Crveni svibanjski
Zovem se Zvonimir. Sve što ću ovdje zapisati, zapisujem kako ne bih zaboravio što sam tad osjećao, ni kako sam postajao onaj tko sam danas.
Polako sam miješao heljdinu kašu po starom loncu. Brižno sam pazio da lonac ne zagori, a kroz prozor moje male kuhinje provirivala je Ulica Braće Radića u Karlovcu. Niz stare petokatnice, svake godine, topole strepeći zatvaraju prozore pahuljastim paperjem. Na uglu još uvijek radi isti cvjećar, i sve mi je to, nakon dvanaest godina, postalo poput žuljadio mene: znao sam svaki škripavi prag i oguljenu žbuku na stubištu.
Ušao je Boris bez najave, kao uvijek. Znam ga, zna iznenaditi. Naguran model, ramena široka, na sebi nova svijetlosiva košulja koju prije nisam primijetio. Tek sam kasnije shvatio da ju prvi put vidim. Ustanovih to po mirisu: lagano cvjetni, s nečim slatkim na dnu. Nije moj, niti njegov parfem, nije miris auta ni poznatog dezića.
I, moja mala ratnica? Boris je gurnuo svoj nos u lonac, teatralno se namrštio. Opet žličica sirotinje?
Heljda je, Boris. S lukom.
S lukom, eh, znači luksuzno! poškaklja me po ramenu. Izdrži još malo, gledat ćeš, isplatit će se. Livadica neće nigdje pobjeći.
Kimnuo sam, na način da izgleda da se slažem, iako je bio tek znak umora. Treći dan zaredom vrtjelo mi se u glavi, kao da netko pomakne zidove, ali nedovoljno da padnem. Znam zašto. Znam, ali šutim.
Jesi ti pojeo gdje? upitah ga.
U firmi na pauzibio meni dobar obrok slegnuo je ramenima. Nasuo vode u čašu pa više nije prigovorio i otišao u dnevnu.
Ugasio sam štednjak, rasporedio heljdu po tanjurima. Navikne se čovjek na svašta. Kupuješ kefir umjesto svježeg sira, petu sezonu krpaš istu jaknu, frizera ne pamtiš još od nekog prošlog studenog. Kosu sam sama šišala kraj malog kupaonskog ogledala, da ne gledam dublje. Nekad ispadne i pristojno, nekad baš i ne.
Prije tri godine, Boris mi je pokazivao slike: mala kućica u naselju Livadica, četrdeset minuta vlakom do Karlovca. Cigla, mansarda, jablanovi i bunar koji je ionako samo za ukras. Zelene škure. Drvena terasa. Klupa pod jorgovanom.
Gledaj ovo, Zvone spustio je laptop na moje krilo. Vidiš?
Gledala sam. Osjetih toplinu u grudima, nije radost, ali blizu. Mogućnost. Život sam provela u iznajmljenim stanovima, među tuđim zidovima, u tuđem zraku. Na ekranu su cvjetali jablanovi.
Trebat će nam, recimo, tri godine stezanja remena, rekao je Boris praktično. Ako svaki mjesec izdvojimo ovako… a ti malo smanjiš na sebi…
Koliko to uopće stoji?
Nabrojao mi je cifru. Šutnja. Skupo je, rekao je. Dom je dom, Zvone. Vrt, zrak, mir. To se ne nalazi za bagatelu.
Na kraju sam pristao. Oboje smo pola svojih mirovina i svaki višak s posla slali na zajednički račun. Radila sam u knjigovodstvu, pola radnog vremena to koliko se može. On je govorio da stavlja tri puta više od mene.
Vjerovala sam Borisu.
Uvijek sam znala vjerovati. Nije stvar u naivnosti, već lakše se živi tako. Ako ne vjeruješ, stalno moraš kontrolirati, a to zamori čovjeka.
Prva zima je prošla još nekako igrajući se. Heljda, skromna roba, svaki popust na akciji me veselio, jer je bilo kao da treniraš odricanje, a ne preživljavaš. Kuhala sam juhe od jeftinijih dijelova, čitala recepte štedljive kuhinje.
Druga godina prošla je teže. Prvo ti šapne tijelo umor u nogama, pospanost koju ni san ne rastjera. Dogodilo mi se jednom da putujem autobusom i nemam pojma kamo idem; gledam kroz prozor i nestajem. Doktor? Skupi, redovi, a snage za ordinaciju nisam imala.
Trebala bih izvaditi krv, izustih Borisu.
Privatno?
Bar nema čekanja.
Znaš koliko sada znači tisuću devetsto kuna? Svaki mjesec. Možda ipak kod svog doktora?
Otišla sam. Čekala, vadila krv. Hemoglobin mi je bio na dnu normale. Slab, ali nije panika. Prehrana, crveno meso, vitamini, rekla doktorica.
Kupila sam najjeftinije vitamine. Na meso nisam ni pomišljala.
Treće godine prestala sam se vagati. Ogledalo je govorilo dovoljno. Lice izoštreno, žuto ispod očiju, kosa bez sjaja. Našla sam u second handu na Ilirskom skroman kaput, tamnoplavi. Prodavačica sa crvenim pramenovima nije se smijala: Dobar kaput, nositi ćeš ga dugo.
I jest, nosila sam ga doma, gledala svoj odraz u izlogu dućana. Stajala sekundu, pa nastavila dalje.
Boris me znao utješiti. Dobar je bio u tome. Znao je govoriti da će biti bolje, još samo malo. Toliko je često ponavljao još malo, da ta rečenica postane tiha pozadinska glazba svakog mog dana.
Svaka čast, Zvone, prava si ratnica. pohvalio bi kad bi vidio skroman ručak. Mislila sam osmijeh dolazi bez osjećaja radosti, lice zna kad treba.
Katkad bih nazvao kćer Anu. Živjela je s mužem i djecom u Rijeci, rijetko smo razgovarali, bila je zauzeta. Nisam se žalila. Nisam znala, ni htjela.
Kako si, tata?
Dobro. Štedimo za kuću.
Još uvijek štedite?
Još malo. Skoro.
Pa bravo.
Razgovor bi otišao na djecu, vrijeme ili svakodnevicu. Spustio bih slušalicu, pa natrag u kuhinju.
Te treće jeseni sve mi je mirisalo oštrije. Valjda kad tijelo dobije manje, razvije osjet. Prvi miris ženskog parfema s Borisove košulje sam namirisao u listopadu, kad sam miješao heljdu. Onda sam pravdao sebi: možda usput, možda iz busa.
Ali u studenom, opet miris na njegovoj jakni. Došao kasnije, vedar, pun života; Sastanak se odužio, objasnio je. Pomogao sam mu skinuti kaput i miris je opet tuonaj cvjetni, s toplom slatkom notom, a nije njegov.
Umoran si?
Baš. Tri sata sastanak, nenormalno zatrčao u kupaonicu.
Objesio sam jaknu, stajao uz vješalicu sekundu pa produžio zagrijati večeru.
U mom umijeću je bilo da ne mislim što ne želim. Nije to strah, već granica što uradiš kad znaš da će svaka misao donijeti nevolju ili djelovanje.
I dalje je pokazivao izvatke zajedničkog računa. Brojevi su rasli sporo, ali rasli. Već na proljeće, prvi korak, naumio bi.
Koji prvi korak?
Pa pregovori za Livadicu, dogovoriti uvjete, to je sve moj dio. Ti samo štedi.
Kimnuo bi. On papirologija, ja ekonomija. Takav smo bili tandem.
U prosincu se počeo kući vraćati kasnije. Blagdanske fešte, kaže, svi slave, ne smiješ biti izvan ekipe. Shvaćao sam, uvijek sam bio razumljiv.
Ali jednog dana došao je kući oko ponoći, navodno s posla, a izgledao odmoreno kao poslije wellnessa, a ne osmosatne pijanke. Oči bistre, ten ružičast, miran. Takva je firma, znat ćeš, na Livadici bit će tišina. Nema fešta, nasmiješio bi se i poljubio me u sljepoočnicu.
Sjeo sam na kuhinju, Gorenje je brundao, a vanka je sipila kiša.
U siječnju sam slučajno izvadio račun iz džepa njegova sakoanovi, tamnoplavi, nosio za Novu godinu. Vadio sam stvari prije vješanja. Bio je tu komadić papira.
Restoran Školjka, Ulica Vladka Mačeka. Datum: dvadeset osmi prosinca. I cifra.
Ta cifra bila je jednaka cijelom našem mjesečnom proračunu za hranu.
I dalje sam mirno stavio račun natrag u džep, vratio sako u ormar i otišao u kuhinju. Nasuo vode, pio, spuštao čašu na stol, pa opet stajao.
Tada sam razmišljao gdje su to ljudi, kao Boris, ručali 28. prosinca. Nikad nisam bio u Školjci, poznajem je samo s reklame: glasoviti restoran. Nije jeftin.
Tad mi je rekao, idem k starom prijatelju Davoru, skup bivših kolega. Vratio se u deset navečer. Nije mirisao po vinu, već opet onaj parfem.
Nisam želio zaključivati. Samo sam gledao iz drugog kuta.
Idući dani prolazili su isto. Boris uz posao bio još veseliji, i iz dana u dan novi remen, novi kožni cipele. Na sniženju, rekao je.
S početkom ožujka, iz obavijesti na njegovom mobitelu: Vaš ZagrebCross spreman je za preuzimanje. Crvena mašna po vašoj narudžbi gotova.
Znam taj model, ozbiljan SUV. Crvena mašna? Poklon-vozila ukrase crvenom mašnom.
Ležao sam noću pitajući se o heljdi s lukom, vitaminima od petnaest kuna, o second hand kaputu i samom sebe zadnji put bio kod frizera.
Zapravo sam znao.
Sutradan sam nazvao banku za stanje na računu. Naveli su iznosduplo manji nego što su dogovorili. Duplo.
Sjeo sam za kuhinjski stol, gledao stolnjak s cvjetnim uzorkom, gdje se mrlja od kave nije više davala oprati. Samo jedna mrlja, ništa posebno. Boris je iz sobe viknuo za čaj. Stavljam, dobacio sam.
Sljedećih sam nekoliko dana, nisam znao ni sam zašto, počeo slijediti Borisa. Nije mi drago reći pratio sam ga, ali tako je bilo. Jednog četvrtka, nakon poslovnog sastanka, izašao sam pola sata kasnije, da uhvatim zrak.
Njegov auto stajao je ne pred uredom ni restoranom, već kod City Centra. U drugom katu, kod zlatarne, stajali su on i gospođa u bež mantilu, plave kose vezane u punđu. Stajali su preblizu za kolege.
Nisam prilazio. Skrivao sam se iza stupa, pisao poruku.
Boris plaća, ona uzima bijelu kutijicu. Otišli su zajedno, a ja ostao stajati. Oko mene ljudi, užurbani, miris hrane iz restorana, sve normalno.
Nisam plakao. U meni je bilo nešto gusto i tiho, kao zemlja pod snijegom.
Došao sam doma, pripremao večeru, gledao televiziju. Boris je bio kao i obično.
Dogovarali su pregovore na proljeće, možda uzmemo Livadicu na rate, govori. Upitao sam, A koliko imamo sad?. Ne znam napamet, moram pogledati.
Kasnije sam pozvao Anu.
Tata, jesi dobro? Ne zvučiš sretno…
Dobro sam. Umoran.
Još štedite?
Da.
Treba li vam stvarno kuća? Možda da kupite stan u Karlovcu, tu u kvartu?…
Boris hoće.
A ti?
Zastanem.
I ja, ima tamo jablanova i jorgovana. Volim ih.
Razgovor je otišao na djecu. Nakon poziva mislio sam, ima li tamo uistinu te jablanoveili je slike samo skinuo s interneta, točno zato jer zna što mi znači jorgovan.
Nakon tri dana, nazvao sam salon Auto Grad. Imate li novi ZagrebCross? Sjajan auto, evo baš smo skoro jedan dali s crvenom mašnom, muškarac poklonio ženi. Baš dirljivo.
Poklon… ponovio sam.
Da, na visokoj razini.
Zahvalio sam, spustio slušalicu, postavio vodu za čaj. Unutra je i dalje bilo gusto i tiho.
Otvorio sam laptop i pogledao račun: uplate točno, moji iznosi svaki mjesec, kao sat. Njegove dvostruko rjeđe. Skidanja: stalna, ponekad velike cifre.
Uzeo sam staru bilježnicu u kojoj sam vodio kućnu blagajnu, počeo sve zbrajati. Dva sata sam pisao. Kad sam završio, slika je bila jasna: tri godine svaki mjesec striktno stavljam na štednju, jedem jeftino, ne idem doktoru, krpam staro. A novac nestaje. Polako, ali stalno.
I crvena mašna.
I račun iz Školjke za cijeli mjesečni budžet.
I parfem Chantal na košulji.
Zatvorio sam laptop i krenuo u dnevnu. Boris je gledao Dnevnik.
Gladan? pitao sam.
Ma ne, prekasno je.
Legao sam u krevet. Boris kasnije došao, zaspao odmah.
Ležao sam ne razmišljajući o Borisu, nego o sebi. Kada sam zadnji put mislio na sebe kao na nekoga tko zaslužuje nešto normalno, radost, a ne samo lijek ili toplu jaknu? Nekad sam jako volio kavu, pravu mljevenu i snažnu. Zadnjih godinu i pol pijem samo najjeftiniju u vrećici.
Volio sam plavi sir, zadnji put ga pojeo prije pet godina. Uživao sam ga s grožđem, kao malu svečanost navečer.
Kamenice sam probao jednom na moru, mlad, i pamtio sam taj okus.
Okrenuo sam se na bok.
Odluka nije stigla te noći, već polako, kao tijesto u slaboj pećnici. Ujutro je bila jasna, čista i čvrsta.
Dani poslije prošli su uobičajeno. Nisam ništa govorio. Zadnji četvrtak sam ga pratio do kraja; samo sam želio vidjeti stvarnost, ne umišljenu sliku.
Gledao sam ga kako pozdravlja ženu u bež kaputu ispred kafića na Strossmayerovom trgu, idu zajedno u park, tamo joj daje kutijicu. Dešava se, govori, smije se.
Stoji. Moje ruke u tankim rukavicama, crvene od zime.
Ostao sam još malo. Potom se vratio doma.
U autobusu sam sjedio kraj prozora, gledao sivi grad, lokve na asfaltu, upaljene svjetiljke.
Kod kuće sam odmah počeo pakirati. Samo svoje stvari: nešto rublja, jaknu, dokumente, osobnu, mirovinsku, staru štednu knjižicu s nešto mojih zabačenih kuna.
U rukama plavi kaput iz second handa. Spustio sam ga i metnuo tamnocrveni sako, taj je drugačije stajao.
Uzeo sam papir.
Napisao: Hvala za račun iz Školjke i crvenu mašnu. Nadam se da ti je bilo ukusno.
Točno tako. Spustio sam papir na stol kraj mrlje od kave.
Uzeo sam torbu. Pogledao Gorenje, hladnjak je brundao.
Dobro, tiho rekoh, više sebi nego stanu ajde.
Izašao sam, ključ ostavio pod otiračem. Na Braće Radića normalan život: psi vuku povodce, prodavačica u cvjećari čeka.
Stajao sam sekundu, pa krenuo.
Znao sam kamo idem. U Gastronomski kutak na glavnoj Tržnici. Prolazio sam svaki tjedan, ali nikad ušao. Skupa trgovina, lijepo uređena, svjetla i voće na pravim mjestima.
Uzeo sam košaru, prošao riblji i odabrao komad plavoperajne tune. Kamenice, šest komada. Plavi sir, pravi francuski. Dobar crni kruh od sjemenki. Kava, etopska, borovnica i čokolada u okusu.
Na blagajni sve stavio na traku.
Lijep odabir, rekla je blagajnica.
Hvala.
Platio sam. Iz vlastite ušteđevine, karticom.
Nisam išao kod Ane. Otišao sam u hotel Korzo. Skroman, ali uredan.
Složio sam na stolić moju malu gozbu, zatražio otvarač za kamenice. Njihova spremačica donijela mi nožić.
Hoćete li znati otvoriti?
Mogu ja to.
Otvorio sam, nije bilo lijepo ali bio sam ponosan. Jeo polako, uživajući u svakom zalogaju.
Pio sam kavu u malim gutljajima. Gledao gradsku rasvjetu kroz zatvoren prozor.
I mislio: to sam ja. Ne ratnik, ne onaj koji šuti i trpi. Onaj tko poznaje razliku između prave hrane i zamjene.
Taj je osjećaj postao dovoljan.
***
Probudih se prije alarma. Bijeli hotelski plafon, tuđ, i zbog toga, lako podnošljiv.
Brzo sam se spremio. U hotelskom bistrou naručio sam doručak: kajgana, tost i kava, ona prava.
Za susjednim stolom starija gospođa čita knjigu, nije usamljena nego usredotočena na sebe. To nije ista samoća.
Pojeo sam, poslao poruku prijateljici Marici: Mogu li doći danas? Moram ti pričati sve.
Dođi, kuham kavu, brzo je odgovorila.
Obukao sam bordo sako. Izašao van.
Ožujak miriši drugačije. Nije još proljeće, ali već nije prava zima. U zraku vlaga, pod asfaltom zemlja kreće disati.
Na autobusnoj stanici stajao sam. Kraj mene žena s kolicima, na grani sjedi vrana i gleda sve pod sebe, kao da zna sve o svakome.
I, što ti misliš? upitah, tiho.
Vrana je samo odlepršala dalje.
Ušao sam u autobus, kraj prozora. Grad je tekao kraj mene kuće, dućani, goli drvoredi. Tri godine, skoro nisam gledao kroz prozor, bio sam u glavama, planovima, ne u danu.
Ali grad je tekao. To nisam stigao dok sam štedio, tuđim tempom, ne svojim.
Nije ništa, nadoknaditi će se.
Blizu križanja, u autu pokraj pjevala je žena, ne srameći se. Samo pjeva.
Autobus krene zelenim signalom.
Naslonio sam se i gledao kroz prozor. Telefon šuti u džepu, Boris vjerojatno još nije ništa shvatio kod kuće. Svejedno je. Ja imam svoje.
Idem kod Marice, na vruću kavu, možda dugačak iskren razgovor. Onda slijedi drugi dan, pa treći, i neće biti lako, ni blizu. Nema sreće na tacni, samo život što je moj, ne preslikan. Rezultat svih mojih odluka, pogrešnih i pravih.
Bit će i drugo.
Bit će i kava koja miriši na borovnicu.
Bit će kamenica s mirisom mora.
Bit će ogledalo u koje mogu gledati, a ne bježati.
To nije mnogo, ali nije ni ništa.
Razmišljajući, gledao sam kako grad prolazi: živ, običan i moj.
I shvatio, jablanova ima. Prava, ne s tuđih slika. I jorgovana. I kuća s klupicom ispod prozora. Samo ih moraš tražiti sam.
Kad dođe vrijeme.
Za sad, meni je bio dosta autobus, ožujak i grad što neprestano diše.
I to je, iskreno, već dosta dobro.
Zvonimir, 17. ožujka
Zapis na kraju:
Tri godine živio sam tuđe planove i brojeve, ali je trebalo samo malo vremena i jedan crveni svibanjski da se sjetim sebe. Neki izbori bole, ali vrijedni su ako nakon njih napokon znaš tko si.
