Druga punica
Žena u kutu za čišćenje oprezno je provirila u ured vlasnika privatne klinike za estetsku kirurgiju Aurora. Zvala se Marijana i u tom trenutku trudila se govoriti što tiše, da ne naljuti šefa.
Čula sam da imamo mjesto za pomoćnog masera.
Tomislav Grabovac podigao je pogled i strogo je odmjerio. Upravo tog trenutka bio je izuzetno nervozan: investitori su mu netom otkazali važne pregovore i glava mu je pucala od stresa.
I što, vi s metlom, mislite masirati klijente?
Ne, ali završila sam online tečaj. I napisala životopis, stidljivo reče Marijana i pruži mu izgužvani papir izvaden iz džepa.
U tom trenutku u ured uđe Tomislavljev zamjenik Ivan Sertić. Tomislav, masirajući sljepoočnice, povisi glas:
Ivane, kakvog vraga ove čistačice lutaju po klinici kad im se prohtije? Izbaci je odmah van. Zamislila je da je velika maserka! Izbaci je i objasni ostalima da se više ne javljaju s takvim glupostima!
Ne čekajući odgovor, zgrabio je papir, poderao ga na sitne komade i bacio Marijani pod noge.
Marijana je, grizući usnu, čučnula i počela skupljati jadne komadiće. Suzne oči jedva su joj dopuštale da vidi. Ivan ju je uhvatio pod ruku, odvukao hodnikom pred svima i zgurao u spremište sa starom pijeskom za požar. Tu se Marijana bespomoćno spustila i rasplakala.
U Aurori je radila tek kratko. Nije maštala o čisćenju, no plaća je ovdje bila veća nego drugdje. Tomislav Grabovac navodno je bio vrlo cijenjen: radnik, sam svoj čovjek, podigao je kliniku od nule.
I to je bila istina. Grabovac je odrastao u domu za djecu bez roditelja. Majku nikada nije upoznao, oca također, čitav život tražio je bilo kakav trag obitelji, ali bez uspjeha. No izrastao je najprije u kirurga, a zatim u majstora estetske medicine. Dolazile su mu i zvijezde i poznate dame iz Zagreba za veliki novac. Jednom godišnje dizao je cijene i ništa sebi nije uskraćivao.
Upravo zato Marijana je pokušala: čula je za upražnjeno mjesto i odlučila barem pokušati.
Sanjala je o tome da postane maserka. Sama je učila iz udžbenika, prešla program medicinske srednje koliko je mogla. Ali bez službene diplome nije mogla raditi u struci. Malo pomalo štedjela je za pravo obrazovanje, ali muž je pobjegao, odnijevši sve novce i ostavio je s malom kćerkicom bez kune.
Tek kasnije saznala je da je Mario bio kažnjavan zbog sitnih prevara i da je izmišljao svoju biografiju. Razvod je trajao mjesecima; muž se nije pojavljivao na sudu. Zbog Anje Marijana je sve izdržavala, tada su počele njezine muke.
S djetetom je teško nalazila posao. Zajedno su, Marijana, kći i mama Ana, živjele u malom stanu. Nisu raskošile, a često su preživljavale od mamina mirovine. Ana je bila nepopravljivi optimist: bivša gimnastičarka i uporna žena. Preuzela je brigu o unuci i tek tada je Marijana mogla raditi.
Kasnije je završila jeftin tečaj masaže. Certifikat je bio na onim papirićima koje je maloprije poderano bacio Grabovac.
Obrisala je suze, ustala i nastavila prati podove. Svi su je odmjeravali i šaptali. No kući je mama dočekala lijepom viješću: Anja je u vrtiću pobijedila na natjecanju iz crtanja. Kćerkica je imala pravi talent i Marijana se trudila, koliko može, kupovati joj dobre bojice i pribor. Anja je išla u pripremni razred likovne, i Marijana je to doživljavala kao čudo.
Kanta se činila sve težom. Kad ju je krenula prazniti, preuzeo ju je domar Stjepan, jedini u klinici s nogama na zemlji. Stariji čovjek, odnosio se prema Tomislavu s podsmijehom, podsjetaio ga odakle je potekao.
Stjepan Marijanu nikad nije vrijeđao. Naprotiv, donosio joj je domaće kiflice za vikend, hrabrio je i tješio. Zbog njega je Marijana skupila dovoljno hrabrosti da ode vlasniku s nepotpunim životopisom.
Kad ga je opet vidjela, opet joj je krenula suza.
Stjepan ju je potapšao po ramenu.
Ne plači, dijete. Sve će se promijeniti.
Bolje da nikad nisam ni pokušala, procijedila je Marijana. Samo sam si gore napravila.
Grabovac je danas totalno izvan sebe. Probaj drugi put, rekao je oprezno.
Rekli su da više ne idem k njemu, tmurno će Marijana. Ne znam što mi je to trebalo. Pomislila sam da mogu, da ću izvući nešto iz ovog života. Grabovac je samo umišljeni čovjek s diplomom.
Domar je slegnuo ramenima. Marijana je vratila metle i krenula kući, zamišljena gdje će opet izvući novac. Anja je željela skupu igračku, ali odakle joj?
Kod kuće ništa nije bilo uobičajeno. Ana je sjedila u sobi i krijući brisala suze. Marijani je srce poskočilo. Mama je bila jaka žena, ali ako ona plače, to znači da je zaista ozbiljno.
Mama, što je bilo? zabrinuto ju je pitala.
Ma sve je u redu, odmahnula je Ana.
Mama, reci mi, inzistirala je Marijana.
Majci su suze potekle niz obraze.
Bila sam na sistematskom s kazalištem. Pogurali su sve, čak i garderobu. I našli su… nešto. Treba operacija. Inače, kažu, još najviše godinu dana. Listi čekanja nema kraja. Privatno mi ne možemo platiti. Sve istraživanja moraju u Zagreb, ovdje nema opreme. Put, nalazi, faze… Vidim ja, stiglo je moje vrijeme.
Mama, ne govori tako, Marijana skoči. Naći ćemo rješenje.
S tvojom plaćom čistačice i mojom mirovinom? gorko se nasmijala Ana. A nema šanse, dijete. Ne možeš odrcati ruho iz krpe.
Cijelu noć Marijana nije spavala, razmatrala opcije. Ujutro je odlučila: nema izlaza, mora pokušati još jednom razgovarati s Grabovcem, riskirat će.
No taj dan nisu je pustili ni do vrata. Rekli su da je otpuštena zbog smanjenja broja radnika. Isplatili joj tri minimalca i otpratili kući.
Stjepan joj je na rastanku dao svoj broj telefona. Unijela ga je omamljena, pitajući se što dalje? Mjesec dana će nekako izdržati, a kasnije?
Marijana nije bila tip koji lako odustaje. Mami je o otkazu samo usput spomenula, kao da je sama dala otkaz. Onda je počela tražiti oglase. Bez kvalifikacije je svuda bila mala plaća. Iznenada našla je oglas: traži se njegovateljica. Nije bilo potrebno medicinsko obrazovanje, ali trebalo je kuhati, čistiti, pomagati u kući.
Marijana je duboko udahnula: to nije nimalo sramotnije od posla čistačice u klinici. Poslala je životopis. Već za sat vremena su je zvali. Ispostavilo se da je to preko agencije, a zapošljava imućna, usamljena žena.
Tražili su je s medicinskom i radnom knjižicom. Ubrzo je sjedila nasuprot Tihani, šefici kadrovske, koja je vodila razgovor.
Odmah ću vam reći, da ne bujete imali iluzija, hladno je progovorila Tihana. Klijentica je teška. Bit ćete joj deseta njegovateljica. Nitko ne izdrži.
Marijana se napela, ali šutjela.
Ime ste sigurno čuli. Emilija Drakulić. To je, naravno, umjetničko ime. Promijenila prezime, pravo skriva. Bivša primadona našeg HNK. Kapriciozna gospođa, ali ima novaca. Kažu, bogati obožavatelji su joj ostavili dosta toga.
Iskreno, ne biram, tiho je rekla Marijana. Nemam izbora.
Ako imate dijete, znajte da Emilija ne voli djecu. Ni životinje. Po kući se kreće s hodalicom, ali uz njegovateljicu voli da ju guraju u kolicima. Upozorila sam vas. Probni rok je tri mjeseca. Izdržite li, imate godišnji ugovor i dvostruku plaću.
Marijana je šutke kimnula. Čak i sadašnja satnica bila je dvostruko veća od bivše plaće. Ovo je bila prilika da spasi mamu, i Marijana ju nije namjeravala propustiti.
Počinjala je već iduće jutro, smjena u sedam.
Navečer je tražila informacije na internetu o Drakulićki. Našla je stare najave, desetak godina stare. Na slikama krupna gospođa crne kose i oštrog pogleda. No stvarnost je bila drukčija.
Vrata joj je otvorio zaštitar. Saznala je da Emilija ima cijelu staru vilu na Cvjetnom trgu. Marijana nikad nije bila u takvom prostoru, oprezno se okretala, diveći se skupocjenom namještaju.
Što buljiš? Tražiš što bi ukrala? zagrmjela je škripava žena.
U središte prostranog hola dovozila se skupa električna kolica. Na njima je sjedila sitna, posve sijeda starica oštra pogleda kao ptić izbačen iz gnijezda.
Dobar dan, gospođo Emilija, promrmlja Marijana.
Govori glasnije. Ne mucaj, odrezala je gazdarica. Drži ruke gdje ih vidim. I navuci navlake na cipele. Imam skup parket. Tamo su u kanti. Obuci i pođi. Vrijeme je za doručak.
Marijana je brzinski navukla posebne mekane navlake, više nalik na kirurške kape, i požurila za njom.
Počešljaj mi kosu. Ali pažljivo, riknula je Emilija. Ne te, bože! Kakva si ti šlamperica. Skini mrežicu. Onda uzmi periku i nju počešljaj.
Oprostite, ne razumijem… zbunjeno će Marijana.
Opet šalju nesposobne. Gdje vas štancaju? Na kojoj si traci rođena? Hladni čaj donesi! Sad!
Marijana je otišla u kuhinju.
Ne lupa! derala se Emilija. Pod ispod tebe propada! Tiše, ideš mi na živce!
Čaj je Emilija dugo gledala na svjetlu, kao da traži otrov. Onda ga je iznenada prolila Marijani u lice.
Sama si kriva, gurkala si me pod ruku…
Marijana je duboko udahnula.
U redu. Gdje mogu oprati lice?
Kupaona za osoblje je dolje, kod vrata, bacila je Emilija i zaškiljila. I ništa mi ne uzvraćaš?
A čemu? smireno je odvratila Marijana. Sad me zanima koliko još iznenađenja imate.
Ha! Idi, promumljala je gazdarica. Tamo su ručnici. Uzmi i pidžamu iz gostinjske. Svoje stavi prati.
Marijana je poslušala i vratila se na posao. Do večeri Emilija ju je maltretirala sitnicama, podmetanjima, ponižavanjem. Marijana je brzo shvatila to je test izdržljivosti. Šutjela je i trpjela, uvjerena da će Emilijina maštovitost ubrzo nestati.
Zaista, navečer je Emilija bila blaža. Pred spavanje Marijana joj je napravila laganu masažu. Kad se uvjerila da spava, skinula je periku i otišla, rastužiši zaštitara.
Ujutro ju je dočekao noćni portir, veselo je upitao:
Što si joj to napravila, lijepo spava cijelu noć. Teta Kata, kućna pomoćnica, tako kaže.
Ništa posebno, slegnula je Marijana. Možda je samo bila umorna.
Te je Emilija već bila puna energije, odbrusila da se Marijana odijeva grozno i da neće nikad naći čovjeka, jer se ne šminka. Marijana je samo kimala, naviknuta, spremajući joj jutarnju rutinu. S perikom je sad išlo lakše.
Zatim je Emilija tražila dolazak manikerke, prisilila je da je presvuče u kimono i odvede u svoj boudoir.
Uskoro je bilo jasno, zbog koga je toliko priprema.
Nakon ručka i manikure došao je stari gospodin, mršav, profinjene pojavnosti. Gazdarica ga je predstavila kao starog prijatelja Mirka i naredila posluživanje kave.
Marijana je kavu spremala s mukom, bojala se pogriješiti, ali sve je prošlo dobro. U društvu gosta Emilija se držala pristojno.
Navečer je ipak upitala:
A što si mi ti jučer pred spavanje radila?
Masažu, tiho reče Marijana.
Jesi ti specijalistica? sumnjičavo upita Emilija.
Nisam. Sama sam učila.
Dobro. Radi ponovo, dozvoli gazdarica.
Marijana je završila taj dan masažom. Emilija je zaspala, a Marijana pošla kući.
Tri mjeseca probnog roka preletjela su. Marijana je imala tek jedan slobodan dan tjedno i jedva viđala kćer, ali je sada mogla pustiti da mama više ne radi Ana se brzo zamarala, a u kazalištu je morala premještati teške kostime.
Odnos s Emilijom polako se popravljao. Emilija je kao da analizirala Marijanin karakter i strpljenje. Jednog dana upitala:
A tvoji kod kuće, kako podnose ovakve smjene?
Imam samo mamu i kćer. I nemam izbora, reče Marijana.
Koliko djevojčica ima godina? Je li za nešto talentirana?
Skoro šest. Jako dobro crta, rekao je Marijana, sjećajući se upozorenja Tihane.
Dovedi je. Upoznat ćemo se, odvratila je Emilija dostojanstveno.
Tako je Anja počela dolaziti do mame na posao. Većinom je šutke crtala u kutu. Jednom je naslikala Emilijin portret toliko realno, da ga je Emilija dala uramiti i staviti na zid.
Postupno su se sve više zbližile. Marijana se više nije bojala gubitka posla.
Emilija je imala težak artritis, a operacije nisu pomagale. U akutnim bolovima Marijana joj je masirala satima i često je bilo lakše. Jednom je gazdarica zatražila da ostanu i Marijana i Anja prespavati, dala im veliku gostinjsku sobu.
Ušuškane uz Anjin ritmički dah, Marijana je po prvi put zamišljala kako bi bilo da stalno žive tu. Zavoljela je tu staru vilu, gdje je i zrak mirisao na prošlost.
Sutradan je Emiliji bilo bolje. Ona i Anja su doručkovale u blagovaonici, a Marijanu je poslala čistiti ured, jer to ne smije raditi svatko.
Dok je brisala police, Marijana je naišla na staru požutjelu foto-album. Kada je završila, ponijela ga je Emiliji.
Gospođo Emilija, mogu li pogledati ovo?
Eh, bilo je dana… i slave… nasmijala se Emilija. Ajde, pogledat ćemo. Davno to nisam otvorila.
Sjele su njih tri oko okruglog stola. Prvo su išle Emilijine slike iz djetinjstva, kad Anja kao u čudu uzviknu:
Pa to je moja baka! Imamo takvu fotku doma!
Marijana nije vjerovala očima: na slici je stvarno bila mlada Ana.
Odakle ovo kod vas? šaptala je Marijana.
Emilija ju je dugo gledala.
Ti si dakle Anina kći? napokon reče. Sad mi je sve jasno. Pitala sam se koga me podsjećaš.
Otkud vam maminu sliku? Poznavale ste se? inzistirala je Marijana.
Ha! Naravno da jesmo, zasmijala se Emilija. Skoro nerazdvojne prijateljice. Ona je bježala s treninga, ja iz glazbene. Na plesove smo išle zajedno. I u istoj smo ulici odrasle. Skupa gimnastiku počele, ali ona je bila bolja. Nisam htjela biti drugi konj u kolima…
A zašto se više niste vidjele? naivno je pitala Anja.
Odrasle smo, uzdahne Emilija. Tvoja baka je tad imala mladog trenera, lijepog Igora. Zbog njega smo se posvađale. Igor je, naravno, ostao sa mnom. A tvoja baka je zbog te nesretne ljubavi izgubila mjesto u reprezentaciji.
Nisam to znala… prošaptala je Marijana. I prezime tada nije bilo isto?
Ne, reče Emilija kiselo. Tada sam bila Sertić, zamisli! A Igorovo prezime bilo je Drakulić. On mi je bio prvi muž. Razveli smo se za tri mjeseca, ali prezime sam zadržala.
Od tog dana Marijana je razmišljala kako spojiti dvije stare prijateljice. Prilika se ukazala sama od sebe.
Emilija je opet tražila njihovu noćenje. A slijedeće jutro Anja je imala izlet sa vrtićem. Morali su zvati Anu da je pokupi.
Ana je ušla u Emilijinu vilu u svojoj staroj, zakrpljenoj jakni. Emilija je već bila spremna za spavanje, ali izašla je u hol dok je Marijana pripremala stvari za Anju.
Tko je to došao? Ne očekujem nikoga, oštro je pitala Emilija.
Bok, Emilija, hladno je rekla Ana. Nisam baš oduševljena što te vidim.
I ja isto, otpuhne Emilija. Vidim, život te nije mazio.
Kao ni druge, odbrusi Ana. Bar imam kćer i unuku. Kod tebe brinu stranci. Jesu li pomogle sve te udaje?
Eh, ni tebi baš nije bilo… nasmije se Emilija. Znam da još živiš pod djevojačkim imenom.
Ana tada blago osmijehne.
Emilija… Pratila sam te, znaš. Ponosila se tobom, što si otišla iz naše ulice i postala slavna. Nisam ti nikad radila o glavi. Sjećaš se onog poziva prije pet godina?
Emilija problijedi.
Kada ti je prijetio onaj glumac iz dječjeg kazališta, nadoveže se Ana. Hvalio se da će ti oteti stan i zatvoriti te u dom. Nazvala sam te pod lažnim glasom, da te upozorim.
To si bila ti? promucala je Emilija.
Nisam te mogla mrziti, uzdahne Ana. Uvijek sam te žalila. Ali tada nisam mogla šutjeti.
Emilija je pognula glavu.
Spasila si me, tiho će. Taj gad me sasvim obmanuo. Poslije sam unajmila detektiva.
Pametno, kima Ana. No, vrijeme je. Anja zijeva.
Ana, čekaj… kako sad živiš? zaustavi je Emilija.
U malom stanu, kad su nam staru komunalnu podijelili, reče Ana. Nisu ovo tvoje odaje, ali nam je dosta.
Ovako: od sutra se selite kod mene, odrješito reče Emilija. Soba previše, a za Anju ionako želim pravu dječju. I ne protivite se. Imamo još puno za pričati. Tko zna koliko je ostalo dvjema staricama. Moj rok znam.
Ana se slomljeno spusti na stolicu.
Imaš osam mjeseci.
Kako to misliš? zabrine se Emilija. Rak?
Ne, srce. A za operaciju nemamo. Ni vremena, ni novca.
Dakle. Seliš kod mene pa ćemo dalje. Ja ti ionako dugujem. I znaš, žalim što sam ti uzela Igora.
Povuci, sjeti se još Vjeke iz škole, nasmije se Ana. Danas idemo kući. Sutra ćemo vidjeti.
Moj vozač će vas odvesti, odrezala je Emilija. Sutra dolazimo po stvari s Marijanom.
Te večeri Emilija nije mogla zaspati. Ispitivala je Marijanu o Aninoj bolesti, prisjećala se mladosti i žalila za propuštenim godinama. Djelo njezine prijateljice omekšalo je i nju.
Tjedan dana kasnije vila je bila puna kurira uzorci tapeta, katalogi namještaja, tkanina i rasvjete. Emilija je renovirala za sve tri generacije.
Navečer su Ana i Emilija dugo sjedile uz velik ovalni stol, pile čaj i pričale. Kad je sve završilo, Emilija je za večerom rekla:
Ana, pokazala sam tvoje papire doktoru. Operacija je dogovorena za dva tjedna. Kirurg mladić, sin profesora. Pazi da ga ne zavedeš previše.
Dogovorila si kvotu? zbunjeno je pitala Ana. Ali zašto?
Kakva kvota. Ja sam sve platila. Prekasno je za odustajanje. Moraš ozdraviti. Anja treba živu i aktivnu baku, kad je druga već polako propala.
Emilija, nisi trebala… Ana je zaplakala. Ne bih ti nikad mogla vratiti…
Novac ne nosim u grob, otpuhne Emilija. Gotovo je. Ti ideš na operaciju, Marijana te njeguje, a ja tu čuvam Anju. Bit će nam super, iako mi tvoja masaža već puno pomaže.
Dva tjedna kasnije, Ana je bila u jednokrevetnoj sobi najbolje zagrebačke klinike. Kirurg je bio Valentin Barić mladi, perspektivni kardiokirurg, sin profesora, ali svoj čovjek. Bio je jednostavan i drag. Gledajući Marijanu kako brine o majci, jednom joj se nasmiješi i kaže:
Priznat ću, rijetko vidim takvu toplinu među obitelji. Vaša mama ima sreće. Siguran sam da bi i muž imao sreće. I djeca.
Imam samo kćer, smeteno će Marijana. Ali najbolju na svijetu.
Ne dvojim, nasmiješi se Valentin. Ja nisam imao sreće. Oženio se rano, i kad su nestali novci, nestalo je i ljubavi odmah sam to vidio.
Vjerujem da ćete još naći svoju ženu, tiho reče Marijana.
Možda sam već, šapne Valentin, gledajući kroz prozor.
Marijana je primijetila da drugačije gleda Valentina. Nije bio šminker kao Mario, ali iz njega je zračila snaga i dobrota.
Rehabilitacija Ane je trajala oko tjedan dana. Cijelo to vrijeme Emilija je pokušavala sama, čuvala Anju, koja ju je sad već zvala bakom.
Emilija je glumila da je dobro, ali Marijana je navečer vidjela kako joj tijelo postaje kruto, pa čak i kolica više nisu bila laka.
Jednom večer prije spavanja Emilija reče:
Vrijeme je da prestaneš raditi za mene.
Tražite novu njegovateljicu? prepala se Marijana.
Ma, luda, nasmije se Emilija. Trebaš učiti pravi, ozbiljan, priznat tečaj masaže. S diplomom. Možeš li?
Naravno, veselo kima Marijana. Ali to košta…
Računaj na mene kao svoju krsnu kumu! nasmije se Emilija. I osim toga, dobro je imati vlastitu maserku u kući. Platit ću ti školu za rehabilitacijskog masera i sve dodatne tečajeve. Samo nemoj me razočarati!
Marijana je bila presretna. Emilija je praktički preuzela brigu o cijeloj Marijanoj obitelji, ali Marijana nije htjela vječno sjediti na tuđoj grbači. Bila je sigurna: sve će se vratiti.
Na tečaju je predavao Siniša Aleksić, ozbiljan, iskusni stručnjak koji je Marijani odmah prepoznao talent. Na dodjeli diploma upita iznenada:
Znate li za wellness centar Lavanda?
Naravno. Svi maštamo za rad u njemu. Najbolji salon u Zagrebu, iako je nov.
Vlasnik sam, nasmiješi se Siniša. Otvorio sam ga nedavno. Pridružite mi se? Radimo oporavak nakon ozljeda i operacija. Posao je težak, ali u vas vjerujem.
Marijanine oči su se napunile suzama od sreće.
Od tada je radila još marljivije. Dio idućeg tečaja Siniša je sam platio, nazvao to stipendijom. Brzo je počela raditi u Lavandi. Imajući slobodne jutarnje smjene, ostatak dana je posvećivala ozdravljenju mame, Emiliji, a Anju je vodila u likovnu.
Nakon pola godine, klijenti su se upisivali baš kod Marijane, ne samo kod vlasnika.
U međuvremenu se razvijala veza s Valentinom. Prvo prijateljstvo, kasnije sve toplija. Valentin se preselio u Zagreb, nadao se mjestu glavnog kardiokirurga, ali sada je sanjao i drugačiji život. Vikendima su šetali zajedno po parku, išli u kazalište, na izlete.
Ana se vratila na pola radnog vremena, ali Emilija je sve češće ležala. Bolovi su rasli, terapije nisu pomagale. Masaža je pomagala samo nakratko.
Valentin je redovito upućivao svoje pacijente Marijani na rehabilitaciju. U suradnji su razvili cijeli program za kardiološke bolesnike. Imali su sve više tema za razgovor.
Valentin je često dolazio u Emilijinu vilu, koju su Marijana i Anja sad zvale svojim domom. Od Emilije je dobio i nepisano odobrenje:
Ni slučajno ne povrijedi moje cure, jasno? izjavila je Emilija.
