Jesenska kišica tužno je rominjala, ali nikako da se odvaži lijepo zaliti, onako, kako Bog zapovijeda na kontinentu. Julija je promatrala kapljicama prošarano staklo kombija koji ju je vozio kući. Pa, domom je već odavno smatrala Zagreb, svoj mali, šarmantni stančić u neboderu na Savici. Onaj pravi dom, na selu, u slavonskoj ravnici tamo su joj roditelji, tamo je izvedena iz rodilišta, završila osnovnu i srednju, a onda pobjegla u veliku gužvu, studirati i s godinama se odvikla od mirisa podruma i voćnjaka, postala gradska, navučena na ritam tramvaja i kašnjenja.
I, realno, Julija je bila ponosna. U dvadesetsedmoj ne može svatko to reći završila je medicinu, zaposlila se u poznatom zagrebačkom kozmetičkom salonu, a usput non-stop harala po seminarima, edukacijama i što već spada pod budućnost, znaš, sine!
Ne bi sada ni došla da nije primijetila da roditelji baš nešto čudno glume. Zove mamu, nema tate; zove tatu mama negdje nestala.
Mama, ima što novo doma? propitkuje ona.
Ali Ružica, uvijek mudra, sve nešto okolo-naokolo:
Ma ništa strašno, ajde, svi smo živi i zdravi bilo bi kod nje i da joj krov padne na glavu.
Od Osijeka, kamo je doletjela avionom, do sela je vožnja tek dva sata. Za nju to nije ništa Zagreb te izbrusi na każnjake, a vožnja postane mentalni odmor.
Kombi je pristao na autobusni kolodvor. Julija zaustavi pogled na poznatim stvarima: isto je kao prije, samo novi natpis preko marketina nasuprot, drveće se malo sagnulo, dok je ona prerasla to dječje vrijeme. Kiše tu nije ni bilo, sunce izašlo kroz oblake dašak optimizma. Mamu je obavijestila da dolazi, ali ko i svaki put, točno vrijeme nije znala ni sama.
I tako, lokalni taksist, izumrla vrsta, razvukao lice u pola-smiješak i nozdrvama nesigurno vukao zrak.
Gospođice, kam? priupita, vukući kofer po asfaltu.
Na Radićevu 45, kaže ona.
Roditeljska kuća, sa svijetloplavim škurama, gledala je na nju poznatim izrazom. U vrtlarskoj gredici još mirisala stara višnjica, a kraj ograde sjeverka povijala tri breze, koje je tata posadio kad je maturirala.
Julijica! Ružica istrčava iz kuće, grleći ju kao nekad smije se, a suze teku.
Ajde, mama, dovolj, nemoj sad plakati, kao da sam došla s kraja svijeta.
Pa, srce moje, tri godine nisi bila! cvili mama, brisajući nos u kragnu.
Julija se izula, izvalila na kauč i ispružila noge, osjećajući svaki kotač pod leđima. Mama je sjela pokraj, skliznuvši ruku na njezina leđa.
Ta razgovor stoljeća što visi u zraku Julija, naravno, neizbježno je ispali:
Mama, a gdje je tata? Zar nije doma?
Ajde, pojedi nešto, pa ćemo… izbjegava Ružica.
Primijetila je novu stolnjaku, cvjetni servis. Sve nekako poznato, a opet i strano doma ljubi stil iz IKEA-e, klasičnu bjelinu.
Frici maminu pljeskavicu nema nikakva restorana: to se pamti, kako je mekana, mirisna i, sad, kad bi ju snimila i poslala na Instagram, skupila bi bar sto lajkova. Oko stola salate iz vrta, palačinke, savijače Doma nikad nema malo jela da ostane!, to je slavonsko pravilo.
Mama, tata ti je na delegaciji ili što? Nešto si mi sumnjivo šutljiva.
Je, i još je na službenom, ali… sad već ozbiljna mama. Julija, trebamos ti reći, i tata je isto mislio, ali telefonom je to teško… I samo ti letiš, nema te nikad… Oprost, trebali smo ranije, ali nismo htjeli puniti te tvoje glave mi smo se, znaš, rastali…
Pa kako rastali? odmakne šalicu hladnog čaja, odšeta u roditeljsku sobu, otvori ormar sve tatino nestalo, kao da ga nikad nije bilo.
I gdje sad živi?
Sjedni, molim te, saslušaj. Tako ti je to, ljudi se rastanu i poslije trideset godina braka. Mi s Vladom smo odlučili, i to je to.
Ma daj, mama, nemoj mi reći! nadureno pućila usne, baš kao klinka.
Jedino dijete u obitelji i razmazila se taman toliko da, kad nešto poželi, zna da će to dobiti. Na primjer, bicikle to je tata mjenjao svake sezone; u sedmom osnovne poželjela skupi radio, i tata si organizira dodatni posao. Na faksu nikad nije bila gladna, odijevala se bolje od pola kolegica sve jer je tatina plaća dolazila izravno na njen studentski račun, a živjeli su od mamine. No, treba priznati, Julija je znala pametno s novcem.
Nije bila razmaženo derište, više mala generacijska pobjednica, s peticom iz matematike.
Vi ste se rastali. A meni ništa.
Sve je svježe, ko kruh iz pekare, brani se Ružica. Ali, tebi tata i dalje šalje rođendansku čestitku.
Znači, otišao je u dedinu kuću?
Pa kud bi? To je njegova očevina, prazno bilo.
Moram ga vidjet i razgovarati!
E, nećeš, sjećaj se što ti mama govori: čovjek je u delegaciji još do sutra, vratio se sa Simeonom, znat ćeš kad stigne.
Ajde, mama, priznaj ima drugu ženu?
Ružica uzdahne.
Ima, nije sam. I nemoj mi tu sad ispade, život nije turska sapunica, tata nije star, ima pravo.
A tko je ona?
Nije odavde, doselila iz susjedne Općine.
I što, ona sad živi u maminoj kući?
Pa, di će je smjestiti, znaš kakav je tvoj otac sve pod strehu.
Julija zgrabi glavu rukama:
I ti tako mirno kažeš, kao da ti je kokoš nestala, a ne muž!
Julija, stvarno, bilo je jasno zadnjih godina. Ništa se ne mora siliti.
A ti, mama draga, sava, samo talasaš… Hoćeš reći da ti je svejedno? Koliko je mlađa, dvadeset godina?
Aj ne lupi, deset što je u to doba deset godina…
Svejedno, izdao te!
Prestan s tim, za tebe je tata svet, ali ljudi si ponekad nisu suđeni do kraja.
Znaš što, mama, ti si premekana! Ja ne. Ja sam pravedna. I tko vara, neka zna za red. Ne želim ga više vidjeti.
Mama je na granici suza i misli si: bolje da ode šetati pa će se možda ispuhtati.
Izvalila se Julija nekoliko minuta, pa presvukla u trenirku, stavila hudicu na glavu i otišla van. Zrak kao iz reklama za kemijsku čistionicu pročišćava mozak. Prisjetila se razreda s nekima uopće nije u kontaktu, društvene mreže su joj, kaže, gubljenje vremena.
Mama, idem do Mosta prošetat.
Kiša će, Juli…
Brzo ću.
Mamino staro imanje bilo je odmah iza zavoja ulazi, bez problema, kao doma. U hodniku kod špareta nova žena, mlađa od mame, miješa nešto u loncu.
Dakle, ti si ta nova na maminoj zemlji? promrsi Julija, pogledom je secira.
Ako si ti Julija… Vladimir mi je pokazivao slike. Uđi.
Nego kaj! Ali nisam došla tebe gledati, ovo je moja djedovina.
Nemojte tako, Vladimir je čekao da te upozna. Skuhat ću ti kavu.
Doviđenja, vi ste…?
Ja sam Jadranka.
Gospođo Jadranka, pokupite krpice i iz kuće, ova kuća nije vaša.
Čekat ću Vladimira, on će odlučit ali, stvarno ne treba svađu, nisam ti ništa zlo napravila.
Ti si rasturila moju obitelj!
Mali dječak, možda dvanaest godina, izlazi iz sobe.
Marko, igraj se vani obratila mu se Jadranka.
Samo malo idem do dvorišta i prođe pokraj Julije, gledajući je kao egzotičnu životinju.
Nećeš ovdje živjeti! viknula je Julija i izašla, sada već narogušena.
Brzo je išla doma iz ljutnje i hladnoće.
Čitavo vrijeme vrtila je po glavi: tata mi je pripremio malo neugodno domaće iznenađenje, i sad tu, netko bez moga dopuštenja, živi.
Htjedne viknuti tati sve u lice da je izdao i nju i majku i da hoće da Jadranka nestane. I ujedno, zna da ne može ništa. U gradu je otvrdnula, juri, stalno nešto drži u rukama i sustiže zadatke.
A sada, doma, osjetila je što znači sestrinska toplina, poznata lica, slike u albumima. Razvod roditelja bio je kao šut u rebra. I onako odrasla, nezavisna, osjetila se malenom. Ostala joj je još samo osveta i htjede bar pogledati tko je ta nova.
Gdje si ti do sad? dočeka je mama.
Vidjela sam ju, i sina njezina. Sad tata odgaja tuđeg klinca.
Mama naglo problijedi, ruka na vrat. Zašto? Jesam li ti ja to tražila?
Mama! Sve ti je jedno? Četvrt stoljeća braka! Zar ne osjećaš ništa? Nemaš potrebe osvetiti se? Nije to pošteno!
Zašto? promrmlja Ružica slomljenim glasom. Ja sam već prestala brojati, ne želim galamu… Znaš, kad si otišla studirati, jedina stvar koja nas je još vezala bila si ti.
Zašto nisi nikad pričala? Pa odrasla sam valjda!
Kako ću, kad nisi doma… tata je bio uvijek iskren. Nova žena došla iz druga kraja, s dječakom. Priča se: bježala od muža, tukao i nju i sina.
Oprosti, ali imam više suosjećanja prema tebi nego prema njoj.
Julija, nema tu više ljutnje oprostiš, pa živiš.
Ja to ne mogu. Nikad. Ni njega neću vidjet.
A mene? Meni ćeš zabraniti?
Ma, koga, mama, tebe? Da ti nisi slučajno…
A što ako ja sretnem nekoga i opet zavolim? Onda?
Evo, slobodno! Kad već puštaš njega!
Možda i jesam sjetiš se Marija iz tvog 8.b?
Naravno da je. Marija je bila ona smiješna, s repićem.
E, Marija ima dijete, a njezin tata, moj stari prijatelj… zove kad nešto treba… Osuđuješ?
Ma ne osuđujem. Samo, znaš vi ste mi obitelj, vi, koliko god daleko otišla.
Razumijem ja kako je to kod nas – navikneš se da stvari vrijede zauvijek, a onda život sve poravna svojim ravnalom.
A vidi, ipak nisi tako hladna! mama se našali.
I taman je Julija utapala nervozu u preslagivanju kreveta, kad dolazi poruka: tata dolazi ranije.
Vladimir se pojavio nakon tri dana. Došao na dvorište u starom Fiatu. Julija odmah primijeti stariji, lice opušteno, pogoršala se ćelavost, malo crvenih očiju.
A nećeš ni razgovarat? Ni zagrlit tatu?
Šta ćeš ti meni, imaš novu obitelj izlijeti joj.
Ajde, pa to je Jadričin klinac, ti si mi uvijek bila princeza, oprosti što nismo rekli prije.
Doviđenja, tata. I uletjela u sobu.
Ostatak poslijepodneva prošao u tišini.
Sutradan, prije povratka u Zagreb, odlučila je još jednom prošetati do Save. Ugledala je klince na biciklima, prepozna Jadričinog sina. Odjednom vrisak. Netko pada na hrpu dasaka Julija dotrči, vidi Marka, noga krvari na koljenima, a druga ko da je iskrenuta.
Brzo je skinula jaknu, zavezala oko rane, primirila ga: Bit će sve okej!
Odmah je zvala tatu da dođe s autom.
Kroz pet minuta su uletjeli tata i Jadranka.
Marko, sine, što je bilo? Jadranka gotovo panična.
Idemo, svi u auto, brzo! Julija okreće, komanda, ni sama ne zna zašto ima potrebu pomoći.
Na hitnoj je već znala šta treba: Gospođo, hitan slučaj, ozljeda!, odmah prozvala sestru.
Doktor, sestra, Jadranka, tata oko Marka. Julija sve objasni doktoru: kakva rana, što se dogodilo, kaže: I dobro pregledajte lijevu nogu.
U hodniku napeta tišina, Jadranka u šoku, tata zahvalno kimne Juliji. I ona se izvuče iz bolnice, umornija nego ikad, i vrati doma.
* * *
Sljedeći dan, pred autobusni kolodvor pune torbu. Nebo sivo, miriše na kišu. Nije baš sanjala da će ovako otići.
Skupi se ekipa. Iz uglu izlaze Marija, s djetetom i mužem (sad debeljuškasta). Ružica odmah maše.
Julija, ovo je onaj moj iz razreda!, viče mama.
Ne mogu vjerovati, Majo! smije se Julija Kako si?
E, a ja sam djed Andrija, prepozna je poznati glas. Sjećam se kad smo vas vodili prvi dan u školu…
Pa to pamtim i ja! Julija se raznježi.
Brzo su razmijenile brojeve, prepirke tko se više promijenio, a već je autobus bio tu.
Ulica pred stanicom Vladimir, Jadranka i Marko hodaju polako.
Marko presretan: Teta Julija, vidi, već stojim sam!
Naravno, ti si pravi hrabri dečko! smije se Julija.
Julija, oprosti za jučer, bila sam luda od brige za sina šapne Jadranka on je meni sve, kao ti tvome tati.
Julija shvati čak i ovdje, svi su povezani kao velika obitelj, tko bio tko.
Autobus upali motor, Ružica tiho plače, Vladimir još jednom spusti ruku na njenu, svi mašu.
Ajde, majko, Julija će opet doći, hoćeš, srce?
Naravno da ću! grli ih, pa i Mariju i mamu.
Daje znak vozaču. Gleda kroz staklo, suze joj kvase osmijeh dok sluša: Ne zaboravi, vraćaj se!
Vratit ću se, kako mogu zaboraviti? šapće i maše. Neka bude nepravedno, ali selu, ljudima i, naposljetku, sebi, još je treba doći.
Kako kreće prema Zagrebu, sunce se ukazalo između oblaka, baš na njihove ruke kao da ih grije za put.
I, da, u Slavoniji, bez obzira na kišu i rastave ima topline uvijek kad zatreba.
