Izgubljena prtljaga
Kofer nije težio onako kako bi trebao.
Mirjana je to osjetila još kod trake za prtljagu. Naviknutih dvanaest kilograma odjednom se pretvorilo u nešto drugo teže, zbijenije, s čudnim težištem. No siva školjka kofera bila je ista: plastika, četiri kotača, ogrebotina na lijevom rubu. Podiže ga za ručku i krene prema izlazu.
Zračna luka Split miriše na kavu i vlažne pločice. Iza stakla sitno sipi ožujski pljusak, nimalo mediteranski, i Mirjana pomisli kako je konferencija o urbanom ozelenjivanju dobra izlika za let iz Zagreba u Split. No ne dovoljno dobra da bi bila iskreno sretna.
Ima trideset i jednu godinu. Mlađa znanstvenica na Institutu za urbanizam, unajmljeni stan od dvadeset i osam kvadrata, knjige posložene visoko uz zid. Majka iz Karlovca zove nedjeljom i svaki put pita isto: “Ima li što novoga? Netko poseban?” A Mirjana svaki put odgovori: “Mama, imam posla.” Kao da to objašnjava sve.
Taksi do hotela traje dvadeset minuta. Vozač pita ide li na godišnji. Mirjana odgovara: “Poslovno.” Vozač kimne, kao da drukčiji odgovor nije ni očekivao.
Soba je mala, ali čista, s pogledom na sivu crtu mora. Na prozorskoj dasci plastična biljka geranij, koji nikad nije bio pravi geranij. Mirjana stavi kofer na krevet, otključa ga i otvori poklopac.
Ukočila se.
Unutra su bile muške stvari.
Debeli tamnozeleni džemper koji miriše na travu, ali nije parfemiran. Očito prevelik za nju ramena šira barem za pola. Traperice. Tenisice u vrećici, četrdeset tri. Kabel za mobitel kakav nije imala. Vrećica sa sjemenkama natpis na stranom jeziku, očito botaničko. I debela bilježnica, kožna s gumenom trakom.
To nije bio njezin kofer. Mirjana sjede na rub kreveta i zurila u tuđe stvari. Siva školjka, četiri kotača, ogrebotina na istom uglu. Ali nije njezin. Netko je u zračnoj luci uzeo njezino knjige, haljinu za izlaganje, laptop s prezentacijom, fotografiju majke u okviru. A ona je uzela njegov.
Prvih pet minuta samo je sjedila ne znajući što napraviti. Zatim nazove aerodrom. Automat kaže da pričeka. Mirjana čeka jedanaest minuta, zatim se javi ženski glas. Prepiše podatke o letu i broju etikete, zamoli da pričeka. Nazvat će je.
Mirjana ostavi mobitel i opet pogleda otvoren kofer. Bilježnica je na vrhu, kao da ju je netko posljednji ubacio. Kožna korica izlizana, gumica olabavljena.
Zna da ne bi smjela. Tuđe stvari, tuđi život, tuđe zabilješke. Kao prisluškivati tuđe razgovore ili zavirivati u prozore navečer. Nije pristojno. Mirjana ustane, prohoda sobom, ulije si vode iz vrča. Popije. Opet pogleda u bilježnicu.
Lijevo rame, uvijek spušteno za dva centimetra od stalnog nošenja torbe za laptop, samo se pomakne naprijed. Jagodice prstiju, već ispolirane touchpadom, dotaknu koricu. Koža je mekana, topla pod prstima.
Otvori bilježnicu.
***
Rukopis je neobičan. Slova nagnuta ulijevo, okrugla, dugi repići na “v” i “r”. Nije brzoplet, nego promišljen rukopis. Osoba koja piše tako sigurno i govori polako.
Prva bilješka počinje bez datuma.
“Dubrovnik. Ujutro pješke uz Srđ. Grad dolje izgleda kao golemi vrt kojeg nitko nije ošišao. Drveće izbija među kućama, grmlje preko balkona. Nacrtao sam platanu kod uspinjače. Deblo kao karta nepoznate zemlje: svijetle mrlje, tamni otoci. Sjedio tri sata, dok nisam promrzao.”
Mirjana okrene stranicu.
“Zadar. Crtao baobab u Botaničkom. Nije pravi, naravno bonsai. Ali korijenje mu je toliko snažno, kao da pokušava pobjeći iz tegle. Ozbiljno drvo u neozbiljnoj veličini. Možda sam i ja takav.”
Nasmije se, prvi put cijeli dan.
Pa okrene još jednu. Pa još jednu.
Bilješke idu redom: Marrakech, Porto, Rijeka, Osijek. Uvijek o mjestu i biljkama. Netko putuje, crta drveće i razmišlja naglas na papiru. Nema ni retka o hotelima, restoranima, znamenitostima. Samo zelenilo. Grmovi, debla, krošnje, korijeni. Između redova skice precizne, brze, žive. Grana s tri lista. Korijen što obuhvaća kamen.
“Marrakech. Na tržnici naranča usred štandova. Prodavači objesili vrećice po granama s cijenama. A drvo stoji. Dvjesto mu je godina, najmanje. Izdržalo je sve tržnice i sve vlasnike. Nacrtao sam ga. Ruke su mi drhtale od vrućine.”
“Porto. Glicinije prekrivaju Riberu toliko da dotiču glave prolaznika. Portugalci ih zaobilaze. Turisti slikaju. Ja sam stajao i razmišljao: evo drva kojemu je svejedno za granice. Rasti gdje želi. Ja bih tako.”
Shvati da čita već četrdeset minuta. Vani se smračilo. Kiša tapka po prozoru sitno i neumoljivo.
Okrene dalje.
“Rijeka. U zapuštenom parku lipa debla tri čovjeka. Korijenje poderalo asfalt. Nekad su ljudi šetali ovuda. Sad samo drveće. I ja. Nacrtao sam jednu lipu. Stoji kao stražar uspravno, mirno, ni list ne treperi. Pomislio sam: tako izgleda odanost. Stojeći i čekajući da se netko vrati.”
Mirjana primijeti kako autor s drvećem govori kao drugi s prijateljima. Bez stida, sasvim otvoreno. Drveće je njegov sugovornik. Željela je znati zašto.
A onda bilješka zbog koje odloži bilježnicu i gleda u zid.
“Osijek. Dvije godine nakon razvoda. S Lanom sam putovao četrnaest godina od faksa do zadnjeg dana. Rekla je: ‘Više voliš drveće nego ljude.’ Možda je imala pravo. Možda nisam znao voljeti ljude tako da to osjete. Ne vjerujem više da ću naći. Ne drvo čovjeka. Koji bi razumio zašto crtam korijenje.”
Mirjana zatvori bilježnicu. Spusti je na noćni ormarić. Ode do prozora.
Kiša ne staje. More iza nje tamno, ravno, bez svjetla. Dolje negdje zalupi vrata i nasmiju se dvoje mladih glasovi radosni, tuđi.
Trideset i jedna. Unajmljen stan. Knjige u hrpama. “Ima li što?” Zadnja veza završila pred više od godine, a ona ni ne shvati kad je prestala tražiti. Samo jednog dana dođe s posla, sjedne u kuhinji i skuži da joj je okej biti sama. Ili ne baš sretno ali navika prevlada sreću, kad ne pitaš previše.
Vraća se koferu i pažljivo sprema stvari nazad. Tek tada se sjeti.
Pisma.
Onog jedva započetog u avionu iz dosade. Let kasnio dva sata, izvukla papir i olovku. Ne dnevnik, ne napomena. Djetinjarija koju odrasla osoba ne bi trebala pisati. “Dragi neznanče, sanjam upoznati…” Nije dovršila. Gurnula list u džep kofera prije izlaska iz aviona i zaboravila.
A taj je papir sada u njezinom koferu. Onom koji je sada s nekim nepoznatim. S muškarcem čiji dnevnik sada leži na njenom ormariću.
Mirjana sjede na krevet. Obrazi joj žare.
***
Ujutro opet zove aerodrom.
Služba za izgubljenu prtljagu, Ivana ovdje, glas zvuči umorno, negdje u šuškanju krekera.
Jučer sam prijavila gubitak. Let Zagreb Split, etiketa…
Trenutak… Da vidim… Vaša prijava je zaprimljena. Javit ćemo vam se.
Kada?
Po redu čekanja. Obično od tri do deset radnih dana.
Deset?
Radnih. Možda i prije. Ostanite dostupni.
Mirjana spusti mobitel i pogleda tuđi kofer. Treba joj odjeća. Konferencija je za dva dana. Jedna jedina prikladna haljina, laptop s prezentacijom, cipele sve to kod nepoznatog čovjeka, na nepoznatom mjestu.
Izlazi do grada. Trgovački centar nalazi se petnaest minuta pješice. Kupi hlače, bluzu, donje rublje, punjač. Na blagajni prodavačica pita:
Izgubili ste prtljagu?
Zamijenili.
U Splitu to nije rijetko. Svi koferi isti. Sivi.
Mirjana kimne. Znači, nije sama. To je nekako tješi.
Ode i po četkicu za zube i pastu, pa na kavu na uglu popije cappuccino stojeći uz šank jer su svi stolovi zauzeti parovima. Na povratku nazove majku.
Stigla si? Kakvo je vrijeme?
Kiša.
Jesi uzela kišobran?
Mama, izgubila sam kofer.
Isuse. Kako? Ukraden?
Zamijenili u zračnoj luci. Moj otišao s nekim, drugi ostao meni.
Majka šuti. Pa kaže:
To znači da netko drugi hoda s tvojim stvarima. Pitam se što misli o tvojim knjigama.
Mama.
Šta? Ozbiljna sam. Uvijek nosiš pola knjižare sa sobom.
Nije joj spomenula dnevnik o drveću. Ni rukopis nagnut na lijevo. Ni bilješku iz Osijeka. Samo kaže: “Bit će sve u redu, mama” i prekine.
Vrati se u sobu i opet otvori kofer.
Ne zbog bilježnice. Traži trag ime, podatke, išta. Provjerava unutrašnje džepove. U bočnom, s patentom, nađe vizitku.
“Tomislav Radić, krajobrazna arhitektura. Projektiranje uređenje savjetovanje.”
I broj mobitela.
Mirjana šalje poruku na broj preko Vibera:
“Poštovani, čini mi se da smo u splitskoj zračnoj luci zamijenili kofere. Kod mene je vaš siva plastika, ogrebotina, unutra bilježnica i vaša vizitka. Pronašla sam vaš kontakt.”
Odgovor dođe za devet minuta.
“Poštovanje. Danas sam tek otvorio vaš kofer. Očito nije moj. Knjige, bilježnica, haljina Neugodno mi je. I ja sam u Splitu. Možemo li se naći i zamijeniti stvari?”
Mirjana čita poruku dva puta. Knjige. Bilježnica. Haljina. Zna što joj je unutra.
“Može. Gdje i kada vama odgovara?”
“Kafić ‘Vidilica’ na Rivi. Sutra u deset? Donijet ću vaš kofer.”
“Dogovoreno. I ja svoj.”
Odloži mobitel, pa ga opet uzme i pročita: “Knjige, bilježnica, haljina”. Otvorio je njezin kofer. Vidio njezine stvari. Možda bilježnicu gdje piše ideje za članke. Možda fotografiju majke u okviru koju uvijek nosi. Možda je vidio i pismo.
Mirjana zatvori oči. Zamišlja ga u njegovoj sobi ili na tuđoj terasi, ili u kafiću i kako drži njezin list papira, iz bilježnice, s njezinim užurbanim rukopisom. Čita riječi koje nije željela nikome pokazati.
Otvori oči. Uzme bilježnicu i opet pročita bilješku o Osijeku.
“Ne vjerujem više da ću naći.”
A ona napisala je “dragi neznanče, sanjam upoznati”. I sada taj list možda leži u rukama čovjeka koji crta drveće i traži nekog tko bi razumio.
Slučajnost. Glupa, nemoguća, s koferima identične boje i veličine.
Ili ipak ne.
Mirjana sjeda za stol i otvara bilježnicu na zadnjem zapisu. Nakon Osijeka ima još nekoliko stranica.
“Varaždin. Proljeće. Balkon zarastao da se susjedi žale. Stotinu četrnaest tegli brojio sam. Lana bi rekla: ‘Potpuno si lud.’ Ali Lane nema. I nema tko se žaliti. Osim fikusa. On šuti. Idealni prijatelj.”
I dalje, posljednja bilješka:
“Putujem u Split. Botanički vrt. Želim vidjeti liriodendron, vele da je stariji od sto godina. Godišnji. Prvi nakon dvije godine, a ne poslovno. Čudno je putovati samo zbog sebe. Kao da treba neka izlika.”
Mirjana zatvara bilježnicu. Sprema je u kofer. Zatvara patentni zatvarač.
On je došao u Split zbog jednog drveta. Ona zbog konferencije o urbanom ozelenjivanju. On crta biljke po tuđim gradovima. Ona piše članke o tome kako ih vratiti doma. A između su dva ista siva kofera zamijenila mjesta.
Mirjana leže, ali ne spava odmah. Misli kako je život čudan. Radiš, putuješ, slažeš stvari, zaključaš kofere. A onda slučajnost mala, smiješna otvori ti tuđeg čovjeka kakvog nisi upoznala ni za godinu dana poznanstva.
***
Kafić Vidilica je tik uz Rivu, između palmi i stupića. Stakleni zidovi, drveni stolovi, miris svježeg kruha i cimeta. Konobarica s brodićima na pregači nosi šalice.
Mirjana dolazi dvadeset minuta ranije. Ne jer žuri nego ne može sjediti u sobi. Bira stol uz prozor, ostavlja kofer i naručuje čaj. Prsti joj lagano drhte kad podiže jelovnik. Glupo. Samo će vratiti stvari. Obična zamjena prtljage. Ništa više.
Ali unutra nije bilo “ništa više”. Unutra je cijeli dnevnik tuđeg života, koji joj je odjednom bliži od mnogih znanaca.
Prepozna ga odmah.
Muškarac ulazi točno u deset, s istim sivim koferom. Visok, tamnozelena jakna, iste boje kao džemper iz kofera. Na nosu i jagodicama crta ljetnog tena, pruga ispod sunčanih naočala. Zastane na ulazu, traži, ugleda njezin kofer. Priđe.
Mirjana? Glas tih, s pauzom pred imenom, kao da ga izabire između više mogućih.
Da. Tomislave?
Kimne, sjedne nasuprot. Spusti njen kofer uz svoj. Dva siva blizanca, jedan do drugoga.
Čudno, kaže. Provjerio sam etiketu.
I ja.
Možda su etikete zamijenjene. Ili smo oboje bili rastreseni.
Ili su se koferi dogovorili.
Nasmije se, samo kutom usana. Mirjani se čini da se smije kao što piše suzdržano, ali toplo.
Moram se ispričati, kaže Tomislav.
Zašto?
Otvorio sam vaš kofer. Pomislio da je moj. Onda sam vidio knjige, shvatio sam.
I ja sam otvorila vaš. Nije odmah bilo jasno.
Pauza. Vrti žlicu među prstima. Ruke velike, pod noktima blago zemlje ne prljavština, navika.
Pročitao sam vašu bilježnicu, tiho kaže. O bilješkama za članke, gradske prostore, ozelenjivanje dvorišta. Zaintrigiralo me. Nisam trebao, ali
Ja sam pročitala vaš dnevnik, reče Mirjana.
On digne pogled.
Sve?
Sve.
Tišina. Vani valovi oplakuju rivu. Neki dječak baca galebovima komad kruha.
Onda znate za Dubrovnik, kaže Tomislav.
I za Zadar. Za bonsai-baobab.
I za Rijeku.
I za lipu što podsjeća na odanost.
Pogled mu klizne niže.
I za Osijek.
Mirjana kimne. Ne pojašnjava. Razumije.
Znate o meni više no što itko drugi zna, kaže on.
A vi o meni?
Šuti. Zatim izvuče iz jakne presavijen papir. Mirjana ga prepoznaje. Prugasti, zgužvani kut. Taj.
Pronašao sam ovo u džepu kofera, kaže Tomislav. Pročitao sam. Nisam smio, ali pročitao sam.
Mirjana gleda papir. Obrazi joj opet žare.
Glupost, kaže. Pisala sam iz dosade.
“Dragi neznanče, pročita Tomislav napamet, jer ga zna. Sanjam upoznati osobu s kojom mogu šutjeti. Ne zato što nemam što reći, nego zato što je i bez riječi jasno. Umorna sam od objašnjavanja. Želim da netko pogleda moju policu s knjigama i sve shvati. Želim da netko”
Dosta, tiho reče Mirjana.
Tu se prekida, kaže on. “Želim da netko” i tu staje. Niste dovršili.
Nisam znala što reći dalje.
Ja znam, kaže Tomislav. Ja bih napisao isto, samo umjesto knjiga drveće.
Mirjana ga gleda. Preko pruge tena, preko ruku sa zemljom po noktima, u oči mirne, bez žurbe.
Znate za moju mamu u Karlovcu, kaže.
Fotografija u okviru. Lijepa žena. Sličite joj.
Znate gdje radim.
Bilješke o urbanom zelenilu. Ja sam krajobrazni arhitekt. Prvo mi je bilo zanimljivo zbog posla, ali ubrzo i ne samo zato.
Znate da sam sama.
Znam da dolazite na konferenciju s jedinom haljinom. Da nosite pet knjiga za četiri dana. Da sliku mame čuvate u koferu, ne u mobitelu, jer želite stvarno vidjeti, ne preko ekrana. Da pišete rukom premda radite na laptopu. I da ste napisali pismo nepoznatom čovjeku kojeg nema.
Mirjana šuti.
A ja, nastavi Tomislav, crtam drveće u blok, rastavljen sam dvije godine i držim stotinu četrnaest tegli na balkonu jer ne umijem zadržati ljude. To već znate.
Znam.
Onda smo oboje pročitali živote kroz predmete. I sada se prvi put sreli, već znajući jedno drugo. Kao da smo preskočili prva upoznavanja i stigli na treće.
Mirjana se nasmije, kratko, iznenađena sobom. Tomislav joj uzvrati osmijehom, sada već širom.
Znam vas više nego što bih htio, kaže. Vi mene isto. To nije pošteno. Ili je možda najpoštenije upoznavanje dosad.
Jer nismo birali što ćemo pokazati?
Upravo tako. Kofer je presjek stvarnog života. Ne stigneš slagati dojam. Pakiraš što trebaš. A iz toga se vidi tko si zapravo.
Mirjana pogleda u dva kofera pored stola. Sivi, isti, svaki s ogrebotinom na istom kutu.
Želite li prošetati? pita Tomislav. Tu je Botanički vrt. Došao sam upravo radi liriodendrona.
Znam, kaže Mirjana. Zadnja bilješka.
Kimne. Dovrši kavu. Ustane.
Ostavimo kofere ovdje? upita.
Neka ostanu zajedno. Imaju si što za ispričati.
Izađu iz kafića. Kiša je stala jutros, Riva sjaji isprana. Palme stoje uspravno, ni list se ne miče, i Mirjana pomisli na onu lipu iz riječke zabilješke. Na vjernost. Na čekanje.
Pričajte mi nešto što nije u dnevniku, zamoli.
Bojim se golubova, kaže Tomislav ozbiljno.
Golubova?
Kao mali jedan mi je uletio kroz prozor i sletio na glavu. Od tada ih zaobilazim u širokom luku.
Mirjana se prigušeno nasmije. On je pogleda, pa se i sam nasmiješi.
A vi? pita on. Nešto što nije u koferu.
Razgovaram naglas s knjigama. Kad neki autor napiše glupost, svađam se.
I tko pobijedi?
Većinu puta autor. Ali ne odustajem.
Prolaze Rivom, i Mirjana osjeća nešto neobično šeta s osobom koju zna po rukopisu, crtežima i zabilješkama o drveću, a prvi put je vidi. Kao da si pročitao knjigu i napokon sreo autora.
Napisali ste da više ne vjerujete da ćete naći, kaže ona. U bilješci iz Osijeka.
Sjećam se.
Pronašli ste moj kofer.
A vi moj.
Šute. Nije to tiha nelagoda, nego šutnja iz one rečenice što ju je Mirjana upisala u pismu. Šutnja u kojoj je sve jasno.
Botanički vrt je iza zavoja Mirjana ugleda kovanu kapiju i krošnje drveća iznad okolnih zgrada.
Liriodendron je tamo, pokaže Tomislav. Vidite? Deblo kao stup. Sto dvadeset mu je godina. Proživio tri rata i dvije države.
I još stoji.
I još cvjeta. Svakog svibnja.
Izvadi iz džepa manji blok ne onaj iz kofera, drugi, putni. Olovka. Počne crtati.
Mirjana gleda ruku dok povlači linije. Udarci sigurni, brzi. Deblo, grane, obris lista. Na nosu pruga tena, on žmirka gledajući krošnju.
Mogu pitati? kaže ona.
Pitajte.
Kad ste pročitali moje pismo, što ste pomislili?
Ne diže pogled s crteža.
Pomislio sam da želim znati kako završava.
Rekla sam nisam znala što bih dalje napisala.
Možda sada znate?
Mirjana ne odgovara. Ali ne skrene pogled. Sunce prolazi kroz lišće, na licu joj točkice kao pjege.
U vrtu provedu tri sata. Prolaze stazama, zastaju kod svakog debla. Tomislav priča ne kao vodič, već kao netko tko dugo poznaje stabla i sada ih predstavlja prijateljici. Crta, a Mirjana priča o svom poslu o dvorištima što bi mogla iz betonskih sivila postati zelene oaze, o upornim birokratima, o jednom starom gospodinu koji je sam zasadio dvadeset tri jabuke duž prilazne staze i tukao se s upraviteljem zgrade.
Dvadeset tri jabuke? podigne obrvu Tomislav.
Svaku je nazvao ženskim imenom. Kaže da mu je bliže nego susjedi.
Razumijem ga Tomislav se nasmije. Kod mene se fikus zove August. Petu godinu. Jedini preživio selidbu nakon razvoda.
August?
Tako izgleda. Ozbiljan, pomalo nakrivljen, ali čvrst.
Mirjana se nasmije. Pomisli kako cijelu prošlu godinu u Zagrebu nije s nikim toliko opušteno razgovarala. Bez napetosti, bez želje da se pokaže boljom, pametnijom, zanimljivijom nego jest. Samo dvoje ljudi koje razgovara o drveću s imenima.
Sjede na klupi pod liriodendronom. Između njih pola metra praznog prostora. Nitko se ne pomiče bliže.
Imate konferenciju sutra, kaže Tomislav.
Da. Izlaganje u podne.
Tema?
Uloga zelenih zona na psihološko stanje građana. Dosadno.
Nekome. Meni nije.
Mirjana ga pogleda.
Hoćete li doći?
Na znanstvenu konferenciju?
Na dosadnu konferenciju o drveću.
Cijeli život idem na dosadna događanja o drveću. To mi je posao.
Oboje se istovremeno nasmiju. To je kao crtež u dnevniku. Precizno. Pravo. Bez glumljenja dojma.
Vrate se polako. Tomislav govori o Varaždinu balkon pretvoren u džunglu, susjeda koja svaki tjedan dolazi zaliti cvijeće, pa ostane na čaju. Nakon razvoda, dva mjeseca nije iz stana izašao, a onda kupio kartu za Dubrovnik jer je našao jeftinu avionsku.
I počeli ste crtati?
Oduvijek crtam. Ali u Dubrovniku sam počeo pisati. U dnevnik. Prije toga samo linije. Tamo su mi zatrebale i riječi.
Mirjana klima glavom. I ona to zna kad nakupljenog u sebi ima previše za slike. Trebaju slova. Treba se izgovoriti, pa makar na papir.
Kod ‘Vidilice’ stanu. Koferi ih čekaju uz stolce, kako su ih ostavili. Dva siva blizanca. Tomislav uzme svoj, Mirjana svoj. Napokon ispravni.
***
Navečer Mirjana sjedi u sobi s hladnim čajem. Kofer uz zid napokon njezin, s knjigama, bilježnicom, haljinom za izlaganje. Otvori ga, provjeri: sve na mjestu. Laptop. Punjač. Slika mame. Pet knjiga. Bilježnica za članak. Sve osim jednog lista.
Na stolici pored crtež.
Tomislav joj ga je dao prije rastanka. Papir iz bloka, uredno istrgnut. Na njemu drvo. Ne liriodendron, ni baobab. Nešto novo, krošnja široka, korijenje razgranato na sve strane.
Što je to? upita Mirjana.
Drvo za grad bez zelenila, kaže Tomislav. Izmislio sam ga. Još ne postoji, ali vi se bavite urbanizmom. Možda ga jednom posadite.
Okrene se i ode. Ne gleda nazad, ali Mirjana vidi da na uglu zastane, kao da želi pogledati i odustane.
Ostane s crtežom, misleći kako je možda osoba s kojom možeš šutjeti upravo netko s kim šutnja znači više od bilo koje riječi. I da je taj netko upravo sad skrenuo iza ugla. S njezinim pismom u džepu.
Uzme mobitel.
“Hvala na drvetu. Posadit ću ga.”
Odgovori za minutu.
“Ozbiljno mislim. Ako nacrtam projekt za neki kvart pogledate li kao znanstvenica?”
“Da.”
“Onda mi treba vaša adresa u Zagrebu. Za poštu. Šaljem nacrte na papir, staromodan sam.”
Mirjana se nasmije. Napiše adresu. Pošalje. Doda:
“Ali poštanski sandučić mali. Za velike nacrte morat ćete doći osobno.”
Odgovor odmah:
“Dogovoreno.”
Ostavi mobitel. Iza zida netko gleda televiziju, prigušeni glasovi probijaju kroz tanki zid. Obična večer, običan hotel. Ali nešto je drukčije Mirjana ne zna reći što, dok ne shvati: sjedi i smiješi se. Bez razloga. Zapravo razlog postoji. Samo toliko smiješan da ga ne bi znala objasniti mami. “Zamijenila sam kofer i upoznala čovjeka.” Zvuči kao početak lošeg filma.
Otvori svoj kofer, izvuče iz bočnog džepa čist papir i olovku. Onaj isti džep u kojem je bilo pismo. Pismo koje je sada kod Tomislava. Nije ga vratio. Nije ga tražila.
Mirjana sjeda za stol. Položi papir. Napiše:
“Dragi neznanče, sanjam upoznati osobu s kojom mogu šutjeti. Ne zato što nemam što reći, nego jer je sve jasno i bez riječi. Umorna sam od objašnjavanja. Želim da netko pogleda moju policu s knjigama i sve shvati. Želim da netko…”
Zastane. Pogleda crtež drveta prikvačen na zid.
I doda jednu riječ.
“Tomislav.”
Pa pažljivo složi papir, spremi ga u kofer. U isti bočni džep. Kao da se krug zatvorio.
Vani šumi more. Ožujski Split miriše na mokru zemlju i proljeće koje još nije stiglo, ali već obećava. Kiša je odavna stala, nebo nad obzorom vedro tanka ružičasta crta između oblaka i vode.
Gasi svjetlo. Sutra izlaganje. Stat će pred dvoranu u haljini koja je provela dva dana u tuđem koferu i govoriti o zelenim površinama. A u trećem redu možda bude čovjek koji crta drveće za gradove gdje ga nema.
Preksutra šetnja. Obećao je pokazati aleju čempresa na drugom kraju grada. Rekao da stoje tako blizu da im se krošnje uplete, pa izgleda kao zeleni tunel. “Svidjet će vam se kao znanstvenici, napisao je. I samo tako.”
Nakon toga Zagreb. I Varaždin. Dva grada, dva života. Ali sada među njima papirnati nacrt, koji će doći poštom. I adresa napisana u poruci. I pismo koje je napokon dovršeno.
Kofer uz zid. Siv, s ogrebotinom na lijevom rubu. Isti kao jučer. Ali sve oko njega sada je nešto drugo.
Prtljaga je pronađena.
