Ivan dolazi kući, ulazi u kuhinju, a na stolu ga čeka večera. Čudno, gdje je Lidija? prolazi mu kroz glavu. Prolazi u spavaću sobu, a tamo njegova supruga sjedi na podu i slaže stvari u putnu torbu. Ideš negdje? pita Ivan, iznenađen.
Dobila sam uputnicu za pregled u županijsku bolnicu. Nisu dobre sumnje iznenada kaže Lidija.
Kako to misliš “nisu dobre”? šokiran je Ivan. Zar imaš ono… od čega je tvoja mama preminula?
Ivan gleda ženu, teško vjeruje što se događa.
Već danima Ivan ne nalazi mir. Zabrinut je za svoju Lidiju, koja je otišla na pretrage u grad. On ostaje kod kuće, u njihovom selu blizu Varaždina, i s nestrpljenjem iščekuje vijesti. Kuća mu nikada nije bila tiša ni praznija.
Lidija se nikad nije žalila ni na što i Ivan je uvijek bio uvjeren da je sve u redu s njom. Trideset godina su zajedno, odrasla su im i dva sina. Cijeli dom počiva na Lidijinim ramenima kuhanje, pospremanje i sve ostalo. Ivan vjeruje da je tako i treba biti. Pranje suđa ili stajanje pokraj štednjaka, ma, to nije posao za muškarca.
Lidija nije domaćica, već radi kao knjigovotkinja u istoj firmi gdje i on. Nakon posla, Ivan se neizostavno žali na puno posla i umor te se nakon toga zavaljuje na kauč pred televizor.
Lidija se odmah baca na kuhinju priprema večeru i ručak za sutradan, pere suđe, pegla rublje, čisti po kući… Ti poslovi nikad ne staju. I uvijek je kod njih uredno i toplo, a na stolu svježe i ukusno jelo. Ivan ne voli jesti isto dva dana zaredom pa Lidija često mora biti u kuhinji do kasno navečer. Nikada se ne žali i ni ne traži pomoć, a Ivanu na pamet ne pada da je ponudi. Zašto bi? To nije muško.
Kad je Lidija uzela dan godišnjeg kako bi otišla na pregled, Ivan je ostao iznenađen.
Što je bilo? upitao ju je. Boluješ li?
Valjda ne, nadam se slegnula je ramenima. Nekako sam loše posljednjih dana.
Možda ti trebaju vitamini? predloži on. Proljeće je.
Možda tiho odgovori Lidija.
Te večeri, kada se Ivan vratio doma, Lidija mu reče da mora otići u bolnicu na daljnji pregled.
Kako? Zašto? pita on.
Postoji sumnja na ozbiljnije zdravstvene probleme pa zato to moram obaviti u Varaždinu.
Stvarno misliš na ono… što je bilo tvojoj mami?
Za sada je sve to samo pretpostavka pokušava ga umiriti Lidija, iako je već plakala kad ga nije bilo. Kupila sam kartu za autobus, sutra ujutro u osam idem. Večeraj sam, dobro? Na štednjaku su pljeskavice i riža, na stolu salata. Moram si još posložiti stvari i rano leći.
Već si večerala?
Nemam apetita odgovori Lidija i nastavi slagati odjeću u torbu.
Ivan je promatra i ne može vjerovati. Lidija je možda stvarno teško bolesna… Kako to? Uvijek je bila tako žustra i puna života, nikada se nije žalila.
Mislim da sam sve bitno spremila prekine tišinu Lidija.
Ponesi punjač za mobitel sjeti se on.
Da, to mi ne bi palo na pamet, hvala, Ivane. A ti što ne jedeš?
Nemam ni ja baš apetita…
Jesam li te rastužila?
Malo klimne on glavom.
Gleda njenu torbu i odjednom se sjeti kad su prije četiri godine planirali na more pa su tada kupili tu torbu. Kako je bila sretna zbog izleta! Toliko su sanjali o toj zajedničkoj avanturi, a opet sve propadne. Ivanu su tada na poslu ponudili da zamijeni bolesnog kolegu, uz dobru nagradu. Prihvatio je, misleći da je to prilika, a njihov odmor opet je propao. Premija je otišla na obnovu spavaće sobe. Tad mu se činilo da je Lidija bila sretna, pa ipak, čuo ju je noću kako potiho plače. Rekla mu je da je sanjala nešto ružno. Sada shvaća plakala je jer nisu pošli na more, iako je to toliko željela.
Ni sljedećih godina nisu putovali, a Lidija je prestala i spominjati more. Ivanu je to odgovaralo ima vikendicu, uvijek ima što za raditi, prijatelji dođu na roštilj, a riječka obala nije daleko. Zašto trošiti novce i putovati kad imaš sve kod kuće?
A eto, sada Lidija slaže tu istu torbu, ali ne za more, nego za bolnički pregled… Što ako… Od te ga misli podiđe jeza.
Te noći nije večerao. Dugo nije mogao zaspati, slušajući kako Lidija lagano plače pokraj njega. Htio ju je zagrliti i utješiti, ali nije skupio snage.
Ujutro ju je otpratio do autobusnog kolodvora. Prije nego je ušla u autobus, još su se jednom čvrsto zagrlili i Ivan nije htio pustiti njenu ruku. Gledao je u autobus što odlazi, a oči su mu zasuzile…
Lidija… šapće sam za sebe. Samo da sve bude dobro…
Osjeća se prazno, ali mora krenuti na posao. Tek tamo umiri misli, ali čim se vrati doma, opet ga preplavi tuga. Bez Lidije stan izgleda pust i sve mu je sivo. Natjerao se podgrijati sinoćnju večeru i pojeo malo.
Nakon toga upali televizor, ali ga odmah ugasi. Ništa ga ne zanima. Izvuče foto-album iz ormara i lista slike.
Tamo su njih dvoje, još mladi, netom vjenčani… Kako je Lidija bila ona prava, posebna. I sada je lijepa, ali tada… On se sjeća, čim ju je prvi put ugledao na rođendanu prijatelja zaljubio se na prvi pogled. Došao je on s prijateljicom, a Lidija s dečkom, ali čim ju je vidio, sve se promijenilo. Da mu je netko prije rekao da će doživjeti ljubav na prvi pogled, ismijao bi ga. Ali dogodilo se.
Te iste večeri posvađao se s Martom, svojom tadašnjom djevojkom, jer je primijetila kako gleda Lidiju. Izveli su raspravu vani i prekinuli.
Marta je ubrzo našla novu vezu pa se i udala, a Ivan je krenuo osvajati Lidiju. Nije išlo lako bila je oprezna i nakon što je prekinula s dečkom, još je dugo odbijala njegove udvaranja, ali na kraju je uzvratila ljubav.
Listajući slike, Ivan ponovno proživljava zajedničke najsretnije trenutke. Shvaća koliko je sretan pored nje bio svih ovih godina. Ali, je li to dovoljno cijenio? Kad je zadnji put rekao Lidiji da ju voli? Kad joj je uputio kompliment ili barem zahvalio na večeri? Ne može se sjetiti. Uzimao je njene brige zdravo za gotovo.
Tek sada, dok prolazi kroz dane bez nje, shvaća koliko ona zapravo nosi kućanstvo na svojim nježnim ramenima. Kad bi on bio bolestan, Lidija bi mu donijela pileću juhu, ispričala ga na poslu i slušala sve njegove žalopojke. Ako bi ona bila bolesna, popila bi lijek i otišla raditi.
Od pomisli da bi je mogao izgubiti, Ivana hvata strah. Dok je ona na pretragama, jedva funkcionira. Čuju se svaki dan, ali Lidija ništa ne govori sigurno. S njim je nemir danima…
Prekorava se jer joj nije bio pažljiv muž, jer je mislio previše na sebe. Da barem može sve popraviti…
Ivane, imam dobre vijesti! Nije se potvrdilo ono najgore! Problema ima, ali nisu tako teški javlja Lidija telefonom jednu večer.
Ozbiljno?! uzvikne Ivan. Lidija, ne mogu vjerovati koliko sam sretan…
Nekoliko dana poslije dočekuje je na stanici s buketom njenih omiljenih bijelih ljiljana.
Ivane, zašto si trošio novac na cvijeće? iznenađena je, ali raznježena. Hvala ti!
Znaš li koliko sam se brinuo za tebe? grli je i priznaje Jako te volim, oprosti mi…
Za što, Ivane? pita ona začuđeno.
Nisam bio najbolji muž sve ove godine…
Kako ti to pada na pamet? Ili… nisi me valjda varao?
Ma kakvi! odmahuje Ivan. Samo sam… bio previše sebičan. Ali to sad završava. Imam ti jedno iznenađenje!
Kakvo?
Kupi sam karte za nas… za mjesec dana idemo na more!
More? A što je s vikendicom?
Ma nek je, prodat ćemo je možda. Povrće ćemo kupiti na placu.
Ne prepoznajem te, Ivane
Ni ja sebe, Lidija. Bojao sam se da ću te izgubiti… Odsad ću te čuvati kao kap vode na dlanu. Volim te…
Oh, Ivane! nasmiješi se Lidija. Možda je sve ovo trebalo proći, da napokon čujem od tebe te riječi. Hajmo doma I ja tebe volimLidija ga zagrli tako snažno kao nikad prije. Ivan prvi put shvati koliko je dragocjen taj zagrljaj. Osjeća njene suze na ramenu ovaj put nisu od tuge.
Kad stignu kući, ostavljaju torbe pred vratima i ulaze zajedno, ruku pod ruku. U kuhinji Lidija primijeti da je kuhinjski stol uredan, suđe oprano, a hladnjak ispunjen Ivan se prvi put potrudio, iako nespretno, pripremiti večeru.
Trudiš se nasmije se kroz suze.
I svaki dan ću, dok god mogu, obećavam.
Kasnije, dok piju čaj, Ivan joj tiho šapne:
Odsad ćemo sve dijeliti, smijati se, plakati, i sanjati zajedno. Nema više neostvarenih snova.
Lidija mu stavi ruku na lice:
Važno je da smo zajedno, Ivane. Sve ostalo ćemo polako, ali skupa.
U sumrak, dok promatraju zalazak s prozora, Ivan prvi put osjeti pravi mir. Zna da su njih dvoje pronašli ono što najviše vrijedi ljubav koju su godinama gradili, a sad je napokon naučio i čuvati.
Tako, dok se svjetla u kući polako gase, a tišina sela nadire kroz otvoreni prozor, Ivan šapće:
Hvala ti što si čekala da naučim voljeti kako zaslužuješ.
Lidija mu odgovara samo osmijehom, ali Ivan zna sada su na početku najljepšeg poglavlja svog zajedničkog života.
