On nije čitao
– Odlazim rekao je, a da ju nije ni pogledao. Kofer na krevetu bio je otvoren, a košulje je bacao jednu za drugom. Već dugo smo stranci. Ne treba nam scena. Kuća ostaje tebi, kupit ću ti stan u gradu, dogovorit ćemo se oko novca. Živjet ćemo odvojeno. Pronašao sam ženu s kojom mi je dobro.
Ona je stajala na vratima spavaće sobe, naslonjena ramenom na dovratak. Na sebi je imala stari pleteni kardigan koji je on mrzio. Kosa skupljena u punđu. Lice mirno, kao da je upravo rekao da pada kiša.
– Dobro odgovorila je.
To dobro odzvanjalo je kao šamar. Podigao je pogled prema njoj. Očekivao je suze, histeriju, barem pitanje zašto. A ona je samo pristala.
– Jesi čula što sam rekao? uspravio se. Bio je visok, krupan, s onom sigurnošću u pokretu koju muškarci steknu kad imaju novac i moć. Odlazim drugoj. Ozbiljno je.
– Čula sam, Dražene rekla je Mirjana.
– I to je sve? gotovo se nasmijao. Samo dobro?
– Jesi li htio da te molim da ostaneš?
Nije odgovorio. Smotao je kravatu i položio je na košulje. Mirjana je promatrala njegove ruke. Znala ih je napamet, svaku žilu, svaki pokret. Trideset i dvije godine. Gledala ih je trideset i dvije godine.
– Iva je mlada rekao je s neobičnim, gotovo dječačkim opravdanjem u glasu. Znaš i sama, među nama više nije isto. Umorili smo se jedno od drugog.
– Ima dvadeset i devet tiho je rekla Mirjana.
– Da. zastao je. I što?
– Ništa. Samo sam htjela biti sigurna.
Dražen je zaklopio kofer, zakopčao bravice. Novi kofer, vidjela ga je prvi put. Znači da ga je kupio ranije. Znači da je dugo planirao. Mislila je kako ga je možda birao zajedno s Ivom. Ili sam, zamišljajući njezinu radost kad mu se pridruži.
– Sve ćemo riješiti preko odvjetnika rekao je podižući kofer. Imam sve isplanirano. Ne moraš se brinuti.
– Nisam ni brinula odvratila je.
Prošao je kraj nje prema hodniku. Zastao je na trenutak na vratima.
– Mogla bi barem nešto reći gotovo uvrijeđeno. Trideset i dvije godine.
– Trideset i četiri ispravila ga je Mirjana.
Nije odgovorio. Čula je njegove korake niz stepenice, lupanje ulaznih vrata, motor njegovog Peugeota na dvorištu. Onda tišina.
Mirjana je ušla u spavaću sobu i otvorila prozor. Jesenski zrak bio je hladan i mirisao je na mokro lišće. Gledala je kako crvena svjetla auta nestaju iza ugla. Zatim je otišla u kuhinju i stavila vodu za čaj.
Nije plakala. Ne zato što nije boljelo, nego zato što suze više ništa ne mogu promijeniti.
Prije pet godina je plakala cijelu noć. Dovoljno za cijeli život.
Bilo je to jednog utorka u listopadu. Dražen je rekao da ide na sastanak u Split, vrati će se kasno ili sutra ujutro. Mirjana je pravila večeru kad mu je iz džepa jakne ispao drugi mobitel. Taj nije poznala. Stari Nokia, bez PIN-a. Uzela ga je da ga nazove i kaže mu da je zaboravio, ali zaslon je svijetlio.
Pisala je jedna poruka. S fotografijom.
Sjećala se koliko je dugo sjedila gledajući u ekran. Zatim je vratila mobitel gdje je i bio, navukla kaput i izašla van po kiši, bez kišobrana.
Hodala je mokrim pločnikom i razmišljala. Ne o tome tko je Iva, ni koliko dugo traje. Razmišljala je što dalje, što će biti ako napravi scenu, traži objašnjenja. Što s njezinim životom, s kućom, novcem koji je godinama ulagali u Draženov posao. Razmišljala je hladno, jasno i ta ju je jasnoća najviše prestrašila.
Dražen se vratio iduće jutro, svjež, veseo. Rekao je da je sve prošlo dobro. Pojeo kajganu, listao novine, poljubio je u sljepoočnicu i otišao u ured. Mirjana ga je gledala kako odlazi i shvatila da će plakati još samo tu noć. Samo jednu. Nakon toga, mora nastaviti.
Održala je obećanje.
Da je tada netko pita zašto se udala, rekla bi da ga je voljela. I to je bila istina. Bio je drukčiji: mršav, ambiciozan, s onim sjajem u očima od kojeg zastaje dah. Bilo je to devedeset i prve, sve se rušilo i istovremeno otvaralo. Mirjana je završavala treću godinu ekonomije. Dražen je radio u maloj firmi, razmišljao o vlastitom poslu.
Napustila je fakultet na četvrtoj. Ne jer je on tražio sama je shvatila da fakultet može čekati, a život neće. Glava joj je bila uvijek na mjestu, razumjela je brojeve instinktivno, kao što netko ima dobar sluh. U brojkama je nalazila ono što drugi nisu, uočavala rizike tamo gdje je Dražen vidio samo šansu.
Devedeset i treća. Sjedili su u podstanarskoj garsonijeri i ona ga je upozoravala:
– Dražene, vidi pokazivala bi prstom po papirima. Ako uzmemo kredit za ovu robu i dobavljač zakasni, nećemo pokriti kamate. Treba nam osiguranje skladišta.
– Bit će, dogovorio sam.
– Na riječ?
– Na riječ. Normalan je čovjek, neće zez nut.
– Dražene.
– Mirjana, uvijek se bojiš.
– Ne bojim se. Računam.
Svejedno je uzeo kredit bez osiguranja. Dobavljač je zakasnio. Morali su prodati auto, posuditi od brata. Mirjana nije rekla rekla sam ti. Jednostavno je uzela telefon i zvala kupce da pitaju mogu li preuzeti robu s odgodom. Našla ih je. Zatvorili su rupu.
Nakon toga ju je Dražen pažljivije slušao. Ne uvijek, ali barem je provjeravao brojke s njom prije nego bi što potpisao. Tako je bilo pet godina, dok posao nije stao na noge. Kasnije, kad su otvorili ured, pa drugi, pa prvu manufakturu, Dražen je polako prestao slušati. Ne jer je postao gluplji, već jer uspjeh donosi osjećaj nepogrešivosti.
Mirjana je ostala u sjeni. Vodila je knjigovodstvo matične firme, potpisivala dokumente kao financijska direktorica, znala sve račune, sve partnere, sve sheme. Dražen joj je potpuno vjerovao. To više nije ni bilo povjerenje bila je ravnodušnost. Nije ulazio u detalje, jer kod nje je uvijek sve radilo.
Upravo to ravnodušje je i iskoristila.
Ali do toga je prošlo još četiri godine od one kišne noći kad je sve odlučila.
Prvo je promatrala. Imala je pristup svim ugovorima, mailovima. Nekad je to radila iz obaveze, a sad iz računice. Složila je mentalnu kartu što gdje leži, što od imovine ima stvarnu vrijednost, što je dug, što je tek fasada.
Slika je bila jasna.
Dražen je kroz godine stvorio poprilično carstvo. Dvije tvornice u različitim dijelovima Hrvatske, tri trgovačka centra, skladišni kompleks na rubu Zagreba i nekoliko računa u bankama, jedan vani. Matična tvrtka, na što je bio najponosniji, bila je opterećena kreditima, jamstvima, poreznim dugom. Lijepa kulisa s trulim temeljom to je davno shvatila. Sad je samo razmišljala kako to upotrijebiti.
Prvi je korak bio gotovo neprimjetan. Jedna je tvornica radila preko upravljačke firme koju je Mirjana registrirala prije par godina, po savjetu knjigovođe. Vlasnička je bila na njeno ime, kao u sličnim slučajevima, i Dražen je to znao potpisao je ugovor preko volje, kad su pripremali papire. Nikad nije pročitao detalje pa ti si sve to, Mirjana, meni je jasno da držiš konce.
Iskopala je ugovor, pročitala ga više puta. Potom nazvala odvjetnika kojeg je dobro poznavala, a koji nije radio za Dražena.
– Reci mi upitala ga je li pravno čisto da prebacim operativne ugovore na drugu strukturu?
– Ovisi o detaljima rekao je.
Tri mjeseca su proučavali papire.
U međuvremenu je znala sve o Ivi. Iva Kovačević, tad dvadeset četiri, radila je u jednom od Draženovih trgovačkih centara. Vesela, bučna, uvijek u štiklama. Dražen ju je upoznao prilikom otvaranja novog pogona. Mirjana nije doznala to od njega, nego od zaštitara kojem je uvijek znala ime i pitala za ženu.
Ljudi vole razgovarati s onima koji ih primijete.
Dražen je primjećivao samo sebe i svoje poslove.
Drugi je korak bio veći. Jedan je centar radio na temelju dugoročnog zakupa grada. Ugovor je bio zaključen na podružnicu kojoj je Mirjana bila formalni direktor. Dražen je bio vlasnik, ali u statutu je stajalo da direktor može otkupiti udjel pod određenim uvjetima. To je bila standardna pravna zaštita koju je Mirjana sama upisala, i Dražen ju je potpisao ne gledajući, žureći na sastanak.
– Sve te stranice? pitao je.
– Standardni paket odgovorila je.
– Pa znaš da ti vjerujem.
– Znam rekla je.
Potpisao je.
Otkup udjela trajao je skoro godinu. Sve je bilo uredno, preko javnog bilježnika, s tržišnom procjenom koju je naručila osobno. Novac je bio njezin, od nakupljenih plaća, koje Dražen više nije kontrolirao. Inače ni nije gledao troškove na toj razini. Samo ukupnu dobit. A nju je Mirjana znala prikazati lijepom.
Nakon tri godine od onog listopadskog utorka, tri strukture s ključnim prihodima bile su pod njezinom kontrolom. Tvornice su radile. Centri donosili stabilan priljev. Strani račun prebačen na firmu čiju je vlasnicu bila njezina sestra Ivanka, kojoj je Mirjana objasnila sve tijekom dugačkog razgovora.
– Mirjana, je li sve čisto? oprezno je pitala Ivanka.
– Je odgovorila je. Svaki papir sam provjerila. Ne uzimam tuđe, uzimam ono što je ionako na mene ili na strukture koje sam pokrenula. Sve po zakonu. Dražen nikad nije čitao što potpisuje.
Ivanka se zamislila.
– Zna li išta?
– Ne.
– I ne misliš mu reći?
– Kad dođe vrijeme, sam će shvatiti.
To vrijeme došlo je sada, u taj kišni listopadski sumrak kad je Dražen otišao Ivi, a Mirjana sjedila uz čaj i slušala kišu što kuca po prozoru. U kuhinji je bilo toplo.
Pomislila je da nazove Ivanku i kaže da je sve započelo, ali odgodila je to do jutra. Sad joj je trebao mir.
Razvod je tekao baš kako je Mirjana planirala. Dražen je angažirao renomiranog odvjetnika s kožnom aktovkom i samouvjerenim nastupom. Mirjanin odvjetnik bio je povučen, ali je znao svaki papir koji je donijela.
Već na prvom ročištu vidjelo se da nema baš što dijeliti. Matična firma bila je do grla u dugovima; od profitabilne imovine, ništa nije bilo direktno na Draženu ili na glavnoj firmi. Mirjana nije tražila posao. Zamolila je za kuću na selu, tridesetak kilometara od Zagreba, koju su prije petnaest godina prepisali na nju. I fiksnu svotu, po mjerilima njihova života sasvim skromnu.
Dražen je bio zadovoljan. Sjedili su u kafiću ispred suda, on opušten.
– Mirjana, uvijek si bila pametna rekao joj je. Znala si s glavom.
– Jesam.
– Bez zamjerki. Dogodilo se.
– Bez zamjerki, Dražene.
Otišao je lagan. Mirjana je sjela, naručila kavu, slušala dvije žene za susjednim stolom kako pričaju o štrudli od jabuka. Život je tekao dalje. Tako je ispravno.
Do studenog su papiri razvoda bili gotovi. Dražen je uzeo stan u Zagrebu, automobil i upravljanje matičnom firmom. Mirjana je otišla u svoju kuću na selu. Tri dana nakon što je sve završilo, nazvala je odvjetnika.
– Vrijeme je rekla je.
– Spreman sam odgovorio je.
Ono što je uslijedilo bilo je pravno sasvim obično. Upravljačke firme koje su imale operativnu kontrolu nad tvornicama i centrima poslale su matičnoj Draženovoj firmi obavijest o novim uvjetima. Novi uvjeti bili su legalni, ali mnogo nepovoljniji. Profit koji se dotad prelijevao u matičnu firmu, ostajao je sada niže, u operativnim strukturama. Draženu je ostala fasada, ured i dugovi koji su mu do tada bili nevidljivi.
Dogodilo se to u prosincu.
U siječnju je banka koja je vodila račune matične firme dobila obavijest o poreznoj kontroli. Ništa neuobičajeno, ali blokiralo je niz transakcija. Dražen je nazvao računovotkinju. Slegnula je ramenima: papiri su u redu, samo treba čekati.
Novca nije bilo.
U veljači je Iva nazvala i rekla da mora razgovarati. Vidjeli su se u restoranu gdje je Dražen navikao plaćati bez gledanja u račun. Platio je i ovaj put, ali lice mu je bilo drukčije. Poslije je ispričala prijateljici, koja je prepričala dalje, dok nije došlo do Mirjane. Iva je rekla da nije spremna na takve probleme, da je mislila da je financijski stabilan, da ne želi tuđe dugove.
Dražen je ostao sam za stolom. Konobar mu je donio račun. On je platio.
Ožujak je bio hladan. Mirjanina kuća stajala je usred šume; s prozora se vidio ribnjak pod ledom. Ujutro joj je postala navika hodati oko ribnjaka s termosicom čaja. Bilo je tiho. Katkad bi proletjela ptica.
Mišljala je o Draženu, ne o tome što je s njim sada to je znala. Misli su joj išle u prošlost: kakav je bio devedeset i treće, kad su brojili kune na papiru. O tome kako se tada smijao, iskreno, lako. Voljela ga je tada, i moglo je biti drugačije da nije postao ono što je postao.
Ljudi zamišljaju da je prevara trenutak netko napravi izbor, sve se promijeni. U stvarnosti, to je proces, dok se drugi pretvori samo u funkciju. Dražen je Mirjanu prestao vidjeti negdje nakon druge tvornice. Postala mu je praktična: pouzdana, tiha, uvijek tu.
Mirjana to više nije uzimala k srcu samo je znala.
Vratila bi se s hodanja, izula čizme, otišla u kuhinju i stavila kašu. S prozora se vidio zaleđeni vrt i jablanovi pod injem. Lijepo.
Ivanka je dolazila krajem ožujka. Donijela domaćeg pekmeza i stari fotoalbum, pronađen na tavanu.
– Vidi nas preklapala je listove. Osamdeset i osma. Sedamnaest ti je tu godina.
Mirjana je gledala mrka cura, ozbiljna, škilji na suncu.
– Uvijek ozbiljna rekla je Mirjana.
– Sjećam se da si uvijek bila odraslija od svih.
Šutjele bi dugo, piljeći kroz prozor u brzoprolazeće oblake.
– Je li ti teško, Mirjana? pitala je Ivanka jednom predvečer.
– Ne koliko misliš blago je odgovorila Mirjana.
Ivanka je znala ne ispitivati dalje. To joj je bila dobra osobina.
Travanj je donio otapanje i iznenadne pozive. Prvo je zvao Ante, stariji menadžer iz Draženove firme. Pitao je gdje su jednI dokumenti, obraćao se kao kad je još radila tu.
– Nedostajete nam tu, gospođo Mirjana rekao je. Dražen sve pokušava shvatiti, ali…
– Ante, ja više nisam vaša kolegica nježno je odgovorila. Sve će biti u redu.
Zvao je i Draženov odvjetnik ne onaj s aktovkom, već drugi. Predstavio se, rekao da Dražen želi razgovarati o upravljačkim strukturama.
– Recite mu da pristajem na sastanak rekla je mirno. Ali samo nas dvoje. Bez odvjetnika.
Odvjetnik je šutio.
– Prenijet ću mu kazao je.
Dražen je došao u petak navečer. Mirjana je vidjela njegov auto na kameri uz kapiju. Sjedeći za volanom, gledao je naprijed. Izašao je i došao do ograde.
Zaštitar, kojeg je Mirjana zaposlila prije tri mjeseca, izišao je iz kućice.
– Privatan posjed. Jeste li najavljeni?
– Bio sam vlasnik ovoga Dražen je zastao.
– Vlasnica je Mirjana Kovačević. Prijavit ću vas.
Mirjana je to gledala na ekranu u kuhinji. Sjedila je minutu, zatim obukla kaput i izišla.
Dražen je pokraj kapije izgledao drukčije nego u studenom. Tada samozadovoljan, sada iscrpljen i mršav. Kaput isti, skup, ali kao da na njemu visi tuđe.
– Mirjana.
– Dobra večer, Dražene.
– Nećeš otvoriti?
– Neću.
Gledao ju je kroz ogradu. Bilo im je nelagodno, ali Mirjana je ostala gdje je bila.
– Mirjana, moram s tobom ozbiljno. Što je s firmama?
– Ništa posebno mirno je rekla. Upravljačke strukture prešle su na nove uvjete.
– Koje nove uvjete? Tko ti je to potpisao?
– Ja.
Stajao je ukočen.
– Ti.
– Da.
– Ali… to su moje firme. Moj posao.
– Dražene, upravljačke su formalno moje, tvoj je potpis na papirima koje si potpisivao. Nikad ništa nisam skrivala. Samo nisi čitao što potpisuješ. To je uvijek bila tvoja navika.
– Nije pošteno.
– Nije. Kao ni pet godina prevare.
Zastao je.
– Otkud ti…?
– Znala sam sve. Samo nisam radila scene.
Naslonio se na ogradu. Ruka mu se stisnula. Mirjana je gledala tu ruku i sjećala se kako je nekad bila drugačija.
– Što sad da radim rekao je. Nije to bilo pitanje, nego slutnja.
– Ne znam otpuhla je.
– Mogla bi pomoći. Ti jedina znaš što i kako.
– Mogla bih.
– Ali nećeš.
– Neću.
Stajao je. Iza nje, u vrtu, pjevala je ptica. Proljetna večer bila je duga i meka.
– Znaš da me mogu tužiti banke, zar ne?
– Znam. Za kredite si davao osobno jamstvo. Tvoja odgovornost.
– Mislio sam da imam dobar posao iza toga.
– I imaš. Samo taj posao više nije tvoj.
Pogledao je prema kući. Prozori su svijetlili. Jablanovi uz ogradu tek su tjerali pupove.
– Ja sam gradio sve ovo rekao je tiho.
– Gradili smo. Zajedno. Ali si se onda odlučio ponašati kao da si sve sam sagradio. I da možeš otići i da će sve ostati isto.
Dražen je šutio dugo. Konac:
– Nije ljudski.
Mirjana je lagano slegnula ramenima.
– Znaš što sam skužila o tom ljudski? Da svi sami biramo kako ćemo živjeti. Ti si izabrao. I ja sam.
Okrenula se kući. Njezine su pete tiho kucale po kamenoj stazi. Zaštitar je gledao u stranu, kao da nije ništa čuo.
– Mirjana pozvao je.
Nije se zaustavila.
Popela se na trijem, otvorila vrata. Na trenutak stala u zraku: zrak je mirisao na zemlju i pupove. Dobro mirisao.
Zatvorila je vrata.
Skinula kaput u hodniku, objesila ga na kukicu. Otišla u kuhinju i stavila vodu za čaj. Dok je čekala, gledala je kroz prozor vrt. Svjetiljka pri kapiji obasjavala je auto koji je još stajao ispred.
Natočila si je čaj. Dodala žlicu meda, držala šalicu objema rukama.
Negdje iza vrata motor auta je zagrmio. Polako je krenuo i nestao u noći.
Mirjana je sjedila za stolom, pila čaj. Iz radija je svirala stara glazba, nešto s kraja osamdesetih. Sjetila se: pod sličnom glazbom plesali su na svadbi, nekad davno.
Popila je do kraja, oprala šalicu, ugasila svjetlo u kuhinji, otišla u spavaću.
Na komodi je stajala mala fotografija. Negdje devedeset i peta zajedno pred vratima svog prvog ureda. Samo soba u polupodrumu, jedan prozor. Dražen se smiješi, grli je. Ona gleda ozbiljno. Uvijek ozbiljno.
Stavila je fotografiju natrag, ugasila svjetlo.
Ujutro je ustala rano. Ptice su pjevale; izula je čizme, krenula prema ribnjaku. Led je otpustio. Voda tiha, tamna. Na drugoj strani šepirila se siva čaplja i odletjela.
Mirjana je gledala i mislila da treba naručiti sadnice. Prošle godine planirala je posaditi nove jablanove uz zapadnu ogradu ali nije stigla. Sad je pravi trenutak. Ako ih posadi sada, za tri godine dat će prve plodove.
Za tri godine imat će pedeset i devet. Sasvim doba za prvi urod.
Vratila se prema kući. Staza mokra od rose. Sunce je tek izvirivalo iznad krošnji, sve uokolo kao na starim razglednicama.
U kuhinji je zakuhala kašu. Otvorila prozor. Proljetni zrak i pjev ptica. Kaša je mirno krčkala.
Pomislila je da nazove Ivanku, samo tako, popričati. Pitati za unuke, ne otvarajući ozbiljne teme.
Još je pomislila da dugo nije bila u kazalištu. U Zagrebu su najavljivali dobre predstave. Mogla bi otići vikendom, ako bude lijepo.
Kaša je bila gotova. Nasula si je, stavila maslac. Sjela za stol.
Vanjski vjetar šumio je kroz jablanove, prošlogodišnji listovi vrtjeli su se po dvorištu. Sunce je sjalo izravno u prozor.
Jela je, gledala u vrt. Mislila li je tog trena na Dražena? Možda malo. Nije znala isključiti sjećanja. Ali to su bile mirne misli, kao kad gledaš nešto što je završilo i ne traži više rješenja ni riječi.
Što će dalje biti s njim, nije znala. Možda se dogovori s bankama, možda proda stan, možda nađe novog partnera ili smisli nešto treće imao je talenta, samo se navikao da sve ide samo od sebe.
Sad više neće ići.
Dojela je; oprala tanjur, uzela mobitel i nazvala Ivanku.
– Halo, Ivanka? javila se odmah.
– Dobro sam rekla je Mirjana. Kako ti?
– Kod mene dobro. Unuci su bili prošli vikend. Marko je izrastao, ne bi vjerovala. Do ramena mi je već.
– Brzo rastu.
– Baš. A ti…
– Bio je Dražen jučer rekla je Mirjana.
Ivanka je zastala.
– I?
– Ništa. Stajao pred vratima, otišao.
– Što je govorio?
– Da mu je teško. Da sam trebala biti drukčija.
– A ti?
– Ništa posebno. Objasnila sam mu.
Ivanka je šutjela.
– Žao ti ga je? pitala je tiho.
Mirjana nije odmah odgovorila. Gledala je u jablanove, u travanjsko nebo.
– Ne znam rekla je naposljetku. Možda malo. Nije uvijek bio takav.
– Ne složila se Ivanka. Nije uvijek.
Opet su šutjele. Bilo je to ugodno, to šutjeti s nekim.
– Doći ćeš mi u goste? pitala je Mirjana.
– Naravno. Za praznike?
– Dogovoreno.
Pozdravila je, spustila mobitel na stol. Izašla u vrt. Zemlja već meka. Prošetala je uz zapadnu ogradu gdje je namjeravala posaditi jablanove. Sunčano mjesto za mlada stabla.
Četiri komada, možda tri. Treba razmisliti o sorti.
Podigla je pogled. Nebo visoko, čisto. Negdje nad šumom kružila je ptica, sitna sjena na modrom nebu.
Priča o razvodu koju bi mogla nekome ispričati ne bi bila potpuna da pokuša objasniti što je sve osjećala svih tih godina. Ne postoji jedno osjećanje složen je to sloj kao kolač: bol prvog izdaje, dugo strpljenje, zatim kao hladna sabranost kirurga koji radi posao bez suvišnih pokreta, zatim umor, pa, kako god čudno, nešto mirno.
Psihologija nakon pedesete nije kao u mladosti. Tad misliš možeš sve ispočetka, a poslije shvatiš da nećeš i to nije tragedija, nego jednostavno istina. Ali onda dobiješ jasnoću. Razumiješ što je važno, a što nije. Razlikuješ što možeš promijeniti, a što ne.
Mirjana je mijenjala ono što je bilo u njezinoj moći.
Ne pita je li ispravno postupila. To je davno prestalo biti važno. Zna ona što je napravila; svaka radnja, svaki papir bio je čist, zakonit. I još Dražen je mogao čitati što potpisuje.
Ali nije.
To je bio njegov izbor. Kao i svaki drugi.
Žena nije pametnija od muškarca po prirodi. Ali okolnosti je ponekad natjeraju da razmišlja pažljivije. Kad te prestanu primjećivati, počneš primjećivati sama. Kad te ne slušaju, slušaš druge. Mirjana je dosta toga primijetila onih pet godina dok je Dražen hodao na sastanke kojih nije bilo.
Vratila se u kuću. Trebalo je još nazvati rasadnik zbog sadnica. Pregledati papire koje je već tri tjedna zaobilazila u uredu. Smisliti što skuhati Ivanki za praznike. Bilo je dovoljno svega.
Život, za razliku od nekih ljudi, nikamo ne odlazi.
Ide dalje svojim tempom, i to je dobro.
U svibnju su jablanovi procvali, oni stari u vrtu. Miris se širio dvorištem dok su galebovi kružili iznad ribnjaka. Ivanka je stigla prvi vikend, zvala je Marka, bio je jedanaest godina star, stvarno visok.
Marko je hodao pod jablanovima, sve gledao ozbiljno.
– Je li ribnjak dubok, teta?
– Oko dva metra. Možeš ljeti plivati, ako paziš.
– Ima riba?
– Ima. Par šarana i karaša.
– Mogu na udicu?
– Možeš.
Otrčao je. One dvije su na terasi pile kavu.
– Lijepo ti je ovdje rekla je Ivanka.
– Lijepo rekla je Mirjana.
– Nije ti teško sama?
– Nije.
Ivanka ju je gledala znatiželjno.
– Mirjana, žališ li ičega?
– Čega?
– Pa… trideset četiri godine svega toga.
Držala je šalicu u rukama.
– Žalim rekla je mirno. Onog što je bilo dobro. Bilo je puno dobrih godina. Prvih deset, možda. Dok nije postao drukčiji.
– Je li postao, ili je takav uvijek bio?
– Ne znam. Nekad mislim jedno, nekad drugo.
Marko je dovikivao nešto s ribnjaka. Proljetni vjetar donosio je nejasne riječi.
– Je li ti se Dražen javljao? nježno je pitala Ivanka.
– Ne. Ne nakon onog travnja.
– I nisi ti njega.
– Ne.
– Dobro je zaključila je Ivanka.
– Možda jest rekla je Mirjana.
Sadnice je posadila početkom svibnja. Četiri uz ogradu, dvije rane, dvije kasne sorte. Sadila ih je sama, s lopatom i kantom za vodu. Bole leđa od prave zemlje, ali ugodno.
Vrtlar Petrić, koji je dolazio jednom tjedno, odmahnuo je glavom.
– Gospođo Mirjana, ja sam mogao zasaditi.
– Znam, Petriću. Ali htjela sam sama.
Slegnuo je ramenima, otišao šišati živicu.
Gledala je mala stabla i mislila na to kako će donositi plodove kad njoj bude šezdeset i nešto. Ta je misao bila dobra. Bez gorčine. Samo slika budućnosti u kojoj ima jablanova, ptica nad ribnjakom, sestre za praznike.
Priča o bivšem mužu koji je ostao bez ičega uskoro je došla do poznatih. U ozbiljnim poslovima uvijek ima svjedoka. Mirjana nije brinula. Nije napravila ništa protuzakonito. To je bila priča o ženi koja je zadržala svoje. O tome da godine rada, pažnje, strpljenja nisu otišle u vjetar. Uzela je samo ono što je izgradila.
Ako to netko zove financijskim razmišljanjem bez kriminala neka tako bude.
Kako vratiti pravdu, pitali bi je možda. Ne zna koristi li ta riječ. Možda se sve to jednostavno zove ravnoteža. Ili račun. Ili cijena.
Neka svaki nazove po svom.
Krajem svibnja stiglo je kratko pismo. Ne email, papirnato, u omotnici. Rukopis je prepoznala odmah. Dražen je uvijek pisao veliko i jasno.
Mirjana. Znam da mi ne duguješ objašnjenja ni pomoć. Htio sam samo da znaš: nisam vjerovao da si ti to sposobna. Ne kao prijekor. Više kao priznanje. Uvijek si bila pametnija. Samo to nisam htio vidjeti. D.
Pročitala je dva puta. Spremila u ladicu ispod starih papira.
Nije odgovorila.
Ne zato da ga kazni. Nego zato što nije znala što reći. A i to je bio odgovor.
Lipanj je stigao s dugim večerima. Mirjana se naviknula sjediti na verandi s knjigom. Čitala je stare knjige u koje nije stizala zaviriti dok je radila bilance i zatvarala ugovore.
Izvan, u vrtu, šumio je vjetar. U ribnjaku kreketale žabe. Ptičji glasovi smirivali dan.
Bilo je tiho. Bilo je dobro.
Netko bi to zvao srećom. Netko drugi, možda, usamljenošću. Mirjana to nije nazivala ničim. To je bio jednostavno njezin život. Izabrala ga je. Ili se tako posložio, tko zna gdje završava izbor, a gdje počinje ono što dođe samo.
Dražen više nije dolazio. Što je dalje bilo s njim, samo je načula. Pregovori s bankom, stan još nije prodao, živi sam.
Iva se udala za nekoga drugoga do Mirjane je došao taj trač usput. Svadba skromna, mladić iz građevinske tvrtke.
Mirjana nije o tome dugo razmišljala.
Krajem kolovoza išla je u Zagreb u kazalište. Predstava o dvije stare žene na klupi u parku prisjećaju se mladosti. Igrali su izvrsno. Mirjana je sjedila u trećem redu i mislila da je to gotovo istina, a ponekad da nije, jer u stvarnom životu rijetko tko sjedi na klupi i izgovara uspomene na glas. Najčešće – samo žive dalje.
Poslije predstave svratila je na kavu. Za susjednim stolom mlada žena je govorila u mobitel, žustro.
– Pa dobro, što sad govorila je. Ne želi? Nema veze.
Mirjana se osmjehnula šutke šalici.
Vratila se doma po mraku. Zaštitar je otvorio kapiju. Parkirala je auto, ušla. Hodnik je bio tih i taman. Upalila je svjetlo, skinula kaput.
Otišla u kuhinju. Stavila vodu za čaj.
Stajala je kraj prozora i gledala u vrt. U tami je nazrijela siluete jablana onih novih, što ih je sadila. Bili su mali, ali već naviknuti.
Za tri godine, na jesen, bit će prvi plodovi.
Natočila je čaj, sjela u fotelju kraj prozora, otvorila knjigu na označenoj stranici. Pročitala redak, pa još jedan.
Vani je bila topla kolovoška noć. Negdje daleko oglasila se noćna ptica.
Mirjana je čitala i mislila o svom, mislima tihim, bez žurbe.
To je bio njezin život.
Nije ga pokušavala popravljati.
Samo ga je živjela.
Pouka: Ima trenutaka kad moraš pustiti ono staro da bi posadio nešto novo. I što posadiš danas, davat će plodove tek godinama kasnije. Za mir i ispunjenost, nije potrebno puno samo ono što si sam izgradio i prihvaćanje da život nikada ne stoji, već uvijek teče, onako kako ga osmišljavamo vlastitim izborima.
