Mama Katica
– Što to cmizdriš? Kakva to vlaga ovdje, a još i vani kiši. Iz svega radiš još veću vlagu!
Krupna, velika kao kuća, žena sjedne pokraj Kire na klupu.
– Vruće danas, a kiša lije od jutra! Sad, kao u sauni, a tek je prošlo podne. Cijela sam mokra, možeš me cijediti!
Žena izvadi iz torbe bočicu vode, uz malo muke otvori poklopac.
– Hoćeš malo? pruži bocu Kiri. Kažu voda smiruje. Meni baš i ne pomaže. I ako popijem vedro, opet ništa.
Kira s užasom promatra čudnu suputnicu na klupi. Zašto baš ona? Čime je zaslužila još i ovo, k’o da nema već dovoljno problema? Ma zapravo, zašto ona…
Kira nikad nije voljela punije ljude. Uvijek bi je dovodili do potištenosti. Kako ljudi sebe mogu zanemariti do te mjere? Zar je teško malo vježbati, manje jesti, mislit’ na druge? Sve te bore, puno odjeće, znoj, mirisi… Fuj! Sjetila se Kira kad su ona i cure bile u wellnessu u Tuhelju, i jedna ovakva žena je plivala u bazenu.
– Ne idem ja u bazen, cure! Za danas mi je dosta! Lijana, Kirina najbolja prijateljica, ustala je i protegla preplanulo, savršeno tijelo. Toliko je vremena provodila u teretani s osobnim trenerom, pa zna se…
– Zašto ne? Planirale smo biti ovdje cijeli dan!
– S onim? Lijana pogleda nezadovoljno iza sebe. Ne mogu je ni gledati, a kamoli biti pored nje. Gadi mi se!
Što je Lijana sve dalje nabrajala bolje da nije ni pamtila. Zaboljelo je Kiru tada, ali nikad nije bila licemjerna, pa je morala priznati da se djelomično slaže s prijateljicom. Jednostavno ne možeš tako. Ako ne možeš dovesti sebe u red ostani doma.
A sad, evo je! Sjedne kraj žene tri puta veće od one u bazenu i još i priča! Ali snage za dići se nema. Na istoj toj klupi Kira sjedi već satima, isplakala se, onda samo bulji u zid ispred. Nema kamo, osim na kolodvor. Uho joj nenamjerno zapne za riječi čudne susjede.
– Kako si lijepa, a nemaš ni kofera, ni torbe. Znači ne putuješ. Čekaš koga? Ili nemaš kamo ići?
Kira pogleda ženu. Dobrodušno lice, rumeni obrazi, osmijeh koji nestade kad se Kira glasno rasplakala. Što je bilo u toj ženi sama sebi Kira kasnije nije znala objasniti. Grlila ju je, Kira joj je plakala na ramenu, a tanka bluza brzo je bila mokra. Nije osjećala miris znoja, već samo blagi miris cvijeća. Pomisli Kira: je li tako miriše deterdžent ili stvarno bluza ponire u trave, jer miris je bio nježan i lijep. I ponjuši još jednom i naglo uskoči, istrgne se iz ženskih ruku. Sad zna! Mamine ruke su tako mirisale – ruke koje više pamtila nije. Mama je poginula kad je Kira imala pet. Jedino sjećanje je livada puna cvijeća i vijenac na glavi. Njen je miris bio isti!
– Čega se bojiš, dušo? Netko te povrijedio?
Kira odmahne glavom, pa ipak kimne.
– Uh, ljudi… Tako dijete povrijediti žena izvuče iz torbe sendvič i veliko crveno jabuko. Evo, izvoli!
Kad je otvorila sendvič, Kiri zakruli u želucu. Nije jela od jučer, a novaca nije imala.
– Na, drži! Pileća šunka, zdrava, sama sam radila. Jedi! Tako si mršava da te je strah gledat!
– Ne jedem meso… Kira proguta slinu, okrećući glavu.
– Što? žena joj gurne sendvič u ruke i prepolovi jabuku na dvije.
– Ništa… Kira pogleda te snažne ruke, bez manikure, i shvati da je ideja o bijegu bila glupa. Zahrize sendvič i uzdahne od užitka.
– Dobro je? Onda ne pričaj gluposti, samo jedi!
Žena se namjesti, pogledala u Kiru, koja pohlepno pojede prvi sendvič i s nadom gleda drugi.
– Jedi, ako si gladna! Pa pričaj što ti se dogodilo, zašto si ovdje sama, bez stvari, i, ispravi me, bez novca?
Kira šuti i briše nove suze.
– Ma stani, nemoj još plakati. Ispričaj mi. Onda ćemo plakati, a tko zna, možda i smijati se!
Pričati nije htjela, ali izbora nije bilo. Sve je bila njezina istina život, pa makar vrijedila manje od nule.
Kira je pobjegla večer prije. Točnije, izletjela iz kuće kad je otac rekao da mu više nije kći, da će imati vlastito dijete. Još nije došla sebi. Čovjek koji ju je sve godine odgajao i kojeg je zvala tata nije joj otac?! Um je izgubila
S pomajkom, Jelenom, nikada se nije zbližila. Kako da se zbliži, kad je Jelena svega par godina starija od nje? Jelena je to pokazala već na prvom susretu – stisnula tanke usne i rekla: “Baš si ti mila!” Kira je tad znala da je miran život gotov.
Dobacivanja, podbadanja, tužakanja tati i suze… Kira je to prihvaćala, jer je vjerovala da je tata uvijek uz nju. Ali sve se promijenilo zauvijek…
Zadnji razgovor bio je presudan. Tata pokaže dokumente, stavi ih pred Kiru i kaže da ih pročita. Onda izusti nije joj otac, posvojio ju je s tri mjeseca. Kad ga je pitala tko joj je pravi otac, nije dobila odgovor. Mama je umrla prebrzo.
Cijelu noć je Kira sjedila gledajući u prazno, a onda je obukla jaknu i izašla. Kuda, nije znala. Ujutro je skužila da je jedino logično ići na kolodvor. Mobitel prazan, a da nekoga i nazove, nije imala koga. Prijatelje nije imala jer je često preseljavala, a poznanici koji su joj sad bili dostupni, nisu imali volje ništa pomoći. Svi su oni živjeli po onoj staroj: “Voli sebe, na sve ostale zaboravi, i uspjeh ti je zagarantiran!” Taj crtić pogledala je nekad u djetinjstvu, pa je čak nosila njegov privjesak izgubio se negdje.
Žena ju je poslušala do kraja, bez prekidanja. Kad je Kira završila, pružila joj je maramicu.
– Obriši suze.
Iz torbe je izvadila veliki novčanik.
– Ovako, djevojko. Razgovarati s tvojim tatom treba, ali to može pričekati. Radi li ti mobitel?
– Prazan je.
– Jasno. Evo!
Pruži joj stari mobitel na tipke.
– Ne sviđa ti se? Meni je odličan. A kćer mi ga darovala tipke su velike, sve se čuje. Zovi. Ili pošalji poruku da si dobro. Nije on uzor otca, ali uzrujavati ga nema smisla.
Gledala je Kira ženu dok šalje poruku i misli joj bježe. A onda se žena odlučno podigne, namjesti zgužvanu, mokru bluzu.
– Ja sam teta Katica. Živim izvan Zagreba, u Donjem Selu. Ideš sa mnom? Kad ionako nemaš kamo, bolje da si s ljudima, a?
– Zašto?
– Što zašto?
– Zašto mi želite pomoći? Kira iznenađena gleda ženu. Ja sam vam potpuna neznanka.
Teta Katica ju je pogledala, uzela joj bradu među prste tople i meke.
– Zato, dijete moje, što nema tuđe djece na svijetu. I ne smije ostati dijete bez nadzora.
– Ali ja više nisam dijete…
– O, itekako jesi! Ustani! Moramo ti kartu kupit’, nećemo propustit’ vlak.
Tako je Kira završila kod Katičine kuće u Donjem Selu.
Putem je teta Katica šutjela, čekala da Kira sama priča.
– U dušu se, dijete, ulazi s oprezom. Netko boli dijeli lako, netko nikada… Najbitnije je vrijeme. Kad dođe, sama ćeš reći.
U vlaku, Kira zaspi i probudi se kad je teta Katica lagano prodrma:
– Digni se, stigle smo!
Na peronu Katica maše nekome pa njenu putnicu skoro ruši mršavija, energična ženska:
– Mama Katica! Jedva te dočekah! Kak je Nika?
– Dobro je. Smjestila sam ih kod Marka. Za par dana idem pogledat.
– Jesi pričala s doktorom?
– Rekao je da bu sve ok. Mlad je, ali djeluje znalački.
– A tko je to? žena pogleda na Kiru upitno.
– Ne pitaj previše, Svetlana. Gladne smo. Idemo doma!
Stari crveni “Stojadin” bio je Kirino iznenađenje.
– Što je? Aerografija, brate! Slikar Sandi radio.
– Aerografija… promrmlja Kira gledajući naslikanog Kralja Tomeka.
– Mama Katica, gdje si ovako pametnu našla? Svetlana joj pomogne da sjedne unutra.
– Na kolodvoru.
– I ja sam! smije se Svetlana gledajući Kiru kako prstom prati slike. Ti si slikarica?
– Da, završila sam likovnu.
– Super! Sandiju ćeš se sviđati. Sve je naučio sam, nikad nije išao u školu.
– Baš izgleda profesionalno!
– O tome pričaj njemu. Ajde, vozimo se!
Vozila je Svetlana divljački, pa je Kira zatvarala oči u zavojima.
– Ne juri, Svetlana! Katica se nasmije pogleda Kiri. Ja sam navikla, dijete nije.
– Naviknut će se! Svetlana zakoci pred kapijom velike kuće. Stigli smo!
Djeca iskoče u jato Kira ostane zadivljena.
– Svi moji, dušo! Katica s mukom izađe iz auta. Ali ne brini, sama živim. Svi su naši blizu, stalno u kući gužva. Uđi, ne srami se!
Djeca je okružiše, ruke preletje po njihovim glavama.
– Moji zlatni!
S tetičinom velikom obitelji Kira se upoznavala tjednima. Nije pojmila tko je tko, dok je Svetlana nije povela u obilazak.
– Vidiš – ova ulica, tu su naša trojica; Zina, Mišo i Nada. Svi s djecom. Na susjednoj ulici još dvije Olja i Verica, Olja ima dvoje, Vericu smo mjesec dana udali. Na kraju sela sam ja s bratom Sandijem i Nikom. Nikin mali Marko ima probleme sa srcem, doktori su rekli operacija bi mu pomogla.
– Zbunjuješ me…
– Nema veze, naviknut ćeš se. Nas je puno.
– Teta Katica je junakinja! Toliko djece rodila…
Svetlana prasne u smijeh.
– Ma nije ona nas rađala! Odgojila, kao i tebe.
Kira zastane.
– Kako?
– E, to je priča… Hajde unutra!
Svetlanina kuća je mala, ali topla. U kuhinji žena tjera mačka s trosjeda pa mahne Kiri da sjedne:
– Smjesti se! Idem naći malcu pidžamu.
Dok gleda čistu kuhinju, bjelinu zavjesa i ručno vezene cvjetiće, Kira predi prstima po materijalu, začuđena sitnim vezom.
– Lijepe, Vikin rad.
– Čije?
– Kćeri. Kad sam bila trudna, vezla sam cvijeće. Viki ima nezaboravne, Ivana makove, a Liza tratinčice.
– Zbilja je divno! Kira ne skida pogled s uzorka.
– Mama me naučila. Ništa nisam znala kad me primila pod svoje.
– Kako to primila te?
– Roditelji su mi bili alkoholičari. Tvrdim to sad, ali djetinjstva se jedva sjećam. Mama mi je govorila: kad te netko stalno povrjeđuje, mozak zaboravi da ne poludiš.
– To je disocijativna amnezija.
– Što?
– Gubitak sjećanja.
– Odakle znaš taj izraz?
– Htjela sam studirati psihologiju, puno sam čitala.
– Što te spriječilo?
– Bila sam bolesna u zadnje dvije srednje, morala sam na plaćanje, tata je pokrivao školu. Sad neće. Gdje da nađem novac…
– Što te mučilo?
– Leđa. Operacija. Sada je dobro, kadkad zaboli.
– Aha.
– Ti nastavi…
– Ma znaš, mama me tukla, znalo je biti i po cijeli tjedan. Susedi bi dojavili socijali, ali ništa. S trinaest bježim. Nisam imala kamo. Sjedim na kolodvoru, imam za dva peciva u džepu, i nađe me mama Katica. Čeka vlak za Zagreb, nahrani me i povede doma.
– Kao i sa mnom…
– Ima ona nos za nas, vjeruj. Dugo se borila da me uzme. Nije mogla biti skrbnica, pa me posvojila. Prvo mene, onda Sandija, kad je bio malo dijete. Toliko truda, a sad vidi ga!
– I teta Katica nema svoju djecu?
– Nema. Znaš zašto je takva?
– Mislila sam, samo je puna.
– Da, voli pojest. Ne, ima ona dijabetes, još odavno, i srce nije bajno. Sve skrivala dok je mogla jer bi joj djecu uzeli. Kad je već zdravlje opasno palo, sestra lijećnica ju je doma čuvala. Nije to bilo lako… Svetlana zašuti. Znati ćeš sve. Samo ne pričaj mami…
Kira kimne.
– Bila je prelijepa kad je bila mlada. Svi su dečki na nju gledali, ali ona je htjela medicinu. Skoro je upisala, falilo joj malo boda. Onda se zaljubila, udala i otišla iz sela. Što je bilo tamo, ne priča. Jednom, kod liječnika, spomene stara slomljena rebra i prste. “Muž” kaže. Poslije čujem da je muž bio nasilan, završio u zatvoru. Ona pobjegla, vratila se roditeljima i ostala nakon njihove smrti sama. Sestra joj je daleko, nije se htjela udavati više, rodila nije mogla zbog svega što je prošla. Tad sam došla ja, pa Zina, pa svi drugi. Mama kaže: nikad nas nije tražila, mi smo nju našli. Mogla bi se cijela bibilioteka napisati, ali nikog nije odbila. Svim je pomogla na noge, s dokumentima, stanovima. Cijelo selo za nju zna kad se kuća prodavala, prva je pitala ima li kakvog djeteta bez krova.
– A odkud joj novac? izleti Kiri.
– Pametna si. Država pomogne nešto preko skrbništva i alimentacije ako roditelje nisu sposobni, al’ teško je to izvući. Najveću pomoć daje Paško.
– Tko?
– Paško, njega je Katica našla u Zagrebu, u blizini Glavnog kolodvora. Dječak sa smetnjama, ponekad miran, ponekad divlji. Iz bogate obitelji. Tata ga nije zaboravio, ni predao u dom. I sad živi, ima sve i još mama dobije pomoć i podršku od njegove obitelji. Daje i odvjetnike, i što treba. Katica šali da je nakon silnih patnji našla svog kralja. Nikad nije pristala raditi kod njega jer ne bi mogla ostaviti nas djecu. Zato često odete k njima u posjete i Paška dovedu ovdje kad može.
– Priča kao turska sapunica… slegne ramenima Kira.
– A vjerovala bi da si čula drugdje? nasmije se Svetlana.
– Ne ali kod vas je sve moguće
– Da nje nema, ni nas ne bi bilo. Djeca beskućnici, iz doma, zlostavljani… A ona nas sve okupila i dala nam dom. A sad, dosta priče. Pomozi oko stola dolazi muški!
Za Kira je život pod Katičinim krovom bio kao san. Obitelj na okupu, djeca, muškarci koji dolaze s posla, šaljivo ljube ženama obraze, a Kira sjedi za stolom i suze same teku. Nikada nije doživjela ovo, ni s tatom, ni s Jelenom. Sad je poželjela i ona dom, obitelj, ljubav. Ne primijeti suze dok nisu kapnule u tanjur.
– Hej! Solila sam juhu! Svetlana je grli i donosi ručnik. Dosta, sad si doma. Nitko te više neće povrijediti.
Prvi put, Kira nekome ispriča sve. O mami, tati, Jeleni. Ne kao teti Katici, u natuknicama, nego sve, punim srcem. Svetlana sluša i pita samo što treba.
– Čuj, nemoj zameriti tati. Godinama je tebe smatrao kćerkom. Sada je, valjda, potpuno izgubljen od sreće. I radi DNK test? upita Svetlana.
– Da, znaš.
– Poslovan čovjek, a sad je zaljubljen u bebu koja stiže kao da će mu sve riješiti. Ne zna se drugačije radovati. Oprosti na izrazima.
– Zašto mnogi ne znaju s radošću?
– Ponekad je sreća prevelika i ljudi počnu ludovati, kao naša Nika. Kad je kuća za nju kupljena zahvaljujući Semenu, slavila je danima, muž joj se napio i pridružio. Kad je saznala da je trudna, morali smo je mjesec dana paziti pod ključem bojali smo se za dijete. Oboje su ostavili sve to. Sada Marko još ima samo problem sa srcem. Možda će operacija pomoći.
– A zašto je unatoč svemu zadržala dijete?
– Nije dala. Previše je patila kao mala. Godinama je živjela van, sa psima, dok ju mama Katica nije pronašla. Psa Nunija je povela sa sobom, nije ga mogla ostaviti.
U taj tren, djevojčica utrči:
– Teta Svet, zovu Kiru doma! Baka poručila!
– Reci da Kira dolazi. Hvala ti, Ivana.
Ivana nestane, a Svetlana pogladi Kiru po glavi.
– Znaš, svi smo mi obitelj tu. Ne rodbina, ali dušom. Zapamti to. Puno pomaže.
Kad je otac došao po Kiri, nije znao kamo pogledati. Nije znao da je teta Katica razgovarala s njime u Zagrebu.
– Ne, tata. Oprosti, ali ne želim kući. Ovako je bolje za sve.
– Platit ću ti stan…
Kira pogleda Katicu i kimne.
– Bit ću ti zahvalna pomoć na početku. Naći ću posao, prebacit’ se na izvanredni studij i sama zaraditi.
– Ne, riješit ću ja…
– Tata, ovo je moj izbor. Vrijeme je da preuzmem odgovornost sama za sebe.
– Ne vjeruješ mi više? upita otac tamno.
– Ne, nego je ovo pravilno. Uvijek si me učio da se oslanjam samo na sebe. Sad to živim.
On će joj platiti faks. Kira završava psihologiju u Zagrebu i postaje najbolja dječja psihologinja u okolici. Lista je puna tjednima unaprijed. Jelena rodi sina, Kira je iskreno sretna zbog njih, ali slabije se viđa. Ne iz ljutnje, nego jer joj je obitelj iz Donjeg Sela postala prava obitelj. Kad Katica padne u bolesnički krevet, Kira ostavlja grad i vraća se na selo. Pola godine brige najteže i istovremeno najsretnije u životu. Oko nje su ljudi koji joj znače sve. Dignut će Katicu na noge, makar hodati više neće moći, ni govoriti jasno, ali će sjediti pred kućom na posebnoj klupi koju joj sastavi Sandi i Ruslan, šaliti se s unucima.
– Kako vam se sviđa tron, a? Prava kraljica u Donjem Selu, ne trebam ja Zagreba, samo svoju čajanku!
Djeca se otimaju pred bakinim nogama, vesele se izazovima:
– Bako, jesi vidjela kako skačem? A Filip je zabio prvi gol, kao za Dinamo!
Kira odlazi natrag u grad kad je Katica potpuno stabilna.
Prvi važan poziv na svadbu uputit će njoj.
– Mama Katica, hoćeš li biti uza me?
– Zauvijek, dijete moje… zauvijek.
