Ispit
Dosta mi je! Stvarno dosta! Ako mi još jednom počneš piliti mozak, neću ništa ni pokušavati! Neću ni izaći na ispit! Samo neću doći! Što ćeš onda, ha?! Ela je bacila ruksak u kut hodnika i svukla vunenu kapu s glave.
Majka joj nije odgovorila ništa. Samo je odmahivala glavom i otišla u kuhinju.
Ela je skinula jaknu, htjela je baciti za ruksakom, ali ipak se predomislila. Otvorila je ormar, pažljivo objesila jaknu i duboko uzdahnula.
Opet svađa… I kao uvijek, oko ničega!
Zašto mama uvijek mora gotovati oko svega, postavljati glupa pitanja i davati propovijedi? Što ona misli, da je još mala? Da nema pojma o životu?
Naravno da se sjeća da danas ima sate s novom instruktoricom. Kao da joj to treba ponavljati svakih pola sata!
Dobro, Ela je znala da pretjeruje. Mama joj nije ponavljala stalno isto iz dana u dan. Samo ju je pitala zna li da je danas treća instruktorica u ovoj godini, iz hrvatskog i književnosti. No, Elu je to toliko pogađalo stalno taj osjećaj da je pod lupom, pa su joj izljevi bijesa postali gotovo navika, čak i kad nije bilo pravog povoda.
Oprala je ruke i zadubila se u svoj odraz u ogledalu iznad umivaonika.
Prava ljepotica! Prištići, prćasti nos po tati, guste crvene pletenice po mami. Koliko je puta molila mamu da može pofarbati kosu! Ali mama ni čut’! Uvijek isto prava ljepota dođe kasnije, i jednom ćeš mi još zahvaliti, govorkala je majka.
Da, baš! Svi normalni, a ona kao strašilo s polja! Pletenice… Ma koje više pletenice, pobogu? Tko to danas nosi
Ela se, htjela ne htjela, nasmiješila prisjetivši se kako se mama uzrujala kad je Ela, tupim škarama iz kutije za likovni, na brzinu skratila te nesretne pletenice skoro do tjemena. Druge škare, naravno, nije ni pronašla. Čvrsto stisnutih zuba pilila je gustu kosu, sve zamišljajući mamin iznenađeni glas: Ela, zašto?!
A eto zato! Prestali svi više pametovat’! Njena je to glava, njena kosa, njen život, njena pravila!
Svi stalno govore slušaj odrasle, pa zašto? Njihove zastarjele fore nju uopće ne zanimaju! Ona ima svoj svijet, onaj za koji se oni ne mogu ni zamisliti! Kako bi znali kako je njoj, kad im u njenim godinama nije ni interneta bilo?! Kako su uopće preživjeli? Neobjašnjivo! A i što vrijedi objasnit’ im da je danas sve drukčije tko će satima visiti nad knjigama radi neke glupe ocjene, kad ti sve što trebaš stane u tri sekunde pretraživanja po ekranu? Mama, naravno, stalno tvrdi da to nije dovoljno, da internet ne može naučiti nikog da bude čovjek. Ali otkud ona zna kako je danas? Bolje bi joj bilo pogledati kakav webinar o komunikaciji s adolescentima
Ela je ogulila krastu s najnovijeg vulkana i zgrčila lice. Dobro da mama ne vidi! Bilo bi odmah galame. Mama je vodila po doktorima i stalno ponavljala da će od tih rana ostati ožiljci, a Eli svejedno! Nju će cijeniti po tome što nosi u sebi, ne po izgledu! Ali kako to objasniti roditeljici?
Ha, roditeljici! Rodila ju je, dobro. Ali to joj još uvijek ne daje pravo da upravlja njome. Ela nije njena imovina!
Namignula svom odrazu u ogledalu.
Šta je sad, mama? Nemaš riječi Tko joj je kriv što je silom vodila Elu od instruktorice do instruktorice i tjerala da postane pravnica! Ona već sad zna, valjda, više o pravima i zakonima od svojih roditelja. Da su barem toliko znali, pametnije bi se rastali.
Majka joj nema ni ambicija ni ponosa! Tata je otišao s drugom, ostavio ženu kojoj je dodijalo, i podijelio stan baš kako je htio. Mama nije ni prigovarala. Da, stan je zapisala na Elu, što je normalno, ali mama je dobila samo alimentaciju. Ništa više. Pa što je s godinama života koje je potrošila na brak? Ela itekako zna kako su zadnjih godina živjeli. Nije više malena Ela, kako ju je tata znao tepati. Sve vidi.
O osjećaju hladne mržnje u svakom maminom pokretu kad je posluživala večeru… O tatinoj suhoj, nezainteresiranoj zahvali za ručak… O kauču u skučenoj radnoj sobi, jer ormara nije bilo, pa je tata svako jutro prešao u spavaću po stvari… O budilici koju je mama navijala da tata ne zatekne nju u spavaćoj… O olakšanju kad je Eli napokon bilo četrnaest, pa je sama rekla roditeljima da bi bilo najbolje da se raziđu, jer si više samo kvare živce. I dokle više?
Odrasli su stvarno čudni. Živimo radi tebe! i Ti si smisao našeg života! ma laž od prve do zadnje rečenice! Ljudi žive samo za sebe! Samo im je njihovo bitno! I kad netko kaže suprotno Ela će navesti deset primjera iz prve ruke da to nije tako! I kad je riječ o njezinim interesima, roditelji zapravo sve rade radi sebe. Ona je samo moneta za razmjenu u njihovim privatnim dogovorima.
Uzmite primjer stana u kojem sad žive. Ista zgrada, drugi ulaz, manji stan. Bila je trojka, sad je dvojka. Istina, s dobrim namještajem, ali mama ju je izborila da tata osjeti krivnju pred Elom. Dijete treba imati dobre uvjete! Pa je tata popustio. Ela ima veliku sobu, bolje nego prije, ali nije to zbog brige samo da stan podijele tako da više ne moraju ratovati. Ela je samo zaštitni sloj između njih
Nakon što je sve to promislila, uzela je s police kremu kojom suzbijala vulkane. Ne znači to da je mama u pravu, ali krema zaista pomaže! Danas joj baš treba.
Jer… večer je… i krov…
Krov se nedavno pojavio u Elinoj svakodnevici. Prije nekoliko mjeseci. Tin, za kojim je Ela samo krišom uzdisala, odjednom joj je poslao poruku: Idemo prošetati?
U početku je mislila da je neka glupa šala. Svi su znali da je luda za Tinom. Podbadali bi je, ali nisu bili zlobni. Voljeli su je. Ela nikad nije bila zadrta. Svatko je mogao prepisivati od nje, dizala bi ruku kad drugi nisu znali odgovor.
Zelić, tebe sam prošli sat pitala! Što se guraš?
Oprostite, Biljana, ali tema je baš zanimljiva! Možete li mi reći, je li Stjepan Radić bio baš toliki buntovnik kakvim ga prikazuju?
I ljuta povjesničarka bi nasjela, a razred bi olakšano odahnuo.
Tako, kad je Ela pokazala poruku svojoj zakletoj prijateljici Đurđici, ova samo slegne ramenima:
Pa što? Šta se čudiš? Pitaj ga ravno, što se skrivaš? Nismo više u prošlom stoljeću, cure danas i same pitaju dečke hoće li van. A ti se ustručavaš?
Ela joj nije ništa odgovorila. Nije mogla opisati tu buru u sebi kad su slova s poruke napokon postala riječ i značila nešto.
Na dogovoreno mjesto stigla je. I od tada joj je život nekako krenuo sasvim novim tokom.
Krov napuštene zgrade bio je riskantan. Ali svaki put kad ju je Tin uzeo za ruku i rekao: Pazi!, Elino disanje bi se poremetilo.
Brojala je stepenice i slušala radosni glas iznutra:
Petnaest, šesnaest… Hajde! Trideset tri… Čega se bojiš? On je uz tebe…
Na krovu ju je Tin prvi put zagrlio. Bez riječi. Samo ju je privukao sebi, na oči svima, rukom preko ramena, kao da govori ona je moja cura.
Nitko nije ništa rekao, ali vidjela je ispod oka kako djevojke iz paralelnog razreda ne blistaju baš srećom. Tin je išao s njima od prvog razreda, a odabrao je Elu.
I prvi put… poljubio ju je.
Te večeri ostali su sami, svi ostali su otišli u kino. Ela je htjela gledati film, ali kad joj je Tin šapnuo da će oni sami u kino, neki drugi dan, pristala je, osjećajući da će ovo biti posebna večer.
I stvarno je bila. Ela se još ponekad zateče kako zatvori oči i čuje Tinov glas:
Ela, baš mi se sviđaš… Puno… Nisam dobar u riječima, ali želim da znaš da nisam nikad upoznao bolju curu… Smijem li…
Njegove tople usne… Tako nježne, tako čudno mekane
Ela opet zažmiri, uvjerena da je sretna, ali tada na vratima lagano ogrebe mama:
Ela, zakasnit ćeš… Ručak je na stolu…
Bijes je proključao kroz Elu. Dokle više!
Izletjela je iz kupaonice poput furije. Lice joj je bilo baš kao ono meme s krilatom babom koja škrguće zubima.
Što ti hoćeš od mene?! Sve znam! Nemoj me zivkati! Ništa nisi s tatom rasporedila, pa sad mene maltretiraš? Otišao je, pa ti smetam? Otići ću i ja, živjeti kod tate! Ako se ne smiriš…
Nije stigla dovršiti rečenicu mama je čudno uzdahnula i ošamarila je.
Idi! Kad se navečer vratiš, ne zaboravi da sutra imaš probni iz hrvatskog. Bolje se naspavaj.
Ela je ostala u šoku. Mama ju nikad nije udarila. Nikad, za njezin kratki život. Nije joj to bilo osobito krivo. Sama je izazvala. Ali činjenica da je mama izgubila strpljenje ju je pogodila.
No, odustati bez borbe nije bio Elin stil. Ruksak, jakna, slušalice… Zalupila bi vratima, ali se suzdržala. Ne treba stvarati dojam da je totalna histeričarka.
Ela je izjurila iz zgrade. Pogledala na sat. Sat vremena tamo-ovamo, sat kod instruktorice… S Tinom će se vidjeti tek oko šest. Dobro! Sjedit će na krovu, a mama nek’ se malo brine. Neka. Tata joj više ni ne odgovara na prvi poziv, što znači da će Ela imati vremena popričati s Tinom. Možda joj on što pametno savjetuje? Roditelji mu ne vise za vratom. Ima svoju karticu s limitom u kunama, najbolja roba, a nema kontrole. Kaže da starci smatraju da je šesnaest godina pravo vrijeme da se odraste. Sami biraju budućnost.
Zamisli, postoje takvi roditelji!
Ne kao njezina mama…
Tata je nazvao Elu kad je dolazila do instruktorice.
Što se opet događa? Mama kaže da se seliš kod mene?
Ma pusti, tata, ne slušaj ju. Šta da radim s vašim problemima? Katarina će ti uskoro roditi, trebam li ja sad paziti bebu? Imam svojih briga!
Razumijem. Ne svađaj se s mamom. Inače ti zatvaram slavinu, razumiješ?
Zbog toga te volim, tata, direktan si. Razumjela sam!
E, to je pametna cura. I prestani mami pravit’ probleme. Nije zaslužila.
Ton se prekinuo, a Ela se nadurila.
Uvijek tako! Među sobom rat, ali kad se radi o njoj štite se. Čudno do bola!
Nova instruktorica se Eli nije svidjela. Na njene pametne komentare o jeziku samo je frknula i dala joj pročitati istaknuta poglavlja iz neke debele knjige za idući sat. Ela je u početku bila revoltira, ali nakon nekoliko primjera shvatila da joj to i neće biti naodmet.
Glupa ne želi biti. Tin je pametan… Treba mu parirati? Pogledala je sto videa o vezama uvijek isto: Djevojka mora biti samosvojna i pametna!. Samosvojnost još ne zna, ali mozak se može izvježbati. Tako i mama govori, i u tome je možda baš u pravu. Unatoč svemu, završila je faks dok je čekala da se rastane.
Mama je faks pauzirala kad se Ela rodila. Dugo je bila na bolovanju pa ostala kod kuće, jer joj je Ela stalno bolovala, a baka nije bilo. Vrtić nije išao; nije ga voljela ružan čaj, dosadna djeca i nedostatak maminih toplih ruku za utjehu. Tata je mami jednom rekao:
Previše si joj stalno tu. Tako će joj kasnije biti teško.
Kad je Ela krenula u drugi razred, mama je dogovorila da susjeda vodi Elu iz škole i vratila se na faks i posao.
Dobro je napravila. Bolje nego sjediti doma i brojati kune, ogorčena na cijeli svijet. Ima svoju malu tvrtku za uređivanje dvorana za proslave. Eli se to svidjelo, sve je bilo lijepo i ženstveno. No, na poslu je mama druga osoba, prava šefica, a Ela se tada divila toj snazi i htjela je biti ista takva.
Ali, majčina kontrola je strahota. Slaže se s tatom. Stalno to pazi-pita-gladi, dosadno! Istina, Ela je natjerala mamu da uvijek kuca prije ulaska, niti se miješala puno u njene stvari, ali uspijevala je ipak špijunirati što radi. Nije prijetila kao tata, nego blagim:
Ela, kako je bilo u školi? Što radiš? Jesi gladna?
Taj briga ju je izluđivala, toliko da je najradije zavrištala:
Ostavite me, već sam odrasla!
Nekad je i vikala, nogama lupala, ljutila se jer mama sve svodi na dječji hir.
Ela je jurila s instrukcija na dogovor s Tinom, nadajući se njegovom zagrljaju i da barem dva sata zaboravi na roditelje, ispite i sve ostalo. Dosadno!
Kod školske kapije, gdje se inače nalazila s Tinom, danas ga nije bilo. Malo je tumarala, pa odlučila otići sama na krov. Tin se nije javljao na pozive, što je bilo nova stvar. Ela se zabrinula.
Penjala se gore, osjećala strah kakvog prije nije bilo. S Tinom je letjela tim stubama, držeći se za njegovu toplu ruku, a sad svaki korak mukotrpan.
Dočekao ju je nalet oštrog, proljetnog vjetra i tišina.
Nigdje ekipe. Nitko…
Ela je već htjela otići, već je izvadila mobitel da upali svjetiljku jer pada mrak, ali dok se bavila s patentnim zatvaračem na jakni, nešto se pomaklo na rubu krova. Ela je zastala, jedva potisnula krik kad je prepoznala Tinu siluetu.
Tin…
Dečko je sjedio na samom rubu, noge visile kroz ograde, pogurenih ramena. Iako ga je Ela poznavala tek nedavno, shvatila je da je Tin silno povrijeđen. Nešto strašno se dogodilo.
Strah je Elu potisnuo naprijed. Polako je spustila ruksak i sjela do Tina na rub, pazeći da nogama ostane na sigurnom i izbjegavala pogled prema dolje.
Bok…
Sjela je uz njega na ogradu koja je dijelila krov od ponora, čije se dno u sumraku više nije ni vidjelo. Nije se usudila sjesti kraj njega, ostala je čvrsto na krovu, izbjegavala pogled prema tlu. Visine ju plašile još odmalena, zato ni sama nije znala zašto je došla ovamo.
Bok… Tin nije ni glave okrenuo, a Ela mu je sama pronašla ruku i stisnula ledene prste.
Smrzo si se…
Ha? napokon je podignuo glavu, a njegove oči, prazne, nimalo nisu nalikovale onima koje je Ela znala. Istovremeno su je plašile i privlačile.
Možda je baš u tom trenutku shvatila što osjeća majka kad one dvije viču jedna na drugu. To je onaj životinjski, bolni strah da nećeš doprijeti do onoga tko ti znači sve na svijetu…
Isti taj strah prepoznala je sada, dok je Tinova ruka beživotno ležala u njezinoj, hladna kao led.
Kako si?
Kao da je slušala sebe kako zvuči pogotovo kao mamina… Ista intonacija… Ista molba…
Reci mi! Što te muči? Otvori mi se! Ne želim ti loše!
I upalilo je.
Loše… odjeknuo je Tin, ali stisnuo je njene prste. Baš loše, Ela…
Nešto se dogodilo.
Nije pitala, nego tvrdila. I to je pomoglo.
Da.
Mogu li znati što? Znam, nismo baš najbliži, ali možda ipak možeš podijeliti sa mnom?
Tin je tada pogledao Elu nekim čudnim pogledom. Ona se stisnula kraj njega.
Misliš da nismo bliski?
Ne! Htjela sam reći da si ti meni jako važan, ali nisam sigurna misliš li ti tako o meni…
Ela, nemoj, molim te… Osim tebe, nemam nikoga.
Elino srce je preskočilo, pa počelo tući toliko jako da je bila uvjerena da Tin čuje taj egzotičan ritam slavljenički, kao da život ne može biti veći.
Kako nemaš nikoga? A roditelji?
Izletjelo joj je prije nego što je pomislila. Tin se stresao i počeo vrtjeti glavom.
Pazi!
Drži me! Ili me odgurni! Kao što su oni učinili!
Tko?!
Ti koji su mi bili roditelji! Oni mi nisu ništa! Shvaćaš?! Ništa! Danas mi je mama dala papire i objasnila kako sam došao kod njih. Ela, ja sam posvojen! Razumiješ?! Posvojen! Nisam im zapravo pravi! Znao sam, slutila sam! Danas, shvatio sam da sam živio tuđi život! Zauzeo sam tuđe mjesto, Ela! Nije moje, nego nečije drugo!
Tin je vikao, a Ela se čvrsto uhvatila za njega, bojeći se popustiti stisak, znajući da ga možda neće zadržati na krovu.
Zapravo se gotovo nije ni dvoumila da je Tin stvarno htio skočiti. Možda je na van bio frajer, ali ona je znala da je ta fasada za druge. Kad bi bili sami, vidjela je onu nježnost pod tom maskom. Osjetila je da joj je neugodno zbog vlastite gorčine i ljutnje na roditelje.
Što je sve to bilo, ni sama ne bi znala reći. Samo sada je shvatila da su sve njene borbe za odraslost bile besmislica. Pred njom je bio netko tko je postao preodrasli nakon što je shvatio da je djetinjstvo upravo zauvijek nestalo i ne može to sam ponijeti, jer nema tu podršku kao Ela, koliko god joj bilo teško s roditeljima.
Tin, strah me! Ela nije ni osjetila kad je počela plakati. Tin se prenio.
Hej! Što ti je sad? Prigrlio ju je, a ona se stisnula uza nj, obujmila ga najjače što može.
Ne smiješ! Molim te! Iako su te odgurnuli, ja nikad neću odustati od tebe. Ja nemam nikog važnijeg od tebe!
Nisam ja Tin… rekao je tiho.
Kako si se zvao?
Luka. I prezime mi je bilo drugo.
Nije bitno. Budi i Pape Rimljanin! Ti si ti! Znam te! Sve ostalo je nebitno! Razumiješ?
Da… Ali to ne znači da će svima biti svejedno… Ela, što da radim? Kako dalje? Gdje da idem?
Ne možeš doma? Jesu te izbacili?
Nisu. Mama je plakala i molila da ostanem. A tata… Udario sam ga.
Zašto?
Pokušao je zaključati vrata da ne odem. Vikao je da ništa ne kužim…
A ti? Jesi li sve shvatio? Jesi, stvarno?
O čemu pričaš? Što bih još trebao shvatiti, Ela?! Tin je povisio glas, a Ela osjeti kako u njemu puca bol kao žica.
Zašto su ti to baš sad rekli?
Vjetar je nosio njeno pitanje dalje. Tin se ponovno skupio.
Ne znam… napokon je uspio izustiti.
Sada u njegovom glasu više nije bilo beznađa. Pojavilo se pitanje. I Ela je znala da ga ono još zadržava na krovu, a ne ponor.
Hoćeš da pođem s tobom?
Kamo?
K njima… Tin, ja idem s tobom. Ispričat će ti zašto baš sada. A onda, ako budeš htio, vratit ćemo se ovdje. Tada možeš učiniti što želiš. Neću te spriječiti.
Zadivljeni pogled Tin je preživjela. Zgrabila ga za ruku i polako ga povukla natrag u sigurniji dio krova.
Idemo!
Tin je poslušao, prebacio noge na krov i krenuo s njom. Poljubac, zagrljaj, sve ga je odvuklo dalje od ruba, usmjeravalo na ono što mora učiniti.
Ja sam slabić…
Lažeš! protestirala je, vukući ga prema stepenicama. Luda bih postala da mi roditelji ovo naprave! Bilo tko bi puk’o! Kužiš?!
Spotaknula se, Tin je uhvatio, nije ju pustio pasti.
Pazi!
E, baš ti ćeš mi pričat! smijala se Ela, palila mobitel. Hajde! Imamo još puno posla!
Ta će večer ostati njima urezana u pamćenje.
Razgovor s Tinovim roditeljima, napet i težak.
Pomirenje, kad je Tin doznao da će uskoro njegov biološki otac izići iz zatvora i tražiti ga.
Suze one koja mu je bila majka, preuzela odgovornost za tuđeg jednogodišnjaka, sina najbolje prijateljice, tragično poginule zbog pogrešnog partnera.
Moja mama… Ona prava…
Da, Tin, to je napravio tvoj otac…
I sad želi…?
Želi te upoznati.
Ne želim ga vidjeti.
To je tvoje pravo. Mi ćemo podržati bilo koju tvoju odluku.
Razgovarali su i Ela je znala više nikad ona i Tin neće na krov. Ne danas, ne više. Nešto se pomaknulo, zavrtjelo u njima, prošlost zamijenilo budućnošću.
Kad se Ela, kasno u noć, vratila doma, tiho je otključala vrata i bez da skine jaknu, šuljala se u tamnu kuhinju gdje je majka stajala uz prozor. Zagrlila ju je, nosom prošla kroz zamršene kovrče iza vrata i udisala miris maminog parfema. I izgovorila riječ koja daje novu nadu, otklanja nepotrebno, ostavlja bitno:
Oprosti…
A odgovorila je eho onih kojoj ništa nije vrjednije od Elinih briga i tuge:
I ti meni… Jesi gladna?
Ne, mama. Hvala… Znaš, mislim da sam danas položila ispit…
Kakav sad ispit, Ela? Ispiti vam još nisu skoro…
Mislim, onaj najvažniji, mama… Ispričat ću ti kasnije.
Zašto kasnije?
Sutra imam probni… Moram se naspavat…
