Djeca nisu prepreka sreći
Mogu zamisliti koliko ti je teško živjeti pod istim krovom s tuđom djecom. Pogotovo ako su već u pubertetu… Tamara je namjerno suosjećajno pogledala svoju prijateljicu. Vjerujem da ti je svaki dan pravi test strpljenja, ha?
Jasna je na trenutak zastala s odgovorom. Polako je poravnala rukav džempera i pokušala se nasmiješiti, iako je osmijeh bio više diplomatski nego iskren.
Malo si pretjerala, Tamara blago je odgovorila. Naše su odnose sasvim skladni. Ništa što dijalog ne može riješiti.
Tamara je sumnjičavo frknula i zbacila pramen kose iza uha. Očima je govorila: Ma daj, koga ti farbaš?
Ajde, nemoj lagat ni sebe ni mene razvukla je, pogledavajući Jasnu. Ionako znam da te ne zovu mama. Priznaj da su trzavice stalne! Nitko te ne osuđuje, baš suprotno možemo te još savjetovati. Ipak smo prijateljice, tu sam da slušam i podržim.
Jasna je mirno odmahnula glavom, glas joj je bio staložen:
Zašto bi me zvali mama? Ima nas samo trinaest godina razlike! Nisam si ni postavila cilj preuzeti ulogu njihove majke, to bi bilo krivo. Više mi paše biti odrasla prijateljica ona kojoj se mogu obratiti kad ih nešto muči. Nisam im zamjena, samo osoba kojoj mogu doći i kad su dobre i kad su loše priče.
Nagnula je gutljaj kave, kao da si daje vremena da sredi misli. Tamara ju je gledala ispod oka, kao da ni jednu riječ ne uzima zdravo za gotovo.
A Jasna je, iskreno, već bila do grla u objašnjavanjima svima i svakome zašto je baš ovakva životna kombinacija za nju sretna. Doslovno kao da pola Zagreba ima potrebu pitati je uvijek isto ili čak dati mišljenje o njenom životu. A sve je bilo prilično jednostavno njen suprug Igor je čovjek kakvog bi svaka ženska majci za zeta poželjela. Zgodan, pažljiv, s razumijevanjem za svaku njezinu žensku promjenu raspoloženja, uz to solidno zaposlen, stabilnih primanja i bez problema potegne i usisavač po kući ili skuha ručak.
Samo, cijelo susjedstvo, rodbina, frendice, svi su kod jedno smatrali problemom on ima dvoje djece iz prvog braka. Žive svi zajedno. Priča nije lijepa prva žena preminula, on ostao s klincima. A Jasna nije nikad ni sekunde pomislila da su joj ta djeca teret ili smetnja! Bila su samo djeca kojoj treba topli dom.
Bila je svjesna, još od šesnaeste, kad su joj doktori rekli da je trudnoća za njezino zdravlje rizična nimalo bajno, ali je to jednostavno prihvatila i s tim naučila živjeti, tražeći sreću u drugim stvarima.
No, obitelj se nije dala. Posebno teta. Svakih par mjeseci nova predavanja: moraš probati, nije to “smak svijeta”… Jednom je čak odvukla Jasnu i kod nekakve najbolje doktorice u Zagrebu. Ta doktorica, nasmiješena do ušiju, odmah kaže sve je moguće, moderna medicina i čuda radi, lako ćete vi to.
Jasna je slušala, klimala je glavom, ali iznutra je bila umorna od tih priča. Teta je bila nepopustljiva. Biti majka je tvoj pravi put, a shvatit ćeš kad vidiš druge s djecom, a ti sama. Kasno ćeš požaliti, bit ćeš nesretna!
A što je najgore, svaki put je ponavljala: Ako tu priliku propustiš, do kraja ćeš života žaliti. Ni jedan muškarac neće ostati ako mu ne rodiš nasljednika. Jasna ju je već toliko puta čula da je svaka sljedeća rečenica prolazila sa sve više ravnodušnosti. Nije htjela živjeti prema tuđim očekivanjima, već sa čovjekom koji je podržava i razumije.
U zadnje vrijeme, kad bi netko doznao da nema svoju djecu, krenule bi uvijek iste rečenice: A što doktori kažu?, Jesi li probala drugog specijalista?, Možda ipak nisi dovoljno pokušala?, Šteta, pa tako si dobra s njihovom djecom zamisli tek kako bi bilo s vlastitom!. Nekad od prijatelja, nekad od poluletućih poznanika Jasna je više osjećala potrebu za točku na tu temu.
Odlučila je uzeti stvari u svoje ruke. Kontaktirala je vodećeg ginekologa iz Zagreba, profesora s fascinantnim popisom radova iza sebe. Termine je bilo teško dobiti ordinira samo u Vinogradskoj, a slobodno tek kroz mjesec dana. No, Jasna nije odustala hop, vozna karta za Zagreb, mini apartman na dva dana, investicija ne mala, ali ovaj put odlučna da sve jednom zauvijek razriješi.
U ordinaciji su je dočekali s dozom razumijevanja, liječnik je temeljito proučio sve nalaze, ispitao detalje, naložio još dodatne pretrage. Nije brzao ni s čim. Nakon nekoliko dana, rezime je bio jasan: trudnoća za vas, gospođo, ima izuzetno visok rizik, šanse za uspjeh su minimalne, rizik za život stvaran. Dao je grafove, statistike, iscrpno odgovorio na baš svako pitanje. Na kraju samo rekao: Nemojte nasjedati na one što obećavaju čuda. Svako suprotno mišljenje je neodgovorno. To može koštati života promislite čak i o prijavi onima koji vam suprotno tvrde.
Jasna se dosjetila one doktorice iz Doma zdravlja koja sve gura pod tepih, te tetine euforije. Odmah je složila dopis Ministarstvu zdravstva, priložila sve nalaze, detaljan opis iskustva. Trebalo je vremena, ali epilog je došao prije nego što se nadala liječnicu su suspendirali. Nije se veselila tuđoj mizeriji jednostavno, rasteretila se. Ne mogu ovakvi stručnjaci ugrožavati tuđe živote.
Kad se vratila kući, osjetila je olakšanje kakvo dugo nije. Nitko joj više nije morao objasniti kako živjeti. Mogla se napokon posvetiti onom bitnom.
A toga bitnog je bilo na pretek. Primjerice, Igorove djevojčice blizanke sad su skoro slavile 12. rođendan. Dovoljno su odrasle da ne traže više cjelodnevni babysitting. Nema ustajanja po noći zbog zubića, nema pelena ni kašica. Same pakuju školske torbe, same rješavaju zadaću, ponekad same pripreme sendvič.
Od Jasne se više tražilo strpljenje nego išta drugo, ali baš to malo je bilo najvrijednije: pomoć s matematikom, biti rame za prijateljske prepirke, preporučiti kombinaciju za školski ples ili samo šutke sjediti kad curama nije dan, a kad treba zajedno proslaviti male pobjede.
Jasna je znala, nije ona majka, ali može biti podrška. To joj je bilo sasvim dovoljno. Čak više od toga.
Za sad još ide glatko izjavi Tamara s tonom iskusne savjetnice, nagnuvši glavu. Ali živi ti još šest mjeseci s njima pa ćemo vidjeti! Najbolje je problem rješavati unaprijed dok je još lako.
Jasna je zastala. Žličica je tiho zveckala o šalicu. Polako je podigla pogled, pokušavajući ostati prisebna dok su je Tamaričine riječi svejedno malo prodrmale.
Čekaj, stvarno misliš da su djeca problem? upitala je, uživcna oka. Nije ni pokušavala sakriti iznenađenje. Jesam li dobro čula?
Tamara se samo podrugljivo osmjehne, nehajno prebaci kosu.
Hajde, nemoj biti naivna odmahnula rukom. I sama to znaš. Tuđa djeca uzimaju previše vremena, malo te malo nerviraju, pa prestaš. Počni im redovito suptilno prigovarati, pa će mužu ostati ta ideja u glavi. Sve fino i polako, onda kad zatreba, lako namjestiš situaciju u svoju korist.
Jasna ju je gledala u tišini. Nije mogla vjerovati da netko koga je smatrala bliskim može predlagati ovakve gluposti. Duboko je udahnula.
A kamo bi, po tvome, Igor poslao svoju djecu? šeretski je podigla obrve. Više ju je zanimalo dokle bi Tamara išla u brigama.
Tamara se na sekundu ukočila, pa se hitro snašla:
Internat! Ili kod rodbine, nešto će već smisliti. Bitno je da problem eliminiraš na vrijeme, poslije će biti puno teže.
Jasna je spustila šalicu na stol, zvuk je bio malo glasniji nego što se nadala, ali joj je pomogao da se sabere. Zadnjim atomom mirnoće pogledala je Tamaru direktno.
Nikad ne bi pomislila da ćeš tako nešto savjetovati. Ta djeca meni nisu teret. Samo traže pažnju, osjećaj sigurnosti. Ne mislim ni minute spletkati da ih maknem. To nije samo krivo to je podlo.
Tamara je malo pocrvenjela, ali se brzo sredila.
Dobro, dobro, samo pokušavam pomoći. Možda sam preoštra, ali znaš i sama da nije lako s tuđom djecom.
Ne kažem da je, mirno kaže Jasna. Ali to nije problem. To je život. I zahvalna sam što ih imam.
Ponovo je uzela šalicu, popila gutljaj, pokušavala vratiti mir. Tamaričine izjave su i dalje odzvanjale u glavi, ali Jasna je znala da ne smije dozvoliti nečijim savjetima da joj poremete ono što je gradila.
Moraš shvatiti, ometat će te kasnije a možda te to natjera da poželiš vlastito dijete.
Val nezadovoljstva proletio je Jasnom. Stisnula je rub šalice, ali ostala staložena.
Već znaš cijelu priču, detaljno sam ti sve objasnila. Nije mi moguće imati djecu, prihvati to. Glas joj je bio odlučan, ali nije bilo bijesa. Htjela je samo da ju prijateljica napokon čuje.
Tamara je nonšalantno odmahnula rukom.
Pa možeš uzeti surogat-majku nastavila je. Igor ima dovoljno novca za to. Budi mudra, Jasna! Veži muža na sve moguće načine ili ostaješ bez ičega!
Jasna ju pogleda s ironičnim smiješkom. U očima joj nije bilo ljutnje, više rezignacije.
Izgleda da si ti to iz osobnog iskustva začinila je s dobrom dozom sarkazma. Rodila si djetetu svog muškarca, pa gdje je sada? Pobjegao čim si ostala trudna. Ispada da ni lanci nisu sigurnost.
Tamarin obraz planuo je kao trešnja. Naglo je spustila šalicu, pola kave je skoro iscurilo na stolnjak.
Da nije bilo njegove djece, još bismo bili zajedno! zagrmjela je. Prekasno sam reagirala ta mala me izbacila iz igre! Sve joj je smetalo!
U njenom glasu bio je takav prizvuk povrijeđenosti da je Jasni na trenutak došlo da ju iskreno zagrli, ali sjećanje na ranije savjete brzo je ohladilo taj impuls.
Stvarno misliš da su djeca kriva što te muž napustio? tiho je pitala. Možda ste vi pogriješili u odnosu, a ne oni?
Tamara je šutjela. Pogledom je odlutala prema prozoru. Jasna je srknula zadnji zalogaj kave i pomislila kako bi bilo dobro promijeniti temu. Ovaj razgovor nikome ne koristi.
Krivo si izabrala taktiku mirno se javila Jasna. Nisi im majka, a krenula si ih “dresirati”, bez pokušaja zbližavanja. Ja sam se postavila kao prijateljica. Razmisli o tome.
Nekoliko sekundi šutnje, potom Tamara šmrkne, odgurne šalicu. Na licu joj nezadovoljstvo očito nije bila spremna za savjet, pogotovo ne kad suštinsko pitanje krivnje dolazi na njen teren.
Ti ne razumiješ promrmljala je, ne gledajući Jasnu. Pokušavala sam biti dobra, ali oni su odmah vidjeli da nisam mama, pa su me iskorištavali. Ili me ignorirali ili sračunato radili kontra mene.
Jasna lagano odmahuje:
Jesi li barem pokušala biti prisutna? Ne čekati rezultate odmah, nego graditi povjerenje postepeno? Djeca jako dobro nanjuše da li si iskren.
Tamara se naglo okrene:
Iskreno, kažeš? Kako biti iskren kad ti svaki dan pokazuju da si stranac? Bila sam im opet podsjetnik na prošlost koju otac ne želi pustiti.
Nisam rekla da je lako smireno kaže Jasna. No, ako si stalno napeta, dobit ćeš točno to konflikt. Ne želim te učiti životu, samo ti kažem što kod mene funkcionira.
Tamara uzdahne, provuče prste kroz kosu, kao da pokušava skupiti snagu.
Možda si i u pravu Ali kad mi sin pita zašto tata više ne dolazi, osjećam da su baš ta djeca kriva za sve. Uzeli su ono mjesto koje sam ja trebala imati.
Glas joj je zatitrao, ali brzo si je dozvolila masku snage. Jasna je gledala u Tamaru i shvatila koliko je ta njezina rana duboka.
Tamara, djeca nisu kriva što se odrasli ne mogu dogovoriti. Oni ionako pokušavaju preživjeti u svom tempu. Da je tvoj muž htio biti uz vas dvoje, našao bi način.
Tamara je šutjela. Snijeg je polako sipio po asfaltu, u kafiću je bilo sve tiše. Svjetlo lampi je još grijalo atmosferu.
Jasna nije forsirala temu. Ako Tamara sad ne može prihvatiti njeno viđenje, ne znači da nikad neće.
********************
U međuvremenu, Tamara je vagala svoja razmišljanja.
U početku je stvarno vjerovala da će joj novi brak biti sretan. Odabranik stabilan, zaposlen, ugodan, nema loših običaja, zna slušati. Taman sve kako treba.
Samo, nije mogla ignorirati činjenicu da ima dvoje djece iz prvog braka. Djevojčica od osam i dječak od deset živjeli su s njima. Tamara je sebe tješila: Nisu to problemi, brzo će me prihvatiti, a ja ću naći zajednički jezik.
No nakon dva tjedna preseljenja stvari su krenule nizbrdo. Djeca su je vidjela kao prolaznicu, samo pristojno kimnuli glavom, pa ni da pokušaju razgovor. U glavi joj je visila ideja: Odmah moram postaviti granice, inače sjedaju na vrat. Nije htjela biti dobra teta nego zadrti redar.
Stroga pravila su odmah uslijedila: oslovljavat ju isključivo imenom, bez teta i takvih stvari. Htjela je da ju percipiraju kao dio obitelji.
Raspored po kući je bio kao u vojarni. Svako jutro dijete mora srediti svoju sobu nema iznimaka. Na kuhinji je bio popis dužnosti: tko reže povrće, tko pere suđe, tko postavlja stol. To im gradi odgovornost!, bila je njena mantra. Spava se do deset, nema igranja ni crtića nakon toga.
Živite kod mene stajala bi pred njima znači, slijedite moja pravila. Nije to ništa strašno, samo red.
Djeca su pokušala protestirati. Kći, emotivnija i prkosna, pokušala je objasniti da im je prije bilo dopušteno kasnije ostajanje budnima, a čišćenje jednom tjedno sasvim dovoljno. Sin je uglavnom šutio, ali u pogledu je držao bunt. Tamara nije odustajala, vjerovala je: popustiš li, ode sve u krivo.
Pratila je sa kime se druže, gdje idu, kad se vraćaju; navodno zbog brige, ali zapravo zbog kontrole. Jednom, kći donese doma bilježnicu upisana su dva ukora. Tamara odmah frontalan napad:
Kako to da paziš na ocjene? Pa nije ti ovo vrtić.
Ma to je sitnica, popravit ću. Mama nije oko toga bila tako stroga…
Tamara je oštro prekine:
Ovdje vrijede moja pravila dok si pod mojim krovom! Ja te gledam radi tvoje budućnosti, a ti samo izmišljaš izgovore!
Djevojčica se povukla, stisnula šake i nestala u sobi. Tamara je ostala, bijesna i zadovoljna istovremeno, sigurna da su pravila jedini izvor discipline.
Stres u kući rastao je iz dana u dan. Djeca su sve više tražila osamu po sobama, više vremena provodila kod prijatelja. Tamara je mislila da je to pubertet, otpor prema autoritetu. Nastavila je s mjerama, uvjerenja da će se na kraju sve to isplatiti.
Dječak, uglavnom miran, na njeno pooštravanje nije reagirao kako je očekivala nije prosvjedovao, nije tražio sukobe, jednostavno se počeo povlačiti. Sve češće ostajao vani, sve rjeđe doma vikendom. Na pitanja gdje je, odgovora: Vani sam bio, i odlazi u sobu.
Tamara je to uzela kao prijetnju autoritetu. Krenula je čeprkati po njegovom mobitelu kad on zaboravi da ga je ostavio na stolu, proučavala dopisivanja, tražila dokaze problematičnih prijateljstava. Po povratku iz škole ga je uvijek ispitivala: Gdje si bio? S kim? Opet kasniš?
I sam muž je primijetio njeno pretjerivanje.
Pustimo ih, još su djeca. Treba objasniti, a ne vikati…
Tamara ni ne pogleda.
Ako ti nećeš od njih napraviti ljude, ja ću! Netko mora paziti dok se ne pogube do kraja!
Atmosfera kuće postajala je sve napetija kći je počela uzvraćati grubosti na komentare, sin je ignorirao svaki zahtjev, čak je znao glumiti da ne čuje. Neko vrijeme su joj skrivali ključeve, umjesto šećera sipali sol u kavu Osjećaj kontrole joj je klizio kroz prste, pa je uvela još više pravila, još više nadzora.
Jednu večer kći je stigla pola sata kasnije nego što su se dogovorili. Tamara je, uzavrela, odmah skočila:
Gdje si bila?! Već je prošlo osam! Dogovor je bio jasno postavljen!
Dodatni sat iz matematike, profesorica nas je zadržala…
Opet izmišljaš! Ti si samo tvrdoglava i ne držiš se pravila, ne zanima te što si nas izluđivala!
U tom trenutku je muž uskočio, prvi put ozbiljno:
Dosta. Pretjerala si. To nisu tvoja djeca i nemaš pravo ovako s njima.
A čija su onda? Tvoja?! Ti si samo mekan prema njima, stalno ih štitiš!
Pokušavam ih razumjeti, mirno je rekao. Ti ih samo pritišćeš. Pogledaj gdje nas je to dovelo: oni te mrze, a ja više ne mogu ovako.
Tišina. Oboje su se povukli svatko u svoju sobu.
Nakon mjesec dana predali su papire za razvod. Sve je išlo brzo, gotovo ravnodušno. Djeca nisu skrivala olakšanje kći je šaputala prijateljici: Napokon, gotovo je. Sin je samo slegnuo ramenima, ali mu je lice bilo rasterećeno.
Tamara je ostala sama. Nije mogla prihvatiti da se plan raspao. U glavim reprizira svaki dan i uvijek zaključuje isto: Kriva su djeca. Ona su sve upropastila. Nisu poštovala pravila ni mene. Nije željela priznati da možda nikad nije ni pružila priliku da se osjećaju dijelom nove obitelji. Lakše je valjda svu krivnju svaliti na njih
********************
Pet godina kasnije Jasnin je život bio baš kako je željela. I dalje s Igorom u harmoničnom braku, razumiju se bez riječi, sve zajedno i sreće i izazovi birokracije, vikend kupovina, male neugodne obaveze, uvijek pronađu vremena za pravi razgovor. Kuća topla, mirna, svatko pripada baš svom mjestu.
Djevojčice su narasle i odselile na faks u drugi grad, recimo u Rijeku. Udaljenost nije pokvarila odnos. Svake večeri su zvale Jasnu sad je već zovu mama. Prvo je to bilo kroz smijeh i šalu, a kad su navikle, ostalo je. Upućene su bile i priče o životu u studentskom domu, upiti o cimericama, čak priznanja da im fale mamine juhe i domaća atmosfera.
Jedanput su na vrata dojurile s poklonom haskijem. Objašnjenje je bilo genijalno: Da vam ne bude tiho kad nas nema. Štene je brzo osvajalo prostor, preuredio dom, gnječio papuče, trčkarao po stanu, a navečer se sklupčao Jasni pod nogama kao da zna da ga ovdje vole. Jasna se smijala, brundala zbog uništenih cipela, ali svaki put iznutra bila vesela. Taj mali dlakavi kaos nacrtao je najdraže boje u mirnu svakodnevicu, popunio sitnu prazninu.
A Tamarin se život okrenuo onako kako već ide kad ne naučiš ništa iz prijašnjih pokušaja. Nakon razvoda je upoznala novog gospodina, na prvi pogled sve top ljubazan, radišan, kavalir Samo, mali detalj koji je svjesno ignorirala: ima petogodišnju kći iz prvog braka. Bivša često na službenom putu pa mala ostaje kod tate.
Tamara se u početku pretvarala da je srdačna. Kupovala igračkice, pekla kekse, silila razgovore. No što je više dana prolazilo, veće je njezino nezadovoljstvo mala je ukrala previše muževe pažnje, a njezine potrebe su uvijek bile zadnje.
Na staru foru je nastavila: prigovarala maloj zbog nereda, kritizirala glasnoću, zamjerala previše pitanja, gurala vlastite rutine. Muškarac je pokušavao bude diplomat, objašnjavao da dijete treba vremena, ali Tamara nije imala volje za kompromis.
Isprva tiha nelagoda, a onda sve otvoreniji sukobi djevojčica je izbjegavala Tamaru, čekala oca, kad njega nema, držala se po strani. Tamara je to doživljavala kao nepoštivanje, još je pooštravala granice. Muškarac ju je dugo pokušavao smiriti, kasnije jasno pred kćeri branio dijete. Svađe su postale rutina, zamjerke svakodnevne.
Ništa iznenađujuće nakon godinu i pol otišao je, kćer pod ruku, kod svoje obitelji. Razlaz tih, gotovo dostojanstven. Tamara je ostala sama u tišini, gledala dječji češalj na polici i crteže na frižideru, neshvaćajući gdje ponovno sve pošlo krivo.
Sjetila se razgovora s Jasnom, svojih pametovanja o čvrstim pravilima i trenirama. Danas joj zvuče kao najgora parodija.
A Jasna je, hraneći svog haskija i raspoređujući tko prvi priča o studentskim dogodovštinama, znala da je baš to mirna, raznolika, vesela svakodnevica ono za što se vrijedi boriti, što nudi bajkovitu, pravu obitelj…
