Iluzija izdaje
Stvarno želiš da idem s tobom? Stjepan je malo nagnuo glavu, promatrajući Lanu s blagim, gotovo podrugljivim osmijehom. Oči su mu bljeskale znatiželjom, a u glasu se osjećala nota iznenađenja. Naravno da želim upoznati tvoju obitelj, ali
Naravno! Lana je popravila pramen smeđe kose, njezini obrazi obojili su se laganim rumenilom, a onda je nesigurno uhvatila njegovu ruku, ispreplićući svoje prste s njegovima. Moraju te vidjeti! Toliko sam im pričala o tebi da mama već misli da si nam pola član obitelji. Čak je jučer pitala što najviše voliš jesti! Možeš li to zamisliti?
Stjepan se nasmiješio, ali nije se bunio. Na svoj način mu je godilo što se Lana njime toliko ponosi. Dvadesetogodišnjakinja, uvijek puna energije, s koketnim osmijehom i pogledom koji je iskrio životom svaki put kad bi ga pogledala djelovala mu je svježe i iskreno, poput prvog proljetnog dana nakon duge zime. Nije ni shvatio kako je u samo nekoliko mjeseci njihove veze postao dio njezina svijeta, ispunjenog smijehom, šetnjama uz Savu, spontanim druženjima i neugaslim optimizmom.
Nedjelja je bila sunčana, ali prohladna nebo bistro, zrak svjež, već je mirisalo na ranu jesen. Lana je obukla svoju omiljenu haljinu s malim cvjetićima isticala joj je mladost i lakoću, dok je Stjepan obukao traperice i košulju dovoljno pristojno za upoznavanje roditelja, ali i dovoljno ležerno da ostane svoj. Na putu Lana ga je često pogledavala, kao da provjerava je li još uvijek spreman, ili je možda promijenio mišljenje. Prsti su joj nervozno čeprkali rub haljine, pogled joj se stalno vraćao na njegovo lice.
Je li te strah? upitao je Stjepan, primijetivši njezinu nelagodu i stisnuo joj ruku.
Malo priznala je, gledajući u pod. Ovo je tako važan korak. Jako želim da sve prođe savršeno! Znam da ćeš se svidjeti mojima. Ali tu je i Tea Moja sestra Ona ti sve zavidi! Nema nikog, pa Zato sam nervozna.
Tea je bila pet godina starija od Lane visoka, vitka, guste smeđe kose svezane u uredan rep. Bila je na zadnjoj godini fakulteta, radila u uredu, učila istovremeno raditi i živjeti. Ozbiljna, odgovorna, odrasla A što ako Stjepanu zapne baš ona za oko? Lana to nije mogla podnijeti.
Kad su ušli u stan u zagrebačkom Trnju, Lana je odmah primijetila da je Tea neobično dotjerana haljina s dubokim dekolteom, visoke potpetice, lagana šminka koja je još više isticala njezine fine crte lica. Stajala je pred ogledalom u hodniku, popravljala naušnice i činila se potpuno ravnodušnom na njihov dolazak. U trenu je atmosfera postala napeta, osjetila se u zraku.
O, došli ste ranije, Tea je podigla obrvu, glas joj je bio hladan i prigušen. Očekivali smo vas sat kasnije.
Prije smo završili, Lana je stisnula usnice, glas joj je zadrhtao. Ideš negdje?
Da, imam dogovorenu večeru s prijateljicama u restoranu, Tea je dotakla kosu, kratko pogledala Stjepana. Priznala si, zgodan je Lana ima sreće. Htjela sam otići prije vašeg dolaska.
Stjepan je do tada samo promatrao stan, upijajući toplinu Lanina doma. Odjednom se okrenuo, nasmiješio i, pokušavajući razbiti napetost, rekao:
Izgledate stvarno lijepo.
Lana je osjetila trnce u trbuhu. Prepoznala je njegov ton iskren, nenametljiv kompliment. I znala je kako Tea zna ostaviti dojam. Srce joj je zadrhtalo, dlanovi su se oznojili.
Hvala, Tea je kratko uzvratila osmijehom, ali joj pogled nije popuštao. Uzela je kompliment kao nešto sasvim očekivano, kao da je svakodnevica.
Ali Lani je bilo previše. Osjetila je kako je preplavljuje ljutnja i gorčina.
Naravno! iznenada je povisila glas, oštrije nego inače. Ti uvijek moraš biti u centru pažnje! Čak i kad prvi put dovodim dečka doma. Kao neka utakmica!
Lana Tea je uzdahnula, samokontrola joj je bila pri kraju. Nisam planirala nikakvo upoznavanje. Htjela sam samo otići. Ti si ta koja sve komplicira.
U toj haljini? Da sjediš s prijateljicama? Lana se približila, gledajući sestru ravno u oči, ljuta i povrijeđena. Nemoj lagati! Dovela sam dečka, a ti si se uredila baš sad! Zavidiš mi na vezi, a sama nemaš nikoga!
Glupost, Tea je odmahnula rukom, sad već poprilično napeto. Tako se uvijek oblačim. Odluka je moja. Ne pripisuj mi svoje komplekse.
Stjepan je zbunjeno gledao sestru do sestre i osjećao kako atmosfera ključa. Nije mogao vjerovati da je sve uzrokovao jedan običan kompliment.
Lana, možda da smirimo tenzije? Predložio je mirno, približivši se. Hajdemo normalno sjesti, sve riješiti razgovorom
No Lana više nije slušala. Emocije su je svladale i odnijele.
Uvijek tako! njezin je glas odjeknuo hodnikom. Uvijek me zasjenjuješ! Starija si, pametnija, ljepša pa svi moraju gledati samo tebe! A ja vječno drugi plan!
Prekini, Tea je stisnula usnice, oči su joj se zamračile. Ovo nije natjecanje. Nikad nije ni bilo. Ti si samo previše umišljena!
Možda tebi nije, meni je! Lana je jedva zadržavala suze, šake su joj bile stisnute do boli.
U tom trenutku iz dnevne sobe su provirili roditelji. Otac, Marko, u starom džemperu s Jutarnjim listom u ruci, zastao je na vratima, obrve sabrane na čelu. Majka, Vesna, izvirila je iz kuhinje obrisavši ruke o pregaču, na licu blagi umor i zabrinutost.
Što se ovdje događa? upitao je otac, više iz navike, kao da je već naviknuo na takve scene.
Mama, tata! Lana im se okrenula, a glas joj je bio pun jecaja. Pogledajte, Tea se namjerno dotjerala da mi preotme Stjepana! Da pokaže kako je ona bolja!
Vesna je uzdahnula i pogledala Teu, ali u tom pogledu nije bilo optužbe, već tužna rezignacija zbog cijele situacije.
Tea, zašto si baš toliko dotjerana? nježno je upitala, ali u tonu nije bilo zamjerke Lani. Lana je rekla da dovodi dečka, mogla si ipak biti malo skromnija.
Pa rekla sam već, idem s prijateljicama i ne mislim nikoga upoznavati! Dosta mi je više što me stalno Lana krivi za sve!
Vidiš?! Lana je pokazala prema sestri, gotovo urlajući. Ona mene krivi! Uvijek svaljuje krivnju na druge!
Stjepan je pokušao intervenirati, glasom ozbiljnijim nego prije:
Smirite se, molim vas. Ovo stvarno nema smisla Pa vi ste obitelj. Zbilja ne možete sve riješiti razgovorom?
Ali Lana više nije mogla stati. Emocije su je dominirale, naglo je prišla sestri, zgrabila rub haljine i povukla. Tanka tkanina popustila je, ostavivši poderotinu kod ramena.
Jesi li normalna? prošaptala je Tea, glas joj se prekinuo od povrijeđenosti. Trebala bi se zapitati s glavom!
A ti? Lana je jecala od jada, ruke su joj drhtale. Misliš da ne vidim kako ga gledaš? Kako ga pokušavaš impresionirati?
Uopće ga ne gledam, Tea je napravila korak unatrag, glas joj je bio hladniji od studeni. Nimalo me ne zanima. Ti vidiš ono čega nema.
Roditelji su stajali po strani, kao da ih se ništa ne tiče. Marko je slegnuo ramenima i vratio se novinama, a Vesna je samo odmahivala glavom:
Tea, trebala bi biti obazrivija Lana ti je sestra, a imaš osjećajne godine.
Obazrivija? Tea je stisnula šake, drhtala od suzdržane ljutnje. Samo sam željela otići, a Lana me bez razloga izvrijeđala! Dosta mi je više njezinih fantazija!
Ali više nitko nije slušao. Lana se okrenula Stjepanu s pogledom očaja.
Reci joj! zavapila je. Reci joj da nije u pravu!
Stjepan je šutio trenutak pa, gledajući u pod, odgovorio tiho:
Lana, čini mi se kako je sve jedan nesporazum. Ne vidim da je Tea išta napravila namjerno I teško mi je što se sve pretvorilo u skandal.
Lanaine oči su se ispunile boli, glas je zadrhtao:
Znači, držiš njezinu stranu? Nakon svega što sam ti pričala? Pokušala sam učiniti ovaj dan posebnim
Stjepan je prošao rukom kroz kosu, osjećajući težinu u prsima. Povukao je duboki udah i pokušao smireno:
Ne, nisam ni na čijoj strani. Samo ne razumijem zbog čega je nastala svađa. Mogli smo imati lijepu večer, upoznati se Umjesto toga vika, suze i poderana haljina.
Tea je tu gorko odmahnula:
Eto, krasna večer. Hvala ti, Lana. Uvijek znaš uništiti atmosferu.
Prešla je prstima po rascjepu na haljini, ruke su joj drhtale. U tom trenutku djelovala je izmučeno, umorno od beskrajnih prepirki i nerazumijevanja.
Lana je ostala ukipljena, pogleda punog oluje: ljutnje, tuge, povrijeđenosti i slutnje da je uistinu otišla predaleko.
Nisam htjela šapnula je, ali ni sama nije vjerovala u te riječi.
Vesna je prišla starijoj kćeri, zapuhujući je lagano po ramenu:
Daj da mi pogledamo, možda se može popraviti haljina
Ma ne treba, mama, Tea joj se nježno izvukla. Presvući ću nešto drugo. Ionako idem za koji trenutak; već me čekaju.
Marko je odložio novine, glas mu je bio ozbiljan, odlučan:
Trebamo se svi malo smiriti. Lana, možeš se ispričati sestri. Tea, možeš imati više razumijevanja. Znaš da je Lana osjetljiva.
Ali već je bilo kasno. Sjemenke srditosti i sumnje zasađene su duboko, a njihov korijen počeo je trovati svaki kutak obitelji.
Tada je u stanu zavladala nelagodna tišina. Par dana kasnije, Stjepan se uselio kod Lane (u njegovom stanu su trajali radovi poplava iz susjednog stana), roditelji su im dali jednu sobu, dok je Tea ostala u svojoj. No među sestrama je zavladala hladnoća. Svaka riječ, pogled ili pokret išli su kroz filter uvrede.
Jedno jutro Lana je zatekla Teu u kuhinji. Pripremala je čaj, lista konspirativno skripte imala je važan ispit taj dan.
Namjerno to radiš, šapnula je Lana, glas joj je podrhtavao od bijesa. Želiš da te on primijeti. Motajuš se ovdje, kao studiraš, a samo čekaš da Stjepan uđe.
Tea je ostavila šalicu na stol. Bila je blijeda, crnih podočnjaka, s par sijedih, što Lana do tada nije primijetila.
Lana, rekla je mirno, ali čvršće nego inače. Samo želim popiti čaj prije ispita. Radi se o ispitu koji mi znači budućnost.
Ispit? Ili prilika da se prikažeš pred Stjepanom? Lana je prekrižila ruke, pokušavala ostati ratoborna, no unutra se ipak nešto slamalo.
Dosta je bilo! Tea je odvrnula lice, glas joj je zadrhtao, ali ipak ostala pribrana. Zašto stalno pretvaraš sve u cirkus? Ne možeš li biti sretna? Za mene? Za sebe?
Ti si uvijek bila bolja! Lana je udarila nogom, povikala očajno. Starija, pametnija, ljepša A sad želiš i jedinog koji me voli!
Tea se ukočila. Na licu joj je zabljesnula bol, pogled sličan davnoj rani, što ju je Lana nesvjesno otvorila. No, opet je navukla svoju masku hladnoće.
Ako tako misliš rekla je isprazno, onda nemam što više tražiti ovdje.
Otišla je u svoju sobu i počela pakirati. Lana je ostala stajati na vratima, osjećajući negdje duboko krivnju, ali nije znala kako to priznati.
Tea je sljedeći dan otišla. Nazvala je prijateljicu s Kvatrića i dogovorila da prespava kod nje, na par tjedana. Prijateljica je pristala bez pitanja znala je što Tea prolazi i koliko je ponekad lakše samo nestati iz obiteljske gužve i optuživanja.
Prvih dana bilo je teško, Tea je osjećala nostalgiju, čak i za mamino prigovaranje. No ubrzo više nije osjećala teret na prsima. Nije više morala razmišljati o tome može li nešto pogrešno pogledati ili reći.
Studij joj je išao dobro, ispite je redovito polagala, navečer je s cimericom pila kavu i po prvi put osjećala što znači biti svoj gospodar.
Roditelji su je pokušavali dobiti, ali svaki put obraćali su se samo jednoj temi previše je burno reagirala, loše je shvatila Lanine riječi, zadala joj nepotrebnu patnju. Tea im je prestala odgovarati zasitila se njihovih predbacivanja
***********************
Dva mjeseca su prošla. Lana i Stjepan su još živjeli zajedno, ali veza se raspadala. Lanina neprestana ljubomora, izljevi bijesa i optužbe umorili su Stjepana. Pokušavao je razgovarati, objašnjavati da problem nije u Tei, nego u Laninim strahovima, ali ona nije htjela slušati. U svakom pogledu vidjela je zavjeru.
Jedne večeri spakirao je stvari.
Ovo više ne mogu, rekao je u hodniku, glas mu je bio umoran, bez ljutnje. Gušiš me. Svaka moja riječ, pokret sve preispituješ. Dosta mi je opravdavati se za ono što nisam napravio.
Odlaziš? Lana je stajala u sredini sobe, ruke su joj klonule. Zbog nje? Zbog Tee?
Ne, Stjepan je uzdahnuo, prošao rukom po licu. zbog tebe. Ti ne razlikuješ stvarnost od svojih strahova. Samo gradiš zidove, pa se onda čudiš što ne mogu do tebe.
Otišao je, ostavivši je samu. Tiho je zalupila vrata, prerezujući posljednju nit koja ju je držala do onog što je uništila. Sklupčala se uza zid i počela plakati, gorko, iskreno, očajno.
Prvi put tada Lana je shvatila: možda Tea stvarno nije bila kriva. Možda je cijela borba postojala samo u njezinoj glavi. I koliko je još važnih ljudi izgubila radi ljubomore?
Kad su roditelji doznali da su Lana i Stjepan prekinuli, zabrinuli su se ne za osjećaje kćeri, više za praktične stvari. Atmosfera je dodatno potonula: Lana je postala povučena, cijele dane provodila zatvorena u sobi, odbijajući sudjelovati u obiteljskim poslovima.
Mama, kakvo spremanje? Sav moj život se raspao! vikala je, lice zakopano u jastuk, drhteći od suza.
Vesna je uzdisala i tiho sama obavljala kućanske poslove. Za nekoliko tjedana postalo je jasno: bez Tee sve ide nizbrdo. Glačalo se rjeđe, kuhinja se zatrpala suđem, a Lana nije ni primjećivala.
Tada su roditelji pokušali nazvati Tea-u.
Javila se tek nakon nekoliko propuštenih poziva, bila je u knjižnici, spremala se za važni seminar. Dok je gledala ime “mama” na mobitelu, osjetila je val sjetne tuge, ali i olakšanja što se maknula iz svakodnevnih napetosti.
Nazvala je natrag.
Tea, dijete, Vesnin glas bio je blag, gotovo molećiv, ali umoran. Mi smo razmišljali Možda bi se mogla vratiti kući?
Tea je stisnula mobitel, u grudima grč, ali zadržala je miran ton:
Zašto?
Pa, znaš Lani je teško, meni i tati je sve teže održavati sve. Znaš da tati leđa ne dopuštaju, a nisam ni ja više mlada
Mama, Tea je zastala, birajući riječi Hvala što ste me zvali. Ali ja sam si već sredila život. Imam svoj stan, posao, fakultet Ne mogu se samo vratiti kao da se ništa nije dogodilo, kao da nije bilo dana kad me Lana okrivila za nešto što nisam napravila.
Ali Stjepan je otišao, jedva prikrivenog iritiranog tona.
Nije stvar u Stjepanu, mama, Tea je šaptala, ali odlučno. U pitanju je odnos. Ne želim više biti u situaciji gdje sam kriva samo zato što to Lana tako vidi! Stjepana više nema, ali sigurno će opet biti neki dečko. Hoće li opet sve bit isto?
Na liniji je nastao muk. Vesna nije očekivala tako jasan odgovor.
Zar nas stvarno ostavljaš? prošaptala je, s tužnom notom u glasu.
Ne ostavljam vas, nježno je rekla Tea. Samo sam otišla. I nećkala se, ali odlučila reći s nekim sam.
Tišina. Vruće sekunde.
S kim? pitala je Vesna, zbunjeno.
Zove se Dario, programer je. Unajmili smo stan, ozbiljno je. Sretna sam, mama. Prava sreća, prvi put. I za sada vas neću upoznavati s njim, oprosti, ali još uvijek ne znam kakvu će scenu Lana izvesti.
Na drugom kraju nakon nekoliko sekundi tihi glas:
Dobro Valjda čestitam.
Hvala, Tea se osmjehnula. Htjela sam vi to saznate od mene.
Pozdravile su se. Tea je spustila mobitel. Osjetila je prvi put olakšanje, kao da je skinula višegodišnji teret. Pogledala je oko sebe; studenti za knjigama, netko se prepire oko nacrta, iz automata u hodniku vonj na kavu. Prvi put pripadala je miru svoje svakodnevice, gdje je mogla biti svoja, bez stalnih prigovaranja.
Dario ju je čekao ispred fakulteta. Odmah ju je primijetio i mahnuo.
Sve OK? upitao ju je, pogledom joj tražeći odgovor.
Da, primila ga je za ruku, nervozna, ali s osmijehom. Samo sam s mamom razgovarala.
I?
Mama bi da se vratim. uzdahnula je.
Dario je sve razumio znao je sve o odnosima s Lanom, nije znao detalje, ali ni trebao.
I što si odlučila?
Ostat ću ovdje. Jer imam tebe, jer ovdje je moj život.
Nježno joj je stisnuo ruku.
Idemo? predložio je. Ema i ekipa nas čekaju, biraju kamo na vikend
*********************
Lana, ostavši bez Stjepana i sestre, s vremenom je shvatila da problem nije bio u Tei. Sve češće ju je progonila slika poderane haljine i sestrinog šoka, vlastite drhtave ruke. Gordu je sprječavala da nazove i ispriča se. Povukla se u sebe, dane provodila zaljepljena uz mobitel, društvene mreže, serije.
Jedne večeri Vesna nije izdržala:
Lana, rekla je strogo, gledajući kćer kako leži okrenuta licem prema zidu. Već mjesecima ne izlaziš iz sobe. Vrijeme je da se sabereš. Ne možemo te čuvati do kraja života.
A što da radim? Lana je podigla pogled, glas joj je bio slomljen. Nema Stjepana. Nema Tee. Vi me ionako ne čujete. Uvijek ste njoj bili naklonjeni!
Slušamo, uključio se Marko, ulazeći tiho. Glas mu je bio čvrst, ali ne grub. No, shvati, ne možeš druge kriviti za svoje probleme. Sama si otjerala i sestru i dečka. Sama si stvorila zid, i sama njega rušiš.
Lana je zadrhtala. Otac nije često govorio tako izravno. Pogledala ga je, onda majku prvi puta primijetila je koliko su postarali.
Možda ste u pravu Ali što sad? Kako da ispravim stvari?
Počni s malim koracima, Vesna je sjela pored nje, dotaknuvši je po ruci. Sutra mi pomozi u kući. Zatim nazovi Teu. Samo reci da ti je žao. Ne čekaj čudo, ali ne budi nepomična.
Neću se ispričati! Lana je planula. Nisam ništa kriva!
Majka je samo tužno odmahnula glavom. Kako Lana ne shvaća najjednostavnije stvari? Bi će joj teško u životu dalje…
