Vatrena i vesela Marica još je kao djevojčica dobila nadimak Sunčeko. Odmalena je bila energična, razigrana i stalno nasmijana, teško ju je bilo ne primijetiti.
Odrastala je okružena ljubavlju roditelja, baka i djedova, dobivala pažnju i brigu na svakom koraku. Zato sada, i odrasla, lako i prirodno drugima daje toplinu i dobru energiju.
Kako je rasla, njezina mladenačka vedrina nije ju napuštala. U školu je išla s oduševljenjem, ležerno je pomagala roditeljima po kući, a hirovita i tvrdoglava nikada nije znala biti.
– Gledam unuku, nije ona neka velika ljepotica zamišljeno će baka Anđa jednom ali pogleda odvojiti ne mogu. Kosa joj kao med, oči stalno sjaje, a kakav karakter Da je barem svaka takva.
– Pravi karakter ima naša Marica, složila se njezina majka Vesna, i bolje da nije velika ljepotica, manje će zavidnika biti.
Baka će opet: – Ma zavidnika vjerojatno ipak neće manjkati, nego se bojim da će biti i onih koji bi se htjeli ugrijati na njezinoj toplini, ili što je još gore, ugasiti njen plamen.
Vesna je šutjela, ali znala je da joj je kći ne samo vedra i privlačna, već i britka na jeziku nikad ne bi započela svađu, ali bi uvijek znala stati u svoju obranu ako ju se povrijedi. I to iz osjećaja pravde i dostojanstva.
Marica je bila omiljena u društvu, prijatelji bi joj dolazili doma u grupama. Roditeljima je ponekad bilo naporno sve nahraniti i ugostiti u malome stanu, no srce im je bilo puno jer su ljudi, djeca i mladi, gravitirali uz njihovu kćer.
S vremenom su dečki počeli odmjeravati tu crvenokosu smijalicu s rupicama na obrazima, vodili je na spojeve, poklanjali cvijeće i pokušavali ukrasti poljubac sa njezinih nasmijanih usana. Ipak, nijedan nije uspio dotaknuti njezinu dušu. Uvijek bi se nasmijala i uz šalu otresla bahate ili bezobrazne. S njima je bila prijateljica, ali srce joj je i dalje bilo slobodno.
Ali onda je ljubav ipak nadošla. Nije ni nalikovao na njezine prijašnje udvarače možda je baš zato i upala u zamku mladog Marka, kao ptica u mrežu.
Marica je studirala na Filozofskom fakultetu, željela postati profesorica engleskog i talijanskog. Marka je upoznala na velikom studentskom događanju on je već bio završio fakultet, bio je na poslijediplomskom studiju i radio u dobro stojećoj tvrtki u Zagrebu.
Kad je počeo razgovarati s Maricom, ona nije pomislila na stid. Takvih je prošlo već mnogo šarmantnih, duhovitih mladića. No što su više razgovarali, to je postajalo jasnije da je drugačiji od njih svih.
Marko je govorio smireno, zanimljivo, mogao je voditi razgovor o svemu knjigama, glazbi, umjetnosti, politici a uvijek jednostavno, s istinskom radoznalošću za mišljenja sugovornika.
– Hajdemo si prijeći na ti? predloži Marko. Već sat vremena brbljamo bez prestanka, a još smo službeni.
– Hajde, zasmije se Marica. Svidio joj se taj lijep, pristojan i nimalo dosadan mladić. Unutra se čak pojavila neka nova, čudna emocija, koju nikad prije nije osjetila.
– Oči su ti izgubiš se u njima šapne Marko. Nikad nisam takve vidio. A ovako se smiješiš da mi toplina prođe cijelim tijelom. Nemoj mi zamjeriti na iskrenosti.
– Ništa zato, blago zarumenjena odgovori Marica i pomisli da su mu riječi zapravo jako ugodne.
Iznenadila je samu sebe. Uvijek je bila slobodna i brza na jeziku, ali sada ju je iznenada obuzeo stid, noge su joj klecale. Na sebe se naljutila i potajice uštipnula, samo što Marko to nije propustio primijetiti.
– Pa što si se uštipnula? šapnuo je zabrinuto. Sigurno boli.
Ta je situacija Marici postala smiješna, pa se oboje nasmiju, a ljudi oko njih pogledavaju u paru, neki čak i okrenu glavu kao da im ne žele smetati. Jasno se vidjelo tu se događa nešto posebno, djevojci sjaje oči, mladić ne može odvojiti pogled.
Počeli su se viđati. Marica je doznala da Marko dolazi iz dobre zagrebačke obitelji, roditelji su imućni, kupili su mu stan. Prije je Marica mislila da su takvi dečki arogantni i uvjereni da im svi nešto duguju a osjećaja da su nesposobni za duboku ljubav.
No, Marko je bio jednostavan, nježan, nikad napadan, s njim je bilo zanimljivo, mogao je satima slušati o svemu, nikad ne podcjenjujući Maricu.
– Nikad mi se nije dogodilo, šapne Marko jednom da te vidim svaki dan a već mi fališ kad se pozdravimo.
– I meni isto, pocrvenjela je Marica.
Marko ju upozna s roditeljima. Otac rjeđe doma, službeni putovi, ali i kratka posjeta je bila dovoljna da odobri sinov izbor. Njegova mama, gospođa Suzana, bila je oduševljena.
Ta cura je pravo čudo, rekla je. Zamislila ne bi da takve još postoje, mila, iskrena, nije klasična ljepotica a lice joj se samo gleda. Voljela bih sate provesti slušajući zvonki glas.
– Ni ja nisam znao kakvo sam blago pronašao, prizna Marko kao šarena ptica, s njom je sve svjetlije i toplije.
– Osamnaest napunila? pita Suzana sumnjičavo.
– Je, uskoro puni dvadeset, odgovori Marko.
– Pa što čekaš? vikne mama. Ako je ne zaprosiš, brzo će ju netko drugi preoteti.
– Vijek ste mi govorili da ne žurim s brakom, iznenadi se Marko.
– E zato! Jer oko tebe uvijek vrludaju one što traže samo stan i sigurnost pa poslije bude kasno za žaljenje. Ova tvoja Marica nije takva. Dobra je, vesela, iskrena, sigurno će biti odlična žena. Ne čekaj!
Marica nije ni sanjala da će se udati već kao studentica ali, čim ju Marko zaprosio, pristala je. Bila je sigurna da će roditelji odobrati. Oni su Marka upoznali, hvalili ga, a i obje bake su jednoglasno rekle da je dobro dijete. Ali, nakon Maricine objave o zarukama, za stolom je zavladala tišina.
– Kćeri, možda ipak ne bi trebala žuriti? šapne Vesna. Veze se sviđale, ali nije očekivala da će prva ljubav odmah značiti i brak.
– Mama, uskoro imam dvadeset! Ti si u tim godinama mene rodila.
– Znam, ali zastala je Vesna. Nelagodan osjećaj joj se uvukao u srce.
Baka je tiho klimnula glavom znala je da je zaljubljenoj unuci besmisleno proturječiti. Mlada srca ionako slabo slušaju razum.
Otac nije prigovarao. Nije mu bilo u naravi nametati svoje mišljenje pa ga nije ni kćeri. Samo je zagrlio, pomilovao crvene uvojke i obećao pomoći kad god zatreba.
Marica je osjećala da roditelji ne žele da se prebrzo odvoji od njih, ali ipak bila je toliko sretna. Prijateljici Ivi se pohvalila, ali i ona je bila sumnjičava.
– Tvoj Marko je frajer, dobar, voli te, ali tek si ga upoznala.
– Znam ga super! veselo će Marica.
– Znaš? Pa zajedno ste koliko? uzvratila je Iva što ako je škrt?
– Najdarežljiviji na svijetu! smije se Marica, daje mi predivne cvjetove, poklonio divan prsten, kaže, bolje mi je voditi kućni budžet jer bi sve istrošio na poklone za mene.
– Hm zamišljena Iva, a što ako ima opaku mamu?
– Suzana je super, odmah me zavoljela, baš mi je gurala Marka da me zaprosi, zadovoljno će Marica.
– Možda možda pije? Iva ne odustaje.
– Ni kapi, ne puši!
– Neuredan? Ostavlja čarape posvuda? pokušava još Iva.
Sad se Marica već smije iz srca Marko je uvijek uredan, kod roditelja je uvijek čisto, a i u stanu u kojem će zajedno živjeti uvijek tip-top.
– Onda, sretno ti bilo! Iva će na kraju i zagrli prijateljicu.
Vjenčanje su napravili u krugu obitelji. Roditelji su bili spremni i na pravo slavlje, ali mladi su odlučili ostaviti pare sa strane bolje pametno potrošiti.
– Ljeti idemo na put, rekao je Marko, ja ću imati godišnji, a ti praznike. Sad ćemo uživati u bračnom životu.
– Slažem se, smije se Marica svojoj prepoznatljivoj toploj osmijehom.
Marko nije mogao skinuti pogled s nje i nije slutio da će mu s vremenom sve rjeđe s njezinog lica obasjavati onaj sjaj.
Marica je znala da brak i suživot nisu lagani, ali nije očekivala prve zamjerke već drugi dan nakon svadbe.
– Marice, nekako ti neuredno kuhaš posvuda mrkva, cikla prigovori Marko.
– Pa radim juhu od cikle i mrkve, samo da završim, sve ću pospremiti
– Dok ti završavaš, bit će kaos, promrmlja Marko i uzme krpu i metlu.
Ubrzo je krenulo Marko bi stalno nešto čistio, brisao, prigovarao. I ovako, i onako.
Ujutro je Marica skuvala kavu, narezala sir, šunku za doručak.
– Razlila si kavu po stolu! Nemam vremena čistiti svakog jutra, gunđao je Marko.
– Sjedni i jedi, obrisat ću nakon.
Ona u žurbi popije kavu i ode, ali Marko je pomno gledao.
– Hoćeš li oprati šalice?
– Ako stignem prije faksa, ako ne, navečer. Ili operi ti!
Još jedan pogled uvrijeđenog Marka. Njegova mama nikad, ni u ludilu, ne bi tako ostavila kuhinju.
Jednom, uz večeru, Marica predloži vikend u prirodi, a Marko, ne odmičući se od tanjura, kaže:
– Možda bi bolje bilo da napravimo generalno spremanje?
– Treba li nam? upita Marica iskreno, kad se redovito čisti, nema potrebe za velikim generalnim.
– To bi bilo tako kad bi redovito čistila pecne on.
Marica je redovito brisala prozore, sprava, usisavala, prala pod. Nije voljela sate i sate provoditi u čišćenju, život je kratak!
– Dvaput godišnje generalno? šokirano je ponovio Marko.
– Dragi, ako želiš baš sve pod konac, trebali bismo kupiti stroj za pranje prozora. I malu perilicu suđa, još imamo eura od svadbe.
– Možda ti treba i robotski usisavač?! vikne Marko.
Poslije sve to ispriča majci. Suzana slaže glavom i pozove Maricu na čaj, pa krene pričati kako je ona nekad u selu prala ruke na bunaru, prala rublje na ruke. Kod grada joj je, kaže, svaka briga oko doma bila radost
Marici postane teško. Osjećaj krivnje, što ne osjeća radost u svakom brisanju prašine.
Sad je suprug stalno zove neredovita, uz smiješak je grli, a prstom zadovoljno ukazuje na prašinu koju Marica niti ne vidi.
Nekad je vikend bio za izlet, sad samo čisti sve do iscrpljenosti.
San je sanjala kako Marko i njegova mama traže prašinu posebnim uređajem. Više nije muža čekala s radošću, nego sa strepnjom.
– Jesi li čistila luster? pita Marko.
Za Maricin rođendan Marko napravi iznenađenje sve njezine prijateljice pozove, čak njegova mama ispeče kolač. No odmah poslije: – Tko nije oprao WC? kritizira je.
– Oprala jesam! Marica u sebi proklinje iznenađenje.
– Slabo, to je prljavo, infekcija, zar ne razumiješ?
Ponekad popusti, ponekad mu odbrusi. Sve češće je htjela samo jedan dan bez Marka da u slobodi diše.
Zašto ga nije ostavila? Pa nije bio pijanac ni nasilnik, nije psovao, samo je volio red.
No, Marko uskoro počne zamjerati i druge stvari: tvrdi da želi natrag osmijeh na njezinu licu, da su joj oči izgubile sjaj.
Jednom je otišao na službeni put, a mami Vesni nije dalo mira pa došla kći posjetiti. Dočeka je Marica s krpom u ruci
– Sjedni, kćeri, popijmo zajedno čaj, molila je Vesna.
– Ti pij, mama, moram još brisati. Prljavo nam je, oprosti.
– Prljavo? Zar ne vidiš kako blista? Samo što ti oči više ne sjaje. Što se dogodilo, sunce moje?
Marica sjede, krpa joj ostane u ruci, i sve ispriča mami.
Vesna ju je tiho saslušala, bez riječi. Gledala je nekoć sjajno dijete kako je postalo zatamnjena, potrošena žena.
– Zašto nisi prije pričala? upita je najnježnije.
– I bolje da nisi, tužno se nasmije Marica i što bi pomogla? Ja sam neredna, Marko mi stalno to govori.
– Tvoj Marko je blesan! uzvikne Vesna i ode razmišljati kako pomoći kćeri.
Marica je zagrlila, poljubila mamu, šapnula joj Hvala.
– Za što hvala, maco? upitala Vesna.
– Što si slušala i nisi me osudila, s osmijehom Marica reče, i činilo joj se kao da je barem malo lakše.
Vesna sve ispriča suprugu. On je planuo.
– Sutra ujutro vozimo kćer kući! Nema rasprave.
– Nikad nisi silio svoje mišljenje, primijeti Vesna.
– Sad je vrijeme za iznimku, promrmlja on.
Ujutro spakiraju Maricu, dok je Marko još na putu. Ona se koleba, ali drago joj je popustiti roditeljima, znajući da joj žele dobro i izbaviti ju iz zamke mladosti i neiskustva.
Sram ju je pred mužem, ali odluči: nazove ga i kaže da želi razvod.
Oprosti, Marko, ne ide. Nisam ti znala biti dobra žena, a ni sama ne znam biti sretna.
Marko je ostao šokiran. Više puta ju je zvao, molio da se predomisli, nudio perilice, sve samo da se vrati. Bezuspješno.
Na kraju, kad su predali papire za razvod, Marko je zadnji put pokušao uzalud.
Par mjeseci kasnije Maricu je sreo u gradu. Opet su joj oči sjale, smiješila se onim istim osmijehom zbog kojeg je svijet bivao šareniji. Kosa joj se sjajila, opet je bila ona njegova ptica-raduga šarena ptica. Pomislio je načas da sve opet započnu. Ali znao je, izgubio je svoju pticu-zlatokosu zauvijek.
