-Olga Ivanić, razgovarat ću sa sinom, kunem se. Više se to neće ponoviti!
-Nadam se, Tomislave Laziću. Luka je dobar dječak! Pametan, talentiran, obožava matematiku. I sport mu ide. Trebali biste pronaći način kako da usmjeri svoju energiju na nešto korisno. Možda neki sportski klub, nogomet, ili tako nešto. On se jednostavno ne može smiriti, pa skače po stolovima. U redu, da se barem ne ozljedi! Vi znate o čemu govorim. Hvala što ste pomogli popraviti pokvarenu klupu, i dogovorimo se ovako neću nikome reći što se dogodilo, a vi pokušajte pronaći način da Luka bude zauzet nečim korisnim.
-Dobro, razumio sam.
Olga je klimnula glavom na rastanku obitelji Lazić i nasmiješila se okrećući pogled prema prozoru. Lukin otac Tomislav sam je izgledao poput učenika koji je nešto zgriješio, vrteći se s noge na nogu i rumeneći se od sramote. Često joj je bilo neobično, još joj je uvijek bilo čudno što kao mlada učiteljica sad ima priliku poklopiti odraslog čovjeka.
A opet, dobar je to otac Luki Vidi se da ga voli. Zato će napraviti sve da izraste u dobrog čovjeka. Možda još ne poznaje puno ljudi, ali Olga je osjećala da se ovaj put ne vara. U načinu na koji su sramežljivo gledali u pod, i otac i sin. I kako se Luka uhvatio tate za ruku kad su izlazili iz razreda. Iza te sitnice krilo se toliko povjerenja, da je Olga iskreno zavidjela tom dječaku. Jer ona toga u životu nije imala; odnos s ocem nije postojao.
Mama se dugo dvoumila, skrivajući detalje svoje prošlosti. Sve dok Olga nije napunila osamnaest godina, kad je napokon sjela s njom, odlučna da joj objasni kako je nastala.
-Olga, dovoljno si odrasla i imaš pravo znati tko ti je otac. Puno puta si me pitala, a ja sam šutjela. Ne zato što nije bilo što reći, nego zato što te nisam htjela rastužiti.
-I sada ćeš reći?
-Da. Došao je trenutak. Uskoro ćeš biti potpuno odrasla, uskoro će doći vrijeme kad i sama moraš birati svoj put. Želim da znaš odakle dolaziš.
-Mama, strašiš me!
-Ne, dijete, ne boj se! Nemaš ti čega strahovati! Tvoj otac je bio divan čovjek. Pametan, sposoban, dobar
-Gdje je on, taj toliko dobar čovjek? Zašto ga ne znam? Zašto ga nikad nisam vidjela? Možda njegova dobrota ne dopire do njegove kćeri? Mama, nije ti to malo kontradiktorno?
-Olga Ajme meni Lakše je istovariti sto vagona nego djetetu objasniti zašto ti je život takav kakav je!
-Ajmo onda po redu. Zašto svog oca nikad nisam vidjela? Nije htio?
-Ne baš, Olga. Ne, nisam željela ja
-Novo iznenađenje! Zašto, ako mogu pitati? Kao mala sam tražila tatu u svakom prolazniku. Zavidjela sam užasno svojim prijateljicama kad bi po njih dolazili očevi u vrtić. Stojiš, gledaš, kako Marinu tata diže na ramena, ponosna paradira, a ti to možeš samo sanjati. Znaš, jednom sam Marinu čak i udarila zbog toga
-Zbog toga što ti je pokazivala jezik?
-Ne, zbog tate.
-Ajme Oprosti, mala moja! Ja sam kriva što tata nije bio tu sve te godine
-Možeš li mi objasniti stvarno, što se dogodilo između vas?
-Mogu. Iako znam da vjerojatno ni razumjeti, ni oprostiti nećeš. Predugo sam nosila tu tišinu u sebi Slušaj. Prezime nosiš po mom prvom mužu. A očevo ime sam ti promijenila kad si napunila pet Pitaš zašto? Ni sama ne znam, činilo mi se ispravno. Ajmo redom. Moj prvi muž, naš brak dogovoren. Roditelji su se dogovorili još dok smo koristili lončiće za igračke. Obitelji su bile povezane. Nitko ni ne pomišlja raskinuti tu dogovornost. Preraslo je to u naviku odgojili su nas u uvjerenju da smo predodređeni biti zajedno.
-Zvuči čudno
-Lagano rečeno! Sada znam koliko je to bilo pogrešno Tada odmalena su nam ponavljali da smo mi par. Navikli smo tako. Bili smo si najbliži. Prijateljstvo, razumijevanje bez riječi. Mislila sam da je to ljubav o kojoj svi govore i pišu.
-Nije bila?
-Ne, kćeri. Bilo je to nešto drugo Bliskost, prijateljstvo, ali ne ljubav muškarca i žene.
-Kada si to shvatila?
-Prekasno, vidiš. Bili smo već godinu u braku kad sam upoznala tvog oca. I potpuno pala Ne možeš ni zamisliti što se tada događalo sa mnom! Bila je to prava ludost! Nije stvar samo u strasti, mada je nje bilo i previše. Nju kao da nas je lavina zatrpala, nismo mogli ni sekunda stati i dublje promisliti što radimo. A opet, nije to bila glavna stvar.
-Što je bila?
-To što sam se probudila nakon dugog sna. Sve mi je bilo isplanirano Roditelji su nam sredili stan, kupili namještaj, djed je tati poklonio auto i sagradio vikendicu. Posao, obrazovanje, karijere, sve je bilo predviđeno. Teško išta mijenjati, sve je bilo kao pod staklenim zvonom. Pokušaj nešto svoje odmah prigovor: Zašto? Što ti fali? Sve imaš! I tako plutamo po liniji manjeg otpora do dolaska Ivana.
-Tako se zvao moj otac?
-Da. Ivan Matijašić. Vrhunski sportaš, slikar, pjesnik Čovjek čudesne duše, koji je zauvijek promijenio moj život. Pisao mi je predivne pjesme, još ih sve znam napamet!
-Mama, bez poezije. Daj konkretno. Gdje je sada taj tvoj pjesnik?
-Živi u Splitu. Ima svoju obitelj, djecu… Sada pjesme piše svojoj ženi, ne meni.
-Ah, znači, ti ga još voliš?
-Nikad ga nisam prestala voljeti
-Zašto onda niste skupa? Što vas je spriječilo? Tvoj muž?
-Ne! Upravo on nije smetao. Ne mogu ti objasniti jednostavno, ja sam sama sebi bila najveći problem.
-To sam već čula… Još uvijek mi nije jasno u čemu.
-U tome što sam rodila tebe.
-Da čujem! Znači, ja sam ti uništila život?
-Ne! Nemoj tako nešto ni pomisliti!
-Oprosti. Samo me tako djeluje
-Nije tako! Ja sam tada bila potpuno izgubljena. S jedne strane Slaven i roditelji, dvije obitelji tako povezane da raskidanje nije dolazilo u obzir. Druga strana Ivan i ljubav
-Koga si izabrala na kraju?
-Ni jedno, ni drugo. Otišla sam.
-Zbog čega?
-Nisam mogla napraviti što se od mene očekivalo. Slaven je to shvatio i bio spreman pustiti me, ali roditelji su napravili dramu. Tražili su pokajanje, prijetili svim mogućim kaznama. Kad su saznali da sam trudna, zaključali su me kod bake i dogovorili trudnoća se mora prekinuti. Nitko me ništa nije pitao. Bila sam kao neka gubava kojoj je lijek, ali svi bi rađe da nestane… Samo, nije išlo kako su planirali.
-Kako Kad sam ipak rođena?
-Slaven je spriječio sve. Nikada nisam mislila da može, ali uspio je… On, miran čovjek, ljubitelj Arsena i Olivera. Suprotstavio se svima. Išao je toliko daleko da je bio spreman prihvatiti tebe kao svoju kćer, kad je shvatio da s Ivanom nije uspjelo.
-Zašto?! Za tuđe dijete?
-Nisam tada shvaćala. Mislila sam, pruža ruku kao prijatelj. Branio me uvijek i štitio. Kasnije sam shvatila, volio me. Stvarno volio. Baš kao što sam ja voljela Ivana.
-Kako tužno.
-Da I, nažalost, to tada nisam znala cijeniti. Kasnije je bilo kasno. Slaven je napravio sve da mi olakša i pomogne. Organizirano je da preko prijatelja pobjegnem u Osijek, gdje me nitko nije nalazio, ni roditelji ni Ivan. Ostala sam tamo više od dvije godine, dok nisam stala na svoje noge. Ti ljudi su mi puno pomogli. To su ti baka Marija i djed Stipan.
-Dugo sam mislila da su oni moji rođeni baka i djed… A kad si mi rekla istinu, bila sam užasno ljuta. Zamislila sam: “Ma briga mene, oni su moji i gotovo!” Ali mama, ne razumijem te! Kažeš toliko si voljela, nisi mogla disati bez njega, a sama odeš na drugi kraj zemlje trudna, sama i sama kod potpuno nepoznatih ljudi!
-A što sam mogla? Sve se raspalo u danu kad me Slaven doveo Ivanu i rekla sam mu da čekam dijete.
-Što se dogodilo?
-Ništa posebno. Pauza. Trenutak, možda minutu ili manje. Pauza, a u očima mog voljenog sve je bilo rečeno. Nije vjerovao da je dijete njegovo.
-Bože, mama! I to je bilo dovoljno da odeš?
-Da Dovoljno. Nisam tada mogla misliti razumno. U glavi mi je bila zbrka; dovoljan je bio i najmanji znak da se okrenem i odem. Kasnije sam saznala – moja je mama otišla k njemu i lagala mu, rekla da nije njegovo dijete i da mi je on bio samo avantura. Da meni, obitelji dobrostojećoj, treba ljubavnik za dosadu jer Slaven puno radi i stalno je na putu. Tko zna što je još bilo rečeno… A ja nikad nisam mogla shvatiti kako je lako povjerovao? Sve je bilo laž.
-“Ah, obmanuti mene nije teško! Ja sam obmanjivati rad!”
-Da, Olgice Upravo tako! Da Ivan nije želio povjerovati, ne bi nikad ni slušao. Ja sam mislila da treba voljeti bezrezervno kao i ja njega. Ali on nije mogao…
-Jesi li mu to oprostila?
-Ne Nije išlo. On me odbio, odbio je i tebe – makar na tren, iz slabosti. Povjerovao je u nešto u što nije smio.
-Kako si doznala istinu?
-Sam mi je rekao. Vidjele smo se jednom, kad si imala tri godine. Ja sam tada išla u Zagreb radi razvoda, a on je stigao samo da raščisti sve.
-Niste se pomirili?
-Nismo. Ja sam ga pustila. Prihvatila njegovo objašnjenje, razumjela motive. Tada sam već odrasla bila. On više nije gledao tebe gledao je pored. Njegove dobrote, koju ima, nije bilo za vlastito dijete. A bez tebe, ja nisam imala nikakav smisao. Bila si i ostala smisao mog života. Dar koji nisam zaslužila, ali sam ga dobila unatoč svemu.
-Volim te, mama – Olga je zaboravila na sve zamjerke i zagrlila mamu. Mogu pitati još nešto?
-Bilo što!
-Zašto nisi ostala sa Slavenom? Pričaš o njemu tako toplo, možda si ga ipak malo voljela?
-Vjerujem da jesam. Zato s njim nisam ni ostala. Čim sam se skrasila u Osijeku, potpuno sam prekinula. Dolazio je, tražio sastanak. Odbila sam.
-Zašto?
-Ne shvaćaš? Osjećala sam se dužnom. I znala sam nikad ga neću voljeti kao što je on volio mene. To bi bila samo slaba imitacija.
-Nisi htjela da tuđe dijete nosi njegovo ime?
-I to je. Htjela sam da si stvori obitelj s nekim tko ga voli, tko će mu roditi njegovu djecu. Njegovu, ne moju.
-Nedostaje ti?
-Puno! Bila sam mu prijateljica kakvu nikad više nisam imala.
-A ne bi mu se javila sada?
-Ne, dijete. Ne diraj što spava! Naši su se putevi razdvojili i neka tako ostane. Imamo mi sada jedan važniji problem.
-Koji?
-Želiš li upoznati svog oca?
Olga se zbunila. Iako je znala odgovor, teško ga je bilo izustiti. Sve što je mama rekla o bivšoj ljubavi, o tome da ne želi vidjeti Ivana, možda zapravo nije tako. Možda baš čeka da Olga zatraži da ga vidi… Tada bi imala izgovor za susret.
-Mogu li još malo razmisliti, mama?
-Naravno. Imam njegove podatke. Ako odlučiš, kupit ću ti kartu i platiti smještaj.
-A ti?
-Što ja?
-Ne bi išla sa mnom?
Osmijeh majke nije ju mogao zavarati. U tom pokretu usana bilo je toliko tuge i nježnosti da joj nije trebalo odgovor.
-Ne, neću, dijete. Što je bilo, bilo je. Zahvalna sam Ivanu što sam spoznala što je prava ljubav. Ona koja istovremeno kida dušu i uzdiže je iz trena u tren, kad čuješ riječ ili osjetiš dodir kakav priželjkuješ Ali, to je prošlo. Točnije, to je bilo. I nikad se više ne vraća. Ostali su samo krhotine…
-Mama, i ja to želim doživjeti. Toliko voljeti…
-Ne! Ne traži takvu sudbinu! Nemoj, molim te! – prestrašeno ju je zagrlila i privinula na prsa.
-Što onda tražiti? Mir, kakav ste imali ti i Slaven?
-Ni to ne! Traži svjetlo, mila moja, traži toplinu! Da naiđe netko tko će ti to donijeti. Ja se za to molim svakog dana.
-Zašto? Pa ne znaš tko će biti, odakle će doći, pa ni hoće li ikad doći…
-Znam, ali vjerujem da će te sudbina čuti. I pomoći ti donijeti prave odluke.
-Tko sluša, mama?
Mama nije odgovorila. Poljubila ju je i promijenila temu. Ali Olga je upamtila te riječi. I od tog dana, svake večeri prije spavanja, šaptala je tihu molitvu, samo svoju:
-Neka dođe onaj kome mogu podariti svoje svjetlo i toplinu. Da mu to bude potrebno
Zašto je tako molila, i sama nije znala. Nikad nije tražila da vole nju. Uzeti je jednostavno, teško je dati. Zna, nije takva da može samo uzimati. Ljubav je uvijek dvosmjerna. Ako voli samo jedan, a drugi to dopušta, nitko ne može biti sretan.
Sa ocem se nije htjela susresti. Odlučila je da njoj to ne treba.
Ali je jednom odlučila susresti baku i djeda po majci. Samo da pogleda u oči ljude koji su svjesno izbacili vlastitu kćer i unuku iz života.
Našli su se u maloj slastičarnici pokraj njihove zgrade. Olga je čekala više od sat vremena, pitajući se hoće li doći ili neće.
Došli su. Držeći se rukama, nesigurno gledajući. Njihov strah bio je gotovo opipljiv. Djed je sjeo tako da mu leđa čuvaju pogled kroz prozor.
-Bojite li se da vas netko vidi sa mnom?
Pitanje je pogodilo toliko jako da se baka smeteno ukočila, a djed stresao kao da skida nevidljivi teret.
-Ne
-Ne brinite. Ovaj razgovor neće dugo trajati. Samo vas jedno pitam. Žalite li danas što ste izgubili vlastitu kćer?
Tu je sve i završilo. Baka je stisnula usne, djed je pokušao utješiti. Nisu primijetili ni kad je Olga ustala i izašla, bez da se još jednom osvrnula.
Išla je prema stanici plačući, ljuta i tužna. Nije shvaćala kako netko može živjeti tako – hraneći svoj ego, odričući se ljubavi. Susret je duboko pogodio, dugo je sjedila na klupi pokraj fontane gledajući klince kako tjeraju golubove.
Poziv majke iznenadio ju je. Tražila je telefon, pa kad ga je pronašla, javila se.
-Olga, gdje si?
-Idem kući. Mama, zašto si tako vesela? Što se dogodilo?
-Dogodilo se! Djed Stipan i baka Marija su stigli! Zamislila bi?! Nisu najavili, pali su kao snijeg u travnju! Prolaze kroz Zagreb, ostaju dva dana. Olgice, trk kući!
-Jupi, idem odmah! Olga je spremila mobitel i obrisala suze.
Više joj se nije plakalo. Bila li je to slučajnost ili ne, Olga više nije htjela ni razmišljati. Odgovor na njeno pitanje došao joj je brzo i jasno kao nikad dotad.
Jer čovjek bira sam koga će voljeti i s kim će živjeti. Njezina prava obitelj, djed i baka, djed Stipan i baka Marija, njihov sin, stric Petar i teta Željka, iako daleko, ne zaborave nazvati, čestitati rođendan ili donijeti omiljene bajadere i medvjediće. Olginu kolekciju plišanih medvjedića mama je već davno proglasila velikom, ali Olga ju i dalje skuplja i svakoj igrački zna ime i priču.
Izvadila je ogledalce iz torbice.
Evo je baš takva kakva jest, nikad drugačija. Rasti će i mijenjati se, ali će ostati ona koju su oblikovale ljubavi i odluke ljudi koji nisu znali kakvo blago su dobili, pa su ga izgubili. Dobra je stvar što joj je mama sve ispričala. Jer sada Olga zna: lako je nešto izgubiti. Pronaći i čuvati to što si dobio to je već druga priča. Ako joj sudbina da priliku, neće je propustiti.
Na staroj klupi kraj fontane, dok djeca vrište u igri, a golubovi guču, Olga je došla do jednostavnog zaključka. Treba živjeti tako da kasnije nemaš što žaliti. Hoće li uspjeti, pokazat će vrijeme. Ali pokušati se isplati.
I ako se osjeća kao krhotina nečega što je jednom bilo potpuno, čak i tada ima smisla. Malo stakalce također reflektira svjetlo. Ako pored sebe ima ljude koji je vole, hoće li znati to prepoznati, uzvratiti i dati nekome dalje? Vjeruje da hoće.
Zvonilo je, onako hrapavo i produljeno, baš kao u njezinu djetinjstvu zvuk koji označava kraj posljednjeg sata. Olga je požurila, pogledala na sat.
Vau! Marko je sigurno već čeka. Sjedi negdje u autu, sluša omiljeni radio i pjevuši.
Osmijeh joj je preletio licem.
Priroda mu možda i nije dala glazbeni sluh, ali mu je zato dala ogromnu želju za pjevanjem. Olgi, koja je završila glazbenu školu i ima apsolutni sluh, to nije nimalo smetalo. Dapače, smijala bi se do suza dok bi on pjevao Nije u šoldima sve i pljeskala:
-Bolji si od Olivera! Bravo!
Marko bi se zacrvenio, zastao, ali za minutu opet zapjevao potiho.
Olga je zgrnula s klupe neispravljene zadaće i kliknula prekidačem.
Koga briga kako Marko pjeva? Bitno je što dišu jednako. Otkad se rodila mala Ana, bude se uvijek zajedno. Kći već spava u svojoj sobi, ali i dalje, ako dune u snu ili prošapće tiho:
-Mama
Ana je već velika ima šest godina, još od prošlog tjedna, a za njih je i dalje Mama. To je ona izmiješana riječ kojom malena zna da su mama i tata jedno.
I to čini sreću.
Zato što se možeš uvući između njih, podvući bose noge tati pod ruku, a nos staviti u mamin dlan, i zaspati najljepšim snom. I prije nego utonu u san, čuješ kako roditelji šapuću:
– Hajde, ja ću je staviti spavati! Tebi je rano ustajati. Još nisi sve ispravila za nastavu.
– Ma, bolje ja! Ti imaš rano sastanak. Pristojno bi bilo da ne zaspiš!
– Dobro, onda zajedno.
– ZajednoSmijali su se tiho, da ih Ana ne čuje ona mala staklena kućica sreće koja svijetli među plahim sjenama prošlosti. Sve ih je to, što je bolelo, učinilo nježnima baš tamo gdje ljudi najviše trebaju nježnost. Sve što su izgubili, vratilo im se u nečemu boljem, u malim rukama, u mirisu večeri, u sipanju tople juhe i šaptanju priča prije spavanja.
I kad Marko iz kuhinje zapjeva svojom malo raštimanim bojom, Ana se u snu samo stisne bliže mami, a Olga iako zna svaku pogrešnu notu, svaki krivo pogođeni ton radosno diše to proštenje, taj život koji su si zajedno ispleli.
Zavjesa titra na prozoru; miris lipe dotiče ruku što je ostavljena na naslonu sofe. Olga gleda prema svjetlima grada, misleći na sve one što su negdje vani sami i zahvaljuje što ona ima svoje ljude, svoj dom. Najvažnije je, shvati tiho, dopustiti sebi biti nečija toplina; poželjeti da ti dom bude nečije utočište. Jer krhotine ne moraju značiti kraj. One često postanu najljepši mozaik, onaj što ga može stvoriti samo srce koje je jednom znalo kako je biti slomljeno, i kako je ponovno voljeti.
U polumraku Ana se trgne i zagrli je, šapćući:
-Mama, hoćeš mi ispričati onu o lasti?
Olga polako uzima kćer u naručje, a Marko stiže s toplim mlijekom i poljupcem za laku noć. Dok pričaju priču, glasom blagim i smirujućim, Olga zna: sada je kući, i tu pripada.
Sutra će možda opet biti briga i zadaća, obećanja i zakašnjelih susreta, ali ova noć pripada njima, ovoj malenoj obitelji okupljenoj oko svjetla, koje je možda nekad bilo krhotina, a sad blista kao cijelo sunce.
I s tim mislima, Olga šapne, nježno:
Znaš, Ana Lasta uvijek pronađe svoj dom, pa makar mora letjeti preko cijeloga svijeta.
A noć prođe u miru, kakvog su sanjale sve one rasute Olgine godine.
Tu, ispod duge što veže stare povrede i novu ljubav, Olga nije više tuđa kći, ni nečija neostvarena čežnja; tu je mama, i supruga, i nečija priča s dobrim krajem.
I dok zadnja svjetlost pada na mirnu sobu, u srcu joj odzvoni jasno: ovo je pripadanje, ovo je dom.
