Miris staračkog doma
– Znaš li na što mirišeš? Na starački dom. Na kamfor i starost. Ne mogu više ovako.
Mirna je stajala uz prozor, gledala dvorište u kojem je susjedova mačka spretno preskakala lokve vode sitnim koracima. Stefanove riječi su dopirale do nje kao kroz vatu; nije se odmah okrenula prema njemu. Onda se ipak okrenula.
Stefan je stajao nasred kuhinje u svježe ispeglanoj košulji. Onu svijetloplavu, koju mu je kupila još u travnju na Hreliću, jer je rekao da mu treba “nešto lagano, što se ne gužva”. Dugo je birala, pipala tkaninu, ispitivala prodavačicu o sastavu. On je tada sjedio u autu i slušao radio.
– Čuješ li me? upitao je.
– Čujem, odgovorila je Mirna.
Glas joj je bio smiren. Čak i samu sebe je iznenadila time.
Stefan je spustio sportsku torbu na stolicu. Veliku, plavu, s logom nekog sportskog kluba. Mirna je prepoznala torbu: stajala je u špajzi, ispod skijaških cipela, koje nisu obuli već osam godina.
– Odlazim, rekao je. Oboje znamo da je to trebalo napraviti još davno.
Mirna je pogledala torbu. Onda njegove ruke. Ruke su mu bile mirne, nije nervozno dirkao košulju niti izbjegavao pogledom. Već je donio odluku. Odavno. Sad je samo na glas izgovarao ono što su oboje osjećali.
– Davno, ponovila je tiho.
– Da. Slegnuo je ramenima. Mirna, ne želim svađu. Jednostavno različiti smo. Ti si stalno ovdje, s mamom, s procedurama, s tim mirisom. Ja ne mogu tako živjeti.
Miris. Pomislila je na miris. Pet godina. Pet godina svako jutro buđenje u šest, jer se Anđa probudila u šest, jer tako funkcionira tuđe bolesno tijelo koje živi po svojim pravilima. Pet godina kamfornog ulja, pelena, koje sada svi zovu “upijajuće podloge”, pet godina kašlja iza zida i noćnih poziva hitnoj. Pet godina tijekom kojih su njezini radni nacrti stajali u fasciklama na stolu u ateljeu, onom u kojeg je ulazila sve rjeđe jer nije bilo vremena, ni mogućnosti, jer joj je sam rekao: “Mirna, nema tko drugi, znaš i sama”.
Razumjela je.
– Odlaziš sad odmah? pitala je.
– Da.
– U redu, rekla je Mirna.
Gledao je kroz nju, valjda očekujući neku reakciju. Suze, možda. Ili vikanje. Ili pitanje “kome ideš”. Nije postavila nijedno pitanje. Ne zato što nije znala odgovor, već zato što ga u tom trenu nije smatrala važnim.
Stefan je uzeo torbu, zastao još sekundu na vratima.
– Ključeve ću ostaviti na stoliću u hodniku.
– Ostavi, kimnula je.
Još je odjeknuo klik brave, pa zalupila vrata ulaza, četiri kata dolje, zvuk kojeg je znala napamet. Onda je nastala tišina. Ne obična tišina, nego ona posebna, kad shvatiš da ti televizor već mjesecima zuji u pozadini, i kad ga ugasiš, pojavi se praznina koju odjednom svi čuju.
Mirna je pogledala ključeve, onda na stolicu na kojoj je bila torba. Torbe sad više nije bilo.
Vratila se u kuhinju i dolila vodu u kuhalo.
Prije pet godina je Anđa, Stefanova mama, doživjela moždani udar za stolom, baš na Stefanov rođendan. Mirna je taj dan ispekla štrudlu s višnjama, Anđa pohvalila da je fina, spustila vilicu i pogledala Mirnu onim pogledom u kojem je sve shvatila. Hitnu je zvala Mirna. Sjela pored na stražnje sjedalo, držala za ruku koja više nije uzvraćala stisak.
Stefan te večeri nije bio doma, bio je na poslu. Javila mu se tek iz trećeg pokušaja.
Poslije su liječnici rekli da je lijeva strana tijela djelomično paralizirana, da će oporavak biti dug, da treba njega moguće kod kuće, samo ako je uvijek netko uz nju. Stefan je tada rekao: Ionako sad manje radiš, Mirna. Ovi tvoji projekti nisu baš osnovni izvor prihoda. Nije proturječila. Složila je nacrte u kutiju i stavila je u atelje.
Čajnik je zakipio. Zakuhala je čaj, stala uz prozor i gledala dvorište. Mačka je nestala. Lokva je ostala.
Prva tri dana nije izlazila iz stana. Ne zato što nije mogla, nego nije znala kamo bi išla. Tijelo je živjelo po navikama: buđenje u šest, u sedam terapije, u deset doručak, u jedan ručak, u četiri vožnja na balkon u kolicima, u sedam spavanje. Sad tog ritma nije bilo, i tijelo nije znalo kud sa sobom.
Hodala je iz prostorije u prostoriju i gledala stvari. Kolica pokraj zida, vreće s pelenama pod krevetom, kutija s lijekovima na polici u hodniku, sve lijepo označeno njenom rukom: ujutro, navečer, kod tlaka. Anđa je preminula prije tri mjeseca, mirno, u snu, i sve je još ostalo kao prije; Stefan nije dirao, njoj se nije dalo.
Četvrti dan izvukla je tri velike crne vreće za smeće i krenula.
Radila je polako, metodično. Pelene, podlošci, kateteri, rukavice, podmetači. Potom lijekovi, kutija po kutija. Kolica je rastavila na dijelove koliko je mogla i u tri ture iznijela u kontejner.
Zatim je dugo stajala pod vrućim tušem.
Kad se pogledala u ogledalo, prvi put poslije dugo vremena vidjela je sebe. Ne njegovateljicu, ni ženu, ni snahu po svemu osim imenu. Samo ženu od pedeset i dvije godine s mokrom kosom u kojoj ima sijedih, koje nije bojila jer nikome nije bilo stalo.
Peto jutro nazvala je frizerski salon.
Frizerka se zvala Ljiljana, imala je možda trideset i nešto godina, brze i sigurne ruke. Kada je Mirna objasnila da želi podrezati i nešto učiniti s bojom, Ljiljana nije postavljala suvišna pitanja. Samo je pogledala u ogledalu onako profesionalno, što podsjeća na pogled dobrog liječnika.
– Imate dobar prirodni ton, rekla je naposljetku. Mogu napraviti pramenove pa da sijede izgledaju kao da su dio toga, a ne fleke. Bit će moderno. Frizuru ćemo skratiti, a vrat otvoriti, imate lijep vrat.
– Samo naprijed, Mirna je šapnula.
Dva sata je sjedila ispred ogledala i gledala kako se pojavljuje neka druga Mirna. Ne nova, nego ista, samo oprana od nečega što ju je prekrivalo zadnjih godina, a kojem je zaboravila i ime.
Izišla je van. Vjetar je bio hladan, rujanski. Muvao joj je novu, kraću kosu, a ona je svjesno stajala na pločniku i misli: nije ovo zadnji put da zastajem. Prije nije stajala, uvijek je negdje žurila: u ljekarnu, natrag, u dom zdravlja ili kući.
Sad nije žurila.
Kupila je kavu u papirnatoj čaši u malom dućanu i zaputila se niz Ulicu, tek tako.
Razvod je trajao četiri mjeseca.
Stefan se pojavio na sudu s odvjetnikom, mlađim muškarcem u skupom odjelu, koji bi govorio brzo i gledao kroz ljude. Mirna je došla sama. Nije htjela odvjetnicu nije imala za što se boriti.
Na sljedeće ročište došao je Stefan, a s njim žena možda tridesetpet, svezane svjetle kose, kaput na uzorke, štikle. Stala je u stranu, gledala mobitel s obje ruke, nezainteresirano kao prema osobi u redu u banci.
Mirna je to zabilježila kao zanimljivost. U tom pogledu nije bilo ni nadmoći, ni znatiželje.
– Mirna, šapnuo je Stefan, htio bih razgovarati o stanu.
– Ne treba, odgovorila je.
– Ali…
– Stefane, pogledala ga je mirno. Trebam samo atelje. Onaj koji je bio moj i prije braka. Ostalo, stan, auto, vikendica kako ti paše.
Još je šutio.
– Sigurna si?
– Sigurna sam.
Odvjetnik je nešto žvrljao. Stefan ju je gledao pogledom za koji ispočetka nije znala što znači, a onda shvatila: očekivao je cjenkanje. Da će povlačiti rukav i brojati godine. Da će spomenuti Anđu, pet godina, tko je kome žrtvovao.
Nije mu, i ne zato što nije smjela, već zato što jednostavno nije htjela. Nije željela gledati kako se opravdava ili pak napada. Nije trebala ni vlastite suze, one još nisu došle i osjetila ih je negdje duboko, kao odgođenu težinu.
Atelje je bio na Prilazu, drugi kat stare zgrade, dvadeset dva kvadrata visoka stropa i jedan veliki prozor na sjever. Kupila ga je još s trideset i četiri, odmah po diplomi, novcem kojeg je skupljala tri godine. Unutra njezin stol, stari crtaći, police s fasciklima, lončanice i biljke koje su preživjele sve i zelenile se mirno na prozorskoj dasci.
U ateljeu je provela prvu noć nakon što je sudac potpisao razvod.
Ležala je na razvlačnoj sofi, gledala u strop i pitala se: što sada?
Nije znala. Ali nije je to plašilo kao što bi prije.
Prvi poziv uputila je u Zelenilo d.o.o., gdje je radila nekad davno. Sekretarica ju se sjetila, povezala odmah s direktorom Damirom. Damir je bio pristojan, sjećao se njezinih radova, pogotovo onog malog parka kod dječje bolnice. Onda je rekao: Mirna, razumiješ da je pet godina veliki prekid. Sve se promijenilo, od softvera do klijenata. Nama trebaju ljudi koji sada mogu odmah…
– Razumijem, šaptom.
– Javim, ako se što promijeni.
Nije očekivala da će zvati.
Drugi poziv, privatni studio kod gradske kolegice Marije. Marija je bila iskreno sretna što čuje Mirnu, ali već nakon par minuta počela je govoriti o novim zahtjevima, mladima i novim alatima, konkurenciji.
Treći poziv, bez puno nade. Gradski odjel za hortikulturu. Tamo su dugo šutjeli, a onda rekli da je kadar popunjen.
Mirna je izgasila mobitel i gledala kroz prozor.
Vani studeni, lisnato drveće ogolilo, prolaznici su hitali spuštenih glava. Pitala se kako je pet godina, a ispostavilo se, ogroman raskorak. Ne u sebi, ne po osjećaju, već u stvarnosti za pet godina štošta se promijenilo, a njezino mjesto, uredno ostavljeno na čekanju, već je popunio netko drugi.
Otvorila je laptop i počela istraživati nove softvere za krajobrazni dizajn. Neke su stvari bile doista nove, druge stare samo pod drugim imenom.
U prosincu je pronašla posao. Nije ono što je priželjkivala, ali posao: pomoćnica u malom rasadniku na rubu Zagreba. Vlasnica, teta Vesna, žena niska i odrješita, koja sve procjenjuje po jednome: Jesi li koristan?
– Znaš s biljkama? pitala je kad su se prvi put srele.
– Znam.
– Onda si uzeta. Plaća mala, ali je rad živ.
Stvarno je bilo živo. Mirna je dolazila u osam, radila s presadnicama, objašnjavala kupcima. Nije bila to njezina ambicija, ali je osjetila: to je stvarno, pod prstima zemlja, miris lišća i treseta, poslagaći s teglama što stvarno rastu.
Tamo je prvi put čula za staklenik.
Teta Vesna je jednom usput spomenula da na Savskoj stoji zapušteni stari gradski staklenik. Da neki upravitelj nešto pokušava, ali nema ljudi.
Mirna se nije odmah odlučila otići. Isprva je samo razmišljala. No jedne nedjelje, kad rasadnik nije radio, obukla je kaput i otišla.
Staklenik je bio sakriven među drvećem u starom gradskom parku. Prvo što je vidjela bilo je staklo puno, prljavo, iza kojeg se nazirao živi mrak. Metalna konstrukcija zahrđala, neki dijelovi pokriveni šperpločom. Prilazna staza bila je posuta lišćem.
Ali unutra…
Otvorila je teška vrata, dočekala ju je toplina i vlaga.
Unutra kaos, ali živi kaos. Biljke su rasle kako su same htjele: jedne prema svjetlu, druge polegle i uhvatile su susjeda za širu granu, penjačica se omotala oko potpornja do stropa. Mandarine su imale sitne plodove, palme su prerasle predviđene dimenzije, na policama su visjele orhideje, davno posađene.
Mirna je stajala i u njoj se nešto počelo odmatati.
– Jeste li naručeni?
Okrenula se. Iz bočnog prolaza došao je stariji gospodin, vesta, naočale na čelu, ruke radničke.
– Ne, oprostite, samo sam ušla. Vidjela izvana. Ako smetam, otići ću…
– Ne smetate, rekao je. Nikola Marić. Upravitelj, iako to ovdje znači svašta.
– Mirna Lončar, krajobrazna arhitektica.
Zastao je.
– Kažete, arhitektica?
– S prekidom. Pet godina pauze.
Razmislio je, uopće nije osuđivao, nego promišljao.
– Ajde, da vas provedem, pokazat ću što ima.
Obilazili su dva sata. Nikola je pokazivao što je bilo, što je sada, što se pokušalo i nije uspjelo. Staklenik su zatvorili sedam godina ranije “privremeno”, a onda se zaboravilo, pa ga je održavao sam, kad stigne. Nije bilo radne snage, on je dolazio svakodnevno, zalijevao, pričao biljkama, čuvao temperaturu. Sam.
– Mogu pomoći, rekla je Mirna.
– Nemam za platiti, otvoreno.
– Shvaćam.
Pogledao ju je ozbiljno.
– Onda dođi u četvrtak.
Došla je u četvrtak. Pa opet. Pa svaki dan. Rasadnik je napustila, teta Vesna nije bila ljuta: “Ma, pravilno, ti si za veće stvari od običnih saksija!”
Staklenik je postao njezin prvi pravi projekt nakon pet godina.
Radila je po etapama: inventarizirala sve postojeće, svaku biljku po vrsti, velikoj bilježnici. Zapisivala pažljivo kao nekad projektni zadatak, sada samo živu.
Onda je počela promišljati prostor. Staklenik je bio velik, oko 400m2, bez ikakvog reda unutra. Samo tegle nasumično pobacane, bez sustava, bez putova. Po večerima u ateljeu crtala je skice rukom, jer je tako brže mislila.
Nikola je gledao i klimao glavom.
– Tu bih zonu citrusa, govorila je. Oni vole suhiji zrak i mogu se grupirati. Mandarine, limuni, kumkvati. Lijepo i mirisno.
– I miris, potvrdio je. Zimi, kad dođeš s ceste, taj citrus opija.
– U sredinu idu palme, daju visinu. Ispod, grmlje. Bit će puteljci…
– Puteljci su dobri. Da ljudi hodaju.
– Doći će ljudi, samo da vidite.
Vjerovala je u to, nije tješila njega, već oboje.
Zima je prošla u poslu. Nabavljala je biljke, rješavala popravke, ishodila majstore, potrošila nešto svoje ušteđevine od razvoda. Nikola je bio uvijek tu, radio ono što zna zalijevao i brinuo, pričao biljkama kako samo ljudi koji istinski vole pričaju bez srama.
U siječnju je, nakon dugo godina, nazvala prijateljicu Marinu.
Marina je bila ona, nekadašnja cimerica s faksa, inicijalno uporna s pozivima, pa sve manje, dok Mirna više nije mogla: “Ne mogu, Anđa nije bolje, ne smijem ostaviti.” Marina je dignula s treće. Nakon kraće šutnje “Živa si?”
– Jesam.
– Hvala Bogu. Pauza. di si nestala?
– Duga priča. Gdje si ti?
– Doma, tragam knedle u juhu. Dođi.
Došla je. Sjedile su u kuhinji, pile čaj, kasnije domaću rakiju, a Mirna je pričala. Marina nije komentirala puno, samo tu i tamo “Aha”, ili “Vidim”.
– A tvoj Stefan, zna li da radiš u stakleniku?
– Zašto bi znao?
– Dobro, bez veze. Pitala sam. Natočila im još čaja. Kako si općenito?
Mirna razmisli.
– Prvi put nakon dugo vremena dobro.
Marina je klimnula. Nikada se ne vraćaju više na tu temu.
U veljači je došla promjena.
Mirna je raspojasala nove biljke u staklenik, nekoliko tegla pelargonija, veliki grm ružmarina po bagatelnoj cijeni iz starog rasadnika. Nikola je bio zauzet na drugom kraju, Mirna sama, poslaguje saksije, mjeri. U jednom trenu vrata se otvaraju, podigla je pogled.
Stoji muškarac.
Pedesetosam godina, jakna, fascikl ispod ruke, širokih ramena, pametan pogled. Onaj mir u pokretima što imaju ljudi navikli raditi po terenu.
– Oprostite, Nikola ovdje?
– Tamo desno, iza palmi.
– Hvala. Promatrao je prostor. Lijepo postaje ovdje. Vidio sam prije pola godine, baš drugačije.
– Drugačije, potvrdi je Mirna.
– Vi ste ovo složili?
– Nikola i ja.
– Ali ideja je vaša, nije pitao, tvrdio je.
Pogledala ga je; nije gledao nju, već raspored biljaka, profesionalno, vidi strukturu, ne samo estetiku.
– Tko ste vi?
– Aleksandar Petrić. Inženjer. Zadužen za krov, neki dijelovi su prokišnjavali.
– Treća i sedma sekcija, rekla mu.
Sad je već drukčije gledao.
– Kako znate?
– Svaki dan sam ovdje.
Onda je otišao do Nikole. Nakon nekih dvadeset minuta još nešto komentira, izlazi, na odlasku zastaje:
– Smijem još nešto? Ono, mirišu li mandarine na proljeće?
– Trebale bi. Ako temperatura drži.
– A po čemu znate da će zamirisati?
Nije očekivala pitanje. Zastala je.
– Pupovi se nadu, mali zeleno-tamni vrhovi. Kad ih primijetite, za tri tjedna cvatu.
– Hvala.
Otišao je.
Nikola je izašao iza palmi, zadovoljan.
– Dobar tip. Aleksandar. Drži nas već drugu godinu. Sam popravlja, ne razvlači.
– Inženjer?
– Konstruktor, bavi se obnovom starih zdanja, ima iskustva s ovakvim povijesnim objektima. Staklenik mu je poseban izazov.
Mirna je kimnula i otišla dalje do ružmarina.
Aleksandar je svratio ponovno tjedan poslije. Opet s papirima, opet zbog posla, ali ovog puta dulje ostao, polako hodajući, upijao prostor. Mirna je radila, nije ga doživljavala. Onda su se sreli kod limuna, on je ustuknuo, propustio je:
– Izvolite.
– Nema problema.
Tišina između.
– Prije ste čime se bavili? pitao je. Ne znatiželjno, više kao nastavak misli.
– Krajobraznim planiranjem. Projektirala gradske zelene površine.
– Vidi se.
– Po stakleniku?
– Po načinu postavljanja biljaka. Vidi se razumijevanje kretanja ljudi. Nije samo lijepo.
Mirna ga je pogledala.
– Razumijete se?
– Laik, ali kad dugo gradite, počnete razmišljati o prostoru.
Nikola ga je pozvao, Aleksandar je otišao, a Mirna je ostala razmišljati kad joj je zadnji put netko tako promišljeno govorio o poslu. Ne “cvjetići, baš lijepo”, nego istinski, precizno.
Ožujak je donio prve posjetitelje. Obećali su “neslužbeno otvaranje” samo zalijepili obavijest na vrata parka i postali oglas u kvartovsku grupu. Prvog dana došlo ih sedam. Sljedeći tjedan trideset. Ljudi su hodali po stazi, mirisali citruse, slikali palme. Jedna starija gospođa stajala je kraj ružmarina i pričala kako je njezina baka imala identičan grm.
– Ovo radi, rekao je Nikola.
– Radi, Mirna je potvrdila.
Pogledao ju je.
– Uspio sam dobiti dozvolu od uprave za malu plaću. Nije puno, ali službeno.
– Koje radno mjesto?
– Glavna stručnjakinja za hortikulturu. Suhoparno zvuči, ali ti si to sad ionako.
– Dobro je, rekla je.
Dobro. Ta riječ je zadnjih mjeseci dobila drugo značenje. Ne “može”, ne “valjda”, nego baš dobro.
U travnju je Aleksandar pozvao na kavu.
Ne romantično. “Znam jedno dobro mjesto tu u blizini, radite već satima.” Istinito. Ispalo je da ima kći koja živi u Osijeku, razveo se prije osam godina, posao mu je po terenu i to mu odgovara, svako mjesto je drugačije.
– Zašto stara zdanja? pitala je Mirna.
– Imaju povijest. Svako mjesto su stvarali mnogi, netko smislio, drugi izgradio, treći spasio. To je razgovor kroz godine.
Mirna je gledala van.
– A staklenik?
– To je kao nastavak priče, on živi svojim životom.
– Živi, tiho je ponovila.
Gledao ju je, u pogledu nije bilo ničeg osim pažnje. Baš one, prave, mirne.
Pričali su još sat vremena. Onda ju je otpratio do staklenika.
– Sutra dolazim provjeriti treću sekciju. rekao je. Još jedan spoj curi.
– U redu, Mirna je rekla.
Otišao je. Gledala je za njim, pomislila: kad je zadnji put s nekim osjećala da je lakše disati? Ne zato što nešto rješava. Samo zato što je tu.
Marini je u svibnju ispričala o Aleksandru.
– Je li ozbiljno? pitala je.
– Ne znam, još uvijek.
– A on?
– Nisam ga pitala.
– Mirna Lončar! U svojih pedeset…
– Pedeset tri, ispravila ju je.
– Tim više! Pitaj!
Mirna se nasmijala, prvi put nakon dugo smijala se i bilo joj je jednostavno dobro.
Za Stefana je saznala iz raznih izvora, uglavnom preko poznanika, koji su zvali s onim pažljivim, nespretnim glasom, kad ne znaš je li u redu javiti.
Prvo je zvala Snježana iz zgrade.
– Ne želim se miješati, ali… si čula?
– Što?
– Ova njegova, Martina, otišla je. Spakirala se u svibnju, otišla. Navodno je on htio djecu, a ona nije bila spremna. Ili obrnuto, ne znam.
– Hvala, Mirna je rekla.
– Kako se osjećaš?
– Nikako. Hvala što si rekla.
Sljedeći je zvao bivši Stefanov kolega, Ivan, prijatelj oboma, uvijek je održavao kontakte.
– Mirna, čuj, zvučao je nelagodno. Stefana su iz firme zamolili da ode. Nije svježe, već tri mjeseca, nisam znao reći ti…
– Zašto mi sada govoriš?
Tihi muk.
– Par puta me zvao. Teško mu je.
– Ivane, znam da si mu prijatelj. To je važno. Ja nemam s tim ništa.
– Vjerojatno ni nemaš. Oprosti.
Mirna je prekinula, otišla zalijevati biljke u stakleniku. Bio je lipanj, u parku je cvjetala jorgovan, unutra su već hladili klima uređaji koje su uspjeli postaviti. Mandarine su cvjetale, već male plodove nosile. Palme, uvijek mirne, ogromne.
U mislima je ponekad bila Stefan. Ne često. Sjećala se i lijepoga, naravno. Prve godine bile su dobre, do trenutka kad se nešto nije počelo tiho raspadati. Nije jedan dan, ni jedna svađa, već dugi niz sitnih propusta malo manje pažnje, malo više iritiranosti, sve manje “kako si”. Ni ona nije bila bez krivnje, to je razumjela: previše se povukla u brigu, postala nevidljiva u vlastitoj kući.
Ali te riječi. Miris staračkog doma.
Stavila je kantu kod limuna, pogledala lišće. Sjajni, čvrsti, živi.
Bio je to udarac. Ne riječi za odlazak, nego riječi da bi se on osjećao manje krivim.
Uzela je kantu i krenula dalje.
Aleksandar je dolazio svako toliko. Nekad zbog posla, nekad samo gledati, pričati s Nikolom, ili s Mirnom. Razgovori su im bili raznovrsni: o poslu, gradu, knjigama, koje su oboje voljeli, ali različite. Jednom je donio smokvu s placa, “možda može uspjeti ovdje”. Nikola oduševljen, Mirna objasnila može, ali…
Dok je objašnjavala shvatila je on je zapravo sluša. Ne čeka da završi, nego stvarno sluša.
U srpnju su išli na izložbu arhitekture u centru. Aleksandar je poznavao barem trećinu autora, objašnjavao je svaki objekt, tko je projektirao, u kakvim uvjetima, što nije pošlo i zašto. Bilo je stručnih, konkretnih informacija, ali i puno toplog života.
– Od kada konzervacija? pitala je.
– Od četrdesete. Prije sam projektirao novo. Onda shvatio staro je dublje.
– Zašto?
– Jer ima pogreške. Ljudske, stvarne. I kad ih prepoznaš, upoznaš tog nekog arhitekta prije sto godina. To je čudan, ali dobar osjećaj.
Mirna je poslije o tome puno razmišljala. Da možda treba tako gledati na prošlost ne kao neuspjeh, nego kao pogrešku koja se može razumjeti.
Kolovoz je bio vruć. Staklenik je postao mjesto kamo ljudi dolaze ciljano. Prijavljivali su se na obilaske, dovodili djecu. Učiteljica iz obližnje škole održala cijeli ciklus biologije. Nikola je bio presretan.
– To ste sve vi, tvrdio je Mirni.
– Svi mi.
– Neee, ideja je vaša, plan vaš, ja sam samo donio vodu.
Naslušala bi se. Vratila se za svoj stol na kraju, nastavila raditi na projektu male edukativne zone u drugoj zgradi. Našla je dva moguća natječaja za financiranje; Nikola je s naočalama ozbiljno proučavao uvjete kao profesor pred važno gradivo.
Rujan. Zvao je u petak navečer.
Broj nije izbrisala. Nije ni pomislila na to. Vibracija, Stefan.
Čekala je par sekundi.
– Da?
– Mirna. Pauza. Jesi li slobodna?
– Zauzeta sam. Što je?
– Ništa se nije dogodilo. Trebam te vidjeti.
– Zašto?
– Razgovarati. Treba mi tvoj razgovor.
Ustala je, prišla prozoru u ateljeu. Vani kasni rujanski sumrak, ljudi se vraćaju s posla, s vrećicama, nekamo žure.
– O čemu bismo mi trebali razgovarati?
– O svemu. Meni je… teško. Trebam da me poslušaš.
– Čujem te sada.
– Ne, hoću uživo. Glas mu je sada bio prosječan, više molba nego samouvjerenost iz onog nedjeljnog jutra. Smijem doći? Gdje si?
Malo je šutjela.
– Staklenik na Savskoj. Radno vrijeme.
I prekinula.
Pojavio se u listopadu. Običan utorak, pola jedan. Mirna je bila u centralnom dijelu, slagala stalke za orhideje. Vrata su se otvorila, začula se poznata obuća, podigla je pogled.
Stefan je hodao stazom. U ruci buket: krizanteme, par komada, u najlonu, onakve kakve prodaju za 25 eura na raskrižju.
Gledala ga je, misleći: evo ga, pedeset šest godina. Malo otežao, pogled drukčiji. Onog lakog pogleda iz nedjeljnog odlaska više nije bilo. Sada je bio drugačiji.
– Bok, rekao je.
– Bok.
Osvrnuo se.
– Lijepo je ovdje.
– Znam.
Pruži joj buket.
– Ovo je… za tebe.
Mirna odmjeri krizanteme, njegove ruke, način na koji ih drži nespretno, kao oni koji nisu navikli nositi cvijeće. Uze joj ih.
– Hvala. Hajde, sjedi, imamo ovdje stolić.
Sjeli su za mali stolić koji je Mirna uredila za posjetitelje: dvije pletene stolice, stolić, s police časopisi o vrtlarstvu. Nikola se diskretno izvukao prema unutrašnjosti.
– Dobro izgledaš, rekao je Stefan.
– Hvala.
– Stvarno. Nisam te vidio ovako… živu. I sam je bio iznenađen. Prije si stalno bila napeta, brinula oko mame, terapija, svega. Sada si drugačija.
– Ja sam ista.
– Nisi.
Mirna je šutjela. Gledala je mandarine, čekala što će još reći.
– Znam što sam napravio. Znam što sam izgovorio. To je bilo… zastao je. Bilo je nepravedno.
– Jest, jednostavno.
– Bio sam… nisam shvaćao što radim. Mislio sam da mi treba drugo, da sam se ugušio. A ustvari sam samo…
– Preplašen, tiho mu je Mirna dala riječ.
Pogledao ju je.
– Čega?
– Da starimo. Da je bolest kraj nas, da život nije kao na reklamama. Razumljivo je to, Stefan. Ljudski.
– Nisam znao da tako misliš.
– Nisam uvijek tako mislila, priznala je. S godinama je došlo.
Šutjeli su dugo. Vani je puhao vjetar i gonio lišće stazom.
– Mirna… zadnji put ju je tako zvao prije puno godina. Želim se vratiti. Znam, to zvuči… Znam. Ali molim te, razmisli.
Mirna ga je gledala, u sebi osjetila da zna odgovor, već odvno, samo nije znala kada će ga izreći.
– Ne ljutim se više na tebe. Istina. Zloba je otišla i ostalo je samo… razumijevanje. Nisi zao. Samo si birao kako si znao.
– Znači, ima šanse?
– Nema.
Malo je šutio.
– Zašto?
– Jer sam ja birala drugo.
– Što?
– Ovo. Pogledala je oko sebe. Ovu zelenu kuću. Ovaj posao. Sebe.
Pogledao ju je, vidio da u onome što govori nema unutarnje borbe, ni laži.
– Onaj inženjer, kaže, Nikola mi je spomenuo da dolazi neki tip, inženjer.
– Nikola voli pričati, rekla je smireno.
– Ti i on…
– Stefane, to tebe više ne zanima.
Šutio, slegnuo ramenima.
– Razumijem.
– Drago mi je da si došao, rekla je. Ne zato što sam to željela, nego zato što je sad gotovo. Skroz gotovo.
– Najbolja supruga koju sam mogao poželjeti, šapnuo je. Nisam znao to cijeniti.
– Znam. Ustala je. Imam posla. Hoćeš li da te provedem? Ima što za vidjeti.
Ustao je, dugo gledao, ženu koju zna dvadeset godina i koja sada pod trakama zimskog sunca između mandarina stoji mirno.
– Ne treba. Hvala. Idem.
– Dobro.
Bližio se vratima, zastao.
– Mirna. Ti… nije reako ništa dalje. Sretno.
– I tebi.
Vrata su škripnula.
Mirna je ostala stajati kod stolića, uzela krizanteme, pronašla dugačku vazu u kutu, natočila vode, stavila cvijeće. Krizanteme traju dugo ako imaju svježu vodu. Dobar su cvijet.
Nikola se vratio, pravio se da ništa nije čuo, iako staklenik baš ne prigušuje zvukove.
– Hoćemo čaj? ponudio je.
– Može, rekla je.
Pili su čaj za stolićem, Nikola je prepričavao nešto o leptirima citrusa, kako su pročitali da mogu živjeti ljeti u staklenicima, ako se stvore uvjeti. Mirna je slušala i mislila kako je to lijepa ideja, svidjet će se djeci iz škole.
Listopad je prošao u studeni neprimjetno. Mirna je radila na projektu širenja, predala dokumentaciju za natječaj i uskoro dobila pozitivno mišljenje. Nikola je bio tako presretan da je išao kupiti tortu, jeli su ga odmah u stakleniku za radnim stolom, pa su sve našli mrvice po skicama i smijali se.
Aleksandar se počeo češće javljati, ne samo zbog posla.
Jednom je donio kuhano vino u termosici.
– Studeni je, opravdao se.
– A kako znate da volim?
– Vidio sam, niste tip za zabranu.
Oboje su se smijali.
Sjedili su u pletenim stolicama uz staklo, vani studeni park, goli, oštar. Aleksandar je ulijevao vino u male šalice. Mirisalo je na klinčić i narandžu.
– Pričajte mi o dogradnji, zamolio je.
Mirna mu je dugo objašnjavala, pokazivala skice. On je slušao, pitao, vadio svoj tablet i nudio konstruktivna rješenja. Razgovor kakav dugo nije osjetila ravnopravan.
– Tu ćemo staviti dvostruko staklo, to će riješiti kondenzaciju. Slično sam vidio u Finskoj slična klima.
– A nose li konstrukcije dogradnju?
– Treba izračunati, ali mislim da hoće. Mogu izračunati, ako želite?
– Želim!
Pogledao je u nju. Ne u skicu, nego u nju.
– Mirna Lončar, rekao je tiho.
– Da?
– Drago mi je razgovarati s vama.
Mirna je šutjela sekundu.
– I meni.
Za staklom se nešto dogodilo. Prvo nije shvatila. Onda se zagledala bolje.
Snijeg.
Prvi snijeg slabašan, sitan, gotovo nestane prije tla, ali ipak pokriva klupe, grane, rubove staza u parku. Svjetlo drugačije, meko, bijelo.
– Snijeg, šapnuo je Aleksandar.
– Da.
Gledali su.
Mirna je držala šalicu kuhanog, toplina joj je grijala dlanove, a vani snijeg, unutra miris citrusa i bora, koji je Nikola donio prošlog tjedna “za ugođaj”.
Mislila je: izvan ovog stakla studeni, prvi snijeg, a unutra je ipak toplo i raste nešto živo. To je najtočniji opis ovog cijelog razdoblja mjesto gdje si iznutra topao i kad je vani zima.
– O čemu mislite? tiho pitao je Aleksandar.
– O lijepome, rekla je Mirna.
Pogledala je snijeg, mandarine s narančastim kuglicama, red orhideja uz dalji zid, visoke palme koje se protežu do staklenog stropa i na kojem se sad tope pahulje.
– O lijepome.
Aleksandar nije ništa rekao. Samo joj je natočio još vina i ostali su sjediti, blizu, u toplom stakleniku, gledajući prvi snijeg.
