Spektakularni izlazak Margarete Petrović na scenu

Dnevnik Marije Kovačević

Nedjelja, poslijepodne

Matea! Ovo nije fiš paprikaš, nego neka čudna mješavina svega i svačega! Draga, ti si izvrstan odvjetnik, pa se bavi pravom! Ostavite kuhinju onima kojima to bolje ide, bez zamaranja mozga.

Mara, ali ja nisam tipična žena! zamalo bih zaplakala od muke.

Evo opet, ni najjednostavnije jelo meni nikad ne ispadne kako treba. Neka komplicirana jela mi ni ne padaju na pamet. Sve je kod nas odavno podijeljeno zauvijek.

Vedrana domaćica, ja pametnjaković, a Silvija uvijek svoja, energična, i osoba koja svaku situaciju okrene u svoju korist. Uglavnom je Vedrana kuhala za obiteljska druženja, a ja i Silvija ostale “uniformirane”: čišćenje, kupovina i briga o djeci. Organizaciju dječje avanture prepuštale smo Silviji. Samo ona je imala energije i lukavosti zadovoljiti “klapu Kovačević” tako da kuća i okućnica nakon našeg druženja budu donekle čitavi, bez potrebe za renovacijom ili dogradnjom.

Djeca su bila obožavana u našoj obitelji, ponekad i previše mažena, ali uvijek smo pazili na pravila što, ruku na srce, nije baš davalo rezultate.

Svi Marini unuci, njih sedmero, totalno su na Silvijinu mamu iako su dvojica zapravo njeni sinovi, nisu ništa manje divlji u trci po dvorištu. Na trenutke su komanči, na trenutke Masai, ali sve skupa, veselju nikad kraja. Silvija sjedi na stepenicama, prebire šljive iz vedra za novi bakin kompot i promišlja o priključivanju djeci. Samo je Vedrinin strogi pogled drži na mjestu.

Vedrana, žustro sjeckajući rajčice, mrmlja sebi u bradu:

Ti nisi žena, nego vječno dijete! Silvija, kad ćeš više stati na loptu? Pogledaj Mariju, ozbiljna! Ja isto, a ti zekić do kraja života! Šibaš na motoru, mašeš rukom i svima pričaš kako je život divan… A djeca rastu! Kako će te gledati za koju godinu? Skrivat će se od srama?

Ma ne dramatiziraj! ubacim se nesigurno, ostavljajući poklopac na loncu nakon jutra provedenog nad loncem “soljanke” koju opet nisam dobro napravila. Njihova mama može raskopati, pa opet složiti motor! Možeš ti to? Ja ne mogu ni supu! Jesi ti imala od mene čime biti ponosna?

Jesam, ti si kraljica u sudnici.

Eto vidiš! Znači, svatko treba raditi svoje.

To dobro zvuči! u tom trenutku baka Marija Kovačević ulazi na terasu, a svi zanijeme.

Pa pogledaj je samo! Silvijini blizanci kliknu toliko istodobno da se zvuk stopio u jedan i baka zastane.

Uspjela sam!

Okrene se sporo, daje nam priliku da promotrimo novu haljinu, a štikle oblači samo u posebnim prilikama. Danas je “TAKAV” dan.

Cure, primjereno li je da žena u “zlatnim godinama” izađe tako na sastanak s čovjekom kojeg nije vidjela četrdeset godina?

Bravo bako! Bit će oduševljen!

Samo nemoj da padne u nesvijest! nasmije se baka Marija i prođe uzduž terase, već u svojoj dramatičnoj pozi ruke na bokovima, nos prema jugu. Zanima me samo što on hoće od mene… nakon toliko godina?

Baka, možda hoće… tebe? šali se Vedranina kći, petnaestogodišnja Nika, dok gura šljivu u usta i sjeda pokraj tete. Od smijeha, mačke bježe s verande, a maleni mješanac kojeg Vedrana zove Barni, cvili ispod stola.

Ova će me ukopat jednog dana! Vedrana obriše suze i ode po krpu, a ja tješim prestravljenog psa.

Bako, što je bilo među vama? siktam djeci da odu, shvaćaju poruku i nestaju iz vidokruga.

Joj, Marija… ljubav!

Riječ izgovori tako osjećajno da se Nika ponovo udobno smjesti pokraj nje. I baš kao što svi Kovačevići kažu, Nika je toliko fizički Marijino dijete, a zapravo nisu u rodu. Nas tri Vedrana, ja i Silvija također joj nismo krv rođene, ali postala nam je druga mama.

Marija Kovačević je ušla u naše živote nakon mamine smrti. Tata, slomljen, nije znao kako dalje. Sve što smo znali i voljeli nestalo je preko noći. Vedrana, sa svojih osam godina, preuzela je sve na sebe jer tata na svako pitanje odgovarao: Vedrana, da pitaš mamu…

To ju je užasavalo. Prestala je pitati i sama pazila na nas “dječicu”. S pet sam bila već dovoljno razborita, ali s tada tek dvogodišnjom Silvijom bilo je jako teško.

Baka, koja je stigla pomagati, ubrzo je shvatila da ne može izdržati taj tempo, pa otišla, ostavivši samo opciju da, ako hoće, povede Vedranu sa sobom.

Srećom, nije nas ostavila. A kad se Silvija razboljela, Vedrana je, premorena, ipak skupila snage pitati tatu za pomoć, i konačno su došle prave ruke doktorica pedijatrica, Marija.

Ubrzo je sve pohvatala, rekla i napravila što je trebalo, povevši Silviju u bolnicu, a tatu izgrdila poput klinke. Po povratku, bila je uz nas i izgradila je dom. Marija nije bila “nova mama”, ali postala je naš stijena, drugi roditelj. S vremenom, prerasle smo barijeru, posebice kad je Marija sama rekla: Ja nisam mama, ali ću biti vaša prijateljica.

Ja, koja sam još najduže željela mamu, nisam joj lako popuštala, ali kad je jednog dana privukla nas sve u zagrljaj i rekla: Nemate više mamu, ali imate mene, i neću vas nikad napustiti! polako je probila moj otpor.

Potpuno je postala naša kad nam je otac poginuo, a ona dotrčala do škole kako bi nas povela kući i tada nam tiho prišapnula da nismo više same.

Marija je kasnije počela raditi u privatnim poliklinikama, a udomljenje je riješila ubrzo. Vodila je “svoje ptiće” vrlo liberalno pustila je svima da razvijaju što zažele.

Glumica? Hajd’, probaj! rekla je i dovezla me na audiciju u HNK, sređena preko poznanika.

Silviji je, nakon nekoliko opasnih vožnji biciklom i motora, kupila pravu opremu, a zadnje kune s naslijeđa uložila u motor. Pitala: Zdravlje je najvažnije! te pronašla instruktora kaskaderstva.

Vedrana je uvijek bila zrela, postala je odlična kuharica. Ja nikad nisam savladala ni juhu kako treba.

Marija često nije imala za savršen vikend, ali je stalno govorila: Najvažnije je da smo svi na okupu.

I tako je život tekao, dok prije tri dana nije zazvonio telefon. Na drugoj strani stari, zaboravljeni glas. Spustila sam šalicu, posjela Niku da mi zove Vedranu, “hitno” trebala mi je moralna i psihološka podrška!

Sve se skupilo kod nas u Vedraninoj kući kroz vikend, i počelo ispitivanje:

Bako, jesi li ga voljela?

O, da! Prva ljubav! Srce na dlanu, patnja, suze… Nisam mu rekla, već mi je tuđa “drugarica iz susjedstva” preotela šansu. To ti je bila prva lekcija, Nika: prijateljice ne upoznavaj s dečkom.

A dalje? Nika stiska šljivu, a Mariji suze teku niz lice, pa je Nika grli i ljubi, brinući da joj ne propadne šminka prije “izlaska”.

Kad je sve bilo spremno, zvono na kapiji dolazi ON! Stariji, sijedi, ali pristojan gospodin onaj “iz romanse”. Vedrana ga uvede, a Marija “u najboljem izdanju” izlazi s frizurom kaotičnijom od svježe pokošene trave, crnim crtežima po licu koje su blizanci napravili markerima, a pas Barni zavija ispod stola.

Gospodin, zbunjen, ali dobroćudan, spontano skida kapu i pokazuje gotovo pomalo smiješnu ćelavu glavu. Svi se smiju, on se ne srami bit će to dobra večer!

Kasnije, kad je sve utihnulo, sjedili smo zajedno, nasmijani i pomalo dirnuti, i mislili možda baš tom finom gospodinu možemo povjeriti našu Mariju, centar našeg malog svemira.

Kako je rekla Vedrana, naslonivši se na bakino rame: Samo hrabro! Uvijek smo uz tebe!

Ponekad, kad prevrneš novu stranicu, život ti iznenadi. Ali ovu bakinu večer i našu smotanu, čudnovatu obitelj, ne bih mijenjala ni za što na svijetu.

Vrijeme će pokazati što će biti dalje. Za sada znam samo jedno: dobru osobu prepoznaš po osmijehu, i po tome što ostane i kad čitava kuća mirisom šljive mami, a lice bake krase crteži permanent markerom.

Tako to, kod nas Kovačevića.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

ten − 3 =

Spektakularni izlazak Margarete Petrović na scenu
„Rabzi, fată! Acum ești în altă familie, și trebuie să ții cont de regulile lor. Te-ai măritat, nu ești în vizită! – Ce reguli, mamă? Aici toți au luat-o razna! Mai ales soacra! Clar că nu mă suportă! – Ai auzit vreodată de soacre bune? Toate trecem prin asta…” „Umblă! Umblă! De-ai tot venit încoace!” – Stătea doamna Silvia Petrescu, roșie la față de supărare, în mijlocul bucătăriei, cu ochii aprinși de furie. „Dacă bărbații umblă, femeia e de vină. Trebuie să-ți tot explic eu toate astea?” Soacra era înfurioasă. Urla la nora ei, Liza, de parcă n-ar fi fost de-a noastră. Și totul fiindcă Liza bănuia că soțul ei, Boris, o înșală. Liza, o tânără firavă, cu ochi mari și naivi, stătea lipită de perete și încerca s-o tempereze pe femeia turbată. „Doamnă Silvia, dar nu e normal. Are familie, copil…” – a încercat Liza să explice, dar soacra a întrerupt-o din scurt, făcând un gest ca și cum ar alunga o muscă enervantă. „Asta e familie? Sau copilul tău, care nu ne lasă să-l vedem pe bunicii lui?” – s-a încruntat soacra. – „Educația ta! Așa i-ai învățat, să ne ignore!” „Ce educație, doamnă Silvia? Ivan abia a împlinit un an, e mic…” – șopti Liza. „Mic? La Egorescu’s e mai mic și tot vine la bunica lui, nu urlă ca-al tău!” – bombănea bătrâna, arătând spre camera copilului. „E totuși nepotul dumneavoastră!” – i-a tremurat vocea Lizei. – „Și știți, copiii simt oamenii răi… de-aia nu vrea la dumneavoastră.” „Noi suntem răi? Uite-o, vopsită de ochii lumii!” – și-a înălțat vocea soacra. – „Cine te ține aici pe degeaba? Cine-ți dă de mâncare? Cui îi cheltui banii, nerecunoscătoareo?” Liza n-a mai vrut să se certe cu soacra. De sute de ori îi spusese lui Boris că vrea să stea separat de părinții lui, dar Boris, băiat crescut de mămică, nu vedea problema. Era încântat să locuiască la părinți: mergea liniștit la lucru, iar bătrânii rezolvau treburile casei – spălat, gătit, curățenie. Un basm, nu alta! În schimb, soacra ținea Liza la raport. La început, Liza a încercat orice să se pună bine cu soacra: ajuta la treabă, îi asculta nemulțumirile, se străduia peste măsură. Dar cu timpul, și-a dat seama că e în zadar. Indiferent ce făcea, doamna Silvia o detesta și nici nu se ferea s-o arate. „A adus acasă una ca toate zilele, de parcă n-aveam fete mai bune în sat,” povestea Silvia vecinei, în timp ce Liza strângea jucăriile aruncate de Boris și auzea totul din spatele casei. „S-a dus tocmai până-n satul vecin după ea! Ca și cum la noi nu-s fete harnice și deștepte!” – adăugă vecina, bărfa satului, tanti Maria. „Ce să mai vorbești? Nu încape imaginea în cap, nu-i poți încredința nimic. Sau pierde, sau strică. Și copilul ăla – nici nu știu ce să zic, parcă-i altfel…” „La Egorescu’s nepotul-i liniștit, ascultător, iar al tău urlă non-stop. Semn că nu-s gene bune!” Când viața la socri devenea de nesuportat, Liza o suna pe mama ei, în satul vecin, plângându-i-se. Mama o îmbărbăta pe stil vechi: „Rabzi, fată! Acum ești în altă familie, regulile lor contează. Te-ai măritat, nu erai în vizită!” „Ce reguli, mamă? Toți aici au luat-o razna! Mai ales soacra! Clar că mă urăște!” „Ai auzit tu de vreo soacră bună? Toate am trecut prin asta, o să treci și tu. Nu arăta că-ți e greu. Rabdă!” Știind că mama nu o va ajuta mai mult, Liza a amenințat că-i va spune tatălui. „Ai milă de taică-tu!” – s-a speriat mama. – „Știi că-i cu suspendare, un pas greșit și-l iau la pușcărie!” Liza știa cât o iubește tatăl. Bătrân, cu antecedente pentru bătaie după ce cineva i-a jignit fata în sat, nu ar fi tăcut dacă ar fi aflat cât e batjocorită în casa socrilor. „Bine, n-o să-i spun… dar dacă soacra mai continuă, nu știu ce să fac!” „O să fie bine, dragă, o să vezi, peste o lună nici nu-ți mai amintești de discuția asta” – încerca mama s-o liniștească. Dar lucrurile nu s-au îmbunătățit. Doamna Silvia parcă era tot mai pornită pe Liza, ca și cum ea îi era vinovată pentru toate necazurile vieții. Chiar și soțul Silviei, domnul Ion, un bătrân obosit și blând, nu a mai rezistat. „De ce urli tot timpul la fată?” – a intervenit într-o dimineață, când scandalul ajunsese la apogeu. – „O să plece de la noi! Și pe bună dreptate!” „Să plece! Să plece!” – a bubuit Silvia, împrăștiind furia și asupra lui – „Pe la judecăți vuiesc cu ea, să dea înapoi tot ce a mâncat aici! Și îi iau și copilul, să nu-l strice într-o familie ratată!” Liza știa că soacra spune prostii, dar îi era teamă. Îl iubea încă pe Boris. Bârfele că Boris se vede cu fosta lui, Oksana, nu erau decât zvonuri de sat, răspândite de babe ca doamna Silvia. Nu se știe cât ar mai fi ținut-o soacra sub papuc dacă nu i-ar fi scăpat vorbe în stânga și-n dreapta, „la o bârfă” cu prietena ei, tanti Maria. Istoria „norei prostuțe” și a soacrei nemiloase s-a umflat și ajuns direct la urechile tatălui Lizei. Tatăl Lizei, om aprig, înalt și masiv, n-a stat mult pe gânduri. A luat toporul cu care tocmai spargea lemne, și-a tras haina de lucru pe el, a sărit pe bătrânul „Mobra” și a plecat val-vârtej la socri, să-și scoată fata din „iad”. Tocmai atunci, în casa Silviei a izbucnit un alt scandal: Liza, mămică tânără, a lăsat pentru câteva secunde bebelușul pe canapeaua portocalie, nouă, cât să ia un scutec curat; când s-a întors, a găsit o mică pată maro la fundulețul copilului. Pentru soacră, pata aceea era cât prăpădul lumii! A apărut din senin și a început să urle ca apucata. „Ai stricat canapeaua! Știi tu cât a costat? Ți-aș rupe mâinile, și apoi să ți le pun la loc să nu mai atingi nimic!” „Rezolv eu, curăț, vă promit!” – încerca Liza, stăpânindu-și lacrimile și apucând cârpa în mâini tremurânde. „Ce să cureți tu, că nu-i a ta! Când ai dat tu bani pe mobilă?” „Ca și cum dumneavoastră ați cumpărat ceva pe banii proprii!” – și Liza a răbufnit, reproșându-i că toată viața a trăit pe spinarea bătrânului Ion. „Ia uite-o ce tupeu are, să-mi vorbească mie așa! Ia curăță, apoi afară cu tine și cu copilul tău! Vă vad pe unde stați!” Liza, plângând, curăța pata care nu se dădea, iar Vanya simțind starea mamei, țipa și mai tare. Silvia continua să țipe peste ea fără milă. Nici n-a observat când, în prag, a apărut socrul Lizei, tata Nicolae, cu toporul în mână. S-a oprit în ușă ca un munte, cu mâna pe coada toporului. A sesizat-o și Silvia – și-a amintit pe loc de trecutul lui și s-a speriat. Văzând că situația e gravă, Silvia a încercat să-și salveze fața, cu vocea tremurândă: „Ce faci, Nicule? Îi dau lecție fetei…” „Aud cum îi dai tu lecții!” – a răsunat vocea gravă a tatei, intrând în cameră încă încălțat. A ridicat toporul ca lumea să stea locului. Dar n-a dat cu el – și l-a aruncat peste umăr, apoi și-a întins mâna către fiică. „Hai, Liza, nu mai ai ce căuta aici” – a spus calm și a condus-o spre ieșire. „Stai, nene, dar ce-i spun eu la băiatul meu?” a vrut să riposteze Silvia. „Să vină el la mine după nevastă-sa, atunci stăm noi de vorbă, bărbat cu bărbat” – i-a tăiat-o scurt Nicolae, aruncându-i o privire de îngheață și apa. Și-a luat fata și nepotul și a plecat. Boris s-a speriat de socrul lui, i-a trebuit curaj să vină după soție și copil. L-a întâmpinat Nicolae cu toporul pe masă; n-a țipat, n-a amenințat, dar a vorbit apăsat și clar. Boris a promis că vor sta separat, că mama lui nu se mai amestecă, că-și apără nevasta și copilul și n-o s-o lase la mâna soacrei. După ce i-a strâns mâna tăios Nicolae, Boris a înțeles că gluma s-a terminat și trebuie să-și onoreze toate promisiunile. De atunci, Silvia Petrescu ocoleste nora și nepotul, nici nu-i mai salută pe stradă. Boris și Liza stau la casa lor, înțelegându-se cum trebuie. Fie de frica socrului, fie de dragoste… O poveste de viață românească cu o soacră de temut, o noră cu suflet mare și un tată hotărât să-și apere fata cu toporul!