Obiteljsko blago
Ne! Nemoj me nagovarati, mama! Svejedno ću to napraviti!
Ma, zašto, Dobrila? Objasni mi, zašto ti to toliko želiš?
Zato što on uvijek uđe u sobu minutu prije mene! Zato što ne mogu ni u ogledalo pogledati a da ne briznem u plač! Zato što svoj život nikad neću srediti kako treba! Niti ću imati muža, ni djecu! Bože moj, mama! Zar stvarno ne razumiješ?! rasplakala sam se i bacila četku za kosu na nepažljivog Maura.
Jastuk koji je pažljivo grebao šapama, slušajući našu svađu iz kutka sobe, samoj sam ručno izvezla. Trebao je biti poklon baki, ali zbog velike svađe koja je davno podijelila našu mnogobrojnu obitelj na dva tabora, poklon nikad nije stigao do bakinih ruku. Ruže izvezene na plišu sad služe meni, a ponekad postanu žrtva navale nestašnog i razmaženog obiteljskog mačka.
Maura sam dovukla kući baš ja. Smatrala sam da mu zato dugujem i odgoj. Spasila sam ga kad su ga susjedski klinci skoro izmrcvarili, uvjereni da za napuštenu mačku baš nitko ne mari. Nisam im bila ni u primisli kad sam ih, najpristojnije na svijetu, zamolila da mi kažu što to rade.
Podcijenili su me. Krhka i nježna, kakvom me mama željela, ali tata je želio nešto drugo pa me upisao na karate. Sad se moj crni pojas i svi ti pehari guraju na polici i svaki put me izludi ta prašina koja se stalno nakuplja. Mama ih ne želi maknuti kaže da mi dižu samopouzdanje.
I, dobro dođe taj sport klinci su se, kad sam im pokazala što mogu, povukli, a ja sam postala vlasnica sirotog Maura, male čupave mrcine s bijednim repom. Vrlo brzo je izrasla prava raskošna mačka sad je on uvjeren da posjeduje mene, a ne ja njega, te da se može brinuti samo o svojim užicima, povremeno mi dopuštajući da ga počeškam iza uha.
Onog dana kad je Mauro postao ravnopravan član obitelji, vraćala sam se iz Muzičke akademije sva iznervirana. Pripreme za natjecanje išle su mi užasno. Prsti, obično poslušni, podivljaju čim uđe on Ivan.
Ivana znam otkad znam i sebe. Išli smo zajedno i u osnovnu školu i u srednju glazbenu. Ali, nakon jednih praznika sve se promijenilo, kao da više nije bio isti ili barem meni tako nije izgledao. Kad smo se napokon sreli, stajali smo zbunjeni, a kad me prijateljski zagrlio kroz šalu, kao da mi je srce stalo. Samo sam htjela stajati tako bez kraja, osjećajući njegovu ruku na svome ramenu. Nikad prije nije bilo te zbunjenosti samo bih ga vratila u stvarnost, ali sada… nisam htjela da taj trenutak završi.
Naravno, kad je Ivan zbrisao u dvoranu, vitlajući pognutim notama i smijuljeći se, izderala sam sama sebe. Kakva budalaština! No taj osjećaj me više nije napuštao. Hvatala bih pogledom njegovu figuru i odmah spuštala trepavice ako bi me opazio.
Muka i ljepota sve u jednom. S jedne strane, užasno sam mu htjela sve reći, a s druge tako me bilo strah da sam na samu pomisao gubila dah, a ruke bi mi od straha bile ledene.
Patila sam.
Nikome o tome nisam znala pričati. Mama ne bi razumjela ili sam ja tako mislila, ali nije ni važno. Ispričati mami svoju prvu ljubav? Nisam imala hrabrosti.
S mamom je, zapravo, sve bilo komplicirano. Obožavale smo se ali kad snažni karakteri naiđu jedan na drugi, prijeti eksplozija. Trudile smo se ne povrijediti jedna drugu, ali ne uspije uvijek. Tad bi kuća utihnula. Nismo vikali, nismo bacali tanjure, samo je jedna od nas tiho zatvorila vrata i nastupila bi tišina.
Kulturno uništavanje! znala je reći baka Zorka kad je još bila s nama, a kad bi kasnije gledala sve te naše negovore, komentirala bi: Fenomenalna glupost!
Znala sam da je u pravu, ali nisam baš znala što drugo. Ipak, obično sam prva popuštala i vraćala krhak mir.
Znala sam da me mama voli više od ičega. Ljubav tako snažna da je bolila. Za Albinu Berić nije bilo ništa važnije od mene. Znala sam i to da bi dala sve samo da me zaštiti, pa makar to značilo da me drži pod staklenim zvonom.
Čuvala me kako je znala. Osim kuće, škole, ponekog izleta i godišnjeg odmora, nisam znala mnogo. Nisam nikad bila u kampu, nisam nalazila prijatelje izvan razreda. Prijateljice su bile samo, po maminom izboru, kćeri njezinih prijateljica. A te cure bile su mi potpuno tuđe Ljerka je stalno izmišljala nadimke, a Srećko je već prvi dan upoznavanja odvrtio glavu mom omiljenom plišanom medvjediću uz komentar:
Tako mu treba!
Zašto, nije mi bilo jasno, ali sam svaki put kad bi Srećko kročio u sobu briznula u plač.
Šteta što se nisu sprijateljili, baš bi bili krasan par! smijuljila se njegova mama, ali koliko god me pokušavala utješiti, osjećala sam naklonost samo prema baki.
Albina! Ma, nemoj joj lomiti krila! Daj joj pravo na izbor! vikala bi baka. Uzmeš li joj to sad, stalno će se osjećati manje vrijednom!
Zorka, nemoj me gnjaviti! Dobrila je još dijete! Ne može ona birati! Ja sam odgovorna za nju pa i biram ja!
Nemoj predugo tako, da ne misliš ozbiljno da je tvoje dijete tvoja svojina.
Taj razgovor mi je zauvijek ostao u sjećanju. Svaki put kad bi mama navalila na mene, ponavljala sam joj: Mama! Nisam tvoja imovina!
A to bi onda nju razljutilo.
Ne ponavljaj što drugi govore! Svoju glavu koristi!
Koristim! uvrijedila bih se i kuća bi opet utihnula.
S bakom sam prestala komunicirati nakon što se dogodila velika svađa. Tko je kriv nisam više htjela ni analizirati.
Baka je bila jedina osoba kojoj sam spremno povjeravala svoje najveće tajne, ali nje više nije bilo tu. Odlučila je, kad su se stvari zakomplicirale, prodati stan, kupiti kućicu na Krku i povući se.
Bit će lakše ovako, sine! rekla je tati. Dvaput godišnje tata bi odlazio baki, mama bi to prihvatila, ali mene nije puštala s njim.
Ne želim da je okrećeš protiv mene!
To mi je smetalo, ali tješila sam mamu i pazila na oca, da barem među nama dvoje sve bude dobro. Čuvala sam bakinu sliku u najdražoj knjizi, pa bih je kriomice pogledala kad bih mogla.
Nevjerojatno mi je bilo kako je fotograf tu uspio uhvatiti baku, ali i mene. Pogledam sebe u ogledalu i stisne me u grlu obiteljski nos, vrsno izbočen i sablaženjavajuće lijep.
Ali, za mene samo ogroman! Ljerka, koju nisam vidjela barem deset godina, prva je to izrekla: Jooj! K’o Pinokio! Kako te nije sram? Pa, možeš li ti uopće poljubiti ikoga s takvim nosom? Ma nemoj reći da nisi nikad ni pokušala? U tvojim godinama, čovječe! Pa ti si čudo!
Kako sam se suzdržala, ni danas ne znam. Najradije bih joj počupala pola onih skupocjenih uvojaka.
Ali tko je ona da meni to govori? Prava prijateljica? Nije. Čak ni poznanica već dugi niz godina živi s roditeljima u Španjolskoj i dolazi u Zagreb samo nakratko. A tu je čudnu kavu mama isforsirala netom prije Ljerkinog povratka i protiv svih mojih želja.
Kćeri, nije u redu! Toliko godina ste se znale!
I još bih toliko mogla bez tog poznanstva! Zašto, mama?
Dobrila! Tako treba!
Kome, mama?
Prije svega tebi! Nemoj sad postavljati glupa pitanja. Kasnije ćeš mi zahvaliti.
Zahvalila sam joj, naravno, u sebi, i to najpristojnije što sam mogla. Ali, ono što sam odlučila nakon tog susreta to je bilo prvo odraslo i promišljeno što sam ikad učinila.
Idem na operaciju nosa!
Ne! mama se skamenila. To ne dopuštam! Zašto ti to treba?
Nema smisla da me odgovaraš, mama. Tata je već odobrio. Odlučila sam!
Nećeš tiho je šapnula, a ja sam joj to jedva čula.
Nakon toga mama je i sama zaplakala i zatvorila se u svoju sobu. Rješenje joj je stiglo te noći toliko očito i jasno da je samo skočila do tate po bakin broj telefona.
Već sljedeći dan letjela sam za Krk.
Mama me otpratila na aerodrom i, grleći me na rastanku, prošaptala:
Kćeri, u životu napravimo toliko gluposti! Ponekad izgubimo ono što se može tražiti godinama Nemoj ponavljati moje greške! I zapamti: uvijek te čekam i volim više od svog života i cijelog ovog svijeta.
Mogla sam samo kimnuti, stisnuti mamu i otići prema avionu. Baka me čekala, a to je sada bilo najvažnije.
Zorka me dočekala tako zagrljajem da sam se rasplakala. Dva dana samo smo razgovarale isprekidano i tek onda kad su se slegle emocije, uspjele smo reći nešto smisleno.
Dobrila, zbog čega je tvoja mama najednom progledala kao prava žena?
Nemam pojma, možda zato što želim odrezati nos.
Zašto? Izgledaš prekrasno! Malo šminke ne bi škodilo, ali to su detalji.
Bako! I ti? Ja izgledam kao Pinokio!
Tko ti je to rekao?
Pronašli se
Zagrizla sam usnicu da se ne rasplačem, misleći na našminkanu, prelijepu Ljerku. Njoj sigurno stalno prilaze dečki, ona bira svakoga.
Ako netko omalovažava tuđu vanjštinu, nije vrijedan ni da ih gledaš! Savršenih nema, pogotovo ne žena! Nađeš mi jednu zadovoljnu svojom vanjštinom i Guinnessovu knjigu rekorda možemo odmah ukinuti!
Možda da se prijavim za najizbočeniji nos? Prva bih bila, sigurno!
Sačekaj! baka ustade i ode u susjednu sobu. Vrati se s debelim albumom u plavom plišu.
Evo!
Što je to, bako?
To su oni kojima obiteljski nos nije smetao da budu sretni. Tvoji preci. Nemamo ih sve, puno je fotografija nestalo. Nećeš naći stare fotografije iz Vukovara, iz rata, kad je obitelj razdijeljena Jedna teta uspjela je spasiti samo svoju kći, dala sve nakit susjedi koja ju je skrivala. Nevjerojatna žena dijete je spasila i na kraju joj vratila gotovo sve dragocjenosti, govoreći da bar neki trag ostane. Tetka Fani, sjećaš je se Uspješna kirurginja, spasila je toliko života! I kad bi išla operirati, uvijek je tražila posebnu masku za svoj nos. Evo slike! Pogledaj!
Visoka žena u jednodijelnom kupaćem smije se na obali, muškarac uz nju pravi gospodin.
Je li to barba Marko?
On, mlad, zgodan, snažan! Fani je s njim bila presretna sve dok je bio živ!
Bako, ali on je bio teško bolestan? sjećala sam se da mi je baka to pričala.
Je. Zadnje dvije godine ležao je, ona je dala otkaz i brinula za njega. Bila je sretna jer je bio živ. Nije ga mogla pustiti, i otišla je za njim par mjeseci kasnije Svašta je prošla.
Kakva sudbina
Eh, Fani je samo jedna od naših. Nisu mijenjale prezime kad bi se udavale htjele su zadržati ime i tradiciju obitelji. I naša nosata loza ženska sreća, djeca, ljubavi Sve smo imale lijep život.
Baka se uzdigla, iz ladice izvadila malu rezbarenu kutiju.
Vrijeme je. Uzmi, Dobrila. To ti je ostavila Fani. Dijelila je ono što je imala. Svaka od nas je nešto dobila na uspomenu.
Naušnice koje sam izvadila bile su toliko lijepe da sam na trenutak ostala bez daha, prstima mi je ponovno izdao osjećaj, isto kao kad bih vidjela Ivana.
To je rad tvog pra-prastrica, bio je poznati zlatar. Volio je prirodu pa je sve to unosio u svoj rad.
Lopoči? gledala sam cvijetove s bezbroj čestica.
Da. Njegovu ženu zvala se Ljiljana. Napravio ih je za nju, a ona ih je ostavila dalje. Sada su tvoje.
Bako! To je pravo obiteljsko blago!
Kao i tvoj nos, dijete! Zamisli da odlučim rastopiti ovaj antikni komad jer nije moderan? Prepravim ga u nešto moderno, ali bez duše? Ne, to nije ispravno!
Stisnula sam šaku oko naušnica, klima glavom.
Ne bih, bako. Nikad!
Onda nemoj ni Bogu spočitavati kako je nešto na tebi pogriješio. Sve ti je dano s razlogom, vjeruj. I sad pričaj: tko je taj što je uzburkao tvoje misli? Kakav je, iz koje je obitelji, što radi?
Bako! Kako znaš?! pocrvenila sam i spustila pogled.
Pa i ja sam bila mlada, znaš! nasmijala se.
Razgovor je trajao duboko u noć. Sve sam ispričala, a ona je slušala i znala sam sada će mi biti lakše, možda čak i na natjecanju, bez straha koji mi je prije stezao grlo. Sad je tu netko kome mogu reći sve.
Ujutro sam našla baku kako sprema kofer.
Ti ideš negdje?
Vrijeme je, Dobrila. Vrijeme je skupljati kamenčiće i ispravljati stare pogreške. Moram vidjeti tvoju mamu.
Baka je bila toliko odlučna da se nisam usudila protiviti. Tiho sam pomogla s koferom, pozvala taksi za aerodrom.
Kasnije, ležeći u naručju Maura, osluškivala sam tihe glasove s kuhinje. Htjela sam otići, sjesti uz baku, primiti mamu za ruku i pitati jesu li napokon izgladile sve. Ali znala sam da mi nije mjesto tamo. Do potpunog mira još je daleko, ali prvi korak je tu. Sad je važno ne smetati, ne preplašiti to krhko, jedva izraslo svjetlo. Jer polomiti ga je lako, a stvoriti, to je pravi zlatarski posao
Godinu dana kasnije, dok je mama s osmijehom pridržavala trbuh, kad je vizažistica bila gotova, dotakla mi je nježno uho lopoč naušnice, popravila mi veo i pričvrstila ukosnice u punđu.
Jesi spremna?
Samo da još malo pripudram obiteljsko blago! nasmijala sam se ogledalu.
Pogledom sam sama sebi kimnula. Sjetila sam se kad sam prvi put pitala Ivana smeta li mu nešto na meni.
Savršena si, Dobrilice! Zašto pitaš?
Toliki zbunjeni pogled toliko je bio iskren da sam se i ja nesvjesno nasmiješila.
Mali osmijeh, sjaj u pogledu, i moje ruke oko vrata svog čupavog, visokog glazbenika, upravo pobjednika međunarodnog natjecanja.
Nije ništa, ljubavi. Samo tako
©Cijela soba bila je puna smijeha i šapata, a dvorištem se širio miris pite od sira koju je baka opet presolila, tek toliko da bi mogla prigovoriti sama sebi na starim navikama. Mama je žmirila dok su joj niz obraze klizile suze radosnice prvi put bez kajanja, bez strepnje, samo nježna, tiha sreća.
Na stepenicama je brnula gitara Ivan, nestrpljiv kao dijete, čekao je da mi otvori vrata, s Maurem sklupčanim na svom reveru poput ordena.
Okrenula sam se još jednom prema zrcalu, proučavajući licem sve što sam naslijedila: nos naspram lopoč naušnica, smijeh u kutovima očiju, tragove hrabrosti u držanju.
Moje lice, moje blago.
Koračala sam niz hodnik pun odzvanjajućih koraka predaka i sadašnjih, niz priče bakinih ruku i toplinu maminih poljubaca. Srce mi je tuklo; svaki udarac zvučao je kao sudbinska nota stare pjesme koju sam konačno naučila svirati moju pjesmu, našu obiteljsku rapsodiju u kojoj svatko ima mjesto, i gdje ljubav, poput zlata u naušnicama, nikada ne gubi sjaj.
Ispod praga, nasmijana, srušila sam sve strahove jednim pogledom prema svom Ivanu.
Budućnost nije znala za stid samo za hrabrost, nježnost i snagu naslijeđa. I dok sam mu prilazila, znala sam: nikad više neću zatrebati drugo ogledalo osim vlastitog osmijeha i pogleda ljudi koje volim.
To sam ja, Dobrila. Sa svojim blagom, u svojoj priči.
