatno trči ocu u zagrljaj. Nimalo nije bio kriv. Ni njegova majka možda je i ona nešto vjerovala, nešto nije znala ili nije htjela znati. Ljudi su različiti.
Nije osjećala ljutnju prema toj ženi. To ju je iznenadilo. Samo ljudska umornost od tuđe zapetljane priče u koju je upala bez poziva.
Druga je proljeća. Godinu dana od onog petka na kolodvoru.
Sjedila je u omiljenom kafiću blizu stana. Voljela je to mjesto jer je tu kroz radni tjedan bilo mirno, mirisalo po kolačima i kavi, i stolovi su bili kod prozora. Došla je s tabletom s novim skicama. Veliki stan u centru, vlasnica želi skandi stil, svijetlo i prozračno. Već su nekoliko puta raspravljali o ukusima. Dobar posao.
Radila je, pijuckala kavu, povremeno gledala kroz prozor. Van još prohladno, ali već miriše na proljeće. Onaj isti miris. Snijeg se predao, zemlja još razmišlja.
Za stolom do sjedi mlada žena s laptopom. U nekom trenu malu svečano pita:
Oprostite, jeste li vi dizajnerica interijera?
Da, kako ste pogodili?
Vidjela sam na tabletu, iz kuta oka. Baš lijepo.
Hvala.
Primate li narudžbe? Ili imate studio?
Još radim samostalno. Ali uskoro otvaram studio, tražim prostor.
Super! Mogu li uzeti broj? Upravo se selimo, trebam pomoć.
Dodala je vizitku, žena ju je upisala.
Hvala, javit ću se sigurno.
Kimnula je, vratila se tabletu.
Prostor za studio tražila je već dva mjeseca. Neki mali lokal, prizemlje, veliki prozori. Nije još našla baš taj ali, ne žuri se. Sad uopće ne žuri. To je novo. Isprva čudno, sad skroz ugodno.
Otpila još gutljaj kave i pogledala lijevu ruku prstenjak. Tek za nijansu svjetliji od ostalih. Skoro nestalo. Za godinu dana, koža se izjednačila. Prsten nema ga. Samo ruka, samo prsti.
Mislila je da će je prstenjak boljeti. Da će kad pogleda osim kože, osjetiti gorčinu. Ali ne. Nije osjećala ništa bolno. Samo svoju ruku. Samo činjenicu da drži šalicu, da je u kafiću, vani je proljeće, a na tabletu dobar projekt.
U kafić ulazi žena s djevojčicom. Djevojčica u crvenom kaputiću vuče je za ruku, pokazuje u vitrinu s kolačima.
Mama, ovaj! Ovaj hoću!
Pričekaj, tek smo ušle!
Aaaajde, mama!
Žena se nasmijala, nagela prema kćeri, nešto joj šapnula. Djevojčica se ozarila i odjurila za stol.
Samo ih je gledala. Bez ičega posebnog. Samo gledala. Samo život. Raznolik, ne uvijek udoban, ali živ.
Prijateljica se javila porukom.
Gdje si?
U kafiću. Radim.
Kak si?
Dobro. Stvarno dobro.
Stvarno?
Stvarno.
Ajde, fala Bogu. E, slušaj, sjećaš se što sam ti pričala za Marka iz firme? Onaj udovac, pristojan čovjek. Pitao je za tebe, želi upoznati. Ništa nisam obećala, ali javim.
Na trenutak je zastala.
Ana, nemoj još, može? Nije mi do toga.
Ok, ok, samo kažem.
Hvala ti. Stvarno sam dobro.
Prijateljica uzdahne.
Znaš, drukčija si. Djeluješ pa sigurno. Kao da znaš nešto što prije nisi.
Zamislila se.
Možda i znam, rekla je. Pričat ćemo.
Ajde, bok!
Bok.
Spremila mobitel, provirila van. Po cesti je prolazila žena u žutom baloneru, nosila kavu i tipkala nešto na mobitel. Za njom je išao tip sa psom ogroman, dlakav, smiren. Stao kraj stabla, onjušio, pa krenuo dalje.
Život je tekao. Tvoj, tuđi. Svakakav.
Vratila se tabletu. Na ekranu skica dnevni boravak, svijetlo sivi zidovi, drveni pod, ogroman kauč boje bijele kave. Povukla kauč još malo na nacrtu. Bolje. Dodala lampu kraj prozora. Još bolje.
Kad je prvi put ozbiljno krenula u dizajn interijera, imala je dvadeset osam. Tada je mislila da je to samo posao. Onda shvatila dom je preslika tebe. Kad ti je dobro u stanu, malo ti je lakše u sebi. Svjetlo, zrak i pravi kut mogu promijeniti cijeli dan.
Tako je mislila i doma. Renovirala radionicu, iz dnevne izbacila par stvari što su joj postale tuđe. Jastuci s vezenim uzorcima, što ih je on donio iz nekog službenog puta, velika zajednička slika s mora. Nije to učinila iz afekta. Samo je shvatila da ih više ne treba. Željela je vidjeti nešto drugo.
Umjesto slike stavila je malu sliku umjetnika iz Splita. Panorama kanala. Svidjela joj se.
Stvari pričaju o nama o tome tko smo i tko želimo biti.
Klijentica je poslala poruku: Kad možemo vidjeti nove skice? Jedva čekam! Odgovorila je, ugovorile srijedu.
Kava je bila hladna. Ispila ju je svejedno. Tražila račun.
Konobar donio tanki papirić u futroli. Pogledala, platila karticom. Spremila.
Sve jednostavno. Sve na svom mjestu.
Prije godinu dana čekala je pod kišom na kolodvoru s vrećicom štrudli. Nije znala ništa. Ili je znala, ali nije priznavala.
Sad je znala. I živjela je s tim. Nije bilo teško. Samo je postalo svaki dan normalno.
Spakirala je tablet, navukla kaput, izašla van.
Proljeće je mirisalo baš kao prošle godine. Snijeg prepušta, zemlja još misli.
Šetala je trotoarom, razmišljala o srijedi, o skicama, o lampi. O tome kako mora u dućan, kako navečer neće kuhati nego naručiti nešto. Kako će sutra nazvati Luciju i reći da je stvarno dobro da ne glumi.
Na semaforu stala. Do nje tip s aktovkom. Pogledali se usput. Dvoje ljudi na zebri.
Zasvijetlilo zeleno. Prešla je cestu.
Desetak metara dalje sustigla ju je žena iz kafića, u crvenom kaputu.
Oprostite! Pisala sam vam, ali da ne promakne. Evo, baš bih rado surađivala. Kad biste mogli prvi sastanak?
Može idući tjedan. U utorak ili četvrtak.
Četvrtak mi super! Javit ću vam se!
U redu.
Hvala! široko se, iskreno nasmiješila i odjurila nazad.
Gledala ju je uz smiješak. Pa nastavila dalje.
Lijeva ruka drži remen torbe. Prstenjak. Samo prst. Samo ruka.
Nije razmišljala o daljnjem. Hoće li ikad još jedan prsten biti na tom prstu nije ni bitno. Nije mislila na Marka iz Lucijine firme, udovca i pristojnog čovjeka. Nije više razmišljala ni o njemu, ni o njihovim godinama, ni o žutoj vikendici s ljuljačkama, ni o dječaku Luki u plavoj jakni.
Mislila je o četvrtku. O novoj klijentici. O tome da je pred njom zanimljiv sastanak.
I to joj je bilo dovoljno. Sasvim dovoljno.
Iza ugla je bio kafić Jutro, gdje katkad svrati petkom. Danas je bila srijeda, ali odlučila je svratiti. Samo tako. Jer može.
Unutra je bilo toplo i mirisalo na vaniliju. Za šankom nasmijana konobarica.
Kao i obično?
Ne, rekla je. Danas nešto novo. Što predlažete?
Konobarica se zamislila.
Imamo novi napitak: kava s kardamomom i naribanom koricom naranče. Zove se Ožujak.
Ožujak, ponovila je. Hajde, dajte da probam.
