Obećala je da će ga čekati, ali je upoznala drugoga.

Sve je počelo kao u jeftinom ljubavnom romanu koje je Marijeta voljela čitati navečer, omotana dekicom uz šalicu čaja. No za razliku od tih priča, kraj ove nije bio sretan već prava tragedija, gdje za sreću nije ostalo ni trunke mjesta.

Djevojka zbog koje je sve počelo zvala se Vedrana. Došla je u njihov mali grad, Višnjicu, kad još nije imala ni sedamnaest. Bila je mršava i dugonoga, s kosom boje starog zlata koja bi ispod sunčevih zraka gorjela tolikom silinom da bi babe na klupama križale prste i tiho šaptale: Gle, vatra od takvih ne možeš očekivat dobra. Vedrana se smijala tim pričama, no kad je upoznala Antu, život joj se zavrtio vrtoglavom brzinom.

Ante je bio godinu stariji, živio je tri ulice dalje, išao u isti četvrti razred gimnazije, ali na početku jedno drugo nisu ni primjećivali. On ozbiljan i povučen, uvijek s knjigom ili bilježnicom pod rukom; ona živa i glasan karakter, uvijek u centru društva i smijeha. I, kako to često biva, suprotnosti se ne da samo privlače već sudaraju silinom vlakova.

Hej, mala zlatokosa, idemo večeras do jezera? upitao ju je jednog svibanjskog poslijepodneva.

Vedrana se tada zapanjila, zaškiljila, usne stisnula:

Meni to, Perkoviću? Mislila sam da znaš pričat samo s profesoricom matematike i svojim knjigama. Izgleda da imaš i bogatiji vokabular.

Ne moraš, ako nećeš, Ante se već okrenuo, ali ga je Vedrana zgrabila za rukav jakne.

I tko kaže da neću? Pitaj me kako valja.

Vedrana, hoćeš li sa mnom i ekipom danas do jezera? ponovio je tihim, nesigurnim tonom, pa joj srce zatitra.

Idem, jednostavno odgovori ona.

Marijeta nije od prvog dana mogla smisliti Vedranu. Stajala je na kućnom pragu, ruku prekriženih, gledala kako sin vodi onu djevojku, kako joj se smiješi.

Mama, ovo je Vedrana, rekao je Ante, a u njegovom je glasu bilo toliko sreće da se Marijeta jedva suzdržala da ih ne potjera iz kuće.

Vidim da je Vedrana, nisam slijepa, prosikta ona, gledajući djevojku kao da joj širi kuću bolešću, ne kao gosta. Ajde, uđi kad si već tu. Ali večera nije za goste.

Hvala, gospođo Marijeta, nisam gladna, tiho je odgovorila Vedrana.

Večer je prolazila napeto, s iznuđenim osmijesima i tišinom koja se vukla oko stola. Marijeta nije skidala pogled s Vedrane kao da je došla ukrasti nešto. Ne možda stvari, već njezino dijete, srce, budućnost koju je sebi zamislila: fakultet, dobar posao, prava cura iz dobre obitelji, a ne neka zlatokosa sirotinja bez korijena.

Vedrana, što roditelji rade? probala je Marijeta dok je na stol stavljala kompot od šljiva toliko kiseo da se Vedrana stisnula.

Mama radi na pošti, tata nas je napustio kad sam imala sedam, rekla je Vedrana, bez imalo srama.

Aha… jasno, razvukla je Marijeta, a u tom jasno bilo je više prezira nego što je Ante mogao podnijeti.

Dosta, mama! planuo je. Ona je gost. Ponašaj se pristojno.

Ja nepristojna? Vidi tko mi to govori! Marijeta se uspravila, spremna na svađu. Pogledaj se, s kime si se upustio! S njom ti nema budućnosti. Mi smo imali plan, Ante!

Gospođo Marijeta, Vedrana je ustala, ispravila suknju, razumijem vašu brigu. Ali neću Antu voditi po svom konopu. Volimo se, to je sve. Ako vam ne odgovaram, neću više dolaziti.

Izašla je, a Ante za njom. Marijeta je ostala za stolom, stiskajući žlicu, osjećajući kako joj ogorčenje gori u prsima.

Nastavili su se viđati. Marijeta nije više razgovarala s njim o Vedrani okretala bi temu ili jednostavno napustila prostoriju. Vedrana nije više prelazila kućni prag, ali svi su znali: njih dvoje su nerazdvojni i pola sela nagađala je kad će svadba.

Nikad, kratko je Marijeta odbrusila u redu pred pekarom, kad je susjeda Zlata načela razgovor. Moj Ante neće ženiti pošterkinu kći. On ima budućnost.

A nemoj tako, Marijeta, smirivala ju je Zlata, cura je dobra, Ante je zaljubljen.

Ma dajte, dobra Vidjeli ste kako gleda muškarce? Ovakve su sposobne svakome zavesti. Zamotala ga oko prsta

Glasovi su se širili Višnjicom, Vedrana ih je, naravno, čula. Plakala je noću u jastuk, ali Anti nije rekla ništa. Samo jednom, sjedeći pred domom kulture, nije više izdržala.

Tvoja me mama mrzi, rekla je tiho, gledajući prema igralištu. Govori da sam sirotinja. Možda je pravo da prestanemo? Ne želim da se ti i ona prepirete radi mene.

Ma, zlatokosa, uzeo ju je za lice. Zbog toga bi me ostavila? Zbog njezinih riječi? S nama odlučujemo samo ti i ja. Je li jasno?

Pristala je. O tome nisu više pričali.

Kad Ante nije prošao na fakultetu, Marijeta je to primila kao osobni poraz. Prešutjela je, pa oštro osula:

Nervoza, kaže! Od nje ti je sve! Glavu si izgubio za tom curom, upropastio si školu! Sad, kad odeš u vojsku, možda se dozoveš pameti.

Mama, Vedrana nije kriva, ja sam pogriješio…

Ali Marijeta nije slušala dalje.

U vojsku, pa možda ispraviš gluposti! A ona? Nek te čeka, ako može. Cure danas nisu ni vjerne ni strpljive.

Ante je šutio pred vojnu službu nije htio svađu, a Vedrana ga je molila da ne pogoršava.

Prije nego je otišao, susreli su se kod kluba. Ante je bio ozbiljan kao da se oprašta zauvijek iako je vjerovao da su dvije godine brzo.

Vedrana, čekaj me, rekao je držeći joj ruke koje su drhtale. Vratit ću se, radit ću, upisat ću izvanredni, i vjenčat ćemo se. Obećaj mi da ćeš čekati!

Obećavam, kroz suze je Vedrana jecala. Samo mi piši, svake nedjelje piši!

Svakog tjedna, poljubio ju je u čelo, mokre obraze, u usne. I ti meni piši. Tvoji me redci jedino drže.

Vedrana se smijala kroz suze i uzdahnula vjerovala mu je i čekala.

Prvi mjeseci službe za Vedranu su bili najteži. Antina su pisma stizala redovito, a ona bi ih pročitala deset puta. Pisao je o vojarni, dogodovštinama sa suborcima i svakog pisma završio: Volim te, zlatokosa. Samo čekaj.

Ona mu je odgovarala pričala o pošti, majci, novim čizmama, i kraj svakog pisma bio je: I ja tebe, Perkoviću. Vrati se brzo.

Zanimljivo, baš tada se odnos s Marijetom promijenio. Jednog dana zaustavila ju je na ulici.

Jesi mu pisala ovaj tjedan? tiho je upitala.

Jesam, gospođo Marijeta.

I ja sam njemu poslala. Samo da stigne, snijeg je opet sve zakrčio

Stići će, nasmiješila se Vedrana. Jučer sam ga sama odnijela na poštu.

Onda čekamo zajedno, nesigurno je rekla Marijeta, a Vedrana je pristala.

Počela je svraćati. Prvo bi sjela pet minuta, pa pola sata, uskoro su provodile čitave večeri uz čaj, prebirući slike iz Antinog djetinjstva, razgovarajući kako bi izgledala svadba.

Razmišljala si o svadbi? upita jednom Marijeta.

Nisam puno, samo da se Ante živ i zdrav vrati.

Vi ćete valjda u Zagreb? oprezno je upita Marijeta.

Možda, nesigurno je Vedrana odgovorila. Ante želi studirati, tamo je više prilika.

Marijeta se smrkne, ali ništa ne reče, samo izvadi drvenu kutijicu i stavi na stol prsten, tanak srebrni s ametistom.

Ovo ti je Antina baka ostavila za njegovu ženu, reče drhtavim glasom. Nosila sam ga, ali želim da ga ti imaš kad se vrati.

To je previše nisam to zaslužila, promuca Vedrana.

Već si zaslužila. Voliš ga i čekaš ga. To je više nego itko za ikoga.

Pristala je. Prsten je nosila na lančiću skrivenu pod odjećom činilo se da život polako sjeda na svoje mjesto.

Ali, finale se rasulo u jednoj noći.

Na zabavi u klubu, nakon posla, prišao joj je nepoznat mladić. Mirišao na skup parfem, nosio kožnu jaknu. Predstavio se kao Dario iz Zagreba, na odmoru kod rođaka.

Smijem li te pozvati na ples? upitao je, a Vedrana nije znala reći ne.

Ne plešem baš, nesigurno se nasmiješila.

Ne plešeš ili ne sa mnom? upitao je. Osmijeh mu je bio topao i Vedrana je zaboravila kako se diše.

Plesali su cijelu večer, potom je pratio kući, pričajući joj o životu u Zagrebu, svojim poslovnim uspjesima, putovanjima. Činilo se kao da je ušla u svijet kakav nije ni sanjala.

Ti si posebna, rekao je ispred dvorišnih vrata kroz noćni mrak. U Zagrebu su sve… nekako umjetne. A ti si stvarna, živa.

Imam nekoga, izustila je Vedrana, ruka joj nehotice dotakne lančić s prstenom. Čeka me moj mladić. On je u vojsci.

A voliš li ga ti ili misliš da moraš voljeti, jer svi tako očekuju? upita Dario.

Vedrana nije znala što reći.

Dvije tjedna kasnije, Vedrana se odvezla za Zagreb. Spakirala torbu, ostavila majci poruku, i jednostavno otišla s Dariom. Antu nije obavijestila, ni oprostila se. Nestala je.

Prvi mjeseci u Zagrebu bili su Vedranina bajka. Stan na Trešnjevci, cvijeće, večere, izlasci, posao prodavačice s platom većom nego što bi kod kuće zarađivala pola godine. Disala je punim plućima.

Ali, grižnja savjesti ju je izjedala. Noću je sanjala Antina pisma, njegove riječi Znala je da ga je izdala.

Moram mu pisati, rekla je Dariju. Objasniti sve.

Napiši, slegne on.

Najprije je pisala Marijeti. Ispričavala se, pisala da nije mogla više čekati, da voli drugog, nije imala namjeru nikome nauditi tako se dogodilo. Nije bilo odgovora.

Zatim je pisala Anti, najteže pismo u životu:

Ante, oprosti mi. Nisam mogla čekati. Upoznala sam drugog i zavoljela ga. Nema opravdanja, znam da sam te izdala i povrijedila. Ne traži me, ne piši. Želim ti da nađeš sreću kakvu zaslužuješ. Oprosti ako možeš.

Nije stigao odgovor.

Dva mjeseca kasnije došla je kuvertirana, izgužvana poruka od Marijete.

Vedrana, ubila si mi sina. Objesio se čim je dobio tvoje pismo. Nisam ti majka, niti ću ti kad oprostiti. Nek ti ni ljudi ni Bog ne daju mira, ni ljubavi, ni sreće. Ne smiješ više pisati ni dolaziti. Vidim li te još ćeš gore proći.

Pročitala je pismo tri puta. Pala je na pod, sklupčala se i jecala tako da je susjedi pozvali policiju. Dario je stigao, pročitao pismo, pogedao Vedranu pogledom koji je više nije znao.

Jesi li slutila da će učiniti to? upita ju je tiho.

Nisam… obećao je da će sve biti dobro

Volio te je. Izdala si ga. Sada je mrtav.

I ti me kriviš za to? Trebala sam ga čekati cijeli život?

Ne. Ali nisi smjela samo pobjeći. Trebala si biti iskrena. Sada plaćaš.

Tad se povukao. Sve više se udaljavao, a kad je bolest napala Vedraninu kožu crveni osip, rane koje nisu nestajale usprkos lijekovima, Dario je, umoran, naposljetku otišao.

Više ne želim biti ovdje, napisao je. Ključeve ostavi kod susjede.

Vedrana je ostala sama, izranjavane kože, izobličenog lica, s ogorčenim srcem. U ogledalu više nije vidjela tko je.

Vratila se Višnjici. Selo je šaputalo za njom; majka ju je stisnula u zagrljaj, žene štapovima šaptale Bog je kaznio, Ništa od nekadašnje ljepote nije ostalo.

Vedrana je šutjela. Radila je na pošti, pomagala majci, ali ništa nije pomoglo njezinim ranama.

Prošlo je deset godina deset godina boli, srama, samoće. Obišla je sve liječnike, u Splitu, Zagrebu, posvuda je dobila istu dijagnozu: Psihosomatika.

Jednog dana, odjenula je dugu haljinu s rukavima, spremila lančić s prstenom i otišla k Marijeti.

Marijeta je otvorila vrata, pokleknula i na trenutak nije prepoznala Vedranu.

Gospođo Marijeta, to sam ja. Smijem li ući?

Vedrana? zadrhtala je starica. Zašto si došla? Zar ti nije dosta bola?

Nije, jednostavno reče Vedrana. I vama nije. Došla sam tražiti oprost.

Sjele su u kuhinji, sve je bilo isto, ali sve drugačije kuća zagušljiva, natopljena tugom.

Oprostite mi, prošaptala je Vedrana. Ubila sam vašeg sina. Zaslužila sam vašu kletvu, ali ne mogu više. Želim vas zamoliti za oprost. Ako ikako mogu.

Marijeta je šutjela jako dugo, i Vedrana je već posustajala u nadi. Konačno, žena zaplaka, suze su joj kapale na stol.

Vedrana, ja tebi trebam oprost tražiti. Ja sam te proklela, razumiješ? Kaznila te kao što sam ja kažnjena gubitkom. Da ti bude jednako teško. I bilo ti je. Vidjela sam! I radovala se tvojoj boli. A onda više nisam mogla

Oprostila sam vam davno, šaptala je Vedrana. Sebi nisam mogla. Sad bih htjela. Zbog Ante, da nas vidi zajedno, pomirene, da mu bude lakše.

Oprosti i ti meni, dijete Marijeta joj pruži ruku preko stola.

Vedrana je stisne. Plakale su zajedno, i u toj zajedničkoj boli bilo je nešto što se ne može opisati.

Mjesec dana kasnije Vedranina je koža napokon počela zacijeljivati. Prvo bi nestao osip, zatim bi rane sasvim polako blijedjele. Liječnika je govorila o čudu Vedrana je znala da je to bilo: oprost.

Svaki dan, do same Marijetine smrti, vodila je računa o njoj čistila, kuhala, razgovarala, smijale se Anti i njegovim dječačkim nestašlucima, plakale nad njegovim pismima.

Gdje je ono prstenje? upitala je jednom Marijeta.

Tu je. I dalje ga nosim, na lančiću. Nisam ga skinula.

Stavi ga na ruku, kako i treba biti.

Ja nemam prava

Imaš, nadeni ga sad! oštro je prosikta, i Vedrana je poslušala. Prsten je sjeo na prst, kao da mu nigdje drugdje nije mjesto.

Gledale su kroz prozor.

Što smo to sebi napravile, Vedrana, koliko tuge… rekla je Marijeta.

Ne znam. Ljudi su ponekad glupi

Vjeruješ li da nas je on oprostio? prošaptala je.

Vjerujem, Vedrana se po prvi put iskreno nasmijala nakon godina. On je volio oboje, znao je praštati. Takvi duše ne zamjeraju.

A Bog?

I Bog će nam, valjda, oprostiti kada možemo jedna drugoj.

Život je išao dalje. I unatoč boli, našla je Vedrana u sebi mir, nadu, oprost. Zrela je u spoznaji: tek kad istinski oprostimo, možemo biti slobodni i za voljene, i za sebe, i za one kojih više nema.

To je najveća lekcija: samo srce koje zna oprostiti, može opet voljeti i nadati se.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

11 − nine =

Obećala je da će ga čekati, ali je upoznala drugoga.
Rețeta Fericirii… Tot blocul privea cu interes cum noii locatari se mutau în apartamentul de la etajul doi. Era familia șefului de secție de la fabrica din micul nostru orășel de provincie. – Și ce, s-au găsit să stea în vechiul fond? – bătea apropouri pensionara Nina Andreevna către prietenele ei, – cu relațiile lor, sigur puteau prinde un apartament în bloc nou. – Nu judeca după tine, mamă! Ce rost are bloc nou când aici sunt în „stil vechi”, avem tavane înalte, camere mari și separate, hol generos și balcon cât o cameră… – o contrazicea fiica ei, Anca, o tânără de treizeci de ani, mereu neatinsă sufleștește, dar cu machiaj strălucitor – și pe deasupra, au primit telefon imediat. Nu toți din bloc avem telefoane, abia trei la nouă apartamente… – Numai la telefon ai stat, – îi tăia avântul mama. – Nu plictisi vecinii. Să nu te duci la ei, sunt oameni ocupați și serioși… – Hehe, prea serioși nu-s, sunt tineri, au o fetiță de nouă ani, Natasha o cheamă – i-a răspuns Anca, vizibil ofensată – aproape de vârsta mea, poate cinci ani mai mari. Vecinii s-au dovedit amabili și zâmbitori. Lidia lucra la biblioteca școlii, iar Ion avea deja zece ani vechime la fabrică. Asta tot povestea Anca când ieșea seara în curte, acolo unde mama și vecinele își spuneau știrile. – Și tu de unde le știi pe toate deja? – o întrebau femeile – vai de capul tău, fată de procuroră. – Păi merg la ei la telefon, ei mă lasă, nu ca alte „vecine”, care când bat la ușă știu că mă țin la povești jumătate de oră și nu-mi deschid, – făcea Anca cu ochiul. Așa a și legat zestre de prietenie cu noii veniți, sunând constant ba la prietene, ba la colegi, și tot mai mult rămânea la vorbă. Venea când dichisită, când în halat de casă, evident dornică să-i intre în grații Lidiei și lui Ion. Până într-o zi, când Ion a închis demonstrativ ușa sufrageriei exact când Anca a venit să sune. A început să se repete figura. Anca îi zâmbea Lidiei recunoscătoare, dar primea răspuns sec: un gest de cap și rugămintea să trântească ușa la plecare. – Nu pot eu cu ușa, am mâinile pline de făină și la noi se închide singură, e cu broască franțuzească… – se scuza Lidia. – Da’ ce pregătiți? Iar plăcinte? Atâta cofetăreală poftă! Eu nici nu știu… – se mira Anca. – Da, fac brioșe cu brânză, pentru mic dejun. Dimineața nu am timp, așa că le coc acum… – a zâmbit Lidia, întorcându-se la treabă. Nu-i convenea Ancăi, dar înghițea în sec indiferența vecinei. – Lidia, dragă, e penibil să nu-i putem zice să nu mai sune atâta, nu ne lasă liniște… – a încercat Ion să deschidă subiectul cu nevasta. – Mi-am dat și eu seama, intră deja cu dezinvoltură, se comportă ca-n casa ei… Seara următoare, Anca aranjată, a venit iar la telefon. – Anca, termină repede cu convorbirile, avem și noi nevoie de linie, – i-a spus Lidia, după zece minute. Anca a dat din cap, a închis, dar a scos din buzunar o ciocolată: – Azi am venit cu ceva dulce, hai să bem un ceai de „bun venit”. A mers la bucătărie, a pus ciocolata pe masă. – Nu, vă rog. Pune deoparte. Dacă vede Natasha, poftă și n-are voie deloc dulciuri, e alergică. Ciocolata la noi e tabu, scuzați. – Ce? Cum așa? – s-a fățărnicit Anca, ofensată. – Nu e nevoie de mulțumiri și nu mai sunați des, doar la urgențe: medic, pompieri, e sfânt. Oricând. Altfel, să nu se supere nimeni, dar ne deranjați și pe noi și pe Natasha, care lucrează la lecții. Anca, rănită, a plecat fără să zică nimic. Era convinsă că Lidia de fapt e geloasă pe ea. – Normal, mă vede mai tânără și frumoasă, de-aia nu mă vrea, – i s-a confesat mamei. – Eu doar voiam să fiu omenește, dar nici măcar un ceai nu mi-a întins… – Of, fată, nu mă mai necăji, – i-a răspuns Nina Andreevna. – Nu se cade să forțezi o familie străină. Cine te ține pe la telefoane? Dacă nu-ți convine, ia-ți soț și fă-ți telefon, să vezi cum vin să-ți sune la ușă și tu. Ultima tentativă să se apropie de Lidia a fost când a venit cu un carnețel: – Vă rog, ziceți-mi rețeta de brioșe cu brânză, trebuie și eu să învăț ceva… – Mai bine întrebați-o pe mama, sigur știe. Eu fac totul la ochi, nu am cifre exacte… și mă grăbesc, am treabă. – a dat-o de înțeles Lidia. Anca, cu obrajii în flăcări, a ajuns acasă, amintindu-și de caietul de rețete prăfuit al mamei, unde găsea la orice: salate, chiftele, supe, pește etc. Foamea nu-i era de coacere, dar totuși a căutat rețeta. Când a găsit exact ce căuta, mama a tresărit: – Vrei să faci ceva dulce? – E ceva ciudat în asta? – Te-ai împăcat cu Slavic? Sau vrei să-l recucerești? – Oricând vreau, vine la mine! – Atunci ar trebui, e timpul să-ți găsești jumătatea… Pot să-ți dau și eu idei. – Nu-i nevoie, mă pregătesc psihic, – a răspuns Anca. Câteva zile mai târziu, când mama venea de la plimbare, casa mirosea a coptură caldă. – Parcă e sărbătoare la noi! Plăcinte?? De când n-am mai avut așa ceva… – Șhht, nu striga, să nu te audă tot blocul. Hai, vino la masă, avem brioșe cu brânză, tradiționale! Pe masă, masa pusă ca la zile mari: ceainic, cești curate, platou cu brioșe aurii. – Felicitări, te pricepi! Demult n-am mai făcut așa ceva împreună. – Nu mă lăuda, spune drept, au ieșit? – Gustați cu gura, nu cu urechile! Anca și-a adus aminte de tata – și vorbele lui preferate: „asta-i de mâncat!” – Uite cum fac: îl chem pe Slavic la ceai și brioșe. Crezi că-i va plăcea? – Și încă cum! Așa l-am cucerit pe tac-tu… Și iată că Slavic a început să vină mereu. Ceva s-a schimbat, s-au împăcat, râdeau toți în bucătărie… Până când Anca a spus mamei că a depus actele la Starea Civilă. Nina Andreevna a lăcrimat: în sfârșit… Anca s-a transformat: a slăbit, s-a apucat serios de gospodărie, iar Slavic numai cu ochii după brioșe! Înainte de nuntă, Anca cu mama și mătușa au gătit două zile în șir, deși invitați erau doar vreo douăzeci, rudele apropiate. Tinerii au rămas în camera lor mare din apartamentul de trei camere. După un an, toți au primit telefon în bloc. Anca era fericită. Dar, de data asta, nu mai vorbea la nesfârșit la telefon; termina rapid cu toți. – Gata, Rita, mă grăbesc, a crescut aluatul, Slavu’ vine de la lucru! Se grăbea la bucătărie, unde aluatul se umfla în bol ca un nimb de nor. Tânăra nevastă era însărcinată, urma să intre curând în concediu prenatal, dar nu se lăsa: cocea și gătea zilnic, căci și ea și soțul iubeau brioșele cu brânză de casă. Așa bunătate nu găsești oriunde! Iar Slavic o adora pentru răsfățul și căldura casei.