Dnevnik Jednosmjerna karta
Dosta je! Neću dopustiti da odlučujete umjesto mene! Takav život mi ne treba, čujete?! Ne treba! Sama ću odrediti svoju sudbinu! vikala sam, ne mareći za suze i drhtavicu koja mi je stezala tijelo. Osjećala sam bijes, pravi, onaj od kojeg ti se pred očima zacrni, a ruke same poletjele bi na svakoga tko se drzne reći još riječ protiv tvojih snova. Mama i tata su stajali uspravno, lica crvenog od bijesa i nemoći.
Moj glas odjekivao je kroz prozore, širio se dvorištem, prelazio ogradu i razlijegao susjedstvom. U Rastovcu kod Imotskog dovoljno je da netko malo glasnije priča i već svi znaju sve. K’o po dogovoru, susjedi su za svaki slučaj izašli van jedna čupa travu, druga nosi smeće, treća se zapilji ispred kapije, sve pod izlikom posla, a zapravo su, kao i uvijek, buljile prema našoj kući.
U ovakvom selu ništa ne prođe nezamijećeno. A kad su obiteljske svađe u pitanju e, tada je to pravi spektakl.
Ajme, Marinkova Maja se potpuno odmetnula! šaptale su susjede u prolazu. Na mater viče, pametuje! Tko zna što je u glavu ušlo. Ni trunke poštovanja…
Uz te riječi osjećala sam kako u njima klija onaj otrovni užitak, kad konačno imaju što pretresti uz večernju kavu i rakiju.
U kuhinji napetost je bila na rubu eksplozije. Mama, Ruža, plamtjela je od ljutnje i šutke piljila u mene. Iz dnevne se čuli teški, odlučni koraci moga oca i on je sada stigao, zvijer spremna za sukob.
I još se usudiš derati na roditelje?! zagmjauknuo je.
Moj plač bio je odgovor isprva kratak jauk, onda lavina suza koje nisam mogla zaustaviti. A on je nastavio, sipajući riječi koje ne bi smjele izlaziti pred tuđim ušima
Susjede su sve tiše šuškale, zbijale se do živice, kao da kupe svaki slog. Ali uskoro se sve utišalo. Zbogom, još jedna obiteljska drama postala je povijest sela.
Da, ništa drugo nije ni zaslužila, promrmljala je neka glasno.
Najupornije tračerice ostale su još kraj kapije. Stara Milka zaklimala je glavom punom suosjećanja glumljenog, jasno:
Jadna Ruža, kakva je to nesreća… Pa kako mogu sestre biti toliko različite! Stjepana prava zlatašica još je i godinu dana mlađa, ali pomaže, radi, donosi kući svaku kunu, roditelje poštuje, svojih se ne uzvisuje. A Maja samo viče, buni se za sve i svašta, ništa ne pomaže dok je ne tjeraš.
Pridružila se i Katica, glas sela. Nabrane usne ozbiljno:
Sami krivi, previše su je mazili. Nisu je naučili poniznosti. Najbolje bi bilo da je udaju, ali još je mlada…
Ma što, tko će je takvu? Puna je obveza A Stjepanu su već usrećili, njen zaručnik kapa zlata. Dočekat ćemo punoljetnost i onda svadba! ubacio je iz prikrajka Ante, smješkajući se na vlastitoj dosjetci.
Ljubomora, ogovaranje, prisjećanje svih grijeha iz prošlosti ispunile su još neko vrijeme zrak, ali ubrzo su svi otišli svojim kućama, zadovoljni najnovijom pričom za predstojeće večernje druženje.
Samo Ivana, tiha djevojka iz susjedne kuće, gledala je cijelu scenu drugačije. U njenim očima nije bilo ni zrnca osude, već samo iskreno suosjećanje sa mnom. Mrzila je, zapravo, Stjepaninu prividnu poslušnost, to što je u svemu slijepo kimala, ustručavala se i jednog glasa protiv roditelja nije smjela dignuti.
Maja se barem bori za sebe, prolazilo joj je kroz glavu. A Stjepana, ona se povlači, uvijek se slaže, misli da će tako ostati dobra. Ali nije to dobrota, to je slabost
Sjetila se tako i svojih snova, svojih zabranjenih želja da ode, pobjegne iz ovog sela, pa proklinjala vlastitu slabost i strah od osude, od obitelji, od života u nepoznatom.
Nisam imala snage suprotstaviti se roditeljima, šaptala je sebi pred vratima. I ja sam sanjala otići, nikada ne vratiti se Drži se, Majo Ostvarit ćeš ti svoje.
Njezina ljubazna misao utopila se u sumraku, prikrivena od svih, ali puna vjere u buntovnicu koja ima hrabrosti suprotstaviti se svima.
***
Kasnije toga dana, u mojoj majušnoj sobici gdje je kroz šporke prozore jedva prodirala večernja svjetlost, Stjepana je tiho spustila tanjur s vrućim krumpirom i piletinom na stolić. Tiho se kretala, ali opet sam je primijetila i okrenula joj leđa.
Majo, što ti ovo treba? šaptala je, sjedeći kraj mene. Zašto izazivaš tatu? Znaš kako to uvijek završi
Ustala sam napola, još uvijek s tragovima suza i crvenim flekama na obrazima.
A što bih trebala? s podsmijehom sam joj odgovorila, Barem pokušavam nešto promijeniti! Ne mislim životariti u ovoj zabiti! Ljudi žive u prošlom stoljeću, a mi u 21.! Djevojke danas same biraju što žele, gdje žele! Mi smo imale tu nesreću da smo rođene baš ovdje!
Ona je stisnula rub plahte rukama.
I ja imam svoje planove, znaš. Htjela sam ti reći Ali kad ovako reagiraš, bolje ne. Samo bi mi sve pokvarila, iz prkosa.
A to što iz sveg glasa urlaš pred selom?! Zar ne vidiš kako ispadaš? tiho je nastavila.
Podigla sam se ljutito, ne vjerujući kakvu mi lekciju drži vlastita sestra. Željela sam vikati još i glasnije, ali ona je uporno držala mir.
Ako ti se ne sviđa tu živjeti, idi! izgovorila je pomireno. Autobus put Splita svaki dan ide, sjedi i idi! Samo nemoj sramotiti obitelj!
Zaboljele su me te riječi. Spustila sam ruke, šaptala:
Lako je to reći, idi. A što kad nestane novaca? Na kolodvoru ću spavati, možda i kraj kontejnera. Nije sve tako jednostavno.
Stjepana je digla obrve, prepoznajući u meni gorčinu.
Ima jedno rješenje radi! mirno je rekla.
Kakve koristi? Zarada opet ide roditeljima! Ja sam još maloljetna, ti se možeš praviti mudra, ali kad dođeš na moje mjesto vidjet ćeš…
Utopile smo se u šutnji, vani je mrak prolazio prozorima, a sa svakim trenutkom osjećala se udaljenost među nama. I ona, i ja imale smo osjećaj da nikad nećemo pronaći zajednički jezik.
Znaš, dokle god sama ne povjeruješ u sebe, ništa se neće promijeniti, ustala je uzimajući prazni tanjur. Razmisli o tome. Žaliti se iz dana u dan nije borba. To je kukavičluk.
Okrenula sam joj leđa, glavu zatrpala u jastuk i zatvorila oči, blokirajući sve. Nije htjela dalje upirati.
Na tebi je tiho je šapnula i tiho izašla.
Imala je vlastite planove, i odlučila ih je ostvariti, makar to značilo poći bez mene.
***
Večerima je sjedila kraj prozora, hladne ruke držala u krilu i razmišljala Hoće li zauvijek ostati ovdje, udati se za nekoga iz sela, čitav život provesti među povrtlarskim gredicama, perući, kuhajući, rađajući djecu svakih par godina? Ta pomisao izazivala je u njoj otpor, silan poriv da pobjegne, da pronađe svoj put. I snovi su rasli, rasli: jednosobni stan u Splitu, faks, posao u bolnici, prijatelji, ležerne šetnje po rivi ili pazaru.
Ali kako pobjeći? Roditelji bi je zatvorili pod ključ, uzeli dokumente, zabranili pristupa vanjskom svijetu sve to samo da ponize svaku njenu želju za samostalnošću.
I zato je planirala, štedjela svaku kunu od zamjene za knjižničarku ljeti, od čuvanja djece, sakupljanja maslina svaki dinar skrivala pod staru dasku ispod ormara.
Bližio se dan punoljetnosti. Stvari je sakupila u staru torbu, novac pažljivo zapakirala, prva stanarina procijenila.
Kako otići, a da nitko ne shvati? Onda je došla ideja bol zuba. Ispričala je majci kako je cijelu noć provela bez sna, kako zubar nije u selu, kako bi išla do Splita sama.
Hoćeš sama?! začuđeno joj je mama vratila. Što ako ti po putu pozli?! A ništa, ponesi mobitel, javi se čim središ
Stjepana se nasmiješila u sebi. Ispalo je i više nego dobro.
Samo mi daj osobnu, treba mi kod liječnika rekla je tiho, kao usput.
Majka joj je, ne sluteći ništa, dala dokument.
Polusat kasnije već je stajala na autobusnoj stanici. Srce joj je lupalo, torba s najbitnijim stvarima par novčanica, dokumenti, nešto hrane.
U Splitu je skupila dovoljno hrabrosti sjesti na vlak za Zagreb, i nije ni gledala leđa dok je odlazila.
Na pola puta je spontano iskrcala, bojeći se da je roditelji love po Splitu što ako zovu rodbinu, što ako je netko prepozna na kolodvoru?
Kupila je kartu dalje, pravo za Zagreb grad o kojem je sanjala, grad s Medicinskim fakultetom, grad šansi.
***
Dva ljeta kasnije, sjedim na terasi studentskog doma i gledam svoj indeks. Moje ime, moj broj, moj žig na zidu: A sada, stvarno živim svoj san! Sve je bilo teško obrazovanje u maloj školi nije bilo dovoljno, godinu dana sam radila kao čistačica u Domu zdravlja, naučila što znači krvavo zarađen novac. Učila sam po cijele noći, stalno brinula hoću li imati za još jedan mjesec stanarine, ali vridilo je.
Soba kod bake Marije u Sigetu, gdje sam prvo stanovala, bila je topla kao srce samo pomaži oko cvijeća i pričaj mi o faksu!, govorila je.
Roditelji su me tražili, čak i policija je pokucala jednom no, kad sam punoljetna, nitko me nije mogao prisiliti ni na što.
Maja, kad je čula da sam otišla, bila je bijesna: Nije mi ni rekla, mogla je i mene povesti ona, koja ništa nije sama odlučila, a našla je snage otići… Ne zamjeram joj. Tko zna, možda će joj moj primjer dati volje da sama jednom krene.
Vijesti iz kuće dolaze povremeno, pa me nešto zaboli u srcu, ali samo nakratko. Moj novi život je ovdje u učionicama, u dežurstvima, u mirisima bolnice, među kolegama, smijehom na licima djece koje liječim u volonterskim akcijama.
Svake večeri, umorna, sretna, sjednem pred prozor i mislim: Ostvarila sam san, ali sad sanjam više. Sad ih mogu ostvariti još.
Puno još mora proći, dok ne budem prava doktorica, ali idem naprijed. Sama. Sretna i slobodna.
