Dnevnik Marije Kovačević
Nedjelja, poslijepodne
Matea! Ovo nije fiš paprikaš, nego neka čudna mješavina svega i svačega! Draga, ti si izvrstan odvjetnik, pa se bavi pravom! Ostavite kuhinju onima kojima to bolje ide, bez zamaranja mozga.
Mara, ali ja nisam tipična žena! zamalo bih zaplakala od muke.
Evo opet, ni najjednostavnije jelo meni nikad ne ispadne kako treba. Neka komplicirana jela mi ni ne padaju na pamet. Sve je kod nas odavno podijeljeno zauvijek.
Vedrana domaćica, ja pametnjaković, a Silvija uvijek svoja, energična, i osoba koja svaku situaciju okrene u svoju korist. Uglavnom je Vedrana kuhala za obiteljska druženja, a ja i Silvija ostale “uniformirane”: čišćenje, kupovina i briga o djeci. Organizaciju dječje avanture prepuštale smo Silviji. Samo ona je imala energije i lukavosti zadovoljiti “klapu Kovačević” tako da kuća i okućnica nakon našeg druženja budu donekle čitavi, bez potrebe za renovacijom ili dogradnjom.
Djeca su bila obožavana u našoj obitelji, ponekad i previše mažena, ali uvijek smo pazili na pravila što, ruku na srce, nije baš davalo rezultate.
Svi Marini unuci, njih sedmero, totalno su na Silvijinu mamu iako su dvojica zapravo njeni sinovi, nisu ništa manje divlji u trci po dvorištu. Na trenutke su komanči, na trenutke Masai, ali sve skupa, veselju nikad kraja. Silvija sjedi na stepenicama, prebire šljive iz vedra za novi bakin kompot i promišlja o priključivanju djeci. Samo je Vedrinin strogi pogled drži na mjestu.
Vedrana, žustro sjeckajući rajčice, mrmlja sebi u bradu:
Ti nisi žena, nego vječno dijete! Silvija, kad ćeš više stati na loptu? Pogledaj Mariju, ozbiljna! Ja isto, a ti zekić do kraja života! Šibaš na motoru, mašeš rukom i svima pričaš kako je život divan… A djeca rastu! Kako će te gledati za koju godinu? Skrivat će se od srama?
Ma ne dramatiziraj! ubacim se nesigurno, ostavljajući poklopac na loncu nakon jutra provedenog nad loncem “soljanke” koju opet nisam dobro napravila. Njihova mama može raskopati, pa opet složiti motor! Možeš ti to? Ja ne mogu ni supu! Jesi ti imala od mene čime biti ponosna?
Jesam, ti si kraljica u sudnici.
Eto vidiš! Znači, svatko treba raditi svoje.
To dobro zvuči! u tom trenutku baka Marija Kovačević ulazi na terasu, a svi zanijeme.
Pa pogledaj je samo! Silvijini blizanci kliknu toliko istodobno da se zvuk stopio u jedan i baka zastane.
Uspjela sam!
Okrene se sporo, daje nam priliku da promotrimo novu haljinu, a štikle oblači samo u posebnim prilikama. Danas je “TAKAV” dan.
Cure, primjereno li je da žena u “zlatnim godinama” izađe tako na sastanak s čovjekom kojeg nije vidjela četrdeset godina?
Bravo bako! Bit će oduševljen!
Samo nemoj da padne u nesvijest! nasmije se baka Marija i prođe uzduž terase, već u svojoj dramatičnoj pozi ruke na bokovima, nos prema jugu. Zanima me samo što on hoće od mene… nakon toliko godina?
Baka, možda hoće… tebe? šali se Vedranina kći, petnaestogodišnja Nika, dok gura šljivu u usta i sjeda pokraj tete. Od smijeha, mačke bježe s verande, a maleni mješanac kojeg Vedrana zove Barni, cvili ispod stola.
Ova će me ukopat jednog dana! Vedrana obriše suze i ode po krpu, a ja tješim prestravljenog psa.
Bako, što je bilo među vama? siktam djeci da odu, shvaćaju poruku i nestaju iz vidokruga.
Joj, Marija… ljubav!
Riječ izgovori tako osjećajno da se Nika ponovo udobno smjesti pokraj nje. I baš kao što svi Kovačevići kažu, Nika je toliko fizički Marijino dijete, a zapravo nisu u rodu. Nas tri Vedrana, ja i Silvija također joj nismo krv rođene, ali postala nam je druga mama.
Marija Kovačević je ušla u naše živote nakon mamine smrti. Tata, slomljen, nije znao kako dalje. Sve što smo znali i voljeli nestalo je preko noći. Vedrana, sa svojih osam godina, preuzela je sve na sebe jer tata na svako pitanje odgovarao: Vedrana, da pitaš mamu…
To ju je užasavalo. Prestala je pitati i sama pazila na nas “dječicu”. S pet sam bila već dovoljno razborita, ali s tada tek dvogodišnjom Silvijom bilo je jako teško.
Baka, koja je stigla pomagati, ubrzo je shvatila da ne može izdržati taj tempo, pa otišla, ostavivši samo opciju da, ako hoće, povede Vedranu sa sobom.
Srećom, nije nas ostavila. A kad se Silvija razboljela, Vedrana je, premorena, ipak skupila snage pitati tatu za pomoć, i konačno su došle prave ruke doktorica pedijatrica, Marija.
Ubrzo je sve pohvatala, rekla i napravila što je trebalo, povevši Silviju u bolnicu, a tatu izgrdila poput klinke. Po povratku, bila je uz nas i izgradila je dom. Marija nije bila “nova mama”, ali postala je naš stijena, drugi roditelj. S vremenom, prerasle smo barijeru, posebice kad je Marija sama rekla: Ja nisam mama, ali ću biti vaša prijateljica.
Ja, koja sam još najduže željela mamu, nisam joj lako popuštala, ali kad je jednog dana privukla nas sve u zagrljaj i rekla: Nemate više mamu, ali imate mene, i neću vas nikad napustiti! polako je probila moj otpor.
Potpuno je postala naša kad nam je otac poginuo, a ona dotrčala do škole kako bi nas povela kući i tada nam tiho prišapnula da nismo više same.
Marija je kasnije počela raditi u privatnim poliklinikama, a udomljenje je riješila ubrzo. Vodila je “svoje ptiće” vrlo liberalno pustila je svima da razvijaju što zažele.
Glumica? Hajd’, probaj! rekla je i dovezla me na audiciju u HNK, sređena preko poznanika.
Silviji je, nakon nekoliko opasnih vožnji biciklom i motora, kupila pravu opremu, a zadnje kune s naslijeđa uložila u motor. Pitala: Zdravlje je najvažnije! te pronašla instruktora kaskaderstva.
Vedrana je uvijek bila zrela, postala je odlična kuharica. Ja nikad nisam savladala ni juhu kako treba.
Marija često nije imala za savršen vikend, ali je stalno govorila: Najvažnije je da smo svi na okupu.
I tako je život tekao, dok prije tri dana nije zazvonio telefon. Na drugoj strani stari, zaboravljeni glas. Spustila sam šalicu, posjela Niku da mi zove Vedranu, “hitno” trebala mi je moralna i psihološka podrška!
Sve se skupilo kod nas u Vedraninoj kući kroz vikend, i počelo ispitivanje:
Bako, jesi li ga voljela?
O, da! Prva ljubav! Srce na dlanu, patnja, suze… Nisam mu rekla, već mi je tuđa “drugarica iz susjedstva” preotela šansu. To ti je bila prva lekcija, Nika: prijateljice ne upoznavaj s dečkom.
A dalje? Nika stiska šljivu, a Mariji suze teku niz lice, pa je Nika grli i ljubi, brinući da joj ne propadne šminka prije “izlaska”.
Kad je sve bilo spremno, zvono na kapiji dolazi ON! Stariji, sijedi, ali pristojan gospodin onaj “iz romanse”. Vedrana ga uvede, a Marija “u najboljem izdanju” izlazi s frizurom kaotičnijom od svježe pokošene trave, crnim crtežima po licu koje su blizanci napravili markerima, a pas Barni zavija ispod stola.
Gospodin, zbunjen, ali dobroćudan, spontano skida kapu i pokazuje gotovo pomalo smiješnu ćelavu glavu. Svi se smiju, on se ne srami bit će to dobra večer!
Kasnije, kad je sve utihnulo, sjedili smo zajedno, nasmijani i pomalo dirnuti, i mislili možda baš tom finom gospodinu možemo povjeriti našu Mariju, centar našeg malog svemira.
Kako je rekla Vedrana, naslonivši se na bakino rame: Samo hrabro! Uvijek smo uz tebe!
—
Ponekad, kad prevrneš novu stranicu, život ti iznenadi. Ali ovu bakinu večer i našu smotanu, čudnovatu obitelj, ne bih mijenjala ni za što na svijetu.
Vrijeme će pokazati što će biti dalje. Za sada znam samo jedno: dobru osobu prepoznaš po osmijehu, i po tome što ostane i kad čitava kuća mirisom šljive mami, a lice bake krase crteži permanent markerom.
Tako to, kod nas Kovačevića.
