Kućna snimka
Baby monitor je stajao na komodi, ali nije bio okrenut prema krevetiću sina, već prema vratima spavaće sobe. Ivana je to primijetila baš u trenutku kad je iz prijemnika na prozorskoj dasci, koji je šuštao tiho, neobično zazvučao nepoznati ženski smijeh.
Nije odmah podigla glavu. Čaj u šalici je već bio hladan, kamilica je vonjala slabije od vode, kuhalo za vodu je kliknulo i umuknulo, a stan je bio toliko tih da je svaki nenajavljen zvuk bodrio uši. Sin je spavao već sat vremena. Marko je u pola devet poslao poruku da će ostati duže na poslu. Petak je tekao sporo, ljepljivo, kao med koji se vuče s žlice, i Ivana je tijekom cijele večeri vrtjela istu misao: sve izgleda na mjestu, a mira nema.
Šuštanje je postalo glasnije.
Ivana se okrenula prema prozoru, prišla i uhvatila prijemnik s obje ruke. Plastika je bila lagano topla, zeleni lampica titrala jednolično, baš kao i uvijek. Iz zvučnika se čuo prigušen dah, neki šapat, a onda muški glas. Marko je govorio tiho, ali prepoznala ga je odmah. Prepoznala i ostala ukočena jer zna da on nije ni u dječjoj sobi, ni u hodniku, ni pored djeteta.
On je bio daleko od kuće.
A s njim žena.
Ivana je stišala zvuk, kao da će time ono što je čula postati manje stvarno. Nije postalo. Žena je nešto rekla, kratko i s podrugljivim tonom, riječi su joj promakle, ali Marka je razumjela savršeno:
Pričekaj. Ona je vjerojatno sad u kuhinji. U ovo vrijeme inače pije čaj.
Ivanin palac je promašio tipku. Stisnula ju je jače, pa je zvuk oslabio, ali nije nestao. Prijemnik je i dalje disao tuđim životom. Upravo tako se osjećalo ne kao greška, ne kao smetnja, već kao nečije prisustvo u njihovom stanu, u večeri, u njenom malom ritualu kad pije čaj dok sin zaspi.
Pogledala je prema hodniku. Iz kuhinje su se vidjela vrata spavaće sobe, a iza njih, kroz malo odškrinuta vrata, dječja soba u mraku. Ivana je prošla bosim nogama, osjetila hladan pod ispod sebe i zaustavila se pred komodom.
Kamera stvarno nije gledala u krevetić.
Niti u prozor, niti u fotelju u kojoj je znala sjediti s djetetom u naručju gledala je baš prema vratima. U kadru je bio dio hodnika i pola bračnog kreveta. Marko je uređaj postavio prije dvanaest dana. Rekao je, to nam je sigurnije. Sin je već velik, može se buditi noću. Ako Ivana bude u kuhinji ili kupaonici, sve će čuti na vrijeme. Tada je to zvučalo razumno. Sad joj se osušila usta samo na pomisao koliko večeri je Marko možda gledao ne sina, nego nju.
Iznova se čuo Markov glas iz kuhinje. Sad tiši:
Rekao sam ti, ne sad.
Ivana je vratila prijemnik na svoje mjesto i odjednom se sjetila tableta. Onaj stari, zajednički, ležao je u kredencu među kuharicom i dječjim vlažnim maramicama. Marko ga je sam podesio kad je donio kutiju s baby monitorom. Tako je praktičnije, rekao je, kad oboje imate pristup. Govorio je kao da radi nešto važno za obitelj. Tada je volio takav ton. Prava obitelj mora biti iskrena. Prava obitelj nema tajni.
Ivana je izvadila tablet, upalila ga i sjela za stol.
Zaslon se upalio tek nakon nekoliko sekundi. Prsti su joj bili hladni, iako je u kuhinji bilo zagušljivo, radijator ispod prozora širio je suhu vrućinu, ručka šalice bila zagrijana. Na plavom ekranu otvorila se aplikacija. Kamera je svijetlila. Ispod je bila traka s datumima.
Arhiva.
Ivana je gledala tu riječ kao da je nikad prije nije vidjela. Onda je pritisnula.
Snimaka je bilo mnogo.
Ne jedna, ne dvije. Šest dana zaredom. Kratki segmenti, duži isječci, noćne sjene, dnevne sjene, zvuk, pokret, prazna dječja soba, njeni vlastiti koraci u hodniku. Otvorila je prvi video vidjela je sebe s leđa. Sivi kardigan, zbrčana kosa, dječja duda u ruci. Ušla je u sobu, pokrila sina dekicom, sagnula se nad krevetić i izašla. Video je trajao četrdeset sekundi. Otvorila je drugi. Tamo je bila kuhinja, snimana kroz odškrinuta vrata. Ne cijela, ali dovoljno da vidi: uređaj je gledao baš prema njoj.
Listala je dalje.
Na svakoj snimci bila je ona. Ne sin. Ne san djeteta. Ona.
Ivana je pustila snimku od srijede u 21:22. S ekrana je došao Markov glas. Ne blizu, nego iz daljine, kao iz tuđih vrata.
Vidiš? Rekao sam ti. U ovo vrijeme pije čaj i drži mobitel.
Žena se nasmijala.
Pratiš ženu preko baby monitora?
Ne dramatiziraj. Samo želim znati kako živi.
U kuhinji je odjednom bila takva tišina da je iz dječje sobe kroz zid mogla čuti šuštanje deke. Ivana je stisnula pauzu. Palac joj je utrnuo, kao da je ekran izvukao toplinu iz ruke. Sjedila je uspravno, nepomična, gledala u jedno mjesto u pločicu pored stola gdje je prošle jeseni Marko slomio tanjur i dugo mrmljao zbog lošeg dana.
Opet je pustila snimku.
Zar ti nije svejedno? pitala je žena.
Nije mi svejedno, što se događa kod mene doma.
Kod tebe doma ili u njenoj glavi?
Marko je frknuo.
To je isto.
Ivana je stišala zvuk.
Trebala joj je cijela minuta da ustane. U toj minuti nije zaplakala, nije se uhvatila za glavu, nije razbila tablet, premda je osjećala da i zidovi i zrak i zeleni fenjer na prozoru iznutra očekuju baš to. Samo je otišla do sudopera, pustila vodu i gurnula ruke pod ledeni mlaz. Voda je trčala preko prstiju, zglobova, dlanova. Ivana je promatrala kapljice kako udaraju o metal i razbijaju se. Znala je da, ako sad ne zaposli ruke, zgrabit će rub sudopera tako da pobijele nokti.
Marko se vratio kući skoro u jedanaest.
Do tada je preslušala još pet snimaka, zapamtila ime Daria i saznala previše o sebi. Otkrila je da Marko zna točno koji dan joj je majka došla ili kad je zvala radi umora. Zna točno već dva mjeseca ne drijema popodne, čak i kad sin spava. Zna koliko puta provjerava prozor u dječjoj sobi i koliko dugo ostaje na kuhinji nakon što sve utihne. Prije je mislila da joj pogađa raspoloženje. Sada je izgledalo jadnije i prljavije.
Kad je ključ škljocnuo u bravi, Ivana je već spremila tablet u ladicu i oprala šalicu.
Ne spavaš? upitao je Marko iz hodnika.
Čekala sam te.
Ušao je u kuhinju, visok, u tamnoplavoj košulji s podvrnutim rukavima, s mobitelom u ruci i vrećicama iz dućana. Sljepoočnice su mu već bile posijedjele, a prije joj je to djelovalo simpatično, kao da starost muškarca čini pouzdanijim. Sad je vidjela samo mobitel. Onaj kroz koji je slušao njen dom i dijelio ga s drugom ženom.
Kupio sam mu jogurte, reče Marko, spuštajući vrećicu. I tebi sir. Tvoj se potrošio.
Govorio je normalno. Čak previše normalno. U tome je bila najgora tjeskoba. Čovjek koji je prije dva sata sa ženom pričao o tome kada mu supruga pije čaj, sada vadi kruh iz vrećice.
Hvala, rekla je Ivana.
Pogledao ju je pozornije.
Blijeda si. Glava te boli?
Ne.
Pa što je onda?
Obrisala je ruke, složila ručnik pa razvila natrag.
Samo sam umorna.
Marko je kimnuo. Nije ukazao na ništa. Ili se samo pravio da ne vidi ništa. S njim je to bilo teško znati. Znao je objasniti previše kad bi ga netko uhvatio na sitnim stvarima. I šutjeti točno kad mu je šutnja išla na ruku. Ivani je navrla uspomena, kako ju je prije godinu dana nagovarao na zajednički račun za troškove. Praktično, sve je vidljivo. Prava obitelj. Tada joj nije palo na pamet koliko voli transparentnost, ali samo tuđu.
Noć je prošla bez sna.
Sin je dvaput uzdahnuo u snu, jednom zakašljao, a Ivana je ustajala prije nego što je bilo potrebe. Marko do nje disao je ravnomjerno, s blago piskavim zvukom, ležao na leđima, ruku razbacanih kao čovjek kojem ništa ne može poremetiti noć. Ivana je gledala u mrak, prebirala po umu mjesece iza sebe. Njegova čudna pitanja. Detalji. Mirno: danas si dugo pričala s majkom? Kao usput: kako to da ništa nisi jela popodne? Gotovo blago: umorna si, je li? Nitko ne može znati toliko osim ako mu nije rečeno. Ili ako ne gleda sam.
Do jutra je znala jedno: sada ne smije odmah pričati.
Previše je godina provela uz čovjeka koji svaki prostor prvo ispuni riječima. On bi krenuo s objašnjavanjima, namjerno zamutio, otezao, radio od nje nervoznu ženu kojoj se priviđa. Ivana je već znala njegove rečenice: Pogrešno si sve shvatila. To nije ništa. Daria je samo kolegica. Brinuo sam za dijete. U ovom si stanju, sve ti se čini. U tome je bio majstor. Uzme jednostavnu stvar i zamota u krivnju njezine reakcije.
Jutro subote prošlo je tiho.
Odveo je prvi sina, presvukao ga, skuhao kašu, čak oprao tanjur, iako inače ostavi u sudoperu do večeri. Ivana je gledala kako se igraju na podu, kako mu baca igračku, kako podiže žlicu koju je mali bacio na pločice, i pitala se kako jedan čovjek može biti brižan otac i strani promatrač u vlastitoj obitelji.
Što si tako tiha? pitao je Marko dok su ostali sami u kuhinji.
A jesam li inače glasna?
Znaš biti. Danas baš i ne.
Otvorila je frižider, uzela jogurt za sina, zatvorila vratanca.
Loše sam spavala.
Zbog njega?
Ne. Bez razloga.
Prišao joj je, stavio ruku na rame. Nekad joj je taj dodir donosio mir. Sad je kroz nju protutnjao hladan val, morala je stisnuti zube.
Ivana, što ti je. Sve je u redu.
To je bilo gotovo neizdrživo. Ne sama laž, već koliko je svakodnevna. Kao da laž na jutro navuče papuče, natoči čaj i sjedi u kuhinji.
Nije se okrenula.
Naravno.
Ni ne gledaš me.
Gledam.
Ne, ne gledaš.
Pogledala ga je. Marko se već smješkao onim osmijehom koji je nekad značio strpljenje. Sad je bio drugačiji sigurana kontrola razgovora, kao kvaka koju ne treba pustiti iz ruke.
Ti nešto umišljaš? upitao je.
Ne.
Bogu hvala.
I otišao u sobu k sinu, ne zamijetivši kako joj se prsti bijele od stezanja stola.
Dan je dugo trajao. Ivana je te živjela kao netko tko je otkrio da pod podom zjapi praznina, ali svejedno mora po stanu, prati tanjure, slagati čarape, otvarati prozore. Svaka stvar je imala drugi smisao. Tablet više nije bio tehnika. Baby monitor više nije bio igračka za dijete. Markov mobitel više nije bio samo mobitel.
Kasnije, kad je otišao po pelene, opet je otvorila arhivu.
Na ekranu titrao je plavi sjaj. Kuhinja je vonjala ostacima juhe, vlažno od prozorskog okna. Ivana je gledala datoteku za datotekom, nije tražila prijevaru iako joj je prvo život gurnuo tu misao već granicu. Trebalo je znati točno kad je sve postalo tuđe. Koji dan. Koja minuta.
Odgovor je došao među snimkama od četvrtka.
Marko je s Dariom tada govorio ozbiljnije. Gotovo bez šale.
Sumnja li? upitala je Daria.
Još ne.
A ako počne kopati?
Nek’ kopa. Sve imam spremljeno.
Stvarno?
Stvarno.
Nekoliko sekundi tišine. Ivani se od spoznaje sledila čeljust.
Pretjeruješ, rekla je Daria.
Razmišljam unaprijed.
Za dijete također?
Pa naravno.
Ivana je pritisnula pauzu. Sjedila je uspravnije. U sinovoj sobi tiho, u dvorištu je netko zalupio vratima automobila, gore su se smijali tinejdžeri. Svijet je živio svojom subotom, a kod nje na tabletu bio je tuđi scenarij njihove obitelji. Scenarij u kojem muž sve sprema. Za što? Za razgovor? Za opravdanja? Za budućnost u kojoj će reći: vidi, nisam pratio uzalud?
Bilo joj je teško disati. Ne duboko, ne plitko samo toliko da zrak uđe i zapne među rebrima.
Pustila je snimku do kraja.
Čuješ li sam sebe? upitala je Daria.
Čujem i znam da radim ispravno.
Marko, ovo nije briga.
Nego što?
Kontrola.
On se nasmijao.
Teška riječ.
Prava riječ.
Ivana je zatvorila datoteku.
Tu se sve pomaknulo. Do tog trena se još, napola, moglo svesti na nevjeru, na tuđi ženski glas, na bahatu mušku sigurnost da ga neće uhvatiti. Ali ovo o kontroli, mirno, poslovno, bez isprika, sve je preokrenulo. Nije bila slabost, nije bio jedan zalutali dan. Sve osmišljeno. Provedeno. Gotovo kao neka sistematika.
Večer je Marko proveo s licem na kojem mir nema ni traga.
Donio namirnice, sjeo pokraj sina, čitao mu slikovnicu o traktoru, a između pitao:
Jesi li zvala majku danas?
Pitao je nehajno, gotovo usput, ali Ivani je prošlo tijelom.
Nisam.
Čudno. Obično zoveš subotom.
Zaboravila sam.
Aha.
Listao je stranicu. Papir je tiho šušnuo pod prstima. Ništa, obična riječ, običan zvuk. A u tome, kao igla u šavu, preciznost čovjeka koji broji navike.
Na večeri nije govorio puno. Ivana još manje. Sin je pištucao, lupkao žlicom po stolu, bacao kruh, i jedino je on živio trenutkom, bez skrivene pozadine i skrivenih značenja. Kad je Marko odveo sina umiti, Ivana je izvukla tablet, otvorila najnoviji video.
Bio je sniman nedavno.
Noć sa subote na nedjelju. Očito je Marko palio aplikaciju tek kada je Ivana legla. Prve sekunde je bio prazan hodnik. Onda su začuli koraci, šaptanje, zvuk auta, a Darijin glas bio je bliži, intimniji.
Siguran si da nije previše?
Jesam.
I ako dođe do rastave?
Ivana je zastala. Riječ je izgovorena mirno, gotovo kao da pričaju o utorkovom vremenu.
Ako dođe, odgovori Marko, imat ću s čim dokazati da dijete pripada u stabilnije ruke.
Daria šuti.
On nastavi sam:
Znaš i sama ne spava, puca, može do pola noći sjediti u kuhinji, zna zaboraviti jesti. Sve se vidi.
Marko…
Ne, ozbiljno ti kažem. Moram misliti na sina.
Govoriš kao čovjek koji je već odlučio.
Nisam ništa odlučio. Samo se pripremam za sve.
Ivana nije slušala dalje. Spustila je tablet na stol i pokrila usta dlanom da ne pusti ni glasa, iako u stanu nije bilo nikog kraj nje. Tu je bila prava dubina. Ne slučajan razgovor. Ne veza. Marko je skupljao njenu svakodnevicu. Ne da je bolje razumije nego radi vlastite koristi. Za svoju verziju priče. Za dan kad će otvoriti mapu i reći: eto, nisam pratio uzalud.
Zidni sat je kucao preglasno. Ili joj se činilo.
Ivana je sjedila do jutra. Nije plakala. Nije hodala iz sobe u sobu. Nije slala poruke majci, iako je ruka išla prema mobitelu. Samo je gledala u crni ugašeni ekran i osjećala kako u njoj raste nešto tvrdo i ravno. Ne toplo, ne nježno. Ravno kao polica na kojoj se slažu staklenke činjenica, pa još jedna. Dok istina ne postane dovoljno teška.
Ujutro je sin probudio svijet tražeći sve odjednom kašu, čašu, lopticu, prozor, mamu, tatu. Marko ga je podigao i čak se nasmijao kad ga je dječak povukao za ovratnik. Ivana ih je gledala i sjećala se Marka s drugim glasom. Suhim, proračunatim, potpuno sigurnim da razmišlja unaprijed.
Oko deset sin je opet zadrijemao.
I tada je znala: neće čekati više.
Kuhinja je bila okupana sivilom. Na stolu dvije šalice, jedna netaknuta. Marko je listao vijesti. Ivana je ušla, stavila baby monitor na stol, odmah do tableta.
Podignuo je pogled.
Što sad to?
Moramo razgovarati.
Sad odmah?
Odmah.
U njenom glasu nije više bilo molbe ni topline. Marko je to osjetio. Spustio mobitel ekranom prema stolu.
Što se dogodilo?
Ivana je sjela nasuprot. Na grubi drveni stol odmah su prsti našli rub, kao da je upravo on najčvršći oslonac.
Želim jedan odgovor, rekla je. Samo jedan. Bez duge priče.
Marko se nasmijao, ali lice mu je već bilo napeto.
Pokušaj.
Dotaknula je ekran tableta.
Zašto kamera nije gledala dijete, nego mene?
Nije odmah odgovorio. Upravo ta tišina bila je prvi pravi odgovor. Ne bijes, ne iznenađenje, ne pitanje. Pauza. Prekratka za pravog nevinog čovjeka.
O čemu ti pričaš, Ivana? promrmljao je.
Pustila je snimku.
Iz zvučnika je išao poznati šapat, šuštanje, tuđi smijeh. Onda Markov glas, njegov pravi, hladan, siguran, potpuno odvojen od čovjeka za stolom.
Samo želim znati kako živi.
Marko je trznuo, stol je zaškripio. Pružio je ruku za tablet, ali Ivana je bila brža.
Ne diraj.
Odigao je ruku.
Odakle ti to?
Iz arhive. One koju si ti sam podesio.
Promjena na licu bila je postepena. Prvo je pokušao kao i uvijek, sve zamotati na svoju stranu. Ali snimka je išla dalje. Daria je pitala o kopanju. On je odgovarao da ima sve prikupljeno. Ona o kontroli. On je to nazvao jakom riječju. Svaka nova njegova izgovorena riječ ispred nje za stolom oduzimala mu moć.
Ugasi to, rekao je on.
Neću.
Ivana, ugasi.
Neću.
Prošao rukom po licu. Ustao. Sjeo.
Ne razumiješ kontekst.
Onda objasni. Ukratko.
Brinuo sam za dijete.
Ivana stišće play dok ne dođe do dijela u kojem priča o stabilnim rukama.
Nakon toga Marko zatvora oči. Ne dugo, sekundu-dvije. Bilo je to dovoljno.
Još jednom, kaže tiho. Ukratko. Zašto si me pratio?
Nisam pratio.
Što je onda ovo?
Kontrolirao sam situaciju u kući.
Preko druge žene?
Trgnuo se.
Daria nema veze s tim.
Ne laži. Ima veze.
Sve si izmiješala.
Ne, ja sam sve raščlanila. Veza s Dariom posebno. Kamera posebno. Razgovori o djetetu posebno. U svakom od tih dijelova lažeš.
Ponovno je ustao, prišao prozoru, ali ga nije otvorio. U odrazu je bilo njegovo lice, ali izgledao je stariji, prazniji.
Sad si u takvom stanju da
Dovrši.
Okrenuo se.
Da je teško s tobom razgovarati.
S njom valjda nije?
Kakve to veze ima.
Zato jer si nju pitao o meni o mom čaju, spavanju, razgovorima, mojoj malaksalosti. O mom djetetu kojeg si već unaprijed štitio pred nekim drugim.
On je i moj sin.
A zašto si onda snimao mene, a ne pomagao?
Tek tada se po prvi put do kraja izgubio. Ne na snimci, ne oko Darije, nego kad je čuo riječ snimao materijal. To je bila točna riječ. Bez vikanja. Bez skrivanja iza lažne brige.
Pojma nemaš koliko je teško sve gurati sam, promrmljao je.
Ivana ga je gledala ravno u oči.
Sam?
Pogled mu je pobjegao.
Ja radim, omogućujem. Dođem kući i vidim da ti ne možeš više.
Zato si postavio meni kameru?
Ne dramatiziraj.
I sad to govoriš?
Htio sam znati što se zbiva.
Htio si upravljati onim što se zbiva.
Nasmijao se nervozno.
Fino biraj riječi. Tko ti je pomogao? Mama?
Ivana odmahne.
Nitko. Sam si mi pomogao. Sve si snimio.
Kuhinjom je zavladala šutnja. Iz dječje sobe začuje se sinov sitan uzdah. Ivani se od tog zvuka sve sleglo u jedno. Dijete spava. Stan stoji. Čaj je hladan. A sada se rješava ono što ni zamisliti nije mogla tri dana prije.
Otići ćeš danas, rekla je.
Marko digne glavu.
Što?
Danas.
Jesi li normalna?
Jesam.
I ovo je i moja kuća.
Je. Ali danas odlaziš ti.
Na temelju čega?
Zato što neću ostati živjeti ovdje s osobom koja je pratila moj život preko baby monitora i s Darijom raspravljala gdje je dijete sigurnije.
Udario je dlanom po stolu. Nije bilo snažno, ali šalica je poskočila.
Prekini više.
Ivana ni ne trepne.
Sam si sve rekao. Ja bolje ne mogu.
I što sad? Mami natrag?
Sad isključujem kameru. A ti spakiraj stvari.
Nemaš pravo odlučiti sama.
Upravo odlučujem.
Gledao ju je dugo. Predugo. U tim sekundama Ivana je prvi puta vidjela čudnu stvar: ne bijes, ne bol, ne kajanje nego frustraciju. Netko mu je srušio plan. Netko drugi prvi stavio karte na stol. To je bilo sve. I u tom trenutku je znala da je dosegnula granicu.
Marko prvi spusti pogled.
Dobro, kaže. Ohladi se. Navečer ćemo normalno razgovarati.
Ne. Sada.
Ne idem nigdje bez sina.
Idem. Sam.
Ne naređuj mi.
Spakiraj se, Marko.
Htjelo mu se još nešto reći, ali iz dječje se čuo pospan glas. Dječak se probudio. Ivana je odmah ustala. Marko također, po navici, ali ona mu pokaže dlanom i stane.
Ne treba. Ja idem.
Otišla je u dječju, podigla sina, stisnula ga k sebi, udahnula poznat miris dječje kože, kreme, sna. Mali je zabio nos u njen vrat i time joj spasio da ne pukne odmah tu, na licu mjesta. Stajala je tako, lagano ljuljajući, i gledala prema baby monitoru što je još svijetlio zelenim okom na stolu. Koliko li je puta Marko vidio upravo ovaj kadar? Koliko puta slušao zvuke koji su trebali biti samo njihova obitelj?
Do podne Marko je spakirao torbu.
Ne cijeli život. Za to mu, valjda, nije bilo ni hrabrosti ni mašte. Nekoliko košulja, punjač, britva, dokumenti. Na odlasku je opet pokušao sve preliti riječima.
Lomiš obitelj zbog jednog razgovora.
Ivana je držala sina i šutjela.
Zbog jednog razgovora, ponovio je, kao da ponavljanje daje snagu. Ni ne trudiš se razumjeti.
Sve sam shvatila.
Nisi.
Dosta.
I što ćeš reći ljudima?
Istinu.
Nasmijao se na jedno uho.
Koju istinu? Da sam postavio baby monitor?
Da.
I?
I da u kameri nisam gledala dijete.
Marko je stisnuo ručku torbe.
Požalit ćeš. Zbog svega, zbog ovog sad.
Možda, ali ne zbog onog što sam čula.
Na to je utihnuo.
Vrata su se zatvorila tiho. Nema snažnog kraja, nema drame. Samo je brava škljocnula, lift prošao, u stubištu netko kihnuo, i stan je opet sličio stanu. Samo je sada iznutra sve bilo drugačije. Kao kad presložiš namještaj. Isti zidovi, iste šalice, isti stol. Ali linija između stvari nije više ista.
Cijeli dan Ivana nije radila gotovo ništa.
Nahranila je sina, promijenila mu čarapice s sivom prugom, spakirala dio njegove odjeće, zvala mamu i rekla samo: Marko će malo živjeti odvojeno. Mama je ostala bez riječi, a onda pitala hoće li večeras navratiti. Ivana je rekla, možda, do večeri. Više nije objašnjavala. Za objašnjenja ne treba imati odmah snage. Prvo treba proći kroz tišinu, od sobe do sobe, i ne zaboraviti ugasiti kuhalo.
Glas na dječjoj kameri već se gasio.
Uvečer je otišla u dječju.
Soba je bila gotovo ista. Plavi bodi s raketom sušio se na sušilu. Na fotelji sivi prekrivač. Na komodi stajala kamera. Crno tijelo, mali objektiv, zeleni laser. Ivana je prišla bliže i promatrala ga kao da nije plastika, nego okupljena tuđa prisutnost što još nije do kraja izašla iz doma.
Uzela je uređaj u ruku.
Prsti su joj bili mirni. To ju je najviše iznenadilo. Nakon svih nemirnih sati, unutarnjeg posla, ruke su, izgleda, prestale drhtati. Ivana je okrenula kamericu, pronašla žicu, povukla iz utičnice.
Zelena lampica je odmah nestala.
I u sobi je napokon nastala ona tišina, kakvu znaju samo oni domovi u kojima nitko više ne prisluškuje nikoga.
