U školskom dnevniku za ožujak devedeset treće, pokraj mog prezimena pisalo je: plaćeno. Inicijali nisu bili mamini.
Na stranici za ožujak 1993., pored mog prezimena stajalo je: plaćeno. Uz to inicijali ne moji, ne maminini. Imao sam četrnaest godina, stajao sam u redu školske menze držeći zeleni plastični pladanj, na kojem nije bilo ničega.
Svaki dan isto. Juha na šanku mirisala je tako snažno da je želudac zabolio. Pljeskavice s rižom. Kompot od sušenog voća u starim čašama. Sve je to koštalo par kuna, ali ni tih kuna kod nas nije bilo. Mama je šivala kod kuće, krpala tuđe kapute, a novac je dolazio rijetko, na rate, taman dovoljno za kruh i krumpir.
Naučio sam stati u red i onda otići. Kao zaboravio sam novčanik. Kao nisam gladan. Kao ručam kod kuće. Nitko nije pitao, ili su se pravili da ne vide.
Cure iz razreda sjele bi za stolove, lupale žlicama i pričale. Mirjana Radić bi umakala kruh u umak na tanjuru i lizala prste. Krešimira Bačić rezala pljeskavicu na sitne komade, kao u restoranu. A ja bih prolazio kraj njih, pritiščući uz sebe udžbenik iz geografije, trudeći se ne gledati u tuđe tanjure.
U hodniku kraj garderobe bilo je tiho. Sjeo bih na klupu i čekao zvono. U meni bi krulilo, pa bih stavio torbu na koljena da utišam zvuk. Ponekad bih u džepu jakne pronašao jednu karamelu mama bi je ostavila kad bi bilo nešto siće. Jedna karamela za cijeli dan. Cucao bih ju dok ne bi ostao samo oštar komadić šećera.
Ali jednom tjedno, ponekad dvaput, dogodilo bi se nešto drugo. Stajao bih u redu, već se spremao kao obično okrenuti i otići, kada bi blagajnica tiho progovorila, ne gledajući me u oči:
– Za tebe je plaćeno. Uzmi.
Uzeo bih. Stavio pladanj na tračnice šanka, a oni bi mi dodali juhu, i glavno jelo, i čašu kompota. Sjeo bih za krajni stol kraj prozora i jeo polako, jer tko brzo jede, pokazuje koliko je gladan. Prva žlica juhe bi mi opekla nepce. Toplina bi prošla tijelom kao da je grijanje upaljeno iznutra.
Tko je plaćao, nisam znao. Bojao sam se pitati. Mislio sam ako pitam, nestat će čarolija, kao u pričama u kojima ne smiješ pogledati unatrag.
Mama nije pitala ništa. O školskoj menzi nije govorila, kao da joj ta tema zadaje bol za koju nema riječi. Navečer bi sjedila za šivaćom mašinom, žuti svjetlo lampe obasjavalo bi joj ruke i tkaninu, i ništa više. Ja bih radio zadaću u kuhinji, a šutnja je bila naše zajedničko vrijeme. Nismo bili ljuti, nismo bili uvrijeđeni samo smo šutjeli, jer nismo imali snage za riječi.
Danas znam: mama je znala da joj sin ide gladan, ali nije mogla ništa promijeniti. To je bio njezin osobni poraz, iz dana u dan, bez jadanja.
Preminula je 2019., nisam stigao pitati. Htio sam ali nisam stigao. Možda je znala tko plaća. Možda je slutila. Ali nikad nismo o tome progovorili, i ta šutnja ostala je zauvijek.
Prošlo je trideset i tri godine. Ja sam Davor Perković, profesor matematike u istoj školi, imam četrdeset osam godina. Oči mi svijetlosmeđe, s nešto žutih točkica mamine riječi, mamina boja očiju. Oca ne pamtim, otišao je dok nisam ni navršio tri. I pronašao sam onoga tko je plaćao.
***
U veljači 2026., počela je velika obnova školske menze. Prva ozbiljna otkako pamtim. Radnici su skidali staru keramiku, mijenjali cijevi, iznosili staru opremu. Usput su počeli raščišćavati spremište uska soba bez prozora iza kuhinje, gdje se desetljećima slagalo sve što je bilo žao baciti.
Pomagao sam iz navike, ne zato što mi je dužnost. Dvadeset i šest godina radim u ovoj školi; došao sam kao mladac 2000. i ostao. Kabinet za algebru na trećem katu, hrpe bilježnica na stolu, kontrolni svaki četvrtak. Moja je rutina postala školsko zvono; škola je nešto što ne izneveri. Zidovi tu stoje, djeca dolaze. Rujan nova lica. Svibanj maturanti. Navikneš se, kao na vlastiti puls.
Spremište su otvarali polugom. Vrata su bila nabubrena vlage, šarke zahrđale. Smrdjelo je po miševima i starom papiru. Sanduci s posuđem, menu iz sedamdesetih, blokovi računa, role papira za zamatanje. Na podu sloj prašine debeo prst. Stolar Jurica, koji je otvarao vrata, tri puta je kihnuo i rekao: Ovdje sigurno ima mumija faraona. Domarka Tamara Perković, odgovorila mu je: Ma ovdje je gore od mumije, ako dođe inspekcija, gotovi smo.
Stajao sam na pragu i gledao nered. Nešto me vuklo u tu sobu. Možda miris. Poznat: papir, prašina i ona kiselost iz djetinjstva.
Ušao sam. Počeo kopati po polici najbližoj vratima. Kutija sa željeznim pladnjevima zelenim, teškim, izgrebanim. Uzeo sam jedan. Prešao prstom po rubu. Takav pladanj nosio sam 1993.
I među svim tim stvarima debela bilježnica u smeđem uvezu.
Uzeo sam je automatski. Otvorio. Stranice u kvadratićima, sve ispisane rukom. Tinta izblijedjela, ali čitko: stupci s prezimenima, datumima, iznosima. Školska knjigovodstvena bilježnica za ručkove. Deset uzastopnih šk. godina od 1988. do kraja devedesetih.
Listao sam redove, a imena mjeseci kao da prolaze kraj prozora vlaka. Rujan, listopad, studeni. Imena učenika, kvačice, crte. Ništa posebno osim ako ne tražiš nešto.
A ja jesam, samo što to nisam znao.
Ožujak 1993. Stupac sve uredno. Prezimena abecedno: Anić, Barišić, Perković. Kraj mog oznaka: plć. Pokraj sitno tri slova: Z.P.K.
Okrenuo sam list. Travanj. Opet: Perković plć Z.P.K. Svibanj. Isto. Prelistao sam unatrag drugi razred, peti, sedmi. Moje ime nije bilo svaki mjesec, ali se pojavljivalo redovito. I svaki put ista tri slova.
Netko s inicijalima Z.P.K. plaćao je moje ručkove. Nije mama ona ima drukčije inicijale. Nije učitelj u mislima sam prošao po nastavnicima tih godina, nijedan ne odgovara. Nije nikakav fond u našem gradu 1993. tih fondova nije bilo.
Jurica je zavirio u spremište:
Davore, što si zapao tamo? Idemo na ručak.
Eno me, rekao sam.
Ali nisam otišao. Držao sam bilježnicu i osjećao težinu zelenog pladnja iz 1993. na dlanovima njihova hladnoća, praznina, težina.
Zatvorio sam bilježnicu. Prsti su mi drhtali. Dvadeset i šest godina hodao sam ovim hodnicima, a nikad ozbiljno nisam razmišljao o tome tko me zapravo hranio. Odrastao sam, izgubio mamu, nikog nisam imao pitati. A bilježnica je čekala, skrivena u mraku.
Ponio sam je kući.
Navečer, za kuhinjskim stolom, ponovno sam proučavao redove. Uzeo sam čist papir, olovku. Ispisao sve mjesece gdje se pojavilo moje ime. Brojao sam pažljivo redak po redak, kao kad provjeravam test. Skupilo se oko sto dvadeset uplatnica za deset godina. Nije bilo svaki dan. Nekad po tri puta tjedno, nekad svaki dan čitav mjesec. Kao da je netko znao kad nam je teže. U prosincu je uvijek gore mama bi tad imala najviše posla zbog blagdana, ali novac bi došao tek u siječnju. Tada bi moje prezime bilo gotovo svaki dan na popisu.
Z.P.K. Zora? Zlatka? Zdravka? Prezime na K. Nitko mi nije padao na pamet.
Primijetio sam još nešto. Uz moj redak, uvijek još nekoliko s istom oznakom: plć i istim slovima. Galić, Horvat, Jukić. Tri ili četiri imena svake godine. Nekoliko nas je dobivalo ručak na isti način.
Nisam bio sam. Netko je, iz godine u godinu, deset godina zaredom, hranio nekoliko nas istovremeno.
Te noći nisam spavao. Razmišljao sam: kako je moguće hraniti tuđu djecu godinama, a da nitko ne dozna, da ništa ne tražiš zauzvrat?
***
Bivša pedagoginja, Ružica Tomljanović, živjela je odmah u susjedstvu kraj Radićeve, u staroj katnici sa stropovima visokim do nebesa. Više od sedamdeset godina imala je, hodala s štapom, ali brada joj je još uvijek bilo ponosno podignuta, kao da i dalje vodi zbor. Na reveru tamno plave veste zlatna broš u obliku lastavice. Ružica ju je nosila svaki dan otkako znam za sebe. Pitao sam je jednom kaže: Poklon pokojnog muža za dvadesetu godišnjicu. Posljednji poklon. I nikad više nije govorila o tome.
Došao sam joj u subotu ujutro. Nazvao sam prije, objasnio da sam našao staru menzinsku bilježnicu. Ružica je šutjela par sekundi kroz slušalicu. Onda je rekla: Dođi.
Dočekala me s čajem. Šalice porculanske, plave ivice, šećernica, mala žličica. Ružica i u mirovini ima pravila za goste. Spustio sam bilježnicu kraj tanjurića.
Znate li čija je ovo?
Stavila je naočale, otvorila korice, prolistala stranice. Vidio sam kako joj prst prelazi po redovima odozgo prema dolje, uz prezimena. Lice joj se promijenilo; ne odjednom, nego kao da se prisjeća nečeg što je podsvjesno odgurnula.
To su Zorkine bilješke, tiho je rekla.
Zorkine?
Zorica Pavlović Kovač. Radila nam je kao blagajnica u menzi. Od osamdeset druge do 2003. Preko dvadeset godina.
Kimnuo sam. Sjetio sam se ne lica, ali prisutnosti. Niska žena za blagajnom, u bijeloj kuti i marami, smirenog izraza. Probijala je kartice i govorila: Sljedeći. Meni bi rekla nešto drugo.
Ona je plaćala za naše ručkove? upitao sam.
Ružica je skinula naočale. Protrljala nos. Šutjela je, kao da odmjerava koliko toga reći.
Svaki mjesec bi od svoje plaće odvojila nešto. Koliko je mogla. Nekad manje, nekad više ovisilo o mjesecu, cijenama, broju gladnih. Plaćala je za djecu koja nisu mogla platiti. Četvero, petero svake godine.
Od svoje plaće? nisam mogao vjerovati.
Iz svog džepa, potvrdila je Ružica. Popravila je broš, kao da će skliznuti. Slučajno sam otkrila. Godine 1991. došla mi je majka jednog dječaka, Galića, plakajući, pitajući tko pomaže njezinom sinu. Mislila je da je škola. Provjerila sam papire, popričala s kuharicama. Jedna mi je rekla: Pitajte Zorku, ona vodi svoju bilježnicu. Otišla sam do Zorice Pavlović Kovač.
Ružica je šutjela trenutak. Okrenula pogled prema prozoru. Na klupi je ležala siva mačka, debela i spokojna, ravnodušna na svijet.
Nije se opravdavala, nastavila je. Rekla je: Da, plaćam. To je moja stvar. Pitala sam je: zašto? Rekla je: Zato što tako treba. Zamolila me da nikome ne kažem.
Zašto?
Ružica me presjekla pogledom preko naočala.
Rekla mi je točno ovako: Dijete ne smije osjećati dug. Hrana nije milostinja. Nek misli da mu pripada. Pokušavao sam je odgovoriti, uključiti sindikat, prikupiti novac službeno nije htjela. Službeno to su popisi, komisije, dijete zna da je na popisu besplatnih. Nije glupo. Shvatit će, rekla je.
Sjedilo mi je nešto u grlu. Popio sam gutljaj čaja da dođem k sebi.
I pristali ste?
Što sam mogao? raširila je ruke. Zabraniti ženi da poklanja svoje novce? Nitko od djece nije znao. Osim one jedne mame nitko. Obećala sam šutjeti. I šutjela sam trideset i pet godina.
Je li živa? upitao sam.
Je, osamdesetu puni. Sama živi, stara kuća na kraju Potočne, iza autobusnog kolodvora. Muž joj je umro još devedesetih, djece nije imala.
Trebam adresu.
Ružica je šutjela. Vrtila žlicu u ruci.
Davor, ne voli nepozvane. Zovem je za Novu godinu, uvijek isto: Ne moraš, nemoj paziti na mene. Tip ljudi koji daje, ali ne prima. Njoj je zahvala neugoda. Zaista ne razumi zašto.
Trebam adresu, ponovio sam.
Izvukla je rukom stari notes, pronašla stranicu, ispisala ceduljicu. Pružila mi je.
Neka ti ne bude krivo ako te ne pusti unutra. Ne pritišći. Ona je od ratnih vremena. Drukčiji su to ljudi.
Cedulju sam spremio. Popio čaj. Ustao.
Ružice, jeste li vi njoj ikad rekli hvala?
Naslonila se na dovratak. Štap joj je roknuo o pod.
Jednom. Dvije tisuće treće, kad je išla u mirovinu. Rekla sam joj: Zora, hvala ti za sve. Ona je pogledala i rekla: Za šta? Ne znam ni skuhati juhu, jedino znam računati pare. I otišla. Bez torte, bez govora. Dvadeset godina kao da nije ništa.
Izašao sam na stubište. Papirić je pekao iz džepa.
***
Kuća je stajala na kraju Potočne, iza nje polje, prazno, još smrznuto, prošlogodišnja trava. Stara drvena, obloga od dasaka pocrnila od godina. Ograda niska, kapija bez brave. U dvorištu tri jabuke, gole, grane u sivo nebo. Na trijemu dva para gumenih kaljača i metla.
Došao sam nedjeljom popodne. Stajao na kapiji ne usudivši se pokucati. U rukama vrećica s hranom: bijeli kruh, maslac, sir, med, kutija keksa jednostavno.
Sedam koraka od kapije do trijema. Brojao sam ih.
Pokucao sam. Tišina. Iza vrata škripanje koraci u papučama. Glas, tih i promukao.
Tko je?
Davor Perković, iz četrnaeste škole. Profesor matematike.
Pauza. Iza vrata nešto škripne, možda daska.
Nisam vas zvala, rekao je glas.
Znam. Pronašao sam vašu bilježnicu sa starim zapisima. Zorica Pavlović Kovač. U skladištu, pri renovaciji.
Opet tišina. Čuo sam kako sat kuca s druge strane.
Ružica vam je rekla, glas je sada bio tvrd.
Da.
Otiđite. Ne treba zahvaljivati. Nisam to radila zbog toga.
Stajao sam na trijemu. Vjetar je nosio miris vlažne zemlje i trulih listova. U jabukama je grajao šojkaš.
Mogao sam otići. Ona mi je to tražila, i imala je pravo. Pomoć bez imena znači da je tajnost bila dijelom plemenitosti. Tko sam ja da kršim tuđe pravilo?
Ali nisam. Jer trideset i tri godine je predugo za hvala koje nikad nije izrečeno.
Zorice Pavlović Kovač, rekao sam, gledajući oljušteni prag. Stajao sam svaki dan u redu s praznim pladnjem i vi ste mi govorili: Za tebe je plaćeno. Uzmi. Imao sam četrnaest. I deset. I dvanaest. Sjećam se vašeg glasa. Prepoznao sam ga, kroz vrata, nakon trideset tri godine. Nisam znao kome zahvaliti što nisam padao u nesvijest od gladi.
Tišina iza vrata. Šojkaši su zamukli.
Ne tražim zahvalnost, nastavio sam samo vas molim da otvorite vrata.
Prošla je minuta, možda i više. Čuo sam svoje disanje, vjetar i daleko šum autobusa.
Zveknuo je ključ. Vrata su se otvorila.
Zorica Pavlović Kovač bila je sitna, jedva metar i pol visoka, uskih ramena. Tamna marama na glavi, kućni ogrtač cvjetnog uzorka, vesta pletena. Lice naborano, kao pečena jabuka, ali oči bistre, tamne, oprezne. Pogledala me s nepoznatog praga.
Uđi, rekla je. Skini cipele.
Unutra čisto, skoro prazno. Kuhinja, mala sobica, mali hodnik. Tapete s cvjetićima, zidni sat s kukavicom, stol pod platnenim stolnjakom. Na prozoru tegla s muškatlom. Pod čist, bez tepiha. Mirisalo je po travi, možda menta, možda gospina trava.
Spustio sam vrećicu na stol.
Donio sam malo hrane.
Zašto? namrštila se. Imam svega.
Zato što ste mene hranili, pa ja želim vas. Dopustite.
Sjela je na stolicu. Ruke na koljenima, malene, s vidljivim zglobovima, nokti kratki. Nije gledala prema vrećici. Gledala je van, u gole jabuke.
Nisam nikakav junak, rekla je. Nemojte od mene raditi junake. Radila sam što sam mogla. I ja sam nekad bila gladna, pa znam.
Zašutjela je. Sjeo sam nasuprot, na drugu stolicu. Bilježnica mi je bila u torbi, još je nisam vadio.
I vi ste bili gladni kao dijete? pitao sam tiho.
Klimnula je. Najprije šutjela, onda stisnula usne.
Rođena četrdeset osme, nakon rata. Otac se nije vratio s bojišta. Majka radila u tekstilnoj tvornici, nas četvero, ja najstarija. Školska menza je postojala, ali nije bilo novca. Sjedila sam na nastavi brojeći minute do kraja, jer doma smo imali makar krumpir. U školi ništa. Prazan želudac i sram što nisi kao drugi.
Govorila je mirno, bez patetike. Pažljivo, s naporom, ali tiho, onim istim glasom blagajnice.
Kad sam 1982. došla raditi u školu, shvatila sam da se ništa nije promijenilo. Djeca stoje s praznim pladnjevima, gledaju u pod, lažu da nisu gladna. Vidjela sam to svaki dan. Odluka je pala: dok sam tu, nitko neće otići iz menze gladan ako mogu spriječiti.
Plaćali ste za sve?
Za one koje sam primijetila. Koji su lagali da su jeli. Četvero-petero godišnje. Više nisam mogla mala mi je plaća. Ali za njih je bilo. Vodila sam bilježnicu da se ne pogubim. Kome je kad plaćeno, kome još nije. Inače zbrka.
Kako ste birali? pitao sam.
Gledala me ravno. Tamne, mirne oči.
Ne biraš. Vidiš. Dijete koje stoji u redu, pa ode s praznim pladnjem njega ne treba birati. Njega treba nahraniti.
Tad sam shvatio: ona je dio svoje plaće dvanaest godina svakog mjeseca davala za tuđu djecu. Nitko nije znao, nitko nije hvalio. Vodila je bilježnicu zbog reda, ne zbog slave. To je bila knjigovodstvo njezine savjesti.
Zapisi su se našli kod renovacije, rekao sam. Zaboravili ste ih?
Zaboravila kad sam otišla u mirovinu 2003. Imala sam 55, spremala stvari, bilježnica se zagubila u ladici. Mislila sam, koga briga.
Mene briga, rekao sam.
Pogledala me u očima joj iznenađenje. Kao da nije očekivala da itko od te djece odraste i dođe.
Profesor si postao, reče. Znam, Ružica je govorila. Perković se vratio, predaje matematiku. Bila sam sretna. Znači, dobro sam učinila.
Radili smo zajedno tri godine. Od 2000. do 2003. Sjećam vas se za blagajnom. Ali nisam znao da ste vi ona koja…
Zašto bi znao? slegnula je ramenima. Ti si odrastao. Uspio. Radiš. To je dovoljno. Ništa više ne treba.
Ustao sam, izvadio kruh, maslac i sir, pronašao tanjur, jedan nož, izlizana drška. Narezao kruh, namazao maslac, stavio sir. Gurnuo joj pred nos.
Zorice, rekao sam. Deset godina ste me hranili. Neka vas barem jednom ja nahranim.
Gledala je u tanjur, pa u mene. Lice ozbiljno, bez suza i umiljavanja. Nije od onih koji plaču i kad im pokloniš nešto.
Nisam gladna.
Ni ja nisam bio kad ste vi rekli za tebe je plaćeno, pravio sam se sit. Ali znali ste.
Spustila je pogled. Zašutjela. Osjetno je gledala kruh i sir. Onda reče, tiho, istim glasom:
Dobro.
I uzela sendvič.
Sjedili smo u njezinoj kuhinji, sat s kukavicom otkucavao je, martovski dan polako se spremao u suton. Pričao sam joj o školi kakva je danas, kakva su djeca, kakav je bio remont. Pratila je, ponekad kimnula, ponekad pitala: A radi li još Marija? A jesu li dvoranu popravili? A djeca sad jedu svi ili opet samo oni koji plate?
Odgovorio sam da je sada ručak besplatan za niže razrede, za više se plaća, ali ima povlastica.
Eto vidiš, dignula je prst. A što s višima? I dalje ima onih bez pladnja.
Tada sam shvatio: za nju to nije prošlost. Djeca stalno stoje u redu, kakva god vremena bila.
Pred odlazak izvadio sam bilježnicu. Položio je kraj praznog tanjura.
Vaša je.
Zorica ju je uzela. Otvorila. Prstima prešla niz redove nježno, kao da dira nešto krhko. Čitala prezimena. Anić, Barišić, Perković. Galić, Horvat, Jukić.
Sve ih pamtim, rekla je. Anić je završila medicinsku, čuo sam. Barišić je otišao na sjever, Jukić još tu negdje?
Ne znam, rekao sam. Mogu doznati.
Zatvorila ju je. Privukla k sebi objema rukama, kao da je nešto živo.
Ne treba, rekla je. Nisam ju čuvala zbog toga. Navika, da ne pogriješim.
Ali nije je vratila.
Izašao sam. Već je bila noć. Svjetlo sa kolodvora padalo žuto na udaljeni kraj ulice. U mraku, tri siluete jabuka, kao starice što nekog čekaju.
Okrenuo sam se. Stajala je na pragu, mala, u ogrtaču i vesti, stežući smeđu bilježnicu. Svjetlo joj je obasjavalo ramena.
Davore, dođi opet. Ako želiš.
Doći ću, rekao sam. U nedjelju.
***
Dolazio sam svake nedjelje. Isprva bi malo čekala iza vrata, slušajući tko dolazi. Treći put otvorila je čim sam kucnuo.
Donosio sam joj pravi ručak, topao: juhu u termosu, šniclu, prilog. Postavljao stol. Tanjur, žlica, čaša kompota. Kao u školskoj menzi, ali sada sam ja bio s druge strane pulta.
U travnju, kad su jabuke nabujale pupovima a zrak postao blag, Zorica se prvi put nasmiješila. Ispričao sam joj kako su moji petaši napisali bisektrisa s jednim s, a ona se nasmijala, tiho, kao da se odvikla.
Dobar si profesor, rekla je. Znaš raditi s djecom.
Vi ste znali hraniti, odgovorio sam.
Odmahnula je rukom, ali sam po očima znao da joj to znači. Da netko pamti. Da je netko došao. Da deset godina nečije tihe brige nije zgasnulo bez traga.
U svibnju sam doveo Ružicu. Sjedili smo nas troje za stolom, pili čaj iz istih šalica, Ružica pričala kako škola ima brzi internet i djeca rješavaju zadatke na tabletima. Zorica je odmahnula glavom:
Što će im tableti? Pa imaju knjige i bilježnice.
Ružica me pogledala, pogledao sam nju. Oba smo se nasmijala, a Zorica se namrštila, ali nije bila ljuta samo je popravila maramu i dodala:
Vi znate vi ste učeni.
Učeni. Tim riječima zvala je sve s fakultetom. Sama je završila osam razreda i tečaj za knjigovođu. I hranila učene dvadeset godina.
Jedan lipanjski dan, kad su jabuke bacile prve sitne plodove, donio sam joj ručak, servirao stol. Juha, glavno jelo, kompot. Sjela je, uzela žlicu. Pogledala u tanjur, pa mene.
Znaš šta, Davore, rekla je, glas niži nego inače. Cijeli život sam mislila da se dobro ne može vratiti. Ako ti ga vrate nestaje dobro i nastaje posao. Četrdeset godina sam to vjerovala. A sad sjedim ovdje i shvaćam: ti ga ne vraćaš. Nastavljaš ga. To je drugo.
Progutao sam knedlu. Poravnao salvete na stolu navika, kao sa školskim bilježnicama. Rub do ruba. Inače ne mogu misliti.
Jedite, rekao sam. Ohladit će se.
Zorica se osmjehnula. Uzela žlicu. I tiho, ne gledajući me, istim glasom kao u menzi prije trideset tri godine, rekla:
Za tebe je plaćeno. Uzmi.
Ali sada to značenje nije bilo isto. Sad je značilo: primam. Prihvaćam. Nisam sama.
Sjeo sam nasuprot. Jela je juhu. Jabuke pred prozorom bile su u lišću, sunce je sjalo po stolnjaku, a smeđa bilježnica bila je na polici, kraj staklenki pekmeza.
Sva su prezimena tamo. Sve oznake još postoje. Sva su djeca odrasla.
I konačno više nisam stajao s praznim pladnjem.
