Baka na sat
Gospodine Petre, oprostite, ali danas bih morala ranije otići. Dopustit ćete mi? Dijete mi je bolesno.
Marija je spustila na stol pripremljene dokumente i popis sastanaka za sljedeći dan. Do kraja radnog vremena bio je još cijeli sat, ali tajnica iz vrtića već je dva puta zvala i ona je odlučila riskirati i zamoliti da ode. U ovu građevinsku tvrtku je došla tek nedavno i pravo čudo je što su ju primili s obzirom na to da nikad prije nije radila kao tajnica, a ni izgledom nije odgovarala onome što je pisalo u natječaju. Gledajući se u ogledalo prije razgovora za posao, Marija je s osmijehom odmahnula glavom:
Da, dobro, taj opis sigurno nije mislio na mene.
Stari kardigan još je uvijek bio pristojan, ali je suknja doista već bila dosta istrošena. Nju joj je sašila majka, Brankica, pomno birajući tkaninu i sjedeći za šivaćom mašinom danima, svaki put skupljajući snagu za novi bod.
Bit će bolja nego ona kupovna, vjeruj mi.
Mama, pa to je tvojih ruku djelo! Naravno da je bolja dodala bi Marija, znajući koliko su te riječi važile njezinoj majci.
Viška novca u njihovoj kući nije bilo. Marija se sjećala vremena kad je otac bio živ i kad nije bilo brige ni za odjeću ni za išta drugo. No sve se promijenilo kad ga je nestalo. Od skromne plaće medicinske sestre, Brankici se teško i o dnevnim troškovima moglo razmišljati. Nekako su preživljavale, dok nije oboljela baka. Odnos Brankice s njezinom svekrvom, starom Anicom, bio je, blago rečeno, zamršen.
Brankice, ti stvarno nemaš osjećaj obitelji. Uopće me ne čudi s obzirom na tvoje porijeklo. No sada si dio naše obitelji, pa se navikavaj: u ovoj se kući članovi obitelji brinu jedni za druge.
Marija je tada bila premala da shvati o čemu baka govori. Zvučalo je to lijepo, ali ubrzo je shvatila – tu se samo na jednu stranu gledalo. Brankica je trebala brinuti o svekrvi, davala joj gotovo cijelu svoja primanja, a baka je samo zapovijedala i nikad nije osjećala ni zrnce obveze vratiti isto. Prigovori i kritike nisu prestajali.
Mama, zašto šutiš? Zar joj ništa ne kažeš? Marija, kad je postala starija, nerijetko bi se pobunila nakon novih bakinih savjeta. Brankica rijetko je vodila kćer kod svekrve, ali Anica bi često tražila da dovede unuku.
Znaš što, Marice… Ona nije u pravu. To znam, ali isto tako, ona je bolesna i usamljena. Osim tebe i mene, nema nikoga. Sa sestrom je prije posvađana, a rodbina je ne želi. I još… Obećala sam tvom ocu da je neću ostaviti. Kako ću pogaziti riječ?
Marija je često gubila strpljenje s bakom, ali Brankica bi je sjetno pogledala i prekinula:
Pusti je, Marija. Važno je da znam da sve radim kako treba. Neka priča što hoće, znaš ti svoje.
I bez tvoje pomoći ne bi joj ništa falilo! mrmljala bi Marija sebi u bradu, sad već dovoljno odrasla da shvati svijet.
Nije joj trebalo dugo da shvati da baka nije ni izbliza sirotica. Baka je imala veliki stan u centru Zagreba, jedan naslijeđen od majke, pristojnu mirovinu i dobar iznos u banci što je ostalo još od djeda. Sve to omogućilo joj je da živi lijepo, kao i prije.
Mama, zašto ti njoj daješ novac? Zar joj nije dosta? negodovala je Marija gledajući u bilježnicu domaćih prihoda i rashoda.
Maro! Brankica bi oštro bacila kuhinjsku krpu na stol.
Što je sad?
Dosta. Ne budi kao…
Kao tko? Reci.
Nema veze, Marija. Budi samo što jesi. Ne opterećuj se time što nije tvoje. Sve što je babino, njezino je. Nikada nije bilo i ne mora biti naše. Tako će ti biti lakše. Ne misli na to, inače će te gristi cijeli život.
Marija je tek kad bake više nije bilo, doista shvatila što je majka htjela reći. Ostavila im je oporuku, nekoliko rečenica u kuverti na noćnom ormariću. Kad ih je Brankica pročitala, zgužvala ih je i duboko uzdahnula.
Idemo, Maro!
Kamo?
Gotovo je. Dala sam što sam trebala. To je to.
Marija nije ispitivala dalje, tek kasnije je saznala da je baka cijelo nasljeđe ostavila rodbini. Što je pisalo u pismu, mama joj nije priopćila. Kad ju je Marija kasnije opet pitala, dobila je samo:
Tako je odlučila. Sve je ostavila onima koje smatra pravom obitelji. Dosta, Marija, ne treba ti to. Pusti da ostane iza nas.
Jesam li i ja bila tuđa krv? nije izdržala šutjeti.
Nisi. Samo je ona mislila da si više na mene, a manje na tatu. Govorila je da nisi ‘njihova’.
Pa, a kako je bilo?
Marija, ista si otac. Ne samo izgledom, nego i naravi. Bio je najbolji čovjek. Zato te još jednom, zadnji put molim uzmi od ove obitelji ono dobro, a loše zaboravi. Budi bolja.
Marija se nije više svađala. Ni posve razumjela svoju majku, ali je osjećala koliko joj njezine riječi znače.
Godine su prolazile. Marija je završila školu, upisala matematiku na Sveučilištu u Zagrebu. Tada je sašila onaj čuveni sivi suknju. U njoj je polagala ispite, dolazila na predavanja, nosila je i kad se zaposlila na fakultetu. U toj je suknji upoznala oca svog sina. Ta joj je suknja doista donosila sreću, zato ju je nosila i na razgovor za posao. A nije imala baš ni što drugo – nije baš u trapericama mogla ići.
Već na hodniku kadrovske službe čula je šaptanje iza leđa, ali podsjetivši se majčinih riječi, uspravila se.
Gospođice, nemate iskustva, imate malo dijete… Gdje ste dosad radili?
Predavala sam na fakultetu.
A zašto mijenjate struku?
Želim probati nešto novo tresla se, misleći da neće dobiti posao. Ali, naposljetku, ponudili su joj mjesto tajnice na probni rok.
Nije čula komentare iza vrata, a ubrzo su se stvari posložile. S šefom, Petrom Radićem, odmah se dobro sporazumjela. Dok ga je gledala kako proučava priručnik za kavu, on se nasmijao:
Prva ste žena koju vidim da prije upali aparat za kavu pročita upute, a ne sve pritisne odjednom! Snaći ćete se vi.
Posao nije bio težak. Šef je volio imati sve pod kontrolom, no ubrzo je shvatio da Marija ima izvrstan pamćenje i snalažljivost za posao. Znala je pronaći svakoga, riješiti sastanke tako da svi budu zadovoljni, rasporedi su bili besprijekorni. Jedino što bi joj zamjerio ponekad je morala ranije zbog sina.
Marija, razumijem, ali vi ste često odsutni. Tako ću ostati bez tajnice.
Glava vas boli? Imate tabletu?
Proći će, hvala. Idite vi, dijete je prvo.
Nemam nikoga. Mama je umrla, nikog svog više nemam.
Pa… dadilja?
Ne mogu si to priuštiti, barem zasad. Naći ću rješenje, nemojte brinuti.
Marija je sjetno napustila ured. Čekao ju je Petar u vrtiću s temperaturom, a u stanu milijun obaveza. Opet je osjećala nemoć i samoću. Zašto baš njoj uvijek tako?
Ali odgovor je znala još iz majčinih riječi:
Nisu svim ljudima darovani samo dobri ljudi na putu, Marija. Brojat ćeš ih na prste, ali zato su dragocjeniji.
A što ako ne naiđem ni na jednoga?
To je nemoguće, Marija. Ti si matematičarka, izračunaj vjerojatnost! Ne mogu svi biti loši, zar ne? Većina ljudi ipak samo brine svoje brige, vole sebe, žive za sebe. Prava zloća rijetka je.
Sjećajući se toga, Marija se opet žalila da nije bila mudrija s ocem svojega sina. Bio je gorljiv, pametan mlad znanstvenik sve što je njoj nedostajalo obilovao je Igor. No, on je želio karijeru, ona obitelj. Kad mu je ponuđena pozicija vani, pristao je bez razmišljanja, iako joj je tjedan prije toga zaprosio ruku.
Pričekajmo par godina. Nije problem.
Igore, ja nemam vremena čekati. Čekamo dijete.
Vidjela je kako mu lice pada – tu je bio kraj.
Treba li baš sad sve to? Ne može odgoditi? Igor je nervozno hodao, izbjegavajući gledati Mariju.
Ne može. Ali ne brini. Ja ću sama riješiti. Sretan put!
Više ga nije vidjela.
Prekrasan Petar rodio se mjesec dana nakon majčine smrti. Srčani udar zatekao ju je na poslu, previše su se trudili i najbolji kolege liječnici da joj pomognu, ali bezuspješno. Marija ju je ispratila, ne dopuštajući si suzu.
Kasnije, mama. Kad Petar dođe na svijet, plakat ću.
Nije našla vremena ni kasnije, jer je sin bio slab, boležljiv, Marija stalno u poslu. Strojno je živjela: pranje, kuhanje, šetnja, hranjenje i tako iz dana u dan. Otišla je s fakulteta, ne podnoseći šaptanje i dvostruke poglede.
Oprosti, mama, preosjetljiva sam. Ne mogu… šaputala je slici na zidu. Zar sam pogriješila što sam ga rodila? Što ga nisam prisilila na brak? Možda bi me onda drukčije gledali… Ali ti bi rekla da ima i gorih stvari. Idem naprijed, mama. Trudim se, ali zasad ne ide…
Čim je dobila mjesto u vrtiću, upisala je Petra. Prva godina bila je najteža. Sin je stalno bio bolestan, bez nade za bolji posao, poslala je manje prijava za poslove, radila je navečer kao čistačica u obližnjem salonu i sanjala poneki bolji život.
Sve te uspomene vrtile su joj se u glavi dok je skupljala Petra iz vrtića. Otišla je u ljekarnu pa kući. Otključavajući vrata, zatekla je susjedu:
Bok, Anđela!
Bok! Opet bolestan? klimnula je prema Petru.
Aha. Već drugi put ovaj mjesec.
Znaš što, probaj pronaći dadilju? Kažeš da sad ipak više zarađuješ?
Još uvijek ne toliko. Marija je uzdahnula i pogurnula sina prema predsoblju.
Skupi su to sad dadilje, treba imati i za njih. A šteta što nemaš baku.
Šteta. Idem, Anđela.
Petar je zaspao, a ona zadubljena u oglase razmišljala što dalje. Tada je čula tiho kucanje, gotovo nečujno. Otvorila je vrata, a na pragu stajala je starica, Mirta, iz susjednog ulaza. Poznavala ju je tek toliko što bi se pozdravile.
Dobar dan, Marija! Mogu ući?
Naravno, izvolite.
Mirta je odlučno ušla i, izuvši cipele, sjela na stolac, sklopila ruke i ozbiljno pitala:
Treba ti baka na sat?
Kako?
Baka na sat, s djetetom dok tebe nema ili je bolestan. Jesam li u pravu?
Da, ali otkud vam…?
Vidjela sam danas Anđelu, ona mi reče.
A vi?…
Ako želiš, pitaj što te zanima. Ti bi meni povjerila dijete, to je ozbiljna stvar. Hoćeš, mogu ti i sama o sebi reći.
Marija joj skuha čaj i podigne tanjurić keksa, sjedne nasuprot.
I tako je Mirta krenula. Rođena u Zagrebu, odrasla u radničkoj obitelji, cijeli život radila u pogonu, udala se, dvoje sinova, koji su odrasli, otišli živjeti diljem Hrvatske. Unuke jedva viđa, jer i njihove majke imaju svoje roditelje i pomoć, Mirta je ostala sama.
Imam četvero unučadi, ali ni jedan mi nije blizu. Oni imaju sve, a ja nisam imala vremena za svoju djecu ni za unuke. Sad stalno gledam klince po dvorištu i srce me boli. Nisam ni razmišljala o dadilji do danas, Anđela mi rekla, pa evo došla pitati. Možda ja tebite i dobro dođem, a meni bolje. Razmisli, ne žurim.
Marija je ostala zbunjena, ali je znala: treba joj pomoć. Te noći nije spavala, brinula se, nisu povjerenja odluke, ali ujutro je nazvala Mirta:
Gospođo Mirta, prihvaćam.
I tako je započelo njihovo surađivanje. Upravo tako je Mirta nazivala to.
Pomažemo jedna drugoj, oboje radimo. Ti možeš biti mirna, a ja imam dopunu mirovini.
Djeca vas pomažu?
Ah, pomažu, ali samo kad baš mora. Imaju svojih briga i troškova. Još dok mogu hodati i rukama raditi, zarađujem i sama.
Ispočetka je Marija bojažljivo promatrala kako Mirta brine za Petra, ali čim je sin prvi dan potrčao k njoj u zagrljaj, znala je da je napravila dobar izbor.
Što ti je sinek, loše ti je? Mirta mu je stavljala ruku na čelo i mazila ga. Sad ćemo mi čaj s malinama i pričicu dugu, da lakše zaspiš, i sve će proći.
Nemam maline…
Ja sam donijela. Od kuda bi stigla, kad nisi stigla ni dignuti glavu? Ajde, idi ti na posao, a mi ćemo ovdje.
Kroz par mjeseci, Petar je naučio slova, pa ju je Marija začuđeno gledala.
Ima samo pet, a već čita!
Dobar ti je mali, bistar i pametan. Ja bih ga upisala u šahovski klub. Ja ću ga voditi.
Uskoro je Petar plivao i igrao šah, a Marija se sve češće družila s Anđelom.
Da nije Mirte, ne bih mogla ovo sve. Hvala, Anđela!
Meni zahvali kad mi Mirta čuva moju Luciju! šalila se Anđela.
Vreme je prolazilo, Petar je krenuo u školu, Mirte je trebalo sve manje, ali već je bila dio obitelji.
Marija, zapelekali ste ovdje malo predugo rekao je jednoga dana šef, Petar.
S vašim obrazovanjem možete i više. Tvrtka će vas poslati na prekvalifikaciju.
I tako je, malo po malo, život postajao lakši, financijski sigurniji.
Vidiš, dobro je, Marija! veselo je govorila Mirta. I stvarno, bilo je razdoblja kad je sve išlo naprijed.
Zato, kad je Mirta nestala, Marija je panično tražila bilo kakav trag.
Anđela, gdje može biti? Djeci nije javila, ja nisam rod…
Nazvala si bolnicu?
Sve. Kažu niste rodbina, ne daju podatke.
Djeca?
Ništa, ne znaju, ne dolaze.
Marija je obišla bolnice, tražila ovdje i ondje, potrošila tjedan dana. Našla je u Kliničkoj, bez dokumenata, tek treći dan se probudila, nije ništa pamtila.
Marija je sjela pokraj Mirte, bijaše sitna kao ptičica:
Kako ste?
A tko si ti?
Ja sam Marija. Bit će sve u redu, doći će sjećanje.
Djeca Mirte nisu dolazila. Nazvali su: Nemamo vremena.
Lijepo govoraše Brankica: svak gleda sebe. Ali barem smo mi ovdje, zajedno.
Kad su Mirtu otpustili, Marija ju je povela kući.
Petre, baka Mirta se još svega ne sjeća. Zovi je kao i prije, i pazi da je mirna.
Znači, sad živi kod nas?
Da.
To je u redu.
Sad je Petar vodio računa o Mirtu: nameštao joj ručak, sjedio s njom.
Daj da napišem zadaću, a onda ćemo šah igrati, može?
Mirta je Petra zvala unukom, Mariju kćeri i njoj je to bilo draže nego išta. Žena koja je mogla biti svraćena samo susjeda sada joj je bila obitelj.
Sin Mirte došao je pola godine kasnije. Marija je žurila kući, Petar je slavio rođendan. Kad je dolazila zgradi, zaustavio ju je nepoznat muškarac.
Vi ste Marija?
Da.
Ja sam Dario, sin Mirte.
Pa naravno, želite doći do majke? Trebali ste već doći.
Ja… bio sam zauzet… mucao je, a Marija ga je odmjeravala.
Ne sudim ljude. Od vaše majke meni ne treba ništa.
Ne, želim da bude opet kod mene…
Da ste htjeli, bili bi prije tu. Sad je ovdje sretna, možda vas ni ne prepozna. Dođite, ali je ne dirajte.
Pavle je otvorio vrata:
Kakva fina kutija!
Torata je još bolja. Sretan rođendan! Petre, ovo je Dario, sin bake Mirte.
Mirta ga nije prepoznala; Dario je gledao svoju majku, sitnu sjenku nekadašnje žene koju je poznavao. Oproštaj je bio tih.
Hoće li nas prepoznati?
Ne znam. Ali ovdje je mirna.
Smijemo dolaziti?
Naravno. To je vaša mama.
Marija je gledala Darija dok je odlazio i znala: možda ga više nikad ne vidi.
Petre, stavi vodu za čaj! Slavimo!
Mama, smije li baka kolač?
Mora, najveći komad! Kako bi ona rekla da zasladimo!
Tako je! I nama neće štetiti.
Marija je okrenula ključ i otišla na kuhinju, u srcu mirna jer znala je obitelj je ono gdje se srce skloni.
