Posljednji ples

Posljednji ples

Stajala sam na pragu sobe, ruke navikle poluskriveno u džepovima, ramena gotovo podignuta do ušiju navika iz djetinjstva kojoj se nisam uspjela othrvati puna trideset četiri godine. U zdravstvenom kartonu pisalo je: Ružić Aleksandar Marković, osamdeset i jedna godina, posljedice ishemijskog moždanog udara, oduzetost donjih ekstremiteta.

Još jedno prezime. Još jedan pacijent u invalidskim kolicima. Već tri godine radim u domu za starije Borova šuma, svaki ponedjeljak započinje isto nova soba, nova kartica, rukavice na rukama, miran glas. Naučila sam se ne vezati. Moja prva pacijentica bila je Milena Kovačević, sedamdeset i dvije godine, prijelom vrata bedrene kosti. Umrla je za tri mjeseca od upale pluća. Dva dana nisam spavala. Onda sam shvatila: ako nastavim tako, neću izdržati ni godinu. I prestala sam pamtiti lica.

No, u ovoj sobi bilo je nešto neobično.

Točno nasuprot kreveta, na zidu, visjela je fotografija u tamnom drvenom okviru. Mladić u crnom fraku, ruka zategnuta unaprijed, tijelo zakretano. Pokraj njega žena u haljini široke suknje nagnuta unatrag, kao da će pasti, ali njegova ruka je čvrsto drži. Parket ispod njih svjetluca.

Pogled mi pada na starca u kolicima. Gleda ravno u mene. Ne u ruke, ne na amblem s imenom u oči.

Ivana? pitao je promuklim, dubokim glasom, polako, promišljeno.

Da. Ja sam vaša nova fizioterapeutkinja.

Nova ponovi on i dignu desnu ruku. Mršavi prsti s proširenim člancima opišu polukrug u zraku. Sjednite, Ivana. Rekli su mi da ste stroga. To je dobro.

Spustila sam torbu i sjela na stolicu kraj ormarića. Na ormariću je stajao predmet koji sam samo vidjela u starim filmovima drveno kućište, bakrena klatna pločica, skala s brojevima.

To je metronom? pitala sam.

Wittner, šezdeset i druga. Njemački. Poklonio mi ga mentor kad sam osvojio svoj prvi županijski turnir.

Nije pojasnio kakav turnir. Fotografija na zidu rekla je sve.

Otvorila sam karton i rutinski krenula kroz nalaze. Gornji ekstremiteti pokretljivost očuvana, smanjena snaga. Šake motorika zadovoljavajuća. Donji ekstremiteti bez pokreta, potpuno. Moždani udar prošle godine oduzeo mu je noge. Brzo i totalno.

Vježbat ćemo s rukama i ramenima rekla sam tri puta tjedno. Pon, sri, pet.

A plesati? pitao je, kao da pita može li čaj.

Podignem pogled.

Molim?

Ne, klimnu on. Prvo mi pokažite što znate kao stručnjakinja. Onda ćemo vidjeti.

Nasmiješio se samo usnama, bez zubi. U očima nešto drugačije. Nije nada, niti molba. Proračun.

Vraćajući se u sestrinsku sobu, zastala sam kod rasporeda. Upisala: Ružić A.M. ponedjeljak, srijeda, petak, 10:00. Prvi put u tri godine upamtila sam prezime odmah.

***

U tjedan dana znala sam dovoljno.

Aleksandar Marković Ružić. Plesni prvak bivše Jugoslavije, 1970. Imao je tada dvadeset i pet to je taj dan na fotografiji. Plesao je do 95., dok koljeno nije izdalo. Onda je poučavao, pa otišao u mirovinu. Supruga mu je umrla. Kći otputovala u Kanadu. A on u dom za starije.

Dvije godine ovdje. Prve je još hodao. Potom više ne.

Kći se javljala jednom mjesečno. On je primao poziv ozbiljan, miran. Poslije bi gledao kroz prozor dvadesetak minuta, pričala mi je sestra Mira Vučković. Trideset godina tu radi, zna sve pacijente i njihove navike.

Ružić nije kao drugi rekla je bez podizanja pogleda. Ne žali se, ne svađa, ne traži. I nije se predao. Drugi se pomire. On čeka.

Nisam pitala što točno čeka.

Vježbe je radio precizno, nikad nije tražio da stanemo. Niti se žalio. No kad sam mu razgibavala šake, prsti bi počeli ritmično ne nasumično kružiti. Naokolo, gore-dolje. Kao da pamte nešto što ostatak tijela više ne može.

Srijedom sam pustila glazbu s mobitela. Samo kao pozadinu, dok spremam karton. Išla je polka, nešto iz Straussa, nisam razlikovala.

Aleksandar se ukoči. Desna ruka uzdignuta.

Nije zgrčena, nije forsirana, no polako, elegantno podiže se, dlan okrenut naprijed. I vodi. Nevidljivu partnericu. Samo rukama. Sjedeci u kolicima.

Prekinula sam pisanje.

Bilo je to lijepo. Uistinu. Ruke su mu znale što rade. Pedeset i šest godina vodile su žene pod parketima, i sada, u sobi s pogledom na borove, nastavile su.

Glazba je utihnula. Spusti ruku. Pogleda me.

Nikad niste plesali reče. Ne pita, potvrđuje.

Nisam priznam. Nije bilo prilike.

Nije bilo prilike ponovi ili nije imao tko naučiti?

Šutjela sam. On nije čekao moje objašnjenje.

Imao sam četrnaest kad me majka odvela u Kulturni dom. Nisam htio. Dečki su igrali nogomet, a ja morao u dvoranu s ogledalima. Tri puta sam pobjegao. Četvrti put mentor mi reče: Bit ćeš odličan jer si tvrdoglav. Onda sam ostao, ne zbog plesa, već iz prkosa.

Zašuti. Prsti skiciraju polukrug navika.

Kasnije sam zavolio. Ipak, prvo tvrdoglavost.

Kod valcera odlučuju prve tri sekunde. Kad partner stavi ruku na lopaticu, odmah znate zna li plesati. Ako zna tijelo se opusti. Ako ne tijelo se buni. Vi se cijeli život bunite, Ivana. Vidim po ramenima.

Moja ramena. Uvijek pogrbljena, dignuta. Otac alkoholičar, majka otišla kad sam imala šest. Navikla sam čekati udarac. Ne fizički; bilo koji. Zato ramena sama skaču.

Ja sam fizioterapeutkinja, odgovorila sam ne plesačica.

Zasad.

Na idućem satu, u petak, radila sam s ramenima: kruženja, otpore, otvaranja. Izdržao sve bez riječi, samo na kraju upita:

Ivana, živite li sami?

Nisam odgovorila. Nastavila s vježbom. Razumio je.

I ja. Ali ja se sjećam kako je bilo drukčije. To pomaže. Vi nemate što pamtiti, zar ne?

Zaustavila sam pokret. Pogledala ga.

Aleksandre, nismo ovdje za razgovor.

Naravno. Za ramena.

I tada zatraži.

Direktno, bez uvoda.

Zaplešite sa mnom, Ivana. Jedanput. Ja vodim rukama. Noge su vaše.

Spustila sam ručnik.

To nije moguće.

Zašto?

Ja ne znam plesati. U životu nisam. Ni radionice, ni plesnjaci, ni školske zabave. Nisam imala kad.

Kimnuo je.

Znam. Zato i tražim.

I još, dodala sam nije dopušteno. Ne smijem vas nositi, izlagati riziku.

Ne morate me dizati. Ja sjedim, vi stojite uz mene. Uhvatit ću vas za ruku, pokazati kamo idu noge. Tri minute.

Ne, rekla sam. Oprostite.

Nije inzistirao. Nije se uvrijedio. Samo pogleda fotografiju na zidu i reče:

Razmislite. Pričekat ću.

***

U ponedjeljak sam došla ranije nego inače. Do Ružića sam imala slobodan sat pa sjedila u sestrinskoj sobi i pila čaj iz plastike. Mira Vučković, glavna sestra, već trideset godina ovdje, dođe po dnevnik.

Hoda na poseban način. Stopala prema van, korak širok, godine hodanja hodnicima doma mijenjaju čovjeka. Nismo bile bliske, ali smo se poštovale. Ona moja točnost, ja njezinu istinu.

Ti vježbaš s Ružićem? upita Mira, ne dižući pogled.

Da. Od ožujka.

Je li te nešto tražio?

Odložila sam čašu.

Ples.

Mira zatvori dnevnik. Pogleda me.

Nije mu ostalo dugo, Ivana. Mjesec, dva. Srce je slabo. Kardiolog je bio u četvrtak.

Stegnula sam plastiku. Zgnječila.

Zna li?

Zna je prije doktora. Takvi ljudi osjete. On te ne moli lijek, nego ples. Razumiješ li ti razliku?

Razumjela sam. Zato je bilo još teže.

Ne znam plesati, Mira. Ne mogu. Iznevjerit ću ga.

Mirno je sjela spram mene. Dnevnik na stol.

Ovdje sam dulje nego što ti živiš, Ivana. Vidjela sam svašta. Prije kraja ljudi traže različito. Neki svećenika. Drugi da nazovu kćer. Treći da otvore prozor zbog mirisa borovine. Ružić traži ples. Ne traži za sebe traži za tebe. Da nešto zapamtiš.

Nisam tad shvatila. Tad.

On je plesač. Pedeset godina učio je one koji ne znaju. Ti samo nemoj smetati.

Uzela je dnevnik i otišla. Ja sam gledala zgužvanu čašu. Dlan mi je bio crven, iscrtan životom, radom, dezinficijensom.

Aleksandar je rekao: Razmisli. Pričekat ću.

Ali nije imao vremena.

Navečer sam ušla k njemu. Ne po rasporedu. U običnoj odjeći traperice, džemper, tenisice. Bez rukavica.

Sjedio je kraj prozora. Borovi vani već mrak, metronom na ormariću. Slika na zidu.

Aleksandre?

Okrenuo je glavu.

Učit ću, rekla sam ali treba mi vremena. Tjedan. I obećajte: ako ne ide, nećete se razočarati.

Hoću, reče mirno. Ali neću reći. Može?

Pružio je ruku desnu, s dugim prstima i ostavio je u zraku. Ne za rukovanje. Dlanom gore. Poziv. Dogovor.

Dodirnula sam samo vršcima prstiju. Dovoljno.

Nisam se nasmiješila. Ali ramena su mi pala.

Može.

Primiče se ormariću, uzima metronom. Navija oprugu. Bakrena pločica klati se.

Tik. Tik. Tik.

Raz-dva-tri. Raz-dva-tri. Brojite glasno.

Brojala sam. Usred sobe, u tenisicama, bez glazbe. Samo broj i otkucaji.

S leđa uspravno reče on. Brada gore.

Ispravila sam se. Brada prema gore.

Tako. Zapamti: valcer ne počinje iz nogu. Počinje iz kralježnice. Kad je leđa prava, noge same nađu put.

Ispruži ruku. Dlan gore, poziv.

Lijevu stavi na moju desnu. Lagano. Nemoj držati, stezati. Samo prisloni.

Stavila sam. Dlan mu je bio topao. Prsti isti oni mršavi, oko mog zapešća. I ruka krene. Udesno.

Korak desnom udesno. Malen. Pola stopala.

Učinih. Lijevu pridružih.

Korak lijevom unatrag.

Predug, nespretan.

Kraće. Valcer nije vojska. Koraci su mali. Ne hodaš, već kliziš.

Ponovno. Tik. Tik. Tik. Ruka vodi moju. Ne vuče, samo vodi. Desno prvi korak. Krug okret. Natrag ideš. Pratila sam dlan.

Gazila sam sebe. Miješala korake. Brojala, a opet grešila.

Nije se uzrujavao.

Razmišljaš nogama kaže nakon desetak minuta. Prestani. Misli kroz ruku. Moja zna kamo. Vjeruj.

Vjeruj.

Nisam to znala. Živjeti trideset četiri godine bez povjerenja. Posao. Najam u Dubravi. Četrdeset minuta tramvajem. Bez slika na zidu, bez magnetića. Nitko da razočara. Nitko kome bih prepustila da vodi.

Ali njegova ruka čeka. Topla. Dugih prstiju, sjećanje na parket.

Zatvorila sam oči. Prestala brojati.

Korak. Još jedan. Okret. Prsti lagano stežu stani. Povuku lijevo lijevo. Nisam mislila. Noge su pratile ruku.

Evo tiho reče.

Otvorila sam oči. Krug. Stala sam gdje sam počela.

Dosta za danas kaže. Pušta mi ruku. Sutra opet. I prekosutra. Za tjedan dana bit ćete spremni.

Kimnula sam. U grlu knedla, bojala sam se da ne zaškripi glas.

Hvala izustila sam.

Meni hvala odgovori. Za noge.

***

Svaki smo dan vježbali navečer. Dolazila bih poslije smjene, presvukla se i išla k njemu. Čekao je kraj prozora. Metronom na ormariću, već navijen.

U utorak me učio brojati u trojkama.

Raz snažan udarac. Dva-tri mekši. Na raz staviš nogu. Dva-tri dovučeš. Nikad obrnuto.

U srijedu okretaji. Zapela sam na trećem, skoro zabila u ormarić. On se nasmijao prvi put. Kratko, promuklo.

Ormarić nije dobar partner, reče. Ne vodi.

Pojasni:

Valcerski okret nije pokret glavom. Tjelo vodi, glava stiže kasnije. Kao u životu kad već odlučiš, onda tek misliš.

U četvrtak pustismo glazbu. Mobitel skinula sam mu Straussa. Na lijepom plavom Dunavu. Zatvorio je oči, ruke mu polete. Oboje lijeva nisko, desna visoko, obuhvaća nevidljivu osobu. Vodi. Stojim korak dalje i gledam.

Lice mu se mijenja. Opušta. Godine nestaju, bar oni najteži. Nije ovdje, nego na parketu. Mladić u fraku, partnerica nagnuta, njegova ruka s njome.

Skladba završi. Oči se otvore, ruke padnu.

Gledali ste kaže. Nije prijekor, nego konstacija.

Da šapnem. Prekrasno plešete.

Ne plešem, sjećam se. Nije isto. Plesati je kad su dvoje. Kad si sam pamtiš. I to je vrijedno. Ali ples je dvoje.

Zastane.

U subotu plešemo za ozbiljno. Ne ovdje. U holu. Tamo je parket.

Hol doma. Veliki prozori, stolci uz zid. Ponekad koncerti. Parket taman, sjajan još uvijek.

Bit će ljudi, rekla sam.

Neka gledaju.

Zagrizla sam usnicu.

Jesam li spremna?

Nisi iskreno odgovori. Ali tvoje noge jesu. A glava će ti uvijek smetati. S tim se ne može ništa.

Petak, po rasporedu. Uobičajena gimnastika šake, otvori, sklopi. Izveo je sve. No, desna mu ruka bila usporenija. Prsti se nisu do kraja širili. Mali prst se sterao unutra.

Nisam rekla ništa.

On također.

Nakon, zamoli:

Leđa ravno, brada gore. Pokaži.

Ispravim se, podignem glavu, ruke dolje.

Gleda dugo. Kimne.

Sutra. Pet sati. Hol.

Izašla sam iz sobe. U hodniku Mira čeka. Nije pitala ništa. Samo stajala, a po licu sam znala da zna.

Sutra? upita.

Sutra.

Mira se okrenula i otišla niz hodnik. Stopala van, hod širok. Kod vrata zastane, ne okreće se.

Parket sam oribala. Da ne sklizne.

Ode.

Noć asam provela budna. U svojoj garsonijeri u Dubravi, zurila sam u plafon. Stan pust, bez stvari, bez života. Tri godine sam preživljavala a nijedan kutak nije postao moj. Niti jedna polica zapamtila moju ruku. Stojim tako da mogu otići u tren i ne ostaviti traga. Kao voda.

Aleksandar je živio drukčije. Ostavljao je tragove. Svakoj ženi koju je učio plesati. Svakom učeniku. Slikom na zidu mladić u fraku, vodi po parketu. Ruke pamte i prenose dalje.

Okrenula sam se. Dlanovi na jastuku. Široki, kratkih noktiju. Ruke radnice. Ruke koje istežu, podržavaju ali ne vode. Ne pozivaju. Ne drže tako da netko smije pasti.

Sutra će moje noge biti njegove noge. Njegove ruke vodit će me tamo kamo samu nikad nisam smjela.

Sjetila sam se riječi Mire. Ne traži za sebe traži za tebe. Da nešto zapamtiš. Sad sam shvatila. Nije on htio zadnji ples. On je želio da ja imam svoj prvi.

To me plašilo. Ona prava, iskrena jeza.

***

Subota. Pet sati. Hol.

Došla sam sat ranije, nervozna. Smjena se odužila. Pacijenti, kartoni, vježbe rutina, ali u meni je otkucavao metronom. Raz-dva-tri. Raz-dva-tri.

Četrnaest do pet presvukla sam se. Jedina suknja tamno plava, ispod koljena. Kupila sam je za kolegičinu svadbu, prva prigoda od tad. Cipele na maloj peti. Kosa svezana.

Hol prazan. Mira je požurila, prije završila obilazak, povela korisnike u blagovaonicu. Parket mokro blista. Netko ga je oribao. Veliki prozori. Borovi, sivo ožujsko nebo.

Pet sati kotači u hodniku. Aleksandar ulazi sam. Kolica idu ravno. Na njemu bijela košulja, nisam ga vidjela tako prije. Na koljenima metronom.

Zaustavi se. Pregleda parket, pogleda mene.

Lijepa suknja kaže. Za valcer treba suknja. Hlače ne daju isti osjećaj.

Primaknem se. Noge mirne, ruke drhte. Malo.

Stavi metronom na stolac pokraj kolica, navije. Bakreni klatno se zanjiše.

Tik. Tik. Tik.

Stanite mi zdesna. Licem prema prozoru.

Stanem.

Lijeva na moju desnu. Kao u vježbi. Lagano.

Moja ruka na njegovoj. Prsti zatvore još topli, ali slabiji. Osjetili smo oboje.

Nemoj me žaliti reče. Ples.

Desnom potraži mobitel, pusti Straussa. Na lijepom plavom Dunavu. Uvod, violine. Tišina prije prve dobe.

Raz.

Ruka povede moju udesno. Zakoračim. Desnom. Malo, kako je učio.

Dva-tri.

Lijeva pridruži, pa korak unatrag.

Pošli smo.

Njegova ruka crta putanju. Desno korak. Krug okret. Naprijed idem natrag, nazad privučem se njemu. On sjedi, gornji dio tijela pleše. Ramena rade, trup se okreće, glava se njiše isto što radi šezdeset godina. Ja sam njegove noge. Njegovo produženje. Donji dio koji je bolest ukrala.

Parket klizi. Ne brojim. Ne razmišljam. Samo slušam ruku. Desno. Krug. Kraj prozora s borovima. Kraj stolica. Preko cijelog hola natrag.

Tri minute.

Tri minute, vrijedne svih njegovih šezdeset godina vježbi. Nije moja zasluga. Samo sam slušala. Njegovu ruku. Njegov ritam. Njegov život koji je tekao kroz dlan u moj dlan, u noge, u parket.

Glazba se umiri. Završetak. Ruka zastane.

Stojim pred njim. Suknja još leluja. Srce brže tuče. No ramena vječno podignuta, napregnuta spuštena su, prvi put.

Gleda me. U očima mu isti izraz kao na slici. Mladić u fraku, zna da je najbolji na parketu. Da njegove ruke ne griješe. Da partnerica može povjerovati neće pasti.

Hvala kaže. Bio je dobar valcer.

Nisam radila kako treba, prošapćem. Glas drhće.

Nisi. Ali vjerovala si. Samo to je trebalo. Ostalo su sitnice.

Pusti mi ruku. Kaže ono što nikad neću zaboraviti.

Sad znaš valcer, Ivana. To je moja ostavština. Kad god zaplešeš dio mene pleše zajedno.

Stajala sam nasred hola. Tik. Tik. Tik. Metronom broji prazne udarce. Strauss šuti.

Uzmi ga kimne na metronom. Trebat će ti više.

Ne, kažem.

Ivana. Uzmi ga.

Okrenuo je kolica i otišao prema vratima. Stane.

Leđa ravno. Brada gore. Upamti.

I nestane.

Ostala sam sama. Parket. Prozori. Borovi. Sivo ožujsko nebo. Bakreni klatno tiktaka.

Uzela sam metronom. Prislonila ga na prsa. Drvene stranice bile su još tople grijale ih njegove ruke.

Sljedeći dan ušla sam u sobu. Krevet pospremljen. Ormarić prazan. Fotografiju uzela kći, došla iz Kanade, sve sredila za dva dana i vratila se. Mira mi je rekla da je plakala u hodniku, ali ušla u sobu sasvim mirna. Uzela okvir, album, košulju s manžetama. Kolica ostavila.

Na polici mog pustog stana stoji metronom. Drvo, bakar. Wittner, šezdeset i druga. Njemački. Poklon za prvi županijski turnir.

Ustala sam, došla do police. Navila oprugu.

Tik. Tik. Tik.

Leđa ravno. Brada gore.

Raz-dva-tri.

Zakoračila sam desnom. Malen korak. Kako je učio. Lijevu pridružila. Korak natrag.

Moj stan prazan, bez slika ili magnetića prvi put nije bio pust. Jer u njemu su plesali dvoje. Ja svojim nogama. On rukama. Dugim, s artritičnim zglobovima, onim istim što vode krug u zraku.

Dio njega pleše sa mnom.

I uvijek će.