Bilo mi je 55 godina kada sam se zaljubila u muškarca petnaest godina mlađeg od mene, samo da bih otkrila šokantnu istinu priča za pamćenje.
A baš kad sam povjerovala u novi početak, jedan jedini trenutak sve je srušio.
Iako sam tu provela desetke godina, dnevni boravak mi je tada izgledao tuđe nego ikad.
Nisam mogla vjerovati gdje me život doveo stajala sam ispred otvorenog kofera i prebirala po svemu što sam bila i što sam izgubila.
“Kako smo ovdje završili?” šapnula sam sebi, gledajući malenu napuklu šalicu na kojoj je pisalo “Zauvijek tvoja”. Ostala je među nekoliko stvari koje sam odlučila ponijeti dalje.
Prešla sam dlanom preko kauča. “Doviđenja, nedjeljna kavo i prepirke oko salame na pizzi”, tiho sam rekla.
Sjećanja su navirala kao nepozvani gosti koje nisam mogla zadržati vani.
U spavaćoj sobi praznina je još više pritiskala. Druga polovica kreveta gledala me prijekorno.
“Nemoj mi tako gledati,” promrmljala sam. “Nije samo do mene.”
Pakiranje je nalikovalo potrazi za stvarima koje još uvijek imaju smisla. Na pisaćem stolu ostao mi je laptop kao svjetionik nade.
“Bar si ti ostao,” promrmljala sam.
Na njemu je bila moja knjiga, dvije godine nezavršenog rada. Još nije bila spremna, ali bila je moja dokaz da nisam još sasvim izgubljena.
Tad mi stigne poruka od Mile:
“Kreativni retreat. Topli otok. Novi početak. Vino.”
“Naravno, vino,” nasmijala sam se.
Mila je uvijek znala pretvoriti katastrofu u neodoljiv prijedlog.
Ideja je bila drska, ali zar baš to i nisam tražila?
Pogledala sam potvrdu leta i osjetila nemir.
Što ako mi ne bude dobro? Što ako ne nađem prijatelje? Što ako me pojede morski pas?
Onda se javila druga misao.
A što ako bude baš dobro?
Duboko sam udahnula i zatvorila kofer. “Vrijeme je za bijeg.”
Ali nisam bježala. Kretala sam prema nečemu novom.
Otok me dočekao toplim jugom i valovima što razbijaju o stijene.
Nakratko sam zatvorila oči, udisala zrak koji je vonjao na sol.
To mi je baš trebalo.
No, mir nije potrajao. Kad sam stigla do mjesta za retreat, miris mora zamijenili su glasna glazba i smijeh.
Uglavnom mladi, od dvadeset do trideset, uživali su zavaljeni u šarene ležaljke, s koktelima kičastih boja.
“Ovo sigurno nije samostan”, komentirala sam.
Skupina uz bazen se toliko smijala da su galebovi odletjeli s palme.
Mila se pojavila u jednom trenu, šešir naopako i čaša s margaritom u ruci.
“Zorana!” povika ona kao da se nismo čule jučer. “Stigla si!”
“Već žalim,” promrmljala sam, ali osmijeh mi je izbio.
“Ma hajde,” odmahnula sam.
“Ovdje se događa magija, vjeruj! Bit će ti super.”
“Nadala sam se nečem… tišem,” podigla sam obrvu.
“Gluposti! Moraš upoznati ljude i upiti tu energiju! Usput,” uhvatila me za ruku, “moram te nekome predstaviti.”
Nisam se stigla ni usprotiviti, već me vukla kroz gomilu.
Osjećala sam se kao izmrcvarena mama na školskom maskenbalu, da ne zapnem za nečiju japanku.
Zaustavila nas je pred muškarcem koji bi mogao s naslovnice časopisa.
Preplanuli, ležeran osmijeh i bijela lanena košulja otkopčana baš koliko treba otmjeno, nimalo napadno.
“Zorana, ovo je Luka,” veselo će Mila.
“Drago mi je,” reče on, glas blag kao da jug puše.
“I meni je drago,” odgovorila sam, trudeći se prikriti živce.
Mila je blistala kao da je organizirala kraljevske zaruke.
“I Luka piše. Kad sam mu spomenula tvoju knjigu, baš te je silno htio upoznati!”
Pocrvenjela sam. “Još nije gotova…”
“Nema veze,” reče Luka.
“Radiš na tome dvije godine to je za respekt! Veselim se čuti više.”
Mila se nasmijala i nestala. “Vi se družite, ja idem po još margarit!”
Bila sam ljuta na nju. No već za nekoliko minuta zbog Lukinog šarma ili vjetra koji me nosio pristala sam na šetnju otokom.
“Samo da se presvučem,” iznenadila sam samu sebe.
U sobi sam izvadila najdražu ljetnu haljinu.
Zašto ne? Ako ću biti gurnuta u svijet, bit ću bar dobro odjevena.
Luka me čekao ispred.
“Spremna?”
Samo sam mu kimnula, glumeći smirenost dok mi je u trbuhu lebdjela trema.
“Vodi!”
Pokazao mi je skrivena mjesta otoka, koja nisu bila u nijednom vodiču.
Pješčana uvalica sa ljuljačkom na boru, tajni puteljak do stijene s fantastičnim pogledom, mjesta netaknuta bučnim retreatom.
“Imam osjećaj da imaš talent,” nasmijala sam se.
“Za što?” sjeo je u pijesak.
“Da natjeraš čovjeka da zaboravi koliko mu je nepoznato oko njega.”
Naslonio se i nasmiješio još šire. “Možda nisi ni izvan mjesta koliko misliš.”
Smijala sam se više negoli zadnjih nekoliko mjeseci.
Pričao je o putovanjima, o ljubavi prema knjigama naši interesi su se poklapali.
Njegovo zanimanje za moju knjigu bilo je iskreno, a kad je zafrkavao da će moj potpis objesiti na zid, osjetila sam toplinu koju dugo nisam.
Ipak, ispod smijeha nešto me žuljalo.
Mala nelagoda, bez pravog objašnjenja.
Bio je… predobar.
Sljedeće jutro bila sam puna inspiracije.
“Ovo je dan,” šapnula sam dok sam uzimala laptop.
Prsti su mi letjeli tipkama.
Ali kad se pojavio desktop, srce mi se steglo.
Folder s mojom knjigom dvije godine rada, neprospavane noći nestao je.
Tražila sam ga po cijelom disku, nadala se da je samo zametnut.
Ništa.
“Čudno…” šaptala sam.
Laptop je bio tu, ali najvrijedniji tragovi mog truda nestali.
“Ne paničari,” uhvatila sam se za stol.
“Možda si spremila negdje drugo…”
Ali znala sam da nisam.
Izletjela sam iz sobe ravno Mili.
Dok sam prolazila hodnikom, čula sam prigušene glasove.
Prikradala sam se otvorenim vratima, srce mi je snažno udaralo.
“Treba to ponuditi pravom izdavaču?” prepoznavala sam Lukin glas.
Krv mi se ledom zaledila.
Bio je to Luka.
Kroz procjep na vratima vidjela sam Milu, nagnutu prema njemu, šaptala je kao urotnički partner.
“Tvoj rukopis je sjajan”, rekla je Mila mekanim glasom.
“Naći ćemo način da ga prepravimo kao moj. Nikad neće znati.”
U trbuhu su mi se skupljali bijes i bol, ali najveće razočaranje bilo je što je i Luka u tome.
Tiho sam se povukla i otrčala u sobu.
Počela sam panično trpati stvari u kofer.
“Ovo je trebao biti moj novi početak,” gorak ukus usta.
Oči su mi se zamutile, ali nisam dala suzama da padnu.
Plakati mogu oni koji još vjeruju u drugu šansu ja više nisam.
Dok sam napuštala otok, sunce je bliještalo kao poruga.
Nisam se okretala.
Nije mi trebalo.
Nakon mjeseci, zagrebačka knjižara bila je prepuna, šuštanje glasova svuda.
Stajala sam na maloj pozornici s primjerkom svoje knjige u ruci i gledala lica pred sobom.
“Hvala vam svima što ste danas došli,” glas mi je bio stabilan, prošaran osjećajima što su kipjeli unutra.
“Ova knjiga je rezultat godina rada i… jednog puta kakvom se nisam nadala.”
Pljesak mi je godio, ali boljelo je.
Bila sam ponosna na knjigu, ali put do njenog uspjeha bio je gorak.
Izdaja još nije napustila moje misli.
Kad su zadnji gosti otišli, sjela sam izmorena u kutu.
Tada sam ugledala poruku papirnatu cedulju na stolu.
“Duguješ mi potpis. Kavana na uglu, kad stigneš.”
Rukopis sam odmah prepoznala.
Srce mi je poskočilo.
Luka.
Buljila sam u papirić, razapeta između znatiželje, ljutnje i nečega što nisam znala opisati.
Mogla sam stisnuti cedulju i otići.
Umjesto toga, navukla sam kaput i krenula prema kavani.
Odmah sam ga ugledala.
“Prilično hrabro što ostavljaš ovakvu poruku,” rekla sam sjedajući nasuprot.
“Hrabro ili očajno?” uzvratio je s blagim osmijehom.
“Nisam znao hoćeš li doći.”
“Nisam ni ja.”
“Zorana, moram ti sve objasniti. Što se dogodilo na otoku…”
Na početku nisam razumio što Mila ima namjeru. Uvjeravala me kako ti sve radimo iz koristi.
Tek kad sam shvatio njenu pravu igru, ukrao sam USB i poslao ga tebi.”
Šutjela sam.
“Kad me uvela u to, Mila je tvrdila da nemaš dovoljno vjere u sebe, da ti treba netko tko će te iznenaditi i pomoći ti da tvoja knjiga dođe do novih ljudi.
Mislim da sam mislio napraviti ti uslugu…”
“Uslugu?” prekinula sam ga oštro.
“Želiš reći da si mi leđa okrenuo da ukradeš moj rad?”
“Na početku nisam vidio tako.
Kad sam shvatio istinu, uzeo sam onaj USB i pokušao te pronaći, ali ti si već otišla.”
“Tako da ono što sam čula… nije bilo kako se činilo?”
“Baš tako. Kad sam shvatio sve, izabrao sam tebe.”
Dopustila sam tišini da raste između nas.
Ali bijes se nije vratio.
Manipulacije Mile sada su bile prošlost, a moja knjiga je objavljena pod mojim uvjetima.
“Znaš, oduvijek ti je zavidjela,” tiho prozbori Luka.
“Još na faksu. Uvijek je govorila da si ti u sjeni nje.
Sad je vidjela priliku, iskoristila povjerenje i htjela uzeti što nije njeno.”
“A sad?”
“Nestala je. Prekinula sve veze.
Nije mogla podnijeti posljedice što nisam podržao njenu laž.”
“Donio si dobru odluku.
To nešto znači.”
“Znači li da ćeš mi dati novu šansu?”
“Samo jedan izlazak,” podignula sam kažiprst.
“Nemoj ga zeznuti.”
Osmijeh mu je narastao.
“Dogovoreno.”
Dok smo izlazili iz kavane, ulovila sam se da se smiješim.
Taj jedan izlazak postao je drugi. Onda još jedan.
I prije nego sam shvatila, opet sam se zaljubila. Ovog puta nisam bila sama.
Ono što je počelo izdajom, pretvorilo se u priču o razumijevanju, oprostu i da, o ljubavi.
