Pobjeći na kraj svijeta
Marina! Marina, čuješ li me uopće?
Glas dopire iz kuhinje, prodire kroz gust, jutarnji san kao klin kroz daske. Marina Kovačević otvori oči i zagleda se u strop. Pukotina iznad desnog kuta stropa bila je sad malo duža. Sjećala se te pukotine sigurno dvadeset godina, ako ne i više. Nekad je mislila: treba je zakrpati. Nikad nije.
Marina! Hoćeš da si moram sam skuhati kavu?
Pedest i tri godine. Važno je, to treba svako jutro imati na umu, jer inače ne razumiješ kako se sve stiglo događati i promašiti. Pedest i tri godine, od kojih trideset svako jutro započinje tim glasom iz kuhinje. Nekad, na početku, ustajala je lako. Čak s osmijehom. Činilo joj se to pravim i toplim: netko ju čeka na kavi. Netko je treba.
Sad bi samo još sekundu ležala i gledala onu pukotinu.
Evo, dolazim rekla je stropu.
Laminat pod nogama bio je hladan. Listopad, još nisu pustili pravo grijanje, pod jutrom je ležala ona poznata studen: prvo desno stopalo, pa lijevo, pa kratka staza do papuča. Papuče su uvijek stajale uz krevet, svako veče bi ih sama tamo postavila, automatski.
Stipe je sjedio u kuhinji u potkošulji i buljio u mobitel. Velik, krupan, sa sve rjeđom kosom prebačenom preko ćelavog tjemena. Šalica pred njim bila je prazna i očito čekala svoje vrijeme.
Danas nam dolaze Horvatovi reče on, ne dižući pogled. U šest. Ispeglaj mi onu plavu košulju, onu sa rezervnim gumbima. I napravi normalan ručak, ne nešto na brzinu. Kata Horvat uvijek gleda što se jede.
Marina posegne za džezvom, zaspe kavu, upali plin.
Jesi čula?
Čula sam, Stipe.
Samo ti šutiš kao i uvijek. Nikad se ne zna jesi li me čula ili…
Kava se počela dizati. Marina je gledala tamnu pjenicu i mislila na san prošle noći more. Nije to bilo neko stvarno more, samo more: široko, sivozeleno, s bijelim prugama pjene. I miris. Miris koji je pamtila iz djetinjstva, s one jedne izletne godine kod tetke Ane u Selcima, malom selu tik uz more. Vlažno, slano, jod, i još nešto čemu nema imena, nešto zbog čega odmah drugačije dišeš, dublje, kao da se pluća napokon otvore kako treba.
Ne prelij to, Marina.
Skinula je džezvu, natočila šalicu, stavila pred Stipu.
Košulju ću popeglati kad pojedemo.
Sad ispeglaj dok se brijem, da bude gotovo.
Ustao je, zgrabio šalicu i otišao u kupaonicu. Odmah potom začulo se zujanje britvice. Poznat, dosadan zvuk, točno sedam minuta jednom je gledala na sat, iz dosade.
Marina je ostala stajati za štednjakom.
Na zidu iznad frižidera visio je kalendar. Osamnaesti listopada. Gledala je broj, nije se mogla sjetiti niti jednog osamnaestog listopada iz prošlih godina. Svi su bili isti. Kava, košulja, ručak, gosti, pospremanje. Kava, košulja, ručak, gosti, pospremanje. I negdje na dnu tog kruga, kao novčić na dnu bunara, ležalo je nešto što je nekad bilo njezino, a više nije.
U mladosti je slikala. Dobro je slikala, tako su joj govorili. Profesor Jurica Rajić, strog i šutljiv, jedanput joj je zadržao akvarel, dugo ga gledao pa rekao: Imaš osjećaj za boju, Kovačević. To je rijetkost. Skoro je upisala Likovnu akademiju. Skoro. Ali tad se pojavio Stipe, pa su došle druge stvari preseljenje, posao, dijete, pa opet selidba, opet neki popravci. Boje je spremila u spremište, kistovi su se osušili i izbacili, a na kraju je spremište postalo depo za neke potrebne stvari koje nikad nisu izvučene.
Zujanje britvice i dalje je trajalo.
Odjednom ju je preplavio umor, ali ne od jučer, nego onaj duboki, nataloženi koji ne odlazi ni nakon sna ni nakon godišnjeg ni nakon razgovora s prijateljicama. Mira s drugog kata joj je jedanput rekla: Marina, nikad se ne čuvaš. I što znači čuvati se? Tada se smijala, rekla da nema vremena.
Nema vremena. Trideset godina.
Izvadila je peglu. Našla plavu košulju na drugoj polici ormara, tu Stipe uvijek drži za po vani. Raširila ju je na dasci za peglanje. Uključila peglu i čekala da se ugrije. Vani je bio sivi, škrt listopadski dan, odozdo se probijao zvuk metle komunalac je čistio dvorište. Sve se to miješalo u bešumnom ritmu s britvicom i tišinom iznutra, onu koju je davno naučila ne slušati.
Tetka Ana umrla prije tri godine. Ostavila joj kućicu u Selcima. Malu, drvenu, s trijemom okrenutim ravno prema moru. Stipe je tada rekao: Rupa. Trebalo bi uložiti koliko i za novi stan. I nisu prodali, jer kupca nije bilo, ali ni Marina nije mogla nešto ju je držalo. Možda baš onaj miris iz sna o moru. Možda tetkin glas koji joj je znao reći: Tamo, Marina, ima tišina kakva ti treba cijeli život.
Prega je bila vruća. Povukla je po rukavu košulje i najednom stala.
Zujanje još; sedam minuta. Ima sedam minuta.
Misao nije došla kao odluka, nego kao nešto što je odavno već bilo smišljeno u njoj bez da je znala isplivalo je na površinu, kao plutajući čep. Podigla je peglu i na tren zastala, slušajući sebe.
Onda je otišla u spavaću.
Torba je bila u spremištu, mala putna, ona s kojom je putovala majci u Osijek. Ispod ruku sve ide brzo: rezervna odjeća, topao džemper, dokumenti iz gornje ladice, putovnica, vlasnički list od kućice sve je već bilo spremljeno za svaki slučaj, a Stipi nikad nije rekla. Kartica na kojoj su njezine ušteđevine, sitno skupljeno godinama od novaca za kuću, koje joj je on davao bez da pita gdje su otišle. Malo. Ali dovoljno.
Ruke joj nisu podrhtavale, protiv svih očekivanja.
Uzela je telefon, utipkala aplikaciju za taksi do aerodroma, potvrdila. Auto je bio tu za osam minuta. Marina se odjenula tiho i brzo: kaput, čizme, šal tamnoplavi s užim sivim prugama, sama ga je plela. Torbu preko ramena.
Na kuhinji je zastala. Pogledala je košulju na dasci, peglu koja se hladila, praznu šalicu kave i neopran tanjur od jučer.
Nije ostavila poruku. Razmislila nije.
Vrata su se tiho zatvorila. Lift ju je odveo na prizemlje. Taksist, šutljiv muškarac srednjih godina, nije postavljao pitanja. Samo je krenuo.
Grad je bio jutarnji, polusan. Semafori su bljeskali žuto. Otvarali su se dućani. Neka žena u crvenom kaputu gradila se s kolicima iz dućana. Marina je gledala ulicu i mislila kako je sve ovo gledala tisuću puta, i nikad joj nije bilo ovako strano i opet, tako poznato.
Na aerodromu je kupila kartu za Zadar, najbliži let s presjedanjem preko Zagreba. Bilo je skupo. Platila je karticom bez dvoumljenja.
Kad je avion poletio, Marina je kroz prozor gledala kako sivi krovovi nestaju ispod oblaka. Pomislila je, valjalo bi na WC. Mogla je ponijeti sendviče. Mogla je, barem, ispeglati onu košulju.
Tad joj je vibrirao mobitel.
Stipe. Drugi put u minuti.
Javila se.
Gdje si? glas je bio onakav kakav je u njega kad god stvari nisu po planu: oštar, s onim donjim, nezadovoljnim brumom, kao motor na samom rubu pregrijavanja. Košulja nije ispeglana. Gdje si ti uopće?
U avionu sam, Stipe.
Tišina. Kratka, teška.
Kako to misliš, u avionu? Gdje? Danas su Horvatovi! Kata je već javila da stižu ranije, oko pet. Gdje je ručak?
Nisam ga ostavila. Otišla sam.
Marina… sad je glas postao drukčiji, s podzemnim prijetnjama, tihima ali jasnim. Dosta je šale. Reci odmah gdje si i kada se vraćaš.
Gledala je kroz prozor. Ispod krila proplivavali su oblaci, bijeli, gusti kao šlag. Nikad nije letjela iznad oblaka; nije znala da su tako bijeli.
Stipe, otišla sam. Neću se više vratiti. Živi svoju, želim živjeti svoju.
Tišina je potrajala. Onda je krenula lavina riječi i ljutnja, i zbunjenost, pa nešto što možda ni on sam nije prepoznavao, neka dječja uplašenost. Bilo je riječi o stanu, o novcu, o tome da je poludjela, da ima bolesti, o Luciji, pa što će sad ona.
Marina je slušala mirno. Čudilo ju je: nije bilo ni bijesa ni suza, samo tiha, gotovo fizička jasnoća da riječi dolaze do nje i padaju mimo, kao kiša po zatvorenom prozoru.
Stipe rekla je kad se zaustavio da udahne čujem te. Oprosti. Ne vraćam se.
Prekinula je poziv. Izvadila SIM-karticu, sitni plastični pravokutnik. Par sekundi je stajala s njom na dlanu, zatim ju gurnula u procjep između sjedala. Mobitel spremila u torbu.
Susjed u avionu, stariji gospodin s novinama, nakratko ju je pogledao pa se vratio čitanju.
Marina se naslonila na sjedalo i sklopila oči. Negdje ispod rebra nešto je popustilo. Nešto što je bilo stisnuto predugo.
***
Selce ju je dočekalo kišom. Kratkom primorskom, koja nije ni pljusak ni magla, već mokro lebdi u zraku, slijeva se po šalu i miriše na alge i ribu. Iz Zadra je došla autobusom, malim, drndavim s orošenim staklima, a onda pješice, s torbom preko ramena, starom kaldrmom.
Kućica tetke Ane stajala je na kraju slijepe ulice. Mala drvena, nekad zelena, sada posve isprana boja kakva ostane na travi pod snijegom. Vrata su škripala. Trijem je malo propao. Ključ, onaj što ga je Marina cijelo vrijeme nosila uz ključ od garaže, zapeo je, ali je ušao.
Unutra je mirisalo onako kako mirišu prazne stare kuće: vlagom, drvom, lagano slatkastom stajaćom notom, kao ladica s pismima. Marina je prošla kroz sobicu do prozora. Stajao je stol, dvije stolice, krevet s metalnim uzglavljem i prugastim madracem. Na prozoru su visjele lanene zavjese, ostale još od tetke. Kroz kišu i drveće, naziralo se nešto sivo, veliko. Prišla je bliže. More. Tik uz cestu i uski red borova.
Ostala je stajati i gledati kroz prozor podugo.
Onda je otvorila prozor. Vlažan, slan zrak ulazi u sobu kao drag gost. Marina ga je udahnula punim plućima, osjetila kako se nešto u grlu strese. Ne suze, ne nešto drugo, ono kad nakon dugog hodanja konačno sjedneš i znaš stigla si.
Plakala je naposljetku ipak. Stajala je bezglasno uz prozor, suze same teku niz lice. Ne briše ih. To nije žalost, nego nešto za što još nije znala ime.
Iza zida začuli su se koraci, pa kucanje.
Obrisala je lice rukavom i otišla otvoriti.
Na pragu stoji muškarac, šezdesetak, snažan, u ribarskim čizmama i kabanici s kapuljačom, po kojoj se cijede kapi. U rukama drži nešto zamotano u novine.
Dobar dan kaže. Vi ste ona Anina nećakinja? Ja sam susjed, Ivan Petković. Mi smo preko ograde živjeli. Ja sam posljednje godine hranio tetkinu mačku. Mačku je udomila dobra žena, ne brinite. Evo, donio sam vam svježu ribu.
Hvala reče Marina hrapavim glasom. Ja sam Marina Kovačević.
Vidim po očima da ste njena. Ostajete stalno ili ste tu samo malo?
Zastane. Razmisli.
Ostajem.
Ivan klimne, kao da je to najnormalnije. Pruži ribu.
Znate ložit peć? Ima drva u šupi, pripravio sam još u kolovozu. Ako zapne, zovite.
Zna ložit. Baremo skoro. U djetinjstvu, kod bake u Lici, gledala je kako ide. Sada se mučila pola sata, ali napokon je pošlo: drva su bila dobra, plamen zažario prsa, toplina je curila sobom stvarno, ne kao ono centralno. Od toga su obrazi rumenili, i poželiš sjesti bliže.
Noću je ležala na prugastom madracu pod tankim pokrivačem nađenim u škrinji, i slušala more. Bilo je odmah vani, iza borova i ceste, teško, duboko, kao disanje velikog uspavanog bića. Val, pauza, povrat. Val, pauza, povrat.
Nije razmišljala o Stipi, ni o Luciji. Ni o stanu, ni o traču, ni o Kati Horvat. Samo je slušala more i mislila da treba sutra očistiti deku i popraviti trijem, i da je Ivan očito dobar čovjek.
***
Dani u Selcima tekli su drukčije. Ne polako ni brzo, svojim ritmom, koji ne traži ni budilicu ni raspored. Marina bi se probudila kad bi kroz prozor svanulo. Skuhala bi kavu na električnom kuhalu, što joj ga je Ivan donio jer je plin čekao priključenje. Zavalila se kraj prozora i gledala svjetlo nad morem, kako se mijenja, uvijek drukčije.
Prvih dana bavila se kućom. Brisala, provjetravala, ribala zidove. Skidala tapete u spavaćoj i otkrila ispod tamno drvo, još uvijek čvrsto. Na placu je kupila nešto najosnovnije: krumpire, kapule, rižu, sardine, kruh iz male pekare što na rivi miriše na kim, toliko da bi svaki put zastala pred izlogom samo da udahne.
Ivan bi došao, pomogao oko trijema, zamijenio dasku na verandi, popravio ogradu. Malo bi govorio, ali na pravo mjesto. To je cijenila. Dovoljno se načula riječi bez smisla.
Jednog dana donio joj je platno i boje.
Ana je pričala da ste slikali nekad kaže tiho, stavi na stol. Meni višak, vama treba.
Marina je gledala platno. Pravokutnik, pripremljen, pomalo žut. Tubice boja, nekoliko kistova. Zapah terpentina. Tako poznat, poseban miris, kao da ju katapultira natrag, u učionicu s visokim prozorima punim svjetla.
Ne slikam više, rekla je.
Pa počnite opet uzvrati on mirno. Bit će dobro.
Ode.
Dva dana je zaobilazila platno. Onda je izvadila boje, poredala na stol, uzela kist u ruku samo držala. Bio je dobar, mekan, malo iznošen, ali živ.
Počela je malim akvarelom. Samo more iza prozora, traka vode između borova, sivo nebo s proplankom. Nije uspjelo. Nebo nije, voda isto ne Ali bilo je nešto u tom pokušaju. Ostala je za stolom do mraka; nije primijetila ni glad ni potrebu za ustajanjem.
Izašla bi ponekad na rivu, sa skic blokom. Skicirala kamenje, galebove na molu, stari ribarski čamac izvučen na obalu. Ruke su same pamtile, nesigurno, pa sve sigurnije.
Ivan je jednom pogledao njene skice.
Dobro je reče. Osjećaš formu. Nisu svi za to.
Razumijete vi u to?
Malo. I ja crtkam, ne za ozbiljno.
Mogu vidjeti?
Nekad nasmije se. Prvo ti meni svoj pravi rad pokaži.
Počeli su razgovarati. Prvo o slikarstvu. Onda o knjigama. O svemu. Marina ne pamti kad je s nekim zadnji put pričala tako: bez žurbe, bez obaveznih tema. Sa Stipom su već davno samo razmjenjivali informacije. Tko će što kupiti, popraviti, kad i gdje. S Lucijom telefonira jednom tjedno i to nije razgovor, nego izvješće.
Jednog jutra kad je svjetlo bilo savršeno, mliječno, bez sjene, Marina je uzela veliko platno i pustila se. Nije razmišljala. Samo je miješala boje, gledala more, pa opet boje, pa platno. Prsti su bili sigurniji od kistova; kist je ostavila i počela slikati prstima, razmazivati sliku rukama. Boja je bila hladna, ali živa, hrapava na rubu, glatka u sredini, siva, plava, zelena i onda uz horizont trak jantara, topao, neplaniran.
Nije primijetila vrijeme. Trgnuo ju tek udar kiše po prozoru. Bilo je tri popodne. Počela je u devet.
Napravila je more. Pravo more, ne fotografiju, ne razglednicu, nego nešto živo, uznemirujuće i lijepo. Nebo je bilo kakvo ga osjeća, ne kakvo ga vidi. Ta traka jantara svijetlila je iznutra, kao da nije boja nego nešto drugo.
Ivan je došao s dvije šalice čaja.
Gledao je platno dugo.
Vidite? reče, ne okrećući se.
Marina uzme šalicu. Čaj je bio jak i sladak, ne kako ona pije, ali baš joj je to tada trebalo.
***
Lucija je došla trećeg tjedna. Vidjela ju je s prozora: kći s velikom torbom, u gradskim cipelama, smiješnim za kaldrmu. Visoka, tamnokosa, s onom Stipinom ravnom kralježnicom i ispitivačkim pogledom između prijekora i nevolje.
Marina izađe na trijem.
Bok, Lucija.
Bok odgovori kći. Glas ravan, ali treperi, kao žica pred grmljavinu. Jesi li ti svjesna što si napravila?
Uđi unutra.
Mama, tata ne može sam. Imao je tlak dvjesto prošli tjedan. Ne mogu stalno k njemu, radi posao, Antun i djeca, razumiješ?
Razumijem. Uđi, pojedi nešto.
Neću jesti, hoću znati što se događa! Ušla je, preletjela pogledom zidove, peć, običan stol. Ti tu misliš živjeti? U ovome?
Da.
Mama… spusti torbu, pogleda ju, sad u njezinom glasu uz ljutnju nešto djetinje, zgađeno što ti je? Jesi bolesna? Reci mi pa ću pomoći.
Nisam bolesna, dobro sam. Sa mnom je sve u redu.
Kako u redu? Sve si ostavila, nestala, sim karticu bacila. Tata me svakodnevno zove, van sebe je
Lucija…
Prijeti da će pokrenuti razvod, da nemaš pravo na stan ako si sama otišla. Ne znam je li to istina, nisam pravnica, ali ako proda stan…
Lucija… Marina tiho, ali tako da ju zaustavi. Nek proda. Ne treba mi stan.
Lucija ju gledala, šutjela.
Mama, igraš se u svojim godinama? Sramota! Što će ljudi? Susedi?
Marina ništa. Uzme Luciju za ruku i provede s njom kroz kuhinju do sobe gdje je, na štafelaju kod prozora, stajalo platno.
Zastale su pred njim.
Svjetlo je sad išlo bočno, a slika baš tada živjela. More je bilo kakvo je u studenom: teško, olovnozeleno, s pjenom na vrhovima. Nebo gotovo bijelo, ali duž horizonta ona traka jantara, topla, nestvarna među svom tom sivom.
Lucija šuti. Dugo. Marina ne gleda Luciju, samo platno.
Pogledaj, Lucija kaže smireno. To sam ja. Ne vaša kuharica i čistačica nego ja. Imam na to pravo. Vi zadržite stan, meni ne treba ništa.
Lucija ne odgovara. Gledala je sliku, a lice joj se mijenjalo polako, kao kad se oblak razmiče.
Ti si ovo sama? prošapće napokon. Nešto drugo joj je u glasu. Mirno.
Sama.
Nikad nisam znala da si slikala.
Prije tebe. Onda prestala.
Lucija se odmakne, pa još. Gleda sliku kao da ne vjeruje što vidi.
Lijepo je šapne, protiv volje.
Znam.
Galeb zakriješti vani, vjetar zabije zavjesu.
Moram ići. Bus mi je u pet.
Opratit ću te.
Izišle su van, šutjele kamenitom ulicom. Na stanici Lucija stane, gleda mamu. Nema više onog tvrdog stava. Nešto posve drugo, nešto što Marina rijetko vidi.
Mama… Ja… Tati možda neće odmah biti jasno. Ali… pokušat ću mu objasnit.
Ne moraš. Odrastao je.
Ne zna biti sam bez tebe.
Naučit će mirno je rekla Marina.
Lucija šuti. Zatim, poput djeteta, naglo je privine u zagrljaj. Marina uzvrati, udahne poznat miris Lucijine kose, isti kao nekad, samo sad ima druge parfeme.
Oprosti… šapne Lucija. Koga točno, nije rekla. Za sve, valjda.
Marina ju polako potapša po leđima.
Idi, otići će ti bus.
Lucija se okrene, baci još jedan pogled, uđe u autobus.
Marina stoji na otpratnoj stanici, gleda crvena svjetla autobusa kako odlaze. Vjetar s mora je hladan, zavuče se pod kaput, raznosi šal, ali to je dobar hlad. Pravi.
***
Studeni u Selcima bio je grub, a opet divan. Nema turista. Mjesto se skupilo, postalo skrovito, okrenuto sebi. Ribiči su izlazili rano, u maglu, vraćali se do podne. U pekari miriše kruh. Navečer svijetle prozori, topli, obični, pravi: tu žive drugi, obični životi.
Marina je radila svaki dan. Već je imala pet slika, svaka sve bolja. Ivan bi povremeno došao, pogledao, dao pokoji komentar točan, škrto. Jednom je donio knjigu o boji koja je bila puna olovkom napisanih bilješki. Čitala ju je navečer kraj peći, pišući sad i svoje. Čudno lijep osjećaj učiti opet. U godinama kad učiš jer želiš.
Na placu je kupila glinu. Čisto, iz radoznalosti. Na stol je stavila grumen crvenkaste, svježe, žive gline i počela ga gnječiti. Bila je hladna, neposlušna, pa se začas omekša i pod rukama izvuče nešto nalik brodu, prevrnutom kao onaj ribarski na obali.
Smijala se svojoj brodiću, krivom i nezgrapnom. Ostavila ga na prozoru, ponekad ga gledala: svoj, od svojih ruku, od gline iz pazara.
Kad je Ivan jednom došao i vidio brod, dugo je šutio. Onda reče:
Bolje je nego što misliš.
Kriv brod.
Pošten brod nasmije se on. Krivina nije uvijek mana.
Filozofirate?
Malko. Imate još gline?
Pokazalo se da je i Ivan nekad modelirao, još u školi. Sjeli su jedno kraj drugog, svatko za svojim grumom; šutjeli, s vremena na vrijeme našli riječ. I bila je to šutnja kakva je dragocjena: među onima kojima je zajedno dobro i bez popunjavanja svakog trena.
Marina bi tu i tamo pomislila da nije znala da to može biti tako – ili je zaboravila. Ili jednostavno nije prepoznala da joj je zapravo falilo baš to: tišina u kojoj možeš biti.
Pismo od odvjetnice stiglo je drugi mjesec. Stipe pokrenuo razvod. Pročitala je papire, uredno ih spremila. Nazvala je odvjetnicu, mladu ženu našla na internetu. Ta je kazala da ima pravo na svoj dio stana, sve stečeno u braku. Marina je šutjela pa rekla:
Neka sve uzme. Samo neka sve prođe bez galame.
Jeste sigurni?
Jesam.
Čudno rješenje. Dugima je govorila zapravo samo Ivanu i svi rekli da treba razmisliti. Ona je već razmislila. Stan je pripadao prošlom životu. Uzme li ga, vratit će se u njega bar u mislima. A tamo više nije trebala ići.
Lucija je nazvala mjesec dana kasnije. Tih glas, ne kao prvi put. Pita kako ona, kuća, zima… Kaže da se tata pomirio malko. Da je sve manje ljut.
Mama reče Lucija na kraju slika ona… Bi mogla mi naslikati neku, ne baš istu, ali morsku? Da je stavim u hodnik.
Marina se nasmijala.
Nacrtat ću.
Stvarno?
Stvarno. Doći ćeš na proljeće, uzet ćeš je.
Lucija šuti. Onda tiho kaže:
Drago mi je što si tamo. Nisam si to smjela priznati, ali drago mi je.
Marina nije odmah našla odgovor. Na kraju samo tiho:
I meni.
***
Zima je stigla u Selce tiho, bez pompe. Jedno jutro je snijeg sjeo na prozor i borove, a more iza njih bilo je modro, kao nikad prije ni plavo, ni sivo, nego nešto između. To je bila boja bez imena, nešto kao indigo s metalom, sjajem iznutra, kao led.
Marina je naslikala zimsko more posebno. To joj je bio najbolji rad. Zna to, iako ne govori.
Ivan ga je pogledao, ništa nije rekao, samo dugo stajao. Onda reče:
Ovo treba izložiti.
Ma nemojte…
Ozbiljno govorim. Ima u Zadru galerija, mala ali solidna. Gazda voli domaće umjetnike ja ga znam.
Nisam ja domaći, nisam ja, zapravo, umjetnica.
Marina reče on tonom kojim se govori nekome tvrdoglavom iz gluposti, ne iz razloga nacrtali ste šest slika u dva mjeseca, dvije dobre, jedna odlična. To vas čini umjetnicom, autoricom, ovdje.
Prihvatila je. Ne odmah. Ne bez borbe. Ali prihvatila je.
Otišla je u Zadar u siječnju, tri platna umotana. Vlasnik galerije, nizak, sijed, pametnih očiju, dugo je gledao, ozbiljno. Uzeo je sva tri.
Vraćala se autobusom i razmišljala kako to vjerojatno nije pravi uspjeh. Vjerojatno to nije ono kad netko postane nova osoba s pedeset. Nitko neće pisati članak ili snimati inspirativan video. Samo jedna žena, pedeset tri godine, odnijela tri slike u malu provincijsku galeriju. Samo to.
Ali kad je ušla u svoju kuću, osjetila miris toplog drveta i mora, vidjela svoje skice na stolu i krivi brodić od gline na prozoru nešto u njoj bilo je potpuno mirno i potpuno sigurno. Mirno kao kad znaš: tu si gdje trebaš biti.
***
Veljača je donijela ciklone. More je bjesnilo više dana zaredom, noćima bi kuća drhtala od udara valova. Taj zvuk, dubok i moćan, bio je poput otkucaja srca. Marina ga se nije bojala. Navikla je.
Navikla je na mnogo toga. Da nitko ne viče iz kuhinje. Da raspored dana ovisi samo o njoj: kad se digne, kad radi, kad jede. Tišina u kući nije bila ona mrtva tišina iz braka, kad su ona i Stipe šutjeli svatko u svojoj sobi, od umora.
Navikla je i na Ivana. Dolazio je svaki dan, katkad kratko, katkad do kasno u noć. Razgovarali su o slikanju, o moru, o knjigama, o djetinjstvu. On o svojoj pokojnoj ženi, ona o teti Ani. Katkad su samo sjedili jedno do drugoga na verandi, kad bi vrijeme dopustilo, i šutjeli. I to je bilo dobro. Bez ali i bez unatoč.
Naslikala mu je portret. Bez da zna, po sjećanju. Ispalo je malo mekše nego što je on u stvarnosti. Ali pogled je bio njegov: miran, budan, ona sitna smješak što mu se pojavi kad nešto važno kaže slučajno.
Slika je za sad stajala u fasciklu. Nije je skrivala iz srama. Neke stvari treba ostaviti malo da odstoje.
Razvod je završen u ožujku. Lucija je javila. Glas joj je bio blag.
Mama, sve je gotovo. Stan je njegov. Stvarno ne želiš…
Ne. Tako treba.
Ne žališ?
Marina pogleda kroz prozor. U daljini rujanski suton, nebo ružičasto iznad borova, a more nosi sjajnu, svijetlu traku gotovo jantar, duž cijelog horizonta.
Ne, Lucija. Ne žalim.
Nije lagala.
***
Kraj ožujka. Snijeg se topi, more svakog dana sve svjetlije, a zrak prozračan, zelenkast, nemiran. Galebovi se vraćaju iznad mjesta, vrište, nezadrživi, glasni, kao radost, iako oštro.
Marina sjedi na verandi. Pred njom šalica vrućeg čaja s limunom. Na koljenima skic blok, no ne otvara ga. Iza ograde počinju borovi, iza borova cesta, iza ceste plaža i iza plaže more, koje sad na pučini mijenja boje, slojevima svjetla, dok sunce zalazi.
Pored nje škripi stolac. Ivan sjeda sa svojom šalicom, u ruci njezin skic blok.
Ovdje kaže, dodirne rukom stranicu horizont ti malo pada u lijevo. Vidiš?
Vidim. Nisam primijetila dok sam crtala.
To je zato što si gledala vodu, ne liniju. Oko bježi na zanimljivo mjesto.
Je to loše ili dobro?
To je tvoje mirno reče. Neki to rade namjerno. Tebi dolazi prirodno.
Uzme blok natrag, pogleda skicu. Horizont zaista pada. I u tom padu nešto joj se sviđa, iako ne zna zašto.
Zalazak se razigrava. Nebo iznad mora najprije ružičasto, pa narančasto, a onda tik uz obzor pojavi se ona boja koju traži već tjednima. Topla, živa, kao jantar kad kroz njega svjetli svijeća.
Ivan ostavi olovku.
Marina kaže običnim glasom. Ne žališ ni za čim? Za stanom, bivšim životom?
Gleda zalazak.
More joj odgovara dubokim, stalnim šumom. U daljini galeb vrisne. U selu pas zalaje pa utihne.
Pogledaj! kaže i klimne prema obzoru. Kakva traka na zalazu! Tražim tu boju cijeli život.
Ivan pogleda more. Šuti. Onda reče, tiho, ozbiljno:
Znam ja tu boju. Zove se svijetla oker s bijelom. Al kod tebe još kap kadmija treba.
Kap kadmija izusti zamišljeno.
Malena kap. Inače izgubiš toplinu.
Kimne s razumijevanjem. U kutu bloka zapiše: svijetla oker, bijela, kap kadmija. Pogleda opet zalazak. Osmijehne se, malo, tek kutom usana.
More tamni. Traka na horizontu još drži, zadnja, tvrdoglava, topla. Marina obgrli šalicu dlanovima, osjeti njezinu toplinu i pomisli: sutra ujutro postavit ću veliko platno ono još prazno. Nacrtat ću to. Sad, dok pamtim.
A boje će već naći.
