Radila sam u istoj tvrtki sedam godina: počela sam kao asistentica, a stigla do koordinatorice administrativnog odjela

Radila sam u istoj firmi punih sedam godina.
Krenula sam kao asistentica pa dogurala do koordinatorice administrativnog odjela.
Moja najbolja prijateljica ušla je u priču dvije godine kasnije, i to na moju preporuku.
Ja je sve naučila kako ide procedura, tko je za što zadužen, gurnula joj sve bitne kontakte u ruke, pa čak prikrivala njene greške da je šefica ne izbaci čim unese papire krivo.
Skupa na marendama, petkom na kavi, povjerenje na maksimum čovjek bi rekao, sestre po pečenju palačinki.
Prije pola godine, u firmi objave da se otvara menadžerska pozicija.
Moj šef mi šapne da sam među favoritima.
Ja, naravno, ubrzala ritam: dolazim prije sunčevog izlaska, odlazim zadnja, hvatam extra zadatke, pazim ni mrav da ne prođe nezapažen.
Prijateljica mi svaki dan mantra: “To mjesto je tvoje, nema tko drugi.” S njom dijelim sve, od smiješnih anegdota pa do strategije za interni intervju.
Na dan intervjua, i ona se pojavi.
Nit’ mi javila ni došla, sjela, čeka red ispred direktora.
Kad me vidi, veli samo: “Eto, odlučila sam probat.” Glumim da ne mislim najgore.
Tjedan dana kasnije, proglašavaju rezultate ona postaje šefica.
Sjedim za stolom, buljim u ekran, bez tona.
Poslije, kao nova šefica odmah kreće mijenjati sve procese koje sam ja slagala.
Pomakne me sa zadataka, traži besmislena izvješća svako malo.
Dođe mi kolega sa šugavom kavom i kaže: “Znaš, spomenula je gore da ti nemaš vođačke kosti, a sve njene nove ideje pa srce, to si ti njoj ispričala.
Jednog dana je ulovim za stolom u kafiću: “Zašto si rekla to za mene?” Vrati hladno: “To ti je posao, nije prijateljstvo.
Morala sam uzeti priliku.” Podsjetim je na sve što sam za nju napravila.
Samo slegne ramenima: “Tvoj izbor, nisam ti stavljala nož pod vrat.”
Atmosfera od tad kao u hladnjači.
Hladne poruke, ispravlja me pred svima, daje mi zadatke tipa presloži papire abecedno.
Dolazim kući plačući, nervozna, najradije bi dala otkaz, ali nije lako otići bez trunke bunta.
Sad sam na raskrižju: šutit i trpjeti kao pamuk, da ne ostanem bez kune, ili skupiti svu hrabrost i krenuti ispočetka.
Bi li vi ostali ili pokupili stvari i rekli zbogom s par dobrih rečenica?

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

4 × one =