A sad ću mužu nazvati!
U bilo kojoj drugoj situaciji, Maja nikada ne bi ni pomislila nazvati bivšeg muža.
Nisu se vidjeli gotovo dvije godine. Nije očekivala da bi joj se Ivan obradovao na telefonu. Ali sada nije imala drugu opciju.
Samo je Ivan mogao pomoći. Oduvijek je znao riješiti svaku nevolju i problem. Barem je Maja to vjerovala, nadajući se da će, iz stare navike, ponovno biti uz nju.
Bacila je još jedan pogled na podsmješljivu staricu baš, baba, a ne baka ili starica, kako bi možda bilo pristojnije pa otvorila torbicu, izvadila mobitel, i u imeniku pronašla Ivanov broj.
Već dvije godine planirala ga je izbrisati, ali svaki put kad bi bila spremna, nešto bi ju zaustavilo.
Valjda je slutila, možda još uvijek negdje duboko, da bi joj taj broj mogao jednom zatrebati.
I, eto pokazalo se da je bila u pravu.
Još jednom je pogledala staricu koja je sad već namjerno zadirkivala, pa stisnula Pozovi.
*****
– Znači, ti ipak nećeš sa mnom? pitala je Maja Ivana, gledajući ga kao da ju upravo izdaje, iako je zapravo ona mučila odluku ostati ili otići.
– Majo, zajedno smo kupili parcelu, trebamo početi graditi kuću. Kakva strana zemlja, što nam to treba? Ivan ju je gledao ozbiljno.
– Treba nam novi početak. Sve sam ti objasnila, nema smisla ponovno.
Ivan je duboko uzdahnuo i odmahnuo glavom: – Majo, zar stvarno misliš da je drugdje život bolji? Sve je to isto. Odrastaš misleći da je negdje bajka, a na kraju vidiš nigdje nema zlatnih brda.
– Oduvijek sam maštala o životu vani odgovorila je Maja. Sjećaš se kad me tata prvi put vodio u inozemstvo, napravila sam mu scenu već u zračnoj luci od nesreće koliko sam htjela ostati. Od djetinjstva tragam za svojom pričom.
– Razumijem
– I sad kad mi se napokon pružila prilika, ti mi želiš stati na put?
– Ne želim ništa pokvariti, samo ne želim otići. Ovdje se osjećam doma, imam svoj mali posao još ne donosi velike novce, ali nadam se da hoće. Tvoj san nije moj, jednostavno je.
– Ti imaš posao ovdje, a ja život tamo! povisila je Maja ton, pokazujući kroz prozor na zapad Tamo gdje sam dobila priliku! Plaća triput veća, mogućnosti neusporedive! Zar to ne vidiš, Ivane?!
Cijeli taj dan su se Ivan i Maja prepirali, ali ništa nisu riješili. Svako je ostao pri svome.
Razloga za razvod baš i nije bilo, ali Maja ga je ipak zamolila da dođe s njom u matični ured da podnesu zahtjev.
Ušokirani su bili svi i njena mama (oca više nije bilo), i Ivanovi roditelji.
Čak su se i prijatelji pitali što se događa svi su mislili da su ljubav za cijeli život. Do zadnjeg daha.
– Maja! Jesi li sigurna? pitala je prijateljica. Gdje ćeš naći nekoga poput Ivana? On te voli, išao bi na kraj svijeta zbog tebe.
– Sve su to puste riječi kiselo se nasmijala Maja. Da me stvarno volio, pošao bi bez razmišljanja. Ne bi me ostavio u tome sama.
– Ma, nije to lako, seliti u nepoznato Ivan ima posao tu, roditelje, život.
– Neka onda živi s roditeljima. Moji su snovi drugdje.
I tako, kad je jednom odlučila, Maja se ubrzo nakon razvoda preselila u Austriju, gdje su joj obećali dobru plaću, vezani posao u struci i pomoć oko državljanstva. Bio je to njezin san. Bila je spremna žrtvovati sve.
Ali, kako kažu, Svugdje je lijepo, ali doma je najljepše. Nakon godine i pol vratila se natrag.
Nije se snašla. Stranci su bili još gori nego naši.
Zbog zlobe jedne kolegice izgubila je posao za koji je ostavila Ivana, prijatelje, obitelj, pa i mamu.
Ta cura ju je podmetnula, posao je propao, a kad je Maja pokušala objasniti, nitko joj nije vjerovao.
Nigdje gosta ne vole kao svog.
Jedva se oporavila. Ni mislila odustati nije.
Dvanaest sati dnevno dijelila je letke po bečkoj zimi, nadajući se da će ostvariti državljanstvo za bolji posao.
Na kraju nije uspjela shvatila je koliko je pogriješila. Najviše ju je boljelo što je iznevjerila Ivana.
On ništa nije bio kriv a ona je sve izgubila zbog svojih snova. Koja sam ja budala, s prezirom je mislila o sebi.
Nije ju više veselilo apsolutno ništa – ni lijepa odjeća, ni izlasci, ni fina hrana. Samo je željela doma, u Hrvatsku.
Došla je prvo k mami, bila nekoliko dana, ali trebala je odmak, pa je otišla kod bake u selo, u srcu Like, gdje je provela vremena skupljajući snagu.
Odmorila se i nastavila dalje.
Vratila se u Zagreb, ali na stari posao nije željela natrag. Niti u struci nije više vidjela smisla za sebe.
Probravši oglase, odlučila je okušati sreću kao agentica za nekretnine.
Ubrzo je prošla razgovor, dobro odradila probni rok i počela raditi u pravoj, ozbiljnoj agenciji.
Život joj se polako vraćao u normalu.
Maja je često mislila na Ivana, ali ga nije zvala nije mogla vjerovati da bi joj oprostio.
S bivšim prijateljima također više nije bila u kontaktu. Sve i svakoga je izgubila zbog vlastitih odluka i sad je morala ispočetka.
*****
Jednom prilikom dobila je zadatak prodati parcelu s kućom u selu četrdesetak kilometara od Zagreba.
Cijelo ljeto nije mogla pronaći pravog kupca.
A onda su se pojavili stariji bračni par Jakov i Marija želeći pobjeći iz grada na mir.
Razumljivo. Svatko teži da pronađe svoj mir pod suncem.
Došli su svojim autom, pa je Maja krenula s njima nije imalo smisla naručivati taksi.
Kad su sišli u selo, odlučili su prošetati do parcele i uživati u svežem zraku i pogledu na planinske obronke.
Od prvog trena vidjela je da su ozbiljni i pažljivi u odabiru i to je odlično.
Nekretnine su sve skuplje, čovjek pazi svaki euro.
Kad su došli na željenu ulicu, naglo ih je preplašio veliki pas iz susjednog dvorišta. Nije zalajao, samo je promolio glavu kroz kapsu, pomno ih promatrajući.
A kad je pogledao Maju, obliznuo se i veselio mašući repom.
Bračni par se smirio, a Maja mu se nasmijala, otišla do kapije i mazila ga po glavi da pokaže klijentima da su u ovom selu čak i psi dobri. Što bi tek ljudi bili.
Kupci su više od sat vremena razgledavali parcelu i kuću, sve ispitali i komentirali, a Maja im je strpljivo objašnjavala prednosti i iskreno navela i mane kuća ipak nije nova.
– I? Što kažete? upitala ih je na kraju. Sviđa li vam se?
– Sviđa nam se, ali ipak ćemo prespavati uzvratili su.
– Naravno. Ima moj broj, javite se kad odlučite.
U dubini je znala da su to izgovori i teško da će se javiti. Pomislila je: Nema veze, pronaći će se netko drugi.
Krenuli su nazad, a tad je ugledala onu strašnu babu kako, ni pet ni šest, vuče psa na špagu do betonskog stupa i privezuje ga.
Pas ni lavež ni cviljenje ništa. Samo oči, pune tuge i mudrosti, kao da zna što će se dogoditi.
Došavši do križanja, Maja iznenada reče Mariji: – Oprostite, hoćete li mi dati dvije minute? Moram nešto riješiti sa ženom ili neću spavati na miru.
– Naravno, čekat ćemo te.
Maja je brzo dojurila do starice upravo kad je vezala psa.
– Sam si kriv, Reks. Nema te nikakve koristi, tko će čuvati kuću od lopova ako ne laješ gunđala je baba.
– Smijem li pitati, zašto ga ostavljate tako zavezanog? upitala je Maja.
– A što te briga? Ako ti fali, vodi ga doma.
– Pa ne samo mi je žao.
– Nije nikome stalo do njega, ni moje unuke ga ne žele. Ne laje! Samo maše repom. Niti keš pustiti ne možeš takvom psu.
Prepoznala je Maju kao onu koja ga je gladila kroz ogradu.
– Znaš što, vidiš sama, nije pas za ništa. Što ću ga hraniti bez veze i održavati dvorište zbog njega?
– Ali, nećete ga valjda tu ostaviti vezana i sad će pasti kiša srce joj se kidalo na dječjem nepravdom.
U djetinjstvu, dok je kod bake u Lici živjela, pronašla je pravog prijatelja, psa Medu, mješanca pametnog kao čovjek. Osjećao je Maju, bio joj podrška svakim pogledom i šapom, znao kad plače.
Od tada je obožavala pse. Zato sada nije mogla gledati nepravdu i jednostavno otići.
– Pa ćete ga stvarno tu ostaviti, bez obzira na vrijeme?
– Dosta, dijete! Tko si ti? Iz Zagreba si? Ajd’ u Zagreb, mene ne odgajaj. Ostat će tu dok mu ne dođe kraj, a onda ga čeka mali ubod i gotovo.
Maja je zadrhtala: – Kakav ubod? Čekate veterinara zbog eutanazije?
– Da, Stevan naš veterinar iz Ogulina napravit će to za butelju. Rekla sam mu da me ugrizao, i složio se. Samo još red čekam.
Ruke su je svrbjele da vikne, ali već je razmišljala o psu, a ne o babi.
– Maja, ideš li? zazvala ju je Marija. Moramo nazad u grad
Glas joj je podrhtavao od panike. Ako ga oslobodim, čim odem, ova će ga opet vezati. Jedino je rješenje odvesti psa sa sobom. Nemam auto! Klijente zamoliti? Nema smisla. Mama mi ima alergiju, baka je daleko. S posla ne mogu očekivati pomoć Što sada?
– Gospodžo? viknuo je sad i Jakov, nestrpljivo.
– Ne, oprostite. Imam neodgodivih obaveza. Idite vi. Javit ću vam se za konačnu odluku.
Kupci su začuđeno klimnuli glavom i otišli.
Ona je ostala uz Reka, koji ju je pogledao onako osjećajan pas.
– Što ti tu imaš neodgodivo? brajila je baba.
– Tražim da ga odmah oslobodite. Ovako se sa psima ne postupa!
– Ako ga dirneš, zvat ću sina, Samira. On spava nakon noćne cirmonije. Znaš kako zna biti žestok prijetila je baba.
– Onda ću nazvati muža! izbrbljala je Maja prvu glupost koja joj je pala na pamet.
Baba se nasmijala. – Imaš i muža? Jadnik. Njega će moj Samir naučiti pameti. Samo ti zovi. Ovo je moj pas i ja odlučujem.
U bilo kojoj drugoj situaciji, Maja ne bi ni pomislila pozvati bivšeg muža. Nisu se čuli dvije godine. Zar da bude sretna njezinom pozivu?
Ali sada nije imala izbora. Samo Ivan je mogao pomoći.
Još jednom je pogledala babetinu kako ju podrugljivo promatra, i stisnula Pozovi.
Samo se javi samo se javi molila je Maja u sebi.
– Halo?
– Ivan? Ja sam Maja. Jesi me prepoznao?
– Baš iznenađenje. Naravno da jesam. Što se događa?
Nije odmah odgovorila. Zakočila ju je tuga jer je čula njegov poznati glas još uvijek drag.
– Majo, tebi je nešto? Glas ti drhti sjecam se, tako pričaš kad si zabrinuta.
Ukratko mu je objasnila što se događa, spomenula da psa neće lako odvesti mora ga doslovno spasiti.
– Čekaj me. Pošalji mi lokaciju da ne lutam.
Ivan je stigao za dvadesetak minuta, očito divljao po cesti. No za pravu ženu, što ne bi učinio!
Baba je već krenula buditi sina da sredi nepoznate goste.
Ivan i Maja nisu ni imali vremena za pogled više. Tek što je Ivan izašao iz auta, u kući je nastao lom.
– Samir, pa što to radiš! Ja sam ti majka! derala se baba.
Ivan je s lakoćom odvezao Reka. Pas ga je gledao očima punim povjerenja i veseo uskočio u auto.
– Uđi u auto, šapnuo je Ivan, a Maja ga poslušala.
U kući je još trajala galama, a dok su baš krenuli, baba je istrčala do susjede, ne pogledavši prema cesti. Za njom je izašao njezin sin, mršav i iscrpljen.
Ivan bi ga jednim pogledom sredio ali nema smisla praviti nered. Tko će zvati policiju radi seoskog psa?
Na kraju je Samir slegnuo ramenima i vratio se unutra, a Ivan, ne čekajući dalje, pritisnuo gas.
*****
– Pa ti stvarno imaš novu kuću? iznenadila se Maja kada su stigli.
– Imam. San mi je bio sagraditi svoj dom. I ostvario sam ga.
Dok su razgovarali, Reko je sretan jurcao dvorištem, mirisao, mahao repom. Dobar pas! Ne za čuvanje, nego za dušu. I takvi psi trebaju kući, zar ne?
– Dugo si natrag? Čuo sam iz priče drugih da si se vratila, ali nisam se nadao da ćeš mi prva nazvati.
– Ne znam zašto bih ipak više nismo nitko i ništa.
– Ma, nismo? Volimo se nitko nije ušao u moj život otkad si ti otišla.
– Ne govori
– Zašto ne? Još te volim. A što s Rekom?
Promijenio je temu jer je osjetio da njoj nije lako.
– Razumijem da nije bilo u planu dovesti psa. Nisi me očekivala vidjeti, valjda nije ni trebao ostati ovdje.
– Neka ostane nasmijao se Ivan. Treba mi pravi prijatelj pogotovo sada kad si se vratila, a on je divan. Samo ga treba nahraniti, jer sigurno nije bio razmažen.
Zahvaljujući Maji, Reko je pronašao novi dom i novog gospodara.
Ivan mu je odmah legao na srce dobar čovjek, a ni ona nije loša.
Kako to da nisu zajedno? pitao se Reko, promatrajući ih s ljubazne daljine.
Ivan je bio sretan što se Maja vratila doma svojoj domovini. Sada su često komunicirali, povremeno bi se i družili.
Maja bi navraćala k njemu s poslasticama za Reka, ali i da vidi bivšeg muža.
Jer koliko god se trudila ugasiti osjećaje, nije u tome uspjela. Dapače, rasplamsali su se jače nego prije.
Pol godine kasnije, Ivan je skupio hrabrosti i ponovno joj ponudio brak nije očekivao puno, ali možda
Maja se nasmiješila, gledajući kako nespretno pokušava kleknuti, stiskajući prsten. Ovaj put je pristala: – Da!
Reko ih je pogledavao s dvorišta, ovoga puta mašući repom još jače: E, ovo je već nešto Znao sam ja! Ljudi su ponekad zaista čudni.
Tako je to. Sada još samo nedostaje dvoje djece i mačka za punu sreću! A nešto mi govori da s time neće imati problema. Bit će im lijepo doma!
