Ništa se više ne može promijeniti
Ante je stajao uza prozor svoje stanarine u Novom Zagrebu, zamišljeno gledajući kroz poluopustjele blagodati večernjih ulica. Dolje, Avenija Dubrovnik bila je tiha tek pokoji prolaznik žurio je, zakopčan do grla, dok su auta, ta svoja šarena svjetla, ostavljala duge zamućene tragove na mokrom asfaltu. Sat na zidu pokazivao je pola jedan u noći naravno, to ga je samo još više uznemirilo: Marija još uvijek nije stigla kući. Protrljao je kosu rukom, pokušavajući pohvatati misli, ali mu se u glavi stalno vrtio isti dan kao stara repriza na HRT-u. Svaki put bi sve završilo na onoj njihovoj kratkoj raspravi, prije nego što je ona otišla
Tri sata ranije.
U dnevnoj se čuo glasan smijeh i razgovor, onako kako to kod muških i inače biva. Ante se okrenuo i ugledao svoje dečke. Marko, njegov prijatelj još iz osnovnjaka, sjedio zavaljen u fotelji i podignutih obrva gledao je prema njemu.
Di ti je ona tvoja dama, a? komentirao je Marko sa smješkom, namjerno se koristeći blagom ironijom. Tu sjedimo već pol sata, pizzu smo već o’ladili, a ona ni da proviri van.
Ante je usporeno došetao do ekipe, razmještene po kauču i foteljama. Na stoliću ispred bili su Ožujsko, prutići, slani štapići, malo pečenog pileta prava muška večer, koja je očito krenula pogrešnim smjerom.
Umorna je promrmljao je Ante, trudeći se zvučati smireno, iako mu je žuč sve više rastuća. Došla s posla i rekla da danas nije za nikakva druženja.
No, Ivica, poznat po najbritkijem jeziku u društvu, odmah se nasmijao brišući pivo sa šanka:
Umorna, ha? Poznata pjesma, druže moj. Možda si je previše razmazio. Žena mora znat gdje joj je mjesto, brate!
Ante je nesvjesno stisnuo šaku. Te priče o ženi na mjestu nikako nisu bile njegov đir, a još manje kad se radilo o Mariji. Ipak, nije mogao reći da nije bio iziritiran što je ona opet izbjegla ekipu. Koliko je samo puta zvao, a ona uvijek s nekakvim imam posla ili nisam baš raspoložena. Danas je taman sve isplanirao, nadao se nekoj mirnoj, šašavoj večeri, a ona opet brava, ključevi, zidovi.
Duboko je udahnuo i pokušao progutati iritaciju. Uvijek isti upit u glavi: gdje je zapelo? Je li stvarno nešto zaj ili je samo dan stvarno bio koma? Gledao je ekipu koja se zabavljala, a sam je postajao sve više autsajder u vlastitoj dnevnoj.
Bum ja to sada sredi rekao je odlučno, ispravio se i zakoračio prema spavaćoj sobi. U njemu je kipjela neka luda mješavina povrijeđenosti i tvrdoglavosti, ali pred dečkima nije htio glumiti meku curu. Pa s kim on živi, sa ženom ili s fantomom?
Došao je do vrata zaključana, naravno. Zakucao nešto jače nego što je mislio.
Marija, ajde, ajde, svi te čekamo, izgovorio je, trudeći se zvučati kao odrasla osoba. Ajmo više odrasti, dosta fore, izlazi van!
Kratka tišina, a onda joj je glas, mek kao tjedan dana stara štrudla, provirio iznutra:
Ante, stvarno nisam dobro. Umorna sam. Ajmo neki drugi put? Budi bar jednom realan.
Progutao je slinu, svjestan da mu je već svega dosta.
Nema drugi put! Otključaj, odmah!
Opet tišina. Već je mislio otići po rezervni ključ negdje s police, kad kliknu brava i u dovratku se pojavi Marija. Izgledala je kao lik iz serije Depra 101: blijeda, podočnjaci, kosa kao da je polulala s jastuka.
Ne mogu, stvarno ne mogu prošaputala je, gledajući negdje u parket. Dan mi je bio katastrofa: tri projekta, šef dere, kolege totalno smotani Samo želim utonuti u san i nestat. Ne mogu glumiti pajaca pred tvojim društvom!
Ante stisne usne. S jedne strane mu je žao, s druge, osjeća kako ga vrijeđa pred dečkima.
A da ja moram pred njima objašnjavat tvoje frustracije? promrmlja kroz zube. Misle da sam papučar ajde, dođi bar malo, pojavi se, popij jedno, pa pravac krevet.
Evo, stvarno, bog i noga, ne da mi da ti liječim ego, uzvrati ona i povuče zrak. Ajde da si vikao ekipu subotom ili bar da si mi javio nego ja dođem sa šuta, a doma referada!
Ante ne izdrži više, nervoze mu je već puna kapa. Uhvati je za ruku, proba izvući prema dnevnoj. Marija se napne i pokuša otrgnuti.
Pusti me! zavrištala je, sad već polu-izgubljena.
Na tren je zastao a onda ni sam ne zna zašto, podigne je i zagrli oko struka, odnoseći prema dnevnom boravku kao zvijezdu Dinama na ramenima. Ona vrišti i koprca se, puni horror.
Dođi bar pet minuta. To je moj stan, fakat! sipao je između zuba.
Ona se trga, na kraju ga žestoko udari laktom u bok. Zaboli dovoljno da Ante ispusti stisak. Dovoljno joj da zbrza natrag u sobu, ali napravi samo dva koraka do ponovnog Anteovog hvata za rame.
Dosta, dosta! jeho odjeknuo je Anteov glas. On samo hoće da se ponaša normalno, a ne kao razmažena klinka.
Samo me više ne diraj! njezine oči su pocrvenjele, suze su već tu, al ne da joj da krenu.
U tom momentu, ništa ne misleći, plasira lagani pljesak po licu ne jako, više refleks, ali dovoljno da se zaledila na mjestu. Njezina iznenađena faca boljela je više od bilo kakvog zvuka.
Treba joj sekunda navuče jaknu, zalupi vrata i nestane iz stana. Kotao tišine. Ekipi nezgodno, svi gledaju u pod, Marko prvi:
E, stvarno si car Možda odi za njom?
Ante ostaje sam na hodniku, stiska šake, razmišlja objasniti se, al ništa ne izlazi. Samo promrmlja:
Vratit će se, kad se ohladi.
Ali Marija se ne vraća.
Sat kasnije, realna panika hvata zalet. On zove mobitel, Marija se ne javlja. Poruke šalje Di si?, Daj da pričamo, Zabrinut sam. Odgovora nema. Onda vidi da mu je broj u blokadi. Od svih poraza, ovaj je baš hrvatski.
Krene zvati prijateljice. Jedna po jedna, ništa, sve nismo je vidjele. Samo Ena, poznanica s faksa, nakon dulje pauze cinično prasne:
Ako je otišla, imala je debeli razlog. Ne glumi mučenika, sam si si kriv!
Govor Enine miran, ali hladan kao južina. Ante bi odmah kontrirao što ali ona već skine slušalicu. Ostane s mobitelom u ruci, buljio u ničiju točku. Misaone bube navale, ali ni jedna pametna.
Oko ponoći izađe, ostavi ekipu u stanu, u jakni na hladnu zagrebačku noć. Vjetar dere, podiže šosić, lede uši. Lutao je Novim Zagrebom, pod žaruljama što svijetle kao bolnica u ponoć, a u glavi kratak film: kako su počeli, kad su prvi put jeli sendvič u Držićevoj, kako je ona smijala na njegove glupe fore, kak je odmah preselila kod njega jer nije imala bolju opciju.
Mjeseci su bili savršeni, eurokrem, vulgaris idila. Marija je bila sjajna, hrabra i duhovita. Popela bi se na Sljeme u starkama, a navečer spremala najbolji quiche u Zagrebu (i šire). Svako malo bi ga nasmijala, podržala ga i kad je promašio sve prilike.
Ali vremenom njegova muška druženja i njena tiha večera nisu se nikako slagala. On je bio za dolazi ekipa, piva, Štulić na repeat, ona je sanjala serije i mir. Valjda se osjećala kao usputni gost u vlastitom stanu. On nije kužio zašto joj stalno treba dan za sebe. To mu je bilo strano kao rakija bez loze.
Možda sam je stvarno pritiskao ko čarapu pred pranje? upitao se pod lampom, gledajući sjetan odraz u izlogu. Shvatio je da je sve češće komandirao s moraš umjesto ajde dogovorimo. A to moraš uz Mariju je zvučalo kao vojni rok.
******************************
Sutra. Zove je, šalje poruke ništa. Stislo ga. Odlazi k njezinima u Siget, stambena zgrada, dvorište i miris bureka u stubištu.
Otvara mu mama, gđa Vesna. Nekad draga i nasmijana, danas stroga kao učiteljica matematike.
Ante? Šta ti tu tražiš?
Dobar dan Došao sam pitat jel Marija tu, brinem se, muca.
Nije. A i da je, ne bih ti rekla odbruši kratko, pa mu ne otvara vrata više od jedan prst.
Ona šuti par sekundi, pa mu reče ‘dođi, kad si već tu.’ Uđu u kuhinju, sve miriše na štrudlu od jabuka (sigurno iz Lidla, nagađa Ante).
Dragi, nisi ti loš dečko, ali jednu stvar moraš shvatiti nisi je kupio na tržnici! Marija ima osjećaje, umara se isto kao i svi, baš si je ulovio u najgoroj fazi.
Ante stišće šaku, ne smije ništa reći. Stidi se. Al pucne:
Ma ona je samo otišla, bez riječi, ništa nisam skužio
Da, jel si ju slušao? Sve gledaš kroz sebe, a nju pitao nisi jednom kako joj je. Ti si htio mušku feštu, a nju si uvalio u haos bez najave.
Ante zuri u stol. Prisjeća se svega. Povlačenja za ruku, te glupe pljuske. Kako bi sad rado zbrisao pod tepih.
Plakala mi je do telefona sinoć nastavi Vesna, ne podiže ton, ali ga reže preciznije od noža. Povrijedio si je, ponizio. I zašto, zbog tvojeg ega? Ma tko si ti da dižeš ruku?
Ante osjeti kako propada kroz stolicu od neugode i tuge. Nikad ovako nije bio jadan.
Ustane šapatom.
Moram je naći.
Gđa Vesna ga pogleda. Smirenje, mudrost, nijedna drama, samo jedno Dobro, ali prvo nauči reći oprosti.
******************************
Navečer sjedi Ante u Botaničkom vrtu, tik iza Importanne Gallerije, tamo gdje su znali prošetati kad je sve bilo super. Vjetar šiba grane, lišće krcka pod nogama nekih prolaznika. Gleda parove od ruke do ruke, i pita se gdje je zaj što je sve propustio.
I tada ugleda Mariju kako usporeno ide prema tramvajskoj stanici, ogrnuta velikim šalom, hladna i potrošena. Ante ustane noge mu mekane.
Marija promuca.
Ona zastaje, okreće se. Pogled bez ljutnje, ali pun umora. Lice joj upalo, ostala nema prepoznatljive topline.
Što hoćeš, Ante? pita bez emcija. Sad stvarno nemam snage za tebe.
Pop pokušati reći oprosti. Htio je priznati da je kriv da ga je sram. Ali u trenutku ga uhvati stara ljutnja njena scena pred ekipom, osmijesi i podbadanja. A, papučar!
Stvarno? Ti si samo otišla, razvalila me pred društvom! Sad pričaju da mi je Marija general u kući!
Marija problijedi, stoički gleda naprijed. Ne pada joj na pamet popustiti.
Nisam te htjela poniziti. Samo
Samo što!? on sad viče, ne može se više kontrolirati. Sad je valjda fora da budeš šefica? Nit si javila gdje ćeš, ništa! Kolege me sad zaje
Zar sam ti stvarno dužna izvještaj svaki put? Jesi bar jednom pitao kako mi je? Samo izađi, pojavi se, smeški se pred dečkima. Opet misliš na sebe, Ante.
Mogla si se barem malo potrudit, jebote, obrambeno baca a ona mirno prekida.
Znaš što ja radim? Ispravljam tuđe greške po cijeli dan, šef je u banani, kolege isto. Dođem doma, cijela skuhana, i ti umjesto da pitaš trebaš li nešto, vučeš me pred dečke ko kantu za pivo!
On je zanijemio, nije mogao dalje. U glavi mu je sad stvarno po prvi put sijevnula prava slika: izgledala je osušeno, beživotno. A on ni kk
I što dalje? pita Marija tiho, gleda prema leđima prolaznika. Hoćeš nastavit derati se? Ili ćeš konačno pustiti da odem?
Ante šuti. Sve što je smislio pada u vodu, opravdanja su glupa kao kiša pada jer sam ja nervozan. Da sad laže, zna zauvijek je kraj.
Znaš sad zakorači unatrag, odlučna poput Dalmatinke na placu ja sam mislila da ćeš skužiti stanje, da samo trebaš zagrliti, možda napuniš kadu. Ali tebi je bilo važnije što Marko misli, nego moj život.
Ja htio je reći oprosti, ali ona je već okrenuta, odlazi.
Dosta je, Ante. Gotova sam.
Polako odlazi, nestaje u sjeni parka. Lampioni bacaju njezinu sjenu čas tu, čas tamo, dok konačno ne nestane iza kioska.
Ante ostaje sam, stiska prazne šake, sve oko njega neka velika rupetina. Iza njega neki klinci viču, Grad živi, a on statua.
Shvatio je izgubio je osobu koja je bila uz njega, jedina koja ga podržala, nasmijala, voljela kad ni sam nije mogao sebe smisliti. Zbog ponosa, papučarskih fora i muškog srama.
Što sam napravio? zvoni mu kroz glavu, bolnije od svih iskustava do sada.
Ali Marije više nema. Sve je zamrlo. Park mu je sada pust, hladan.
Ništa se više ne može promijeniti.
