Povratka nema
Nadežda je spustila šalicu na stol i pogledala prema svom mužu. Stajao je u hodniku pred ogledalom i namještao ovratnik na novoj košulji. Košulja uska, sitni kockasti uzorak takve nose mladići od dvadeset i pet, a ne čovjek koji za mjesec dana puni pedesetu.
Jurice, ideš na posao ili kamo?
Na posao, kamo bih drugdje.
Samo pitam. Dosad nisi ovako nosio.
Okrenuo se na trenutak. U njegovom pogledu bilo je nešto drugačije nego prije: malo odbojnosti, malo nestrpljenja. Kao da negdje žuri, a ona mu stoji na putu.
Nade, ljudi svako malo obnove ormar. To je sasvim normalno.
Ništa ne kažem.
Baš to. Ništa ne kažeš, ali gledaš.
Navukao je kaput. Ne onaj stari, sivi, izlizani što godinama visi na vješalici, već novi, tamnoplavi i kraći. Nadežda ga je ispratila pogledom i uzela šalicu, pa otišla u kuhinju. Vani je bio početak ožujka, sivo i mokro. Na prozorskoj dasci stajala je pelargonija koju je zalijevala svakog utorka. Listovi lijepi, mesnati, s onim prepoznatljivim, domaćinskim mirisom. Naslonila je čelo na staklo i pomislila kako su zadnji put negdje zajedno izašli još u listopadu. U teatrin, na predstavu koja se njoj svidjela, a on cijelim putem kući šutio.
Dvadeset i pet godina. Davno je prestala zbrajati to u danima.
Radila je kao knjigovotkinja u maloj građevinskoj firmi na rubu Zagreba. Mirno mjesto, ništa novo, ljudi se nisu mijenjali godinama. Poštovali su je, oslovljavali imenom i prezimenom čak i oni stariji. Bila je uredna, pedantna, nije kasnila, nije bježala prije vremena. I doma je sve bilo sređeno. Stolnjak na kuhinjskom stolu prala je svakog nedjeljnog jutra, blago prošaran lan zamijenila bi potpuno čistim, ispeglanim. Ogrtač joj je bio mekan, svijetle kave, kupljen prije tri godine, i pazila je na njega. Navečer je voljela sjediti s knjigom, piti čaj s pekmezom od crnog ribiza koji je sama ukuhavala u kolovozu. Život je bio složen, kao dobro skrojena haljina: ništa višak, sve po mjeri.
Promjene kod Jurice počele su u veljači. Najprije se upisao u fitness. I to samo po sebi ne bi bilo ni čudno, da nije načina na koji je o tome obavijestio za večerom. Ne odlučio sam paziti na zdravlje, nego dosta mi je da se raspadam. Nadežda tada nije tome pridavala važnost. Muškarci pred pedesetu često tako nešto krenu sve to piše po raznim časopisima, kriza srednjih godina. Sprave, dijete, potreba dokazati samome sebi da nije sve završilo. Nek ide, zdravlje ne škodi.
Onda se pojavio novi miris. Težak, presladak, umjetan. Nije to bio onaj stari, na blagi drvenasti ton, nenametljiv, domaći. Ovaj se još satima osjećao u hodniku nakon što bi otišao. Jednom je uzela bočicu s police u kupaoni i pročitala natpis. Izmišljeni naziv, nešto strano i crno-srebrno. Vratila je na mjesto.
Pa nova košulja, pa još jedna. Onda su se pojavile i traperice, uske, s poderotinama na koljenima, skupe, to je odmah vidjela. Vratila ih je u ormar, zatvorila vrata.
U ožujku je počeo kasniti s posla. Prvo jednom tjedno, a potom sve češće. Objašnjenja standardna: sastanak, projekti, klapa s posla, navratio kod prijatelja. Slušala je i kimala. Dvadeset i pet godina nije samo brojka, to je navika da čovjeku vjeruješ čemu sve inače?
Ali nešto se zatezalo u njoj. Ne naglo, ne glasno. Tupo, kao što stari šav zaboli na hladnoj vodi.
U travnju je primijetila da drugačije gleda na mobitel. Prije ga je mogao ostaviti na stolu bez brige. Sada je stalno bio u džepu. Kad je zazvonio, izašao bi u hodnik. Jednom je ušla u kuhinju, a on naglo okrene mobitel ekranom prema dolje i pita treba li joj pomoći s večerom. Prije nikad nije pomagao oko večere.
Prijateljica, Višnja, s kojom je dijelila studentske dane, rekla joj jednom:
Nado, ti kao da ne vidiš što se događa. Klasično. Muška srednja dob moj je u četrdeset i osmoj kupio motor i nosio kožnjak po gradu. Tri mjeseca ludovao, pa mu prekipilo i prodao ga.
Ma, Jurica nije takav.
Svi nisu takvi dok ne postanu upravo oni.
Nemoj me maltretirati, Višnja.
Ne maltretiram te, samo gledam realno. Otvori oči.
Gledala je. Što je pažljivije gledala, manje je razumjela. Jurica je bio doma, jeo, spavao, pričao o poslu, tu i tamo spomenuo da treba popraviti slavinu u kupaonici. Sve isto, a opet ništa isto. Postao je stranac u nevidljivom smislu. Ne grub, ne zao. Kao da misli nešto svoje, a izgovara riječi reda radi.
Jedne večeri je pitala, dok su pili čaj za kuhinjskim stolom. Napunila mu šalicu prva, kao uvijek, stavila tanjurić s keksima.
Jure, je li sve u redu?
Jest.
Ti si mi zadnje vrijeme nekako… dalek.
Podignuo je pogled s šalice.
Nado, umoran sam. U firmi je teško razdoblje.
Znam. Samo pitam.
Ma, dobro je ponovio je, posegnuo za keksom.
Svibanj je donio toplinu. Na balkonu je zasadila petunije svake godine iste, s placa od starije gospođe, crvene i bijele, u dugim sanducima. Zalijevala ih je svako jutro i išla vidjeti cvatu li. To joj je bilo zadovoljstvo koje ništa ne traži i ništa ne pita.
Jurica je u svibnju nekoliko puta došao doma blizu ponoći. Govorio je da je poslovna večera bila. Nije se svađala. Ležala je i slušala šuškanje u hodniku, škripu parketa da kraj kreveta. Nakon toga teško je dolazila san.
Jedne večeri nije više mogla pa je pitala izravno:
Jurica, imaš li nekoga?
Šutio je duže nego što bi za jednostavno nemam.
Otkud ti to?
Samo pitam.
Nemoj izmišljati, Nado.
Dobro, rekla je. I više ništa nije pitala.
Ali, nešto se iznutra pomaklo. Nije puklo, ni razbilo. Samo pomaklo kao ormar pomaknut dva prsta iz mjesta pa sad sve u sobi drukčije stoji.
Ljeti je Jurica povremeno prespavao kod prijatelja. Prvi put, drugi, treći. Nadežda mu je spremala košulju u najlonsku vrećicu i šutila. Ponekad je pomislila kako možda Višnja ima pravo i da je kriza, proći će. Muškarci se tada pogube, pa nađu. Dvadeset i pet godina ne baciš tek tako.
Sredinom srpnja sjeo je nasuprot nje za kuhinjski stol. Imao je onu istu košulju s kockicama iz ožujka. Složio je prste na stolu, gledao kroz prozor. Na prozorskoj dasci pelargonija. Nadežda s čajem u ruci, šuti i čeka. Već je znala što će reći. Možda to zna već dugo.
Nado, moramo razgovarati.
Reci.
Odlazim.
Spustila je šalicu. Čaj još topao, osjetila ga je kroz keramiku.
Kome?
Napravio je malu pauzu.
Zove se Marina. Dvadeset i dvije su joj. Upoznali smo se prije pola godine.
Netko je na susjednom balkonu zalijevao cvijeće, voda je lagano padala niz balkone.
Znači, od veljače, rekla je mirno.
Otprilike.
Kad si kupovao nove košulje.
Nado…
Ne pripisujem ti krivnju. Samo slažem sliku.
Gledao ju je s nekom nespretnom, gotovo djetinjom krivnjom. Možda je očekivao suze, urlanje, nešto što bi mu opravdalo odluku.
Ti ne razumiješ, napokon je rekao. Htio sam osjetiti da još živim. Da ima nešto ispred mene. Pogledaj nas. Kao dvoje staraca.
Jurice, imaš četrdeset i devet.
Upravo to.
Ne kužim, što je to upravo to.
Ustao je, prošao kroz kuhinju, uzeo praznu šalicu i isprao pod mlazom vode. Suvišan pokret, da ne mora gledati u njene oči.
Živimo kao cimeri. Znaš to. Sve svaki dan isto. Stolnjak, pelargonija, čaj u isto vrijeme. To nije život, Nado. To je bara.
To je dom, rekla je tiho, koji sam gradila dvadeset i pet godina.
Znam. I zahvalan sam ti, stvarno. Ali više ne mogu.
Gledala ga je i shvatila da zapravo ne poznaje tog čovjeka. Ne zbog toga što se promijenio, nego jer je možda uvijek bio takav a ona je navikla vidjeti što želi.
Vraćaš li stvari danas?
Iznenadilo ga je to.
Ne, uzet ću ih postupno.
Dobro.
Ustala je, prolila ostatak čaja u sudoper, stavila njegovu šalicu pokraj svoje. Obrisala ruke. Izašla iz kuhinje. Otvorila prozor u sobi. Vani ljeto, vonj ugrijanog asfalta, malo cvijeta lipe iz parka. Stajala je i disala. Pomislila da sutra mora zaliti petunije. I kako u frižideru nestaje maslaca.
U takvim trenucima sitni kućanski poslovi spašavaju bolje od svakih riječi.
Prvi tjedni nakon njegovog odlaska bili su čudni. Ne teški, da nije mogla ustati ili jesti. Sve je radila: išla na posao, kuhala, zalijevala cvijeće. Ali stan je drugačije zvučao. Tiši nego što treba. Njegove stvari nestale iz kupaone, prazna vješalica u hodniku. Kupila je novu i objesila torbu, da nema praznog mjesta.
Višnja je došla već prvi vikend. Donijela savijaču s kupusom, sjedila do večeri.
Kak si?
Dobro.
Nado, ozbiljno pitam.
I ja ozbiljno. Dobro sam. Loše, ali dobro. Kužiš razliku?
Kužim, tiho je Višnja rekla. Je li barem pristojno objasnio?
Je, rekao je da smo prestari i da smo upali u živu baru.
Baru.
Da.
To je govorio za sebe, ne za tebe.
Natočila je još čaja. Vani mrak, u kuhinji gori lampa nad stolom, savijača na drvenoj dasci toplo je i domaće. Pomislila je kako je uvijek znala napraviti toplinu. Sada je ima, ali njoj je suvišna.
Višnja, njoj je dvadeset i dvije.
Čula sam.
Nije ljubomora, samo… čudna matematika. Kad sam ja imala dvadeset i dvije, on je već bio odrastao. Sad je s nekim tko ima tijelo kakvo sam ja imala.
Želi vratiti vrijeme. Svi to žele.
Vrijeme ne vraćaš.
Ne. To će tek naučiti.
Nije ništa odgovorila. Osjećala je da mora razumjeti nešto važno, ali još nije znala što. Još je samo osjećala da iznutra sve stoji pomaknuto. Kao onaj ormar. Prostor isti, a hodati teže.
Na poslu nije nitko ništa znao, ni žurila nije podijeliti. Kolege su primijetile da je tiša, ali Nadežda Marković ni prije nije bila pričljiva pa nije bilo čuđenja. Mlada djelatnica Vedrana jednom je upitala je li sve u redu. Rekla je da nije ništa, da je umorna. Vedrana joj je donijela kavu iz aparata. Bilo je ugodno.
Kolovoz je prošao u nekoj obamrlosti. Ne ni lošoj, ni dobroj. Samo obamrlost. Kuhala je pekmez, kao i svako ljeto. Skidan pjene u istu čašu to bi pojela na bijelom kruhu. Ribiz ove godine rodio krupan i sladak. Staklenke posložene u smočnici u dva reda. To je donosilo mir: život ide svojim tokom, što god.
Jednom je Jurica nazvao da dogovori preostale stvari. Došao u subotu ujutro. Otvorila, pustila ga. Šutke je obišao stan, pokupio nekoliko sitnica u torbu, knjige, nešto alata, mape. U kuhinji se zadržao, pogledao na stol, na pelargoniju.
Kako si?
Dobro.
Nemoj mi zamjerati.
Ne zamjeram, Jure. Samo živim.
Kimnuo je i otišao. Zaključala je vrata, slušala posustale korake. Poslije napravila kajganu tri jaja, malo kopra. Pojela, oprala tanjur, otišla pogledati petunije. Već su venule. Rujan je blizu.
Razvod su završili u listopadu. Bez drame, jednostavno, poput posla. I našla je dobru odvjetnicu, mladu ženu s brzim rukama. Stan je bio na njezino ime od prije braka, nije bilo svađe. Jurica nije tražio ništa. Možda u novom životu nema mjesta za stare dogovore.
Izašla je iz suda, stala na stubište. Sivo, sitna kiša. Podignula je ovratnik, otišla do stanice. Usput u pekaru, kupila makovnjaču. Doma otkrila čaj, narezala štrucu. Sjela za prozor gdje je jesen polako radila svoje s lišćem.
Psihologija odnosa u braku, pročitala je kasnije u starom časopisu, kaže da pravi prekid dolazi mjesecima prije stvarnog kraja. Istina. Nešto se počelo kidati puno prije, kad je gledala njegovu šutnju u kazalištu i okrenuti mobitel. Nije samo ne htjela vidjeti, nije htjela reći naglas.
Studeni je doveo hladnoću i novi ritam. Prijavila se na tečaj akvarela o kojem je dugo maštala, uvijek odgađala. Svake srijede navečer odlazila je u mali atelje blizu kuće, gdje miriši na boje i papir i nitko o njoj ništa ne zna. Loše je crtala, sve nejednako, ali uživala je u miru i tišini, i vodi koja miješa boje.
Profesorica, starija žena sa srebrnim naušnicama, jednom joj je rekla:
Previše ste oprezni sa bojom. Pustite se, papir puno trpi.
Nadežda je pomislila kako bi se to moglo reći za razne stvari.
Višnja je zvala svakog tjedna, ponekad bi došla. Razgovarale su o poslu, knjigama, svijetu. Sve manje o Jurici. To ju je tiho smirivalo. Ne zato što joj je postalo svejedno, već što život na tiho uzima prostor ranijem.
Ponekad je pomislila kako si postavlja isto pitanje kao mnoge žene kad ih muž ostavi radi mlađe: što nisam dobro napravila? No svaki put kad bi ga upitala iskreno odgovor nije nalazila. Dobro je vodila kuću, bila vjerna, nije radila scene, radila, nije tražila više nego može dati. Možda je upravo to bila greška. Ne da je loše radila, nego što je mislila da je to dosta.
Ali i ta je misao nestajala. Jer iskreno, nije znala što bi baš htjela promijeniti.
Zima je došla s puno snijega. Kupila je nove čizme, tamnocrvene, s tankom petom, udobne. Kolegica joj je rekla da joj lijepo stoje. Sitnica, ali sjećala se tog cijeli dan.
U siječnju je nazvala Višnja. Glas joj je bio neobično suzdržan.
Nado, sjediš?
Kuham nešto. A šta je?
Jesi li čula išta za Juricu?
Nisam, ne čujemo se.
Loše mu je bilo. Srčani. U nekom klubu.
Nadežda je ugasila plin.
Ozbiljno?
Da. Rekla mi Zdenka iz firme. Pao čovjek, sred noći. Hitna, bolnica.
Je živ?
Živ je. Leži na Rebru. Kažu, bio je jak udar.
Neko vrijeme šutjela je. Vani je padao snijeg, krupan i miran.
Kako je živio zadnjih mjeseci?
Izgleda burno. Ona mala, Marina, išli su svugdje. Klubovi, izlasci, spavati ujutro. Još u teretanu nije prestajao, tijelo ga izdalo.
Jasno.
Hoćeš li nešto?
Ne znam.
Objesila je slušalicu, stala pred prozor. Snijeg je padao ravno, bez vjetra. Na dvorištu djeca prave snjegovića. Gledala je i pokušavala razabrati osjećaj. Bilo je nešto nalik nemiru. I malo, duboko, olakšanje što je ovdje, a ne tamo.
Sljedeći dan nazvala je Rebro. Pitala može li doći, kad su posjete. Rekli su da je stanje stabilno, posjeti dopušteni.
Navečer je spakirala vrećicu. Negazirana voda, jabuke, malo domaćeg keksa. Ispečene bez razloga, za sebe. Zatvorila jaknu i krenula.
Bolnički hodnik mirisao je kao svi: na lijekove, na dezinfekciju, na pritajeni nemir. Našla je sobu, pokucala. Mlada sestra pokazala joj gdje ući.
Tiho je otvorila vrata. U sobi četiri kreveta, svi prazni osim jednog, do prozora. Jurica je ležao, drugačiji nego prije. Mršaviji, vrat i ruke tanje. Lice sivo, krugovi ispod očiju. Ne čovjek mlad po novome. Stariji, preumoran, koji je htio previše.
Vidjevši je, nije odmah povjerovao.
Nado.
Bok, Jure.
Spustila je vrećicu, povukla stolicu bliže.
Nisam mislio da ćeš doći.
Jesam.
Gledao ju je. U očima svega, ali ona nije htjela analizirati.
Kako si?
Bolje. Jučer je bilo loše, danas lakše. Kažu još tjedan dana najmanje.
Tako treba. Odmori.
Nado… zastao je, popravio plahtu. Marina nije došla. Nazvao sam je kad su me doveli. Rekla je da će doći. Ništa.
Nadežda je pogledala jabuke pa njega.
Znam.
Kako?
Pogodila sam.
Zatvorio je oči. Šutio dugo. Napokon je rekao:
Bio sam budala, Nado.
Vjerojatno.
Ne vjerojatno. Sigurno. Ne znam što me puklo. Gledao sam tu malu i mislio, to je mladost opet. Kužiš?
Kužim.
Ispalo da sam samo star i smiješan, dok je bilo love.
Nije odgovarala. Vani je bilo plavo nebo, snijeg na prozorskoj dasci ravan.
Nado, želim te zamoliti za oprost.
Molim te, ne treba sad govore. Bolesan si.
Ne, moram. Shvatio sam. Uvijek sam te uspoređivao s njom znaš? Trebao sam cijeniti. Ti si gradila dom, ja sam govorio bara. Nije bilo pošteno.
Gledala je njegove ruke na pokrivaču, ruke koje zna do u najfinije linije. Dvadeset i pet godina, one se ne mijenjaju kao lice.
Nado. Želim se vratiti.
Tišina je vladala.
Čuješ li me?
Čujem.
Želim doma. Shvatio sam, bez tebe… Da to je bio život. Ostalo nije.
Ustala je. Otišla do prozora, gledala dvorište. Ogoljena grana i na njoj siva ptičica. Gledala je nju i mislila. Iskreno, bez laži, bez samosažaljenja.
Pitala se što još osjeća prema njemu? Pronalazila je samo mir. Ne hladnoću, ne ljutnju. Mir, kakav dođe kad dugo boli pa prestane.
Jure, rekla je bez okreta. Bit ćeš dobro. Popravit će te. Oporavit ćeš se.
Nado, ne mislim na to…
Znam na što misliš. Okrenula se. Drago mi je da si tu. Ali ja se neću vratiti.
Gledao ju je, nešto mu je zadrhtalo na licu.
Zašto ne?
Pokušala je biti iskrena, a ne okrutna.
Jer te žalim. Osjećam toplinu, brigu, ali to nije ono što treba za zajednički život. Razumiješ?
Mogla bi opet…
Ne. Neke stvari se ne vraćaju, Jure. Ne zato što ne bih htjela. Nema ih. Kao voda iz bunara što presahne.
Nado, molim te.
Došla sam jer mi nije svejedno. Donijela ti jabuke i vodu. To je stvarno. Ali vratiti se u ono što je bilo, jednostavno ne mogu. Nema toga više.
Zatvorio je oči. Dugo ležao šutke. Tiho je rekao:
Shvaćam.
Dobro je.
Navukla je jaknu, popravila ovratnik.
Reći ću sestri da te pazi. Javi se sinu. On treba znati.
Nismo si dobri…
Javi. On je tvoj.
Uzela je torbu. Prišla vratima. Još jednom stala.
Jabuke su lijepe, domaće. Jedi.
Tiho je zatvorila vrata.
U hodniku miris bolničke topline. Otišla je van, prošla stepenicama, na svježem zraku duboko udahnula. Snijeg nije padao. Hodala je do stanice, razmišljala što će reći Višnji. Onda zaključila da za sada neće ništa. Proživjet će to sama.
Autobus je brzo došao. Sjela je kraj prozora. Grad je klizio zimska stabla, svjetiljke, ljudi s vrećicama. Život je tekao svojim putem.
Mislila je kako nakon što muž ode s mlađom, najteže nije samo to što ode. Teže je što treba dalje. Ne osvećivati se, ne čekati, ne osvrtati se. Graditi ono svoje. To je puno teže nego izgleda.
Gledala je kroz staklo i mislila na srijedu. Tada je imala akvarel. Profesorica je najavila zimski pejzaž. Još joj ne ide dobro miješanje plave i sive po snijegu. Ali vježbat će.
Autobus je stao kod njene zgrade. Izašla, skupila kaput, zatvorila gumb, nastavila poznatom cestom. Apoteka, pekara, igralište. Klackalica škripi, iako djece nema.
Popela se na kat, otključala. U stanu toplo, miris doma. Skinula čizme, odjenula papuče. Prošla kroz kuhinju, stavila vodu za čaj. Pogladila rub stolnjaka, laneni, blago prugasti.
Dok je kuhalo, prošla do prozora. Pelargonija mirno stoji. Listovi prašnjavi mora prebrisati.
Cvrknuo je čajnik.
Natočila je čaj, grijala ruke na šalici.
Vani su se palila svjetla, jedno za drugim, kao svake zime, rano, nevoljko.
Nadežda je otpila gutljaj i pomislila kako treba u petak na Dolac po mlijeko i jaja. I uzeti još domaćih jabuka, dok ih ima. Ispeći pitu Višnja odavno traži recept.
To će raditi u petak.
U srijedu crtati snijeg.
***
Oko nje, stari siječanjski Zagreb živio je svojim ritmom bučan i kaotičan. A ovdje, u kuhinji s pelargonijom, bilo je mirno. I to je bio njezin mir. Nikom ga neće dati.
Mobitel je ležao na stolu. Možda će on opet nazvati. Možda zamoliti. Zna da će se javiti, upitati kako je, reći da sluša liječnike. Jer ne zna drukčije.
Ali vratiti se? Neće.
Znaš što, Nadežda Marković, rekla je tiho, a glas joj je zvučao iznenađujuće snažno u praznoj kuhinji. To nije bila bara. To je bio život. Samo ne njegov.
Dopila je čaj, oprala šalicu. Otišla u dnevnu i upalila lampu, jer s prozora već dolazi zima, a pod velikim svjetlom nikad nije voljela čitati.
Na stoliću je ležala knjiga s označenom stranicom. Otvorila, nastavila gdje je stala. Vani je lagano padao snijeg. Pelargonija mirno na svome mjestu. Stolnjak poravnat.
Sve kako treba.
