Dvadeset sedam godina laži

Ona ništa ne kuži. Već tri mjeseca ne kuži.

Glas Damira dopirao je prigušeno iz radne sobe, a ja sam stajala ispred vrata s šalicom čaja i prestala disati.

Tri mjeseca, kažeš? odgovorio je nepoznat muški glas. Malo promukao, poslovno nezainteresiran. Premalo je to. Treba bar pola godine dokumentiranog pogoršanja. Još bolje da bude i kod liječnika.

Bit će, dogovorio sam s Antom Perkovićem. Sve će on posložiti kako treba.

Dobro. A imovina?

Pauza. Čula sam Damira kako hoda po sobi, prepoznavala škripu stolca. Ti zvukovi, poznati 27 godina braka. Prije su mi značili dom, red, mir. Sad su zvučali kao tuđina.

Stan u Jurišićevoj je na nju. I vikendica. Plus račun u banci. Ako postanem skrbnik, sve prelazi pod moj nadzor. Vratim dug, i još ostane.

Je li dug velik?

Dovoljan. Opet pauza. Ines nema pojma. Ona zapravo ništa ne zna, ona je nasmijao se, i taj smijeh nisam prepoznala nježna žena.

Nježna. Stajala sam u hodniku, čaj mi se hladio u rukama. Nježna žena. Dvadeset sedam godina. Dvoje odrasle djece. Vikendica koju smo zajedno slagali, gdje sam sama bojila ogradu i sadila jabuke. Stan koji mi je majka ostavila i kojeg nikad nisam prodala jer je u njemu ostala uspomena na nju.

A tablete? pitao je hrapavi glas.

Sve po planu. Misli da su vitamini. Skupi, njemački, posebna ambalaža. Liječnik kaže da efekt raste s vremenom bitno da ne pretjeram pa da ne bude preočito. Samo blaga zbunjenost, sporost, malo magle u glavi. Dovoljno za protokol.

Čaša mi se počela tresti. Ili samo čaša, ili i ruke. Tiho, nečujno odložila sam je na komodu. Par kapljica čaja iscurilo, ostavilo smeđu mrlju na drvetu.

Ines zna za Ivonu? upitao je glas.

Ne, mirno je odgovorio Damir. I neće saznati. Ivona je pametna cura, zna kako treba.

Ivona. Znala sam to ime. Mlada žena iz njegovog ureda, upoznala sam je na božićnom domjenku prije tri godine. Stisnula mi ruku i rekla: Baš ste onakva kakvu sam zamišljala. Tada mi je to bilo čudno. Nisam uopće razmišljala o tome.

Tiho sam se povukla iz hodnika. Korak unatrag, još jedan. Otišla sam u kuhinju, sjela. Vani je padao dosadan zagrebački kišni rujan, kapljice klizile niz prozor, ispod je netko šetao crvenog psa. Sve sasvim obično. A sve mi je odjednom bilo tuđe.

Sjedila sam i mislila. Ne osjećala, nego baš mislila. Važno je to jer prvo bi mi tijelo reagiralo: vrisak, suze, scena, lupanje vratima od radne sobe, optužbe. Znam žene koje bi to točno tako. Jer to je prvi val. Ali nisam ga pustila. Samo sam sjedila i mislila.

Tablete. Te iste bijele kapsule u zlatnom pakiranju, njemačka slova, koje Damir donio prije tri mjeseca i rekao: Ines, treba ti support, umorna si u zadnje vrijeme. Pila sam ih svako jutro, pila vodu, uvjerena da su stvarno vitamini. Tri mjeseca. I bilo mi čudno. Zaboravljala riječi, zaboravljala pošto sam došla u sobu, gubila misao u razgovoru. Pripisivala to umoru. Godinama. Imam 58. To je valjda počinje.

Nije počinjalo ništa. Radilo se namjerno.

Ustala sam, prišla prozoru gdje je stajala kutija s kapsulama. Pogledala etiketu: Vitaminski kompleks za profesionalce. Zlatna slova, neki njemački brend o kojem nikad nisam čula. Otvorila, stresla nekoliko kapsula u dlan. Bijele, mat, bez mirisa. Totalno obične.

Vratila bočicu na prozor. Sjela opet. U hodniku glasovi, nakon nekoliko minuta čujem kako se ulazna vrata zatvaraju. Damir je ispratio gosta. Dolazi kroz hodnik, proviruje u kuhinju.

Ines, tu si? Mislio sam da spavaš.

Nisam. Čaj sam pila. Glava me malčice boli.

Idi leći, bit će bolje rekao je automatizmom, ne gledajući me. Sutra će biti lakše.
Nadam se, rekla sam.

Otišao je. Ja sam dugo ostala sjediti. Polako sam natočila novi čaj, iz frižidera izvadila komadić sira i jela ga polako, kao da je to nešto osobito važno. Oprala šalicu, složila je u sušilicu, ugasila svjetlo i otišla u spavaću. Ležala sam pokraj Damira koji je već spavao, ravnomjerno disao.

Gledala sam u strop.

Dakle tako? Uz njega sam dvadeset i sedam godina, čovjek kojeg sam poznavala, u jednom je trenu postao netko drugi. Ili je uvijek bio taj drugi, samo nisam vidjela? Nježna žena. Pa, vidjet ćemo.

Prvo što sam odlučila te noći: ne dirati tablete. Odnosno ne piti ih, ali ni uklanjati. Svako jutro ću glumiti kapsula, voda, bočica na mjesto. Kapsulu bacim u kupaonici. Lako.

Drugo: ne mijenjati ponašanje ni milimetra. Ako misli da sam nježna i ništa ne kužim, neka ostane pri tom. Treba mi vrijeme. Koliko ne znam, ali trebam djelovati polako i pametno.

Treće: treba mi pomoć. Ne prijateljica za isplakati se. Treba mi netko tko zna stvari.

I sjetila se tada stare kolege, Saše Mračine.

Zajedno smo studirali na Pravnom, Saša Mračina i ja. Kasnije je postao odvjetnik, specijalizirao imovinska prava i obiteljske sporove. Povremeno smo se viđali na okupljanjima bivših s faksa, baš-kulturno i pristojno. I bio je dobar čovjek. Znam da mu s Damir nikakve veze nema.

Naravno, sad mu nisam mogla zvati. Ali mogu sutra. Samo ne s kućnog ni s mobitela kojeg koristim za ostale. Treba mi druga veza.

Ležala sam i slagala plan. Zanimljiv je osjećaj ležati pokraj nekoga tko kuha plan protiv tebe, a ti mirno slažeš kako ćeš to spriječiti. Nije bilo ni suza, ni drhtanja. Samo potpuno bistro, hladno razumijevanje: moram mudro.

Ujutro sam ustala prije Damira. Pripremila doručak, napravila kavu. Kad je došao u kuhinju, sjedila sam s novinama, obična, lagano pospana.

Dobro jutro, rekao je.

Dobro jutro. Kava je gotova.

Uzela sam s police kutiju kapsula, demonstrativno rigla jednu na dlan, zalila vodom. Gledao me. Znala sam da prati pogledom mala inspekcija. Ok, evo slike: žena pije tabletu, sve prema planu.

Kako je glava? pitao je.

Bolje. Hvala.

Dobro, nalio si kavu, utonuo u mobitel.

U kupaoni sam izbacila kapsulu i prvi put nakon tri mjeseca pomislila: kad ću opet biti svoja? Sada, kad znam što su mi radili, sve te zbrke i magle u glavi, više nisu moje. To su radili meni. I to će nestati.

Tog podneva rekla sam Damiru da moram u Konzum. Klimnuo je, nije ni podignuo pogled s ekrana. Uzela sam torbu i izašla. Dva bloka dalje, pronašla mali dućan s mobitelima, kupila najjeftiniji s bonom. Platila gotovinom iz zalihe u posebnom novčaniku, za koji Damir nije znao.

U kafiću u blizini naručila cappuccino. Nazvala Sašu Mračinu, znala sam njegov broj iz glave.

Javio se na treći zvuk.

Slušam.

Saša, Ines Petković ovdje. Ne čudi se, treba mi pomoć i mora ostati povjerljivo.

Pauza. Onda, smireno:

Ines. Da, slušam te. Reci.

Ispričala sam mu nužno, bez drame: što sam čula, očito mi daju tablete na svoju ruku, da je riječ o imovini i skrbništvu, spominje se liječnik Ante Perković.

Saša je šutio cijelo vrijeme. Onda kaže:

Jesi sigurna da si sigurna?

Jesam.

Zna li on da znaš?

Ne. I ne smije doznati.

Dobro. Ines, pažljivo. Prvo: ni pod razno ne pij više te tablete. Drugo: ništa ne miči doma, ne prebacuj papire, ne zatvaraj račune, ništa. Sve kao i dosad. Treće: moramo se naći. Uživo, ne preko telefona. U uredu ili negdje neutralno.

Neutralno.

Znaš gdje je kavana Topola na Vlaškoj? Sutra u dva. Može?

Može.

I još nešto. Imaš li papire od imovine? Ugovori, izvadci?

Dio je kod mene, dio vjerojatno kod njega.

Svoj dio kopiraj, fotografiraj mobitelom. Diskretno.

Shvaćam.

Završila sam kavu. Vani su ljudi prolazili, nosili vrećice, razgovarali. Nitko nije gledao u mene. Obična žena u srednjim godinama pije kavu sama.

Platila sam i vratila se dom. Kupila što sam trebala, ništa sumnjivo.

Sljedeća noć i jutro bile su najteže: nije bio strah, nego držanje lažne maske. S Damir govorila uobičajeno, pitala hoće li biti doma za ručak, slušala što priča. Sad sam ga gledala drukčije ne s gorčinom, čak ni s mržnjom, nego s nekim sakupljenim oprezom: proučavala sam stranca u svom stanu koji misli da sve ima pod nadzorom.

Na dogovor sa Sašom otišla sam pod izlikom idem kod frizerke. Damir nije ni trepnuo.

Saša Mračina bio je skoro isti kakvog sam ga pamtila, samo više sijed. Ustao kad sam došla, stisnuo mi ruku, naručio vodu.

Ispričaj detaljno, rekao je. Cijeli onaj razgovor, ako možeš, riječ po riječ.

Ispričala sam. Bilježio je u blokić.

Ante Perković, kažeš? potvrdio je kad sam završila. Liječnik?

Pretpostavljam.

Ok, to je već nešto. Ines, ovo što opisuješ je kazneno djelo. Svjesno nekome davati lijekove bez pristanka, da ga učiniš mentalno nesposobnim i preotmeš imovinu to su teške optužbe. Prijevara, zloporaba položaja

Znam.

Ali da to možemo dokazati, treba dokaza. Sama tvoja riječ nije dosta. Treba doznati što je u tim tabletama, tko je liječnik, kakvi su Damirovi dugovi, i tko je tip iz radne sobe.

Detektiv?

Da. Imam jednog povjerljivog. Radi diskretno. Jesi spremna na dodatne troškove?

Imam nešto svog, za crni fond.

Super. Druga stvar: imovina. Kažeš vikendica i stan na tebi? Treba ćemo ispitati može li se zaštititi, a da ne izazove sumnju. Imaš ikoga od povjerenja u obitelji?

Sestra. Mirjana. Najbliže smo si. I nećak Luka, ozbiljan je dečko.

Dobar plan. Ali polako: prvo skupljamo info, kasnije ćemo potezati. I još: moraš dati krv za nalaze. Znam jednu doktoricu, rade toksikologiju, diskretno i anonimno. Taj nalaz će biti dokaz.

Kad mogu do nje?

Dogovorit ću najkasnije za tri dana.

Ostali smo još sat vremena. On pojašnjavao, ja pamtila. Iz kafića sam izašla više sabrana, počela se stvarati struktura. Ne plan, ali kostur plana.

Van sam udahnula zagrebački jesenjski zrak. Blizu su prodavali bureke i miris tijesta nadjačao je kišu. Pomislila sam da nisam dugo jela baš svoj kolač, domaći. Posljednja tri mjeseca sam živjela kao iza stakla. I staklo je sad napuklo.

Detektiv mi je stigao nakon pet dana. Zvao se Valentin Pavelić, bio posve neupadljiv tip nizak, zdepast, sivi kaput, izgledao kao da svaki dan stoji na tramvajskoj stanici. To mu je bila prednost.

Našli smo se kod Saše u uredu. Slušao me vrlo pažljivo, postavljao potpitanja. Rekao je:

Dakle, treba doznati tko je onaj iz radne sobe. Pronaći podatke o dugu. Provjeriti liječnika. Trebat će trud, možda tri tjedna i nešto više. Kako ide doma, sve po starom?

Da.

Ovo mora ostati nepromijenjeno, ili će mu postati sumnjivo. Trebat će mi osnovni podaci: ime muža, radno mjesto, auto. I popis svih navika, gdje ide, koga viđa.

Mogu zapisati sve to.

Odlično. I još nešto. dao mi je karticu. Samo s tog telefona, bon, ni slučajno sa svog. Inače ste kraj.

Razumijem.

Držite se dobro, rekao je, nimalo kao kompliment, samo hladna konstatacija.

Nemam izbora, rekla sam.

Kimnuo je. Iz njegovog pogleda sam skužila vidio je svašta, i zna da ljudi na početku izgledaju jači nego kasnije. Mislila sam da vjeruje u mene.

Dok sam išla doma, razmišljala sam o povjerenju. Godinama sam vjerovala Damiru gradila život, djecu, zajedničke odluke, ljetovanja. Sve je bilo stvarno. Ili nije? Možda sam vjerovala slici, ne stvarnom Damiru?

Ivona iz ureda opet sam pomislila. Koliko već traje? Nisam znala. “Pametna cura, zna se ponašati” tako je pričao o njoj. To zvuči više kao partnerica, ne klasična afera.

Boljelo je. Naravno. Ali to sam zaključala “iza vrata” znam da je bol tu, ali sada je nije vrijeme otvoriti.

Nalaze sam izvadila za tri dana, diskretno. Doktorica je bila umirujuća, teta od šezdeset koja ne zapitkuje. Tjedan dana kasnije stigao je nalaz Saša je preveo sve sa medicinskog latinskog u krvi su se pojavili tragovi tvari koja umanjuje mentalne sposobnosti, usporava, izaziva maglu. Točno to što sam osjećala.

Dokaz je, rekao je Saša. Službeni, medicinski.

I što sad?

Čekamo Valentina. I rješavamo imovinu paralelno.

Prvi razgovor s Mirjanom bio mi je teži od svega. Živi u Osijeku, uvijek smo bile povezane, ali takvo nešto se ne kaže telefonom. Rekla sam joj da dolazim za vikend. Brzo se obradovala.

Putovala sam vlakom, dočekala me na kolodvoru, zagrlila tako da sam skoro zaplakala prvi put od svega. Suze sam stisnula.

Navečer muž joj u garaži, Luka kod cura sjedile smo u kuhinji, i ja sam mirno, polako, ispričala sve. Nije me ispitivala, lice joj je prolazilo iznenađenje-šok-čvrstoća.

Ines znači, ti si tri mjeseca sama nosila to?

Prava istina je da sam tek prije tri tjedna doznala. Prije toga samo živjela.

Isuse. Mirjana se digla, natočila dvije kave. Što trebaš?

Trebam da znaš što planiram. I treba mi tvoja suglasnost.

Objasnila sam prijenos vlasništva. Pristala je bez duljenja.

Vikendicu prebaciti na Luku?

Na kratko. Čim sve završi, vraćam nazad. To je zaštita. Ako on postane skrbnik ili kojim trikom krene na imovinu, vikendica će biti izvan dohvata.

Stan u Jurišićevoj?

Bolje tebi. Ti si odrasla, Luka mlad život je nepredvidiv.

Dugo je šutjela. Onda me pogledala.

Jesi sigurna da to želiš? Ne bi bilo jednostavnije ne znam otići?

Otići, i izgubiti sve što sam stvarala 27 godina? Stan od mame? Vikendicu koju smo zajedno bojali? Ne. Neću izgubiti.

Kimnula je.

Reci što treba potpisati.

Luka je reagirao brzo. Dečko od 28, inženjer, ozbiljan, nimalo brbljav. Došao, saslušao, pitao samo:

Teta Ines, jesi li sad na sigurnom?

Jesam, Luka. Dok on ne zna da znam, ništa mi ne može.

Ok. Što i kada trebam napraviti?

Prijenos vikendice prošao je za par dana, Saša vodio svaki korak. Darovni ugovor čisto, legalno. Jurišićevu su vratili na Mirjanu malo kasnije. Damir nije sumnjao, nije ni pratio moje papire previše.

U to vrijeme nastavila sam živjeti doma normalno, kuhala, čistila, išla “po zadacima”, vraćala se, pitala, odgovarala. Damir je bio zauzet stalno zatvoren s laptopom, zvukovi poziva, čas napet, čas veseo, nisam prisluškivala, ali intonaciju sam hvatala. Jedne večeri kaže:

Ines, sutra moram putovati dva dana službeno.

Dobro. Gdje?

U Rijeku. Sastanak, partneri. Rekao je to bez trunke nelagode.

Ok. Ako što trebaš, javi mi.

Javit ću.

Naravno nisam ga zvala. Ali Valentin nije dangubio. Kad smo se našli opet, dočekao me s izvađenim fotografijama. Damir ispred hotela. Damir s mladom ženom Ivonom koju sam prepoznala s domjenka. Drže se za ruke.

U Rijeku nije otišao rekao je Valentin. Hotel je u Samoboru. Dva dana.

Gledala sam slike. Ivona, tamnokosa, u svijetlom kaputu. Damir ju drži za ruku pred ulazom. Sasvim obični par.

Ima li još?

Da. Dug. Vaš muž duguje ozbiljan iznos privatnom investitoru prezimenom Kovačević. Poznat je među poduzetnicima, nije baš “uglađen”. Dug je nastao prije dvije godine, loši poslovni potezi, kamate, prijetnje, sve po špranci.

Koliko?

Oko 80 tisuća eura s kamatama.

Jasno.

A doktor: Ante Perković. Psihijatar u privatnoj poliklinici “Zdravlje”. Prije par godina imao sukob sa strukom muljao s papirima ostao, ali ima repova. Nimalo čvrst tip.

Imate li sve zabilježeno?

Sve, i digitalno i printano. Predat ću Saši.

Zahvalila sam. Krenuo je, a na izlazu:

Dobro izdržavate.

Još nije gotovo, rekla sam.

Nije. Ali ste na dobrom putu.

Time je počela najteža faza. Nije više bilo dovoljno živjeti u rutini, sad sam morala glumiti. Saša mi objasnio: pripremaju inscenaciju pogoršanja, doktor će “utvrditi stanje”, znači i ja moram stvarati “pogoršanje”. Pažljivo, da izgleda prirodno.

Kako ću?

Zaboravi ponekad riječ, datum. Pitaj dvaput isto, zbuni se. Nije teatar, nikako teatar. Samo budi malo sporija, nesigurnija. On traži znakove i vidi što želi vidjeti.

Misliš li da je već pričao nekome o mojem “stanju”?

Sigurno, to je dio pripreme. Njegov kontekst.

I tako sam krenula s “pogoršanjem”. Povremeno pitam Damira: Čekaj, jesi već rekao ovo? a znam da jest. Nekad sam dulje tražila riječ u razgovoru. Kad je došao doma s kolegom, namjerno sam ga pozdravila pogrešnim imenom, ispričala se i zbunila. Damirov pogled mješavina zabrinutosti i zadovoljstva. Skupljao je bodove.

Saša je u međuvremenu pripremao sve papire: medicinski nalaz, financije, materijale od Valentina. Sve za predati kad zatreba.

Kad?

Još nije vrijeme. Treba ga uhvatiti na djelu, ne samo na planiranju. Kad uvede doktora i počnu papirima, tad je trenutak.

Opasno je to.

Je, ali drugo ne pali. Riječ i papir se ospore, ali uloviti ih u akciji tu nema nazad.

Razumijem logiku. Samo teško je čekati. Biti uz nekoga tko ti smješta, a prava masku pa glumiti da je sve OK. Nekad bih noću htjela samo otići, nestati kod Mirjane, kod Luke, nestati iz ovog stana.

Ali ne može. Ako sad odem, on će nanjušiti, sve propada. Moram ostati. Držati.

Ponekad sam gledala Damira i pokušavala pronaći onog od prije. Trideset godina, kad smo šetali Savom i pričao mi je o zvijezdama. Bio je pametan. Znao bi sjediti sa mnom kad mi je loše, bez riječi, samo biti uz mene i to je bilo toplo.

Gdje je nestalo? Ili sam umišljala? Ili ga je život promijenio?

Odgovora nema, pa ne pitam više.

Jedne listopadske večeri kod večere kaže mi Damir:

Ines, mislim da bi trebala liječniku.

Podigla sam pogled.

Liječniku? Zašto?

Pa zadnje vrijeme si zbunjena, zaboravljaš stvari Brinem se.

Šutjela sam sekundu. Onda:

Valjda si u pravu. I meni se čini da glava nije prava.

Tako je. Znam dobrog psihijatra, Ante Perković. Nazvat ću ga, dogovoriti termin.

Ante Perković, ponovila sam polako. Dobro. Ako ti misliš.

Okrenuo je pogled, nastavio s večerom. Ja također. Doslovno nitko od nas nije pokazao novi signal.

Te noći šaljem Saši poruku s prepaid mobitela: Spomenuo je doktora, ide po planu. Spremi se.

Odgovor dolazi odmah: Kreće završnica. Spreman sam. Čekaj znak.

Završnica. Lako je reći.

Sljedeća dva tjedna bila sam maksimalno “uvjerljiva”. Kontrola non-stop: glumiš zbunjenost, lako pretjeraš ili zaboraviš da si uopće zbunjena. Napravila sam si pravilo: jedna greška na dan, ne više. Pravo pogoršanje ide polako.

Jedno jutro kao zaboravim isključiti kuhalo (u biti sam ga isključila, pa odmah uključila ponovo). Damir primijeti, nešto upiše u mobitel. Vidjela sam.

Drugi put ga zovem na posao usred dana i pitam dolazi li za ručak, iako je jučer rekao da neće. Odgovara nježno, suviše nježno. Prije bi me malo oštro podsjetio: Ines, već sam ti rekao. Sad jepacijentica.

U pozadini, Saša dogovara s ljudima kojima vjeruje. Detalja ne znam, ni ne trebam znati. Kad Damir javi dan i sat, šaljem poruku i ekipa je spremna.

Obavijest dolazi u četvrtak navečer.

Ines, u subotu dolazi dr. Perković. Ne želim te voziti okolo. On je pristao u kuću, bit će diskretnije.

Subota, ponovim. Dobro.

U podne.

Zapamtila sam.

Zapiši si, za svaki slučaj, predloži.

Da, hoću. Uzmem papirić, jako sporo napišem: Subota, dr. 12 Evo.

Svaka čast, kaže. Zvuči kao da hvali dijete.

Nasmiješim se blago izgubljenim osmijehom.

Ode, ja šaljem poruku Saši: Subota, 12, dolaze doma.

Odgovara u minutu: OK. Spremno. U subotu ti pišem. Ti samo otvori vrata i budi klasična.

Petak mi se rasteg’o na sto godina. Čistim, kuham, Damir cijeli dan u radnoj, povremeno nosim kavu, pitam bezveze. Odgovara onom svojom pokroviteljskom pažnjom. Odlazim.

Petak navečer zove Mirjana. Obični razgovor, kao svaki dan.

Ines, kako si?

Dobro. Malo umorna.

Odmori. Nakon pauze: Luka ima u subotu posla u Zagrebu, možda navrati kod tebe?

Nek dođe, kažem. Bit će mi drago.

Još malo smo brbljale o sitnicama. Damir prolazi, klima mi glavom. Sve izgleda normalno.

Ne spavam cijelu noć. Brojim pruge po plafonu. Sutra zadnji čin.

U subotu ujutro Saša šalje poruku: Sve spremno. Budi doma. Drži rutinu.

Pripremim doručak. Damir jede, lagano napet, ali skriva. Priča kako je sunčano, treba prozračiti sobe, Perković je sjajan doktor, Ines, ne boj se.

Ne bojim se, kažem. Istina.

Pola dvanaest. Damir tiho telefonira. Gleda se u ogledalo, kreće prema hodniku.

Točno u podne zvono.

Stojim u dnevnoj Damir otvara vrata, čujem glasove, Damire Horvat, dobar dan. Drugi glas: Dobar dan, Damire.

Ulaze.

Ante Perković niži gospodin, neupadljiv, kofer, sako, pogled kao kod veterinara kad gleda mačku, a ne osobu. Hladno, mjeri.

Ines Petković, ruku mi pruža. Kako ste danas?

Onako, polako, kao izgubljena. Nekad bolje, nekad gore.

Uzmite mjesto, molim. Vadi papire.

Sjednemo. Damir sa strane, ali cijelo vrijeme osjetim pogled.

Ante počne s pitanjima. Standardno. Koji je danas datum. Koja godina. Sjetite se imena članova obitelji. Što ste jeli za doručak.

Odgovaram polako, s pauzama, malo se tražim. Ante zapisuje. Damir povremeno klimne.

A onda, na dvadesetoj minuti baš kako je trebalo.

Zvono na vratima. Oštro. Još jedno.

Damir nervozan izlazi. Otvara vrata. Više muških glasova. Službeni ton.

Damire Horvat?

Da?

Molim vas s nama, imamo nalog.

Perkoviću lice prelazi iz ravnodušnog u šokirano, pa u rezignaciju.

Gospodin Perković? u dnevnu ulazi mladić civilno odjeven. Moram s vama obaviti razgovor.

Dalje sam gledala sve kao kroz tanko staklo, ali više ne ono mutno od zadnjih mjeseci, nego bistro, kako sunce obasjano. Damira odvode. Nema više povišenog tona samo blijedilo. Perković sjedi kao da ga je lopata pogodila.

Tada ulazi Saša. Vidim ga na vratima. Tek tad sam osjetila izdržala sam predugo.

Ines, tiho kaže. Gotovo je. Sad možeš napokon izdahnuti.

Dugo sam izdisala. Kao da sam pustila sve što sam stezala tjednima.

U hodniku se čuo Damir: Nije to tako, ja imam pravo na odvjetnika! Onda tišina.

Luka dolazi dvadeset minuta nakon što odvedu policiju s Damirom. Ulazi, osvrće se, prilazi mi. Sjedim u fotelji u dnevnoj.

Teta Ines. Jel ste dobro?

Jesam, Luka. Jesam.

Sigurno?

Sigurno.

Sjeo je preko puta. Šutio, pa rekao:

Doveo sam mamu. Mirjana je dolje. Da je pustim gore?

Nek dođe, naravno.

Mirjana je ušla s nekim kolačem u foliji. Pogledala me, lice joj na sekundu zatitra kao kod suza, ali ne pusti. Ostavila kolač na stol i zagrlila me.

Ines. Gotovo je. Sad je dobro.

Dobro je, potvrdila sam. Stavi vodu za čaj, može?

Nasmijala se. I ja sam.

Istraga je trajala mjesecima. Saša je vodio sve s onim mirnim perfekcionizmom koji mu je drugi prezime. Med. nalaz, Valentinove slike, dokazi, presretnuti razgovori sve je iskopano, uredno.

Perković je brzo shvatio da je gotov i radio za manju kaznu. Priznao je da je angažiran da napiše “kako treba”. Spomenuo imena.

Ivona, ta pametna cura, nestala je čim je policija došla po Damira. Saznala sam da je i ona na krajima sa zakonom, nestala je van Hrvatske. Nitko je nije više uspio pronaći.

Damir se prva dva dana držao. Advokat mu objasni činjenice, onda je omekšao. Klasična priča: čovjek koji je stalno dizao tuđe novce s uvjerenjem vraćam čim prođe, a dug naraste na Himalaju i onda nema izlaza osim dobro, nepoštenog.

Pošteno nije ni htio. Umjesto toga rješenje kroz nježnu ženu koja ništa ne kuži.

Na prvom ročištu sam ga vidjela nakon mjeseci. Ostario je, kao da se smanjio. Ili mi se samo činilo. Nije me gledao. Samo jednom, ali nije izdržao pogled.

Saslušanja su išla sporo, Saša me upozorio. Davala sam iskaze, ali smireno i jasno. Kasnije je inspektor rekao Saši da su moji iskazi među najboljima.

Između saslušanja počela sam slagati životu natrag. To je bio poseban posao nimalo jednostavan. Stan smo podijelili ono što je zajedničko ostalo je podjelu, sve moje vraćeno. Jurišićevu sam vratila na sebe, vikendicu isto. Ušteđevina koju sam uspjela sakriti ostala je netaknuta.

Provjerila sam se kod prave doktorice, ne Damirove. Prošla sve, ona rekla da su posljedice tableta reverzibilne uz pravu terapiju. Par mjeseci kasnije glava mi se bistrila. Iznova sam shvatila što znači običan dan kad magla se digne, a ti ponovo znaš tko si.

Običan dan bez tableta, bez straha, bez kontrole svake riječi i pokreta.

Počela sam šetati. Smiješno, ali nisam godinama uvijek bi našla neku izliku. Sada bih uzela termosicu kave, otišla do Save, sjedila na klupi. Bilo mi je dovoljno dobro. Bez uvjeta.

Kći je nazvala iz Splita. Znala je za sve, sama sam joj rekla kad je stvar bila gotova. Dugi razgovor.

Mama, zašto mi nisi odmah rekla?

Trebalo mi je vremena. I naravno, trebalo je sve sročiti tako da ne bude štete.

Ali mogla si tražiti pomoć!

I jesam. Saša je pomogao. Mirjana i Luka isto.

Ali ne ja!

Ana, ti si u drugom gradu, imaš djecu, posao. Nisam te htjela uvlačiti.

Pauzirala je.

Mama, nevjerojatna si. Stvarno ne znam kako si izdržala.

Kao i sve ostalo, rekla sam. Po jedan dan.

Sin se javio naknadno. Marko je uvijek bio suzdržaniji. Nije puno govorio. Samo:

Treba ti išta? Novac, pomoć?

Ne, Marko. Sa mnom je sve ok.

Tata zastao.

To su njegovi izbori rekla sam. Ne tvoji. Ni moji više.

Opet pauza.

Dolazim za Božić.

Veselim se.

Presudu smo dočekali u ožujku. Damir je dobio kaznu. Perković manju uz priznavanje, izgubio licencu. Kovačević, od kojeg je Damir digao novac, završio na posebnoj optužnici, to sam prestala pratiti.

Kad je Saša javio za presudu, sjedila sam u kuhinji i pila čaj. Crni, gorki, iz plave šalice.

Ines, kaže. Sve riješeno.

Hvala, Saša.

Nema na čemu. Ti si to odradila. Ja sam samo pomogao.

Obojica ste pomogli, ti i Valentin.

Kako si sad?

Pijem čaj.

Nasmijao se.

Najbolji odgovor koji sam čuo u ovom slučaju.

Ljeto je došlo naglo. Vikendicu sam otvorila u svibnju, prvi put sama baš sama, bez Damira. Prvih par dana bilo je čudno, veliki prostor, tišina, samo ptice i susjedov pas koji s vremena na vrijeme preskoči ogradu. Čistila sam, provjetravala, iznosila stvari na terasu.

Jabuke koje sam posadila prije desetljeća su narasle, krasan rod.

Valentin Pavelić se javio početkom lipnja, neočekivano, kad sam već zaboravila na sve.

Ines Petković, zdravo, oprostite što smetam. Ovdje sam privatno, u kraju sam, pa mislim zašto ne. Možda kava, ako imate vremena?

Iznenadila sam se. Onda shvatila zašto ne?

Na vikendici sam, rekla sam. Ako se ne bojite rustike, dođite.

Bojim se samo Zagrebačke gužve.

Stigao je za sat, donio vrećicu trešanja i kutiju keksa. Gleda okolo, kaže:

Lijepa vikendica. Kakve jabuke!

Sama sadila.

Pijuckali smo na terasi, razgovor je bio iznenađujuće lagan. On govori o poslu, ja o vikendici, Mirjani, djeci. Shvatila sam da zna pažljivo slušati, ali i pričati kad treba. Bez viška.

Često dolazite ovamo?

Sad ću češće. Prije uvijek bih našla razlog ne stići. Rijetko sam zapravo bila sama.

To poznajem.

Kasnije je krenuo. Na ogradi se zaustavi.

Ines, mogu vas nešto pitati?

Pucajte.

Sljedeći vikend je koncert u Zagrebu, komorni ansambl. Volite to?

Jako. Nisam bila godinama.

E, super kaže. Ako poželite.

Poželjet ću, rekla sam.

Kimnuo. Otišao.

Još sam ostala kod ograde. Miris pokošene trave i cvijeća, tišina. Susjedov pas opet preskoči i brlja po vrtu.

Ajde, makni se, kažem bez ljutnje.

Pas podigne glavu, ali ne miče se.

Spor oko stana završio je u kolovozu. Sve kako je Saša rekao: vratila sam što je moje. Ni više ni manje. Nikad nisam bila grabežljiva. Samo da je moje dovoljno je.

Stan u Jurišićevoj opet moj. Vikendica isto. Izbacila sam par nepotrebnih stvari, stavila novi ležaj na verandu, posadila ruže uz ogradu. Male promjene, ali svaka bitna kao da sam preslagivala namještaj u vlastitoj glavi.

Mislila sam o onome “što dalje”. Ne iz tjeskobe, nego baš iz ćudljivosti: stvarno, što dalje? Ima li nešto što sam htjela, a nikad se nisam usudila?

Ispostavilo se ima. Uvijek sam, recimo, željela naučiti slikati. Slušala tuđe priče, divila se, mislila da to nije za mene. Nije za ljude koji nemaju “talenta”. Sa 58 godina prijavila sam se na tečaj akvarela. Prvi put neugodno, sjedim s ljudima svih uzrasta, držim kist, smetena. Onda nam profesorica, mlada, kaže: Nemojte razmišljati o pravilno ili krivo. Samo pustite ruku.

I pustila sam.

Rezultat je bio pa, više plava mrlja nego nebo. Razmazano. Ali nešto živo je bilo u tim linijama.

Krenula sam svake srijede.

S Valentinom sam išla na koncert. Kasnije opet. Ispao je miran čovjek, bez teatra, iskren. Znao je šutjeti na način da šutnja bude ugodna.

Jednom, nakon koncerta šetali smo po Bundeku.

Znate, razmišljao sam o vama još dok sam radio vaš slučaj.

U kakvom smislu?

Da ste me iznenadili. Vidio sam puno ljudi u ovakvim situacijama većina se ili pogubi ili previše radi. Vi nijedno od toga.

Bilo me strah, priznala sam.

Znam. Ali ste radili. Nije isto.

Šetali smo, Bundek je svjetlucao pod lampama.

Bude li vam sad kad ste sami usamljeno?

Nekad, rekla sam iskreno. Ali usamljenost nije uvijek što sam mislila. Prije sam bila sama uz nekoga, pa bila najusamljenija. Sad kad sam stvarno sama, nije ni blizu.

Razmislio je.

Da. To razumijem.

U rujnu sam išla kod Ane u Split. Tri dana muzeja, kavana, šetnji. Ana me promatrala s nekim opreznim veseljem kao da ne vjeruje da sam OK, ali vidi da jesam.

Mama, izgledaš drukčije.

Kako to drukčije?

Ne znam. Življe.

Nasmiješila sam se.

Možda jesam.

Kako si sve ovo preživjela? Ja stalno mislim, ne kužim.

Što te najviše muči?

Pa, kako nisi pukla? Kako te nije slomilo?

Natočila sam si još juhe.

Ana, sjećaš se kako je tata mene zvao: nježna žena”?

Da, sjećam se.

E, vidiš. Nježna i slaba nije isto. Samo je on zamijenio pojmove.

Zašutjela je. Onda tiho:

Da. Zamijenio.

Na jesen sam opet bila na vikendici. Miris pekmeza, dobar rod. Mirjana i Luka došli na vikend, pekli smo štrudlu, kuhinja je mirisala na nešto toplo, zaboravljeno.

Valentin je došao. Luka ga je gledao s interesom, ništa nije pitao. Mirjana mi je kasnije šapnula u kuhinji:

Ines, dobar je čovjek.

Znam.

Otkud znaš?

Kad nemaš što skriva, onda se to vidi.

Nasmiješila se.

Mudro.

Stara sam, rekla sam. Imam pravo.

Kakva si ti stara, frkne ona.

Za večerom smo svi sjeli pod verandom, iako je bio listopadski hladan zrak. Našla sam stare dekice, zavili smo se u njih kao da smo u filmu. Pili smo čaj i jeli Mirjaninu štrudlu. Smijali se, ne znam više čemu. Luka nešto baljezgao s posla, Mirjana ga presijecala, Valentin slušao onako mirno kao da mu to dođe životna vještina.

Nešto kasnije, kad su otišli, ostali smo Valentin i ja pod tihim zvjezdanim nebom.

Hladno je, kaže.

Je.

Pogledao gore.

Zvijezde su dobre.

Znaš li koje su koje?

Znam Oriona, Velikog medvjeda. Dosta je.

Dosta je, rekla sam.

Stajali smo još malo. Nije žurio. Nisam ni ja.

Ines, reče tiho.

Nema više gospođa Petković. Samo Ines.

Dobro, Ines. Htio sam zapravo pitati znate i sama.