Bolesno dijete će ti uništiti život
– Davor, kako to možeš Toliko smo ga čekali šaptala je Marica, gledajući supruga očima punim suza dok se svjetlo u predsoblju lomi u neobičnim bojama.
On je odlazio. Njezin voljeni muž, njezin oslonac i podrška, rekao joj je da podnosi zahtjev za razvod i odlazi drugoj ženi priča je išla ukrivo, baš kao na zapuštenom zagrebačkom tramvajskom kolodvoru u rano jutro. Da je samo vikao, vrijeđao i prijetio kako će je ostaviti bez kune bilo bi lakše. Srce je boljelo jer u Davorovim očima nije bilo mržnje, samo sumnja, zbunjenost, i ona vječna krivnja koja kaplje sa zidova kad pada mrak.
– Molim te, prestani odgovorio je Davor tiho, kao da želi što prije izletjeti iz stana, sada već gotovo bivšeg doma.
Ljubio je drugu, tko zna gdje negdje uz miris slane splitske rive ili među pločnicima Zadra. Ipak, Marica mu nije bila strankinja: pamćenje na njihovu nježnost, na mekoću njenih dlanova i dobru, toplu večeru petkom, boljelo je kao rana na nozi poslije vožnje bicikla.
Stajao je već na pragu sa sportskom torbom; stvari je odnio još ranije. Nije želio pričati osim o imovini. Zašto je Marica upravo sada morala povući tu emocionalnu nit, što želi odjednom saznati pod ovom razbacanom halogenkom?
U tom trenutku, iz dječje sobe začuo se plač, prsnuo kao da s prozora pada kiša Šestinskom cestom. Marica je otrčala djetetu. Davor je uzdahnuo evo, to je razlog svih njegovih lomova. Mali Vedran, njihov sinčić, kojem su još u Petrovoj bolnici dijagnosticirali cerebralnu paralizu. Cijeli život se prevrnuo otkad se ona mala, urlajuća pandža s problemima pojavila na ovom svijetu.
Vidio je sebe kako se izmjenjuje između mržnje i sažaljenja prema svom djetetu, koje je sada imalo svu majčinu pažnju, dok su se njegovi koraci sve više raspadali po krugovima dnevne rutine. I on je silno htio dijete, baš kao i Marica. Prošli su molitve na Kamenitim vratima, šetnje po Mirogoju, prebrojavanja potajnih nada, dugi mjeseci pokušaja.
Dok se prislanjao na kvaku, nisu dolazile slike sreće, nego onaj hladni dan kad su ga obavijestili o prijevremenom porodu uz pozadinu jurcajućih tramvaja na Utrinama i umornim tenkirima iz bolničke sobe. Zasuni na vratima njihova srca popuštali su na sjećanje svjetlo je titralo i nestajalo, kao kad se ugasi lampica na pročelju katedrale u vrevi Adventa. Dijagnoza je pala sa šest mjeseci, kao težak kaput u proljeće.
Ne želim više misliti na sve to, mislio je Davor, ne želim život u kojem se jutra mjere masažama, elektroterapijama na Trešnjevci i vježbama na lopti.
Tada se u njegov život pojavila Magdalena lagana, vrckava, kao da je upravo preletjela iz Odre s vrećicom kroasana i osmijehom što se ne gasi. Uvijek je bila spremna na nježnost, uvijek je imala vremena za njega. Nije pričala o bolesnoj djeci, ni o žutim nalazima iz bolnice. Probao je zaborav, zamijeniti svoje dane šarenim lampicama njezine sobe.
Prijatelji i Davorova obitelj podržali su ga sestra Marija iz Vinkovaca i brat Hrvoje iz Rijeke, svi su klimali glavom. Čak je i Magdaleniina majka rekla: Tko ti može zamjeriti, svaka čast što si izdržao toliko.
– Ma tko bi to dugo mogao? zakolutala je očima Marica, koja je, iako je pomagala gdje je mogla, radije čuvala unučad od starije kćeri. Vedran je donosio više problema nego veselja.
Jednom, mučen grižnjom, Davor je razgovarao s prijateljem Ivanom na terasi ćevabdžinice iza okretišta Črnomerec. Ivan je potapšao Davora po ramenu, zaklopio oči pa mudro iznio svoje.
– Gledaj, tisuće ljudi odlaze iz brakova. Ti nisi prvi, a ni zadnji. Marica je dobra žena, ali što ćeš, život te otrova, moraš misliti na sebe…
– Znam, nije mi strana, bila je najbolja žena, prijateljica, ljubavnica odgovorio je Davor i glas mu je zadrhtao. Da je barem malo lakše.
– Ako je ona odlučila nositi taj križ, ne mora cijeli svijet na tvoja leđa. Bolesno dijete pojede ti godine kao rđa brod na Jadranu, izjeda dan za danom govorio je Ivan, zureći u promukli nokturno.
– Ne mogu više. Kako sačuvati dušu kad u očima tvoje žene one što su sjale ljubavlju sad samo gledam suze?
– Gledaj, pitaj se samo, imaš li novaca? Ostavi joj stan, jedan auto, piši u firmi da šalju alimentaciju. Daj joj koliko možeš hoćeš li preživjeti od plaće?
– Imam dovoljno, mama je prodala garažu na Kvatriću, dala mi pola. Zbrojit ćemo kune i to je to.
– Eto! Neka nitko ne može reći da si kukavica. Plati i diši
Kroz misli mu je proletjela slika novog početka; razvod, ali bez ožiljaka. Prebacio je Marici novce od prodane garaže, oficijelno pokrenuo alimentaciju. Sebi je ostavio staru Ladu, a lijep SUV registrirao na nju. Stan, koji su kupili zajedno u Novom Zagrebu, pripao je njoj.
O, kako je samo želio izgovoriti te riječi i odlebdjeti iz stana s lakim srcem, oslobođen ružnih misli. Marica ga je slušala u tišini. Čak ga je tada voljela toliko da se uhvatila za posljednju nit, samo da ostane. Bolno za oboje, kao kada se odvaljuje kamen iz temelja stare kuće.
– Marice, više ne mogu odmahivao je glavom Davor, Nemoj mi slati slike Vedrana, brisat ću ih odmah. Ne želim više male pobjede!
Znao je da će, izusti li Marica još samo jednu riječ, on ostati, no to bi bio tek privremeni tavan odgađanja. Kad su opet iz dječje sobe došli zvuci, iskoristio je priliku i izašao.
Ulica se doimala nerealno svježa, ni trag garažnog mirisa i tmurnih podneva. Što li je bio taj miris u stanu, nije znao, ali disati doma postalo je nemoguće.
Nije više želio misliti na Maricu, na sina, na bilo što između. Davor je lebdio prema Magdaleni kao da je zrak pun balona, uživajući u svakom rezu kojim je prekidao stare veze, snažno i zauvijek.
Kad ih je napustio, Marica je gotovo pala od umora; iznutra ju je stiskala neka sumanuta praznina. Plakanje bi možda upalilo, da nije ponovno čula plač iz sobe. Zaboravila je bol; potrčala Vedranu.
Na licu joj se u sekundi pojavi osmijeh. I čudo osmomjesečni sin joj se nasmiješio! Ili je samo sanjala očiju punih suza?
Smiješiš se, Vedrane stvarno se smiješiš! šaptala je Marica, dok joj je srce tuklo poput zvona na Markovu trgu.
Prva svjesna osmijeha nije nitko prije vidio. Liječnici su rekli da, uz trud, do desete mjesece maleni može i sam okrenuti glavicu, nasmiješiti se. A evo, čudo se već dogodilo!
Bože, kakva sreća rekla je mlada majka, ponovno zaplakala i obasula sina poljupcima.
U tom trenu oglasio se mobitel. Zvala je prijateljica Mirjana jedina osoba koja je od početka ostala uz nju, vjerovala u njezinu snagu i malog Vedrana, i znala za Davorov odlazak.
– I otišao je, ha?
– Je, Mirjana, sve je uzelo. Ostavio mi je sve i novce, i stan kroz suze je pričala Marica, opisivala koliko je Davor žurio da nestane.
– Nemoj cmizdriti, sve je to izdržljivo! Ostalo ti je, imaš što žene često nemaju. Dobar start za novo poglavlje.
– Sve to zvuči kao otkup boli i nije podnošljivo.
Čuvši Jankino jecanje, Mirjana joj je predložila da joj pričuva Vedrana, da malo predahne.
– Ostavit ću ti ga, prošetaću s njim oko Maksimira, ili ćemo doma gledati crtiće. Tko zna, možda progovori sa mnom!
Marici je pao kamen sa srca i nasmijala se prvi put nakon dugo vremena.
Nakon razvoda, Mirjana je redovito dolazila. Katkada je samo razgovarala s Maricom i igrala se s Vedranom, a nekad bi je zamijenila kad treba zubaru ili na masažu. Unatoč napornim vježbama, Vedran nije sjedio sam do godine dana, ali poboljšanja su dolazila. Počeo je potiho sjediti uz potporu, a s godinu dana pokušavao puzati za igračkama volio je šarene kockice, gradio kule, iako su mu prstići često iznevjerili.
Kad je napunio dvije godine, Marica je odlučila napraviti veliku rođendansku proslavu. Pozvala je bivšeg muža, sestru Ivanu, prijateljicu Mirjanu i majku Nadu.
Vedran je sjedio na podu, u šarenom odjelcu, gradio svoju kulu. Kad su došli gosti, nadala se uzvicima i oduševljenju toliko su prošli, toliko truda!
– Ma ti si prava legenda! uskliknula je Mirjana, zavalila se pored njega, pomogla mu slagati kockice. Poklonila mu je kocke novih boja Vedran se oduševio, nasmijao iz srca.
No, drugi gosti nisu bili tako razdragani. Baka mu je dala omotnicu s kunama i odmahnula rukom.
– Ne znam što bih rekla, evo Novac, nek ti Majka kupi što vam treba.
Marica je zahvalila i osjećaj nelagode se proširio. Vedran je bio u veselom kostimu zar stvarno baka ne može osjetiti ništa?
– Je li ti Davor čestitao? Možda će doći? pitala je bezosjećajno Nada.
– Javila se porukom, poslao i novce. Rekao da ne može doći, kroz zube je promrmljala Marica.
– Razumljivo, tko bi
Tajac. Ivana je došla sa sinom Stipom, četiri godine starim dečkom. Baka se odmah bacila na njega, grlila i mamila čokoladom za recitacije. Svi su zaboravljali da su na Vedranovom rođendanu.
Pozvala je malog Stipu da se igra s Vedranom.
– Stipe, vidi kockica! Sve su mu poklonili kocke, sretan je s njima! nasmijala se Marica, ali ga je sestra povukla nazad.
– Neka ne diraju, znaš na što mislim pogledala ju je Ivana.
– Naravno da znam. Moj je sin bolestan, ali vidite li mu napredak? Vi ni ne slušate, ni ne dajete šansu…
– Pa što zna? Naučio sjediti, puzati? Razveseli se kad dobije kocke? To ti je uspjeh? gotovo zajedljivo Ivana je nastavila.
Marica je osjetila kako joj grlo steže, srce lupa, suze su joj navrle na oči. Onda se baka uključila: bolje da Stipe ne bude previše s Vedranom.
– Svi ti suosjećamo, ali stvarno nije nešto za hvaliti se bilo je zaključeno.
Marica je šutjela. Tada je Mirjana ušla u sobu, sve čula i više nije izdržala:
– Gospođe, zna li itko zašto ste ovdje? Tako li vi odlazite djeci na rođendane s prigovorima?
Pogledi su se spustili u pod. Oprostile su se ubrzo, klimnule i otišle.
– Marice, oprosti ak’ smo te rastužile, tiho je dobacila baka. Ivana je značajno pogledala Mirjanu možda bi trebala nova selekcija prijatelja.
Kad su otišli, Marica je izdahnula i zaplakala. Mirjana ju je zagrlila.
– Imam jedno ozbiljno pitanje za tebe: jesi li čula za hipoterapiju?
***
Kad joj je Mirjana prvi put spomenula terapiju jahanjem, Marici se to činilo nestvarno poput sna na Bašćanskoj stazi. Kako bi moglo pomoći djetetu koje ni ne stoji samo? Ali otišla je na konzultacije.
– Jahanje može pomoći smanjiti mišićnu spastičnost, poboljšati ravnotežu, ojačati leđa i noge, pričao je terapeut, dok su kraj njih prolazile patke kroz maglu.
– A neće ga to previše uznemiriti? pitala je oprezno Marica.
– Terapija pomaže i emocionalno, smijao se terapeut, razvija motivaciju, psihološku stabilnost, olakšava komunikaciju
Nakon dodatnih pregleda, stigli su jednog sivog jutra na prvu probu. Instruktor, simpatični Goran, dočekao ih je na jahaonici pokraj Jaruna. Pokazao je njihovu kobilu Laticu Ona je najmirnija, voli djecu, šapnuo je.
Vedran je na početku bio prestrašen, ali ubrzo mu je osmijeh omekšao lice.
Hajde, Vedrane, pomazi Laticu tiho je rekao Goran i nježno mu vodio ruku do tople njuške.
Vedran se stresao, ali nije ustuknuo. Ispustio je zvuk sličan ushićenju. Ogromno konjsko čelo približilo se, kao da razumije krhkost trenutka. Latica mu je dahnula na dlan i dječak se rasprsnuto nasmijao.
Bože dragi prozborila je Marica suznih očiju, čini mi se kao čudo.
A to je tek početak. Pripremi se za još veća, tiho je dobacio Goran, kao izdaleka, kroz san.
Marica ga je impulzivno zagrlila, odmah se povukla, ispričala se. On se samo smiješio.
Svaka nova terapija bila je novo iščekivanje. Vidjela je kako Vedran sve više veselo gleda instruktora i Latice, kako mu ruke jačaju, tonus popušta.
Legendo, svaki put bi Goran odradio daj pet s malim pacijentom.
Već nakon pet terapija bilo je jasno rezultati su tu, svaki korak nova mala pobjeda. Marica se povjerila Goranu.
Korak po korak, izrastu čuda iz malih pobjeda, klimnuo je Goran i pogledao ju u oči.
Na kraju ciklusa poklonio je Vedranu plišanu konjićku s bijelim šarama. Smijeh malog Vedrana ispunio je štalu kao proljetni vjetar s Medvednice.
Dobar si napravila posao, pohvalio ju je Goran, ali stani sad, to je samo početak. I dalje treba trenirati, razvijati, jačati
Hvala vam, suznih očiju rekla je Marica.
Vjeruj mi, još će Vedran i trčati, rekao je Goran, nježno je zagrlio i stisnuo malom ime njemu ruku. Obećao je novi ciklus kroz dva mjeseca, s još više veselih i snažnih pobjeda.
I sve je to, unatoč maglama i bolima, nalikovalo čudnom tuđem snu, u kojem se susreću strah i nada, a iz tame djetetov smijeh gradi šarenu kulu od kocaka.
