Otrov zavisti
Zorane, strah me je Iva je nervozno zgrčila papirnatu maramicu u rukama, glas joj je zadrhtao na posljednjem slovu. Pogledala je muškarca ispred sebe u njenim očima skrio se pravi strah. Opet te poruke…
Iz torbice je drhtavim prstima izvukla mobitel, otključala ga i pružila Zoranu. On je pažljivo pročitao poruke: “Hvala na divnoj večeri”, “Već mi nedostaješ”, “Kada ćemo se opet vidjeti?”, “Vidimo se uskoro”, “Čekat ću te nakon posla na našem mjestu” i namrštio se, boreći se s nelagodom između obrva.
Kada su ti stigle? upita smireno, gotovo hladno, vraćajući joj mobitel.
Zadnja, prije pet minuta. Baš dok smo naručivali hranu Iva je progutala knedlu, osjećajući kako se u njoj nešto steže. Već se nekoliko puta ponovilo uvijek kad smo zajedno. Kao da nas netko promatra kao da zna gdje smo i što radimo.
Zoran se naslonio na naslon stolca i zamišljeno prešao dlanom preko brade, pogled mu je postao oštar i prijeteći već je u glavi preslagivao moguće scenarije.
Prikaži mi sve poruke. I datume kad su stigle, rekao je čvrsto, bez trunke panike.
Iva je otvorila prepisku, prstima koji nisu prestajali podrhtavati skrolala prema gore. Zoran je pozorno čitao svaku poruku, bilježeći vrijeme i sadržaj. Na licu mu nije bilo emocija, ali pogled mu je bio sabran, gotovo da je vrebao prikrivenu prijetnju. Među porukama bilo je i drugih: “Ne mogu prestati misliti na tebe”, “Sjećaš li se našeg zadnjeg razgovora? Čekam nastavak”, “Znaš gdje me možeš pronaći, ako se predomisliš”. Svaka nova poruka pojačavala je osjećaj nečijeg nametljivog prisustva kao da nevidljiva ruka iz sjene pokušava polako razoriti njihovu vezu.
Čudno, promrmljao je napokon, a glas mu je bio čelik. Vrlo usmjereno. Kao da netko želi ostaviti dojam da se viđaš s nekim drugim. I to planski, uvijek kad smo zajedno previše je namješteno.
Iva je izdahnula teško; ramena su joj klonula kao pod teretom kojem nije znala ime. Imala je dvadeset i pet, radila je kao dizajnerica u malom atelijeru u Zagrebu i dugo sanjala o osobi s kojom može graditi iskrenu vezu ne radi statusa, ne radi novca, nego radi topline, razumijevanja i međusobne podrške. Zoran, tridesetpetogodišnji odvjetnik, činio se baš takvim čovjekom: pouzdanim, pažljivim, sposobnim slušati i čuti. U njegovoj blizini osjećala se zaštićeno, i to je bilo nešto rijetko, gotovo dragocjeno.
Njihova je veza već trajala pola godine. U tom je periodu Iva naučila cijeniti njegovu smirenost u krizama, smisao za humor, iskreno zanimanje za njezin svijet. Nikad nije vršio pritisak, nije žurio sa stvarima, ali nije ni skrivao da je vidi kao buduću suprugu. Iva, iako nije htjela žuriti, sve se češće hvatala kako razmišlja da je spremna na taj drugi, zajednički korak.
Ne znam tko bi mogao biti toliko podao, šaptala je, glas joj se ponovno slomio. Nemam tajnih obožavatelja. Nikome nisam davala povoda Ti izrazi “našem mjestu”, “naš zadnji razgovor” kao da netko pokušava proizvesti iluziju stare veze koja nikada nije postojala. Kao da se igra s nama, kao da smo lutke na koncu…
Pustili smo da već predugo traje. Imam prijatelje koji bi ovo mogli istražiti. Daj mi brojeve, ispratit ćemo odakle dolaze. Ne vjerujem da je slučajno; drugačije je meni to posloženo, odlučno je rekao Zoran.
Sljedećih nekoliko dana Zoran je bio zaokupljen provjerama. Iva je pokušavala ne misliti na situaciju, uranjajući u poslove, družeći se s prijateljicama hvatajući se za svaki smijeh, za sve što bi je moglo barem privremeno lišiti nelagode. No, ona nije nestajala nelagoda je grčevito stezala njezino srce svakim pogledom u mobitel: uvijek je najprije provjeravala poruke, i svaki put kad ih ne bi bilo, na trenutak bi odahnula. A onda bi se strah vratio, još jači.
Petog dana Zoran ju je nazvao kasno popodne.
Iva, saznao sam tko je, rekao je, ozbiljno, bez mekoće u glasu. Poruke su slane s nekoliko različitih brojeva, sve kupljenih anonimno. Pratili smo tko ih je platio bila je to Sanja.
Ivin je mobitel skoro ispao iz ruke. Sanja, njezina prijateljica s faksa, danas s dvadeset osam godina, rastavljena, dvoje djece. Bile su si bliske kroz studentske dane, dijelile tajne, zajedno prolazile i najteže trenutke. No zadnjih mjeseci među njima se uvukla napetost neznatna, ali stvarna, poput napukline na čaši. Sanja je sve češće kukala na osamljenost, na to što muškarci izbjegavaju žene s djecom, što joj je život bezdan pun računa i razočaranja.
Sanja?… prošaptala je Iva, bol i nevjerica još su joj odzvanjale u glasu. Zašto? Kako je mogla?
Mislim da sama znaš. Zavist, Zoranov se ton nije tresao, ali kad se malo bolje poslušalo, osjetio bi se u njemu gorak trag. Ti si slobodna, uspješna, imaš nekoga tko te cijeni. Ona se osjeća zakinuto. Očito je računala da ćeš početi pravdati se, da ću posumnjati u tebe.
Prije kojih dva tjedna, Iva, Zoran i Sanja bili su zajedno na proslavi kod zajedničkih prijatelja. U velikoj dnevnoj sobi muzika je nježno svirala, u zraku su se osjećali mirisi raznih zalogaja i pjenušca, a gosti su se, veseli i razigrani, kretali iz jednog kutka društva u drugi.
U svojoj novoj haljini boje smaragdnog mora, Iva je tog dana izgledala posebno lijepo tkanina se nježno nizala oko nje, ističući vitku građu. Zoran nije silazio s njezine strane: ponudio bi joj čašu, donio komadić orahnjače, povukao u razgovor s nekim od uzvanika lakoćom kao da su se znali oduvijek.
Vi ste kao iz časopisa, Sanja im je tada prišla sa stisnutim osmijehom, stala mrvicu dalje, ruku prekriženih na prsima, trzajući rukav svog običnog bež pulovera. Sve je na mjestu: i odjeća, i momak.
Hvala, iskreno se nasmiješila Iva. I meni je haljina draga, nisam mislila da će mi tako pristajati.
Da, Sanja je rukom prošla po svom džemperu, bradu spustila. Da mi suđen takav život Ali s dvoje djece nema šize po butikima. Sve kune idu na nešto drugo…
Ma daj, ne gledaj to tako, Iva je prišla bliže, blago joj dotaknuvši lakat. I u džemperu si lijepa. Imaš ti stila i šarma, stvarno!
Kako da ne, Sanja se nasmijala nervozno. Nekome život uvijek baš sve namjesti, a netko stalno bira između novih cipela za klince i frizera. Ili između izleta i logopeda za Luku…
Nogom je nervozno lupkala o parket, pogled bacila kroz staklo. Zoran je diplomatski promijenio temu počeo o novootvorenom restoranu, predložio izlazak. Iva je pričala, gledala u Sanju i spajala taj pogled pun zavisti koji je uhvatila kad su ona i Zoran otišli plesati. To nije bila mržnja, bila je čežnja za onim što ona nema: lakoćom, pažnjom i toplinom bliske osobe.
Još jedan znak upalio se kasnije, u malom zagrebačkom kafiću, dok je vani rominjao jesenski pljusak, a one sjedile uz prozor. Iva je prepričavala nedavni vikend s Zoranom na Sljemenu obilaženje šume, miris suhih borovina, zajedničko pecanje kobasica na roštilju i večernje gledanje zvijezda uz ciku vatre.
Zvuči kao san, Sanja je govorila kroz stisnute zube, miješajući šećer u kavi. Žlica je udarala o šalicu. Priroda, romantika, idealni muškarac…
Predobro je bilo, Iva se nježno smijala, okrenuvši dlanove oko šalice cappuccina. Zimi ćemo opet, na skijanje! Možda nam se pridružiš?
Skijanje? podigla je obrve, usta su joj zadrhtala. Znaš ti da ja nemam vremena ni za što, Iva. Vrtim se između vrtića, škole, nevjerovatnog broja vešmašina, sve na stisak. Nekome romantika, a nekome dan za danom, i sve uvijek isto.
Govorila je to bez srdžbe, ali u glasu je ležala teška, beznadna tuga. Prijateljica Kristina se pokušala uvući:
Sanja, nemoj tako. Iva se samo raduje lijepim trenucima, i dobro je dijeliti sreću kada dođe.
Ma da, ja ne zamjeram nikome, Sanja je naglo odložila šalicu, tako da se dio kave prolilo. Svima je život zabava, samo meni nije.
Iva je osjetila kako je nešto stegnulo. Nije htjela poniziti prijateljicu. Samo je nježno njezinu ruku prekrila svojom:
Znam da ti nije lako. Hajdemo idući put svi u Maksimir, prošetat ćemo klince, speći hrenovke bit će ti lakše
Sanja je na trenutak popustila, oči su joj se nakvasile, ali brzo je skrenula pogled:
Hvala. Ali djeca se lako umore. Nek ti bude lijepo dok možeš.
Iva tada nije znala čitati tihu ljubomoru i nezadovoljstvo u Sanjinim riječima i pogledu. No sada, kad se vraćala mislima, priznala je sebi ono što dotad nije željela vidjeti. Prokrijumčareni pogledi, trzaji ramenima, prekinuti razgovori Signali što su, sad je znala, upućivali na nakupljenu, tihu zavist.
Što ćemo sada? upitala je odlučno, ali glas joj je drhtao.
Idemo k njoj. Sada. Moramo ovo završiti, Zoran je bio oštar.
Stigli su pred Sanjina vrata. Kad je otvorila, lice joj je u trenu pobijelilo, a šake joj se stisle.
Vi? Je li sve u redu? drhtavim glasom je izustila, u kojem se osjećala panika.
Nemoj se praviti da ne znaš, Zoran je bio izravan. Znamo da si ti slala poruke Ivi. Imamo dokaze.
Sanja je ustuknula i naslonila se na zid. Lice joj se iskrivilo u bijesu, ali u očima su zaiskrile suze suze povrede, očaja, tuge.
Da, ja sam! povikala je, glas joj se prelomio u vrisak. Što? Trebam li gledati kako ti, Iva, dobivaš sve, a ja ostajem sama s djecom? Ti si uvijek bila miljenica sudbine! Lijepa, slobodna, bez briga! A ja teret!
U očima su joj stajale godine gorčine.
Nemaš pojma kako je osjećati se nepotrebnom, nastavila je Sanja, svaka riječ joj je s mukom izlazila. Kad si pričala o svojim izlascima sa Zoranom, gušila sam se od zavisti. Ti si ni svjesna koliko si sretna! Samo sam željela da osjetiš to što ja osjećam. Da tvoj savršeni svijet pukne! Da shvatiš kako je kad sve ide krivo!
Iva je slušala, prsa su joj gorjela od bola gledala je prijateljicu s kojom je nekad dijelila zadnje kune za kavu, koja joj je plakala na ramenu. Sada je pred njom stajala nepoznata žena, ispunjena tugom.
Znači, iz zavisti si htjela uništiti moj život? tiho je upitala, bez ljutnje, samo s tugom. Htjela si da Zoran pomisli da imam nekog drugog? Da ode od mene?
Što drugo? Sanja se kiselo nasmijala, isprekidan, bolan smijeh. Uvijek si na vrhu, bila si glavna. Ja sam imala samo probleme, a ti zvijezde.
Zoran je napravio korak naprijed, stao uz Ivu, korak koji je bio zaštita.
Dosta, rekao je čvrsto, autoritet nije dopuštao raspravu. Ovo je podlo. I snosiš posljedice.
U Sanjinim očima zatitrao je tračak kajanja, ali brzo ga je potisnula nova doza gorčine.
Što ćete? Policija? prkosno je zveknula. Koga zanimaju vaše poruke?
Nama nije potrebna policija, smireno je Zoran odvratio. Dovoljno nam je da ostaviš Ivu na miru. I da nikad više ne pošalješ ništa slično.
Sanja je pogledala Ivu, pogled joj je na trenutak bio djevojački tužan, ali brzo ga je zamijenila ravnodušnost.
Kao da nisi znala da ti zavidim! izrekla je, glas joj je ponovo poprimio oštre, podrhtavajuće note. Sjećaš se mog rođendana prošle godine? Svi su pričali samo o tvojoj novoj poziciji, a ja sam s tortom stajala u kutu. Nitko nije pitao kako sam.
Iva je sada živopisno prisjetila tog dana doista, bila je u centru pozornosti, prihvaćala komplimente, zabavljala društvo dok je Sanja gotovo čitavu večer stajala po strani, s kutijom svijeća u rukama. Tek sada joj je postalo jasno zašto
Sanja, reče tiho, u glasu joj je bila samo bol, nikada nisam htjela biti bolja od tebe. Samo sam bila sretna toga dana, nisam mislila da ti to gledaš kao natjecanje. Ti si meni uvijek bila prijateljica
Pa kako drugačije da gledam? Sanja je rukom prošla kroz kosu, stegnula pramenove kao da želi ugušiti suze. Ti imaš ljepotu, uspjeh, Zorana. A ja? Djeca, kredit i spomen na bivšeg koji je otišao. Da, zavidjela sam. I htjela da osjetiš kako je biti nevidljiv.
Zoran je šutke slušao sve.
Zavist nije nešto što izazivaju drugi. Ali izabrala si način na koji ćeš se nositi s time i odlučila povrijediti nekog drugog. To nije ispravno, rekao je odlučno.
Sanja se trznula kao od šamara, oči su joj potamnile, ode nekoliko riječi, ali nije ih izrekla. Mjesto njih, samo je tiho zaplakala.
Oprosti, šaptala je, s mukom. Nisam htjela da ode toliko daleko. Nakupilo se… Razvod, samoća, dani koji stalno isto počinju i završavaju. Nisam više mogla.
Iva je osjetila težinu sažaljenja, uz povredu. Sanja je sada bila slomljena, umorna žena, iscrpljena vlastitim osjećajima i nesnalaženjem.
U mislima Iva je izronila u još jedan prizor prije samo dva tjedna, u poznatom kafiću Sanja je sjetno gledala u šalicu:
Znaš, Iva, kao da živiš neki drugi život. Tebi sve nekako krene posao, ljubav, sve. Ja sam zapela. Svaki dan isti: vrtić, škola, dućan, domaća zadaća, veš Ponekad poželim ostati u krevetu.
Tada ju je pokušala utješiti:
Sanja, pa imaš krasnu obitelj, puno toga znaš. Ako želiš, pomoć ću oko životopisa, možda nađeš posao bliže kući. Ti si odlična dizajnerica.
Ali Sanja je samo odmahnula rukom:
Nitko ne traži ženu s dvoje djece… Svi vide mama na bolovanju, a ne radnika. A ti… ti možeš birati. Nije lako gledati to…
Iva tada nije shvatila koliko Sanja pati, pomislila je da ju je samo umor slomio. Sad je znala to su bile molbe koje nije znala čuti.
Sanja, žao mi je što nisi rekla što te muči, njezin je glas drhtao od miješanih osjećaja. Da si rekla, nešto bi učinile. Ali ono što si napravila to ne mogu lako zaboraviti. Jako boli.
Znam, šaptala je, brišući suze. Ne tražim oprost odmah. Samo kad si ti manje sretna, tješila sam se da sam malo manje nesretna. Glupo, znaš?
Zoran je položio ruku na Ivin dlan.
Ovdje završavamo. Iva, možeš li prihvatiti njezino objašnjenje?
Iva je šutjela, mjerila riječi. Gledala je Sanju u upaljene, vlažne oči, tresuće usne. I osjećala kako se povreda polako miješa sa suosjećanjem.
Prihvaćam da nisi radila iz baš čiste zlobe, nego iz očaja i zavisti, rekla je mučno, gledajući prijateljicu u oči. Ali ne mogu se više družiti ako me vidiš kao neprijatelja ili natjecanje. Trebam prijateljicu, ne sjenu koja živi od moje sreće.
Sanja je kimnula, a niz lice joj skliznu još jedna suza.
Hvala ti što si barem saslušala, šapnula je. I oprosti što nisam imala snage reći koliko mi je teško.
Odlazili su iz njenog stana dok se vani već polako spuštala noć. Prve gradske svjetiljke obasjavale su mokri asfalt, jer je malo prije pala kiša, a zrak je bio svjež, pomiješan s mirisom suhog lišća. Iva je duboko udahnula.
Osjećam se ispražnjeno, priznala je Zoranu, naslanjajući se na njegovo rame. Kao da mi je netko ukrao nešto bitno.
Normalno, nježno ju je zagrlio, primaknuvši bliže k sebi. Kada te izda netko blizak, boli najviše. Ali znaš istinu i idemo dalje. Nisam te ostavio. Ovdje sam.
Znam, nasmiješila se kroz suze, ali u očima joj je tinjala nada. Idemo dalje. Zajedno.
Koračali su zagrebačkom ulicom, pod žutim svjetlom, a s svakim korakom njezina je duša bila lakša. Iva je znala da je pred njom puno posla i sa sobom i na svojim odnosima ali kraj nje je bio netko tko je vidi pravu i ne pušta ruku. A to je, valjda, bilo najvažnije.
