Nitko nije dovoljno dobar za mog sina.
Jasna Vidović sjedila je kraj prozora, dok su joj misli lutale daleko, onkraj te sobe u kojoj je mirisalo na lijekove, u godine kad je bila mlada, snažna i obožavana, kad su se muškarci okretali za njom, a ona ih vrtjela kako je htjela. U hodniku se čula brava ulaznih vrata, a nakon nje teški sinov koraci znači, Nikola se vratio s posla.
Nikola je virnuo u sobu, ali nije ulazio, ostao je na dovratku, naslonjen na štok. Njezinog sina taj njegov, pomalo nespretni, dvoumeći stav uvijek je ljutio Jasnu. Nikad izravan, nikad jezgrovit kao pravi muškarac sav nekakav krhak. Sve radi žena! To je zadnje što mu treba.
Mama započeo je tiho, kao da vuče riječi iz ogromne dubine. Moram s tobom razgovarati.
Pa pričaj, što stojiš ko tuđinac? okrene se Jasna, pogleda ga strogo od glave do pete i odmah zapazi neobrijanu bradu, podočnjake i novu skupu jaknu koja sigurno vrijedi kao dvije njezine mirovine nosi, a ne pazi.
Ovako našao sam ženu. Ozbiljno mi je s njom Ženio bih se.
Gledala je sina i lice joj se sporo mijenjalo, poput tijesta koje polako raste od iznenađenja, preko nepovjerenja do ledene podsmiješljivosti.
Ženidba? ponovila je, glas joj miran, čak pomalo blag. Nikica, zlatni moj, jesi ti pri zdravoj pameti? Kakva ženidba? Moraš naučiti još puno, izgraditi karijeru, postaviti se na noge! Što si sad? Jesi našao barem normalan posao? Tko će davati alimentaciju kad se vjenčaš napamet?
Nikola je trznuo ramenima, kao da ga je nešto ošamarilo, ali prešutio, čeljust mu je nervozno zadrhtala.
Mama, nije to tako. Već godinu dana sam s njom. Lana ona je posebna.
Lana? Jasna se nagnula naprijed, a u očima joj zacuvala znatiželjna, skoro plamenita iskrica. Ona Lana iz treće zgrade? Ili ona iz banke? Sviđa mi se, ali Ja sam je jednom vidjela, ona s kosom do pasa i kratkom suknjom, našminkana gore, nego ja za Novu godinu! Ta je? Ili koja druga?
Ne, nije ta. Lana radi sa mnom, u računovodstvu. Skromna je, pametna, Nikola je pričao, a glas mu je bio sigurniji, kao da samog sebe treba uvjeravati puno čita knjige, odlično kuha, mi se
Daj, ne pretjeruj! prekinula ga je Jasna odlučno mahavši rukom, toliko navikla zapovijedati da je Nikola prekinuo riječ u pola.
Čita knjige, vidi ti nje, našao crnu ovcu! Ti, Nikola, žene ne kužiš. Sve su iste: prvo nešto glume nevine, onda ti naprave prstene oko glave, pa ostaneš sa troje djece i bez garsonjere! Slušaj ti mene, ja sam prošla života, znam što pričam. Želim ti dobro, da ne ispadneš naivan!
Mama, dosta, molim te! usprotivi se Nikola, ovog puta s dozom ljutnje. Odrastao sam. Imam 25, ne 15. Hoću imati obitelj, djecu, normalan život!
Znači, sad ne živiš normalno? Jasna je skočila sa stolca, glumeći teško povrijeđenu žrtvu tolikom snagom da je Nikola osjetio staru poznatu krivnju kao da se davi u blatu. Nisam ti ja osigurala normalan život? Nisam te ja podigla sama? U školu upisala? Posao ti našla? Bez mene bi sada bio s pijancima na klupici ispred zgrade!
Zastenjala je i zaplakala, onako dramatično, s maramicom na očima. Koliko god puta je Nikola to gledao, opet bi pokleknuo. Prišao je, spustio ruku na njeno rame.
Mama, molim te, dosta. Nisam to mislio
A što si mislio?! odmakne ga, suhe oči prodiru mu u lice Razmisli, Nikola: što ti možeš njoj dati? Još si premlad. Tvoja Lana će te ostaviti nakon što joj dosadiš. Znam ja te mlade, njima su samo izlasci na pameti. A ti dobar, mamin, prikladan. Sjajno. Onda će ti ostati samo pjesma o starom momku!
Nikola je šutio, a za Jasnu je to bio znak da ga lomi, kako je htjela. Ako sad ne zgnječi, kasnije neće moći.
I još nešto, glas joj je promijenio ton, sad je zvučala kao da mu otkriva svjetsku tajnu, čula sam, naravno usput, da ta tvoja Lana nije baš tako bezazlena. Netko iz susjedstva je rekao da je u prošlosti imala nekih problema. Neću tvrditi, ali dim ne izlazi bez vatre.
Nikola se trgnuo.
Kakvih problema? pitao je, a u tonu mu nije bilo ljutnje, već sumnje, baš kako je Jasna htjela.
Provjeri, pa vidi, slegnula je ramenima. Ja sam ti majka i brinem se za tebe. Živi kako hoćeš. Sam si izaberi, ali nemoj reći da te nisam upozorila.
Jasna se okrenula prema prozoru, dajući mu vremena da razmisli. Nikola je htio reći da su to gluposti, da si ona sve to izmišlja, ali nije sumnja je već bila posađena.
***
Prošle su godine. Nikad nije provjerio Lanu. Jednostavno je prestao zvati, nije odgovarao na poruke, a kad je ona došla sama k njemu, rekao je da mu treba vremena i da nije pravi trenutak. Djevojka je čekala mjesec, dva, a onda se udala za nekog menadžera iz Zagreba.
Poslije je bila Ivana riđokosa, vedra, s pjegama po nosu. Radila je u apoteci dvije zgrade dalje. Bili su skupa gotovo godinu dana. Ivana je već počela nagovještavati brak, ali Jasna, nakon pobjede nad Lanom, osjećala se kao kraljica sinove sudbine i znala je čime otrovati i ove veze.
Nikica, dobro gledaj, šaputala bi kad bi Ivana otišla, ostavljajući za sobom miris svježine. Ona te smatra glupanom, sine. Vidiš kako te gleda kao da nisi muškarac nego podstanar. Otac joj pije, saznala sam. To ti je nasljedno! Djeca će ti biti bolesna, a tko će ih brinuti? Ja? I moji živci nešto vrijede.
Mama, molim te, slabije bi pokušao uzvratiti Nikola, ali bez one mladalačke energije. Ivana je okej. A otac joj više ne pije, znaš i ti.
Ne pije baš. Slušaj ti mene, starija sam, više vidim. Osim toga, tko je ona? Radi u apoteci, a ti si inženjer, pred tobom je karijera. Treba ti žena da se možeš pohvaliti pred svijetom, ne ova iz ljekarne.
Kad je Ivana doznala da joj Nikola po maminom nagovoru prevrće po stvarima, nastao je takav lom da su prozori podrhtavali. Vrištala je da je mamin sinčić bez petlje i pameti i da zaslužuje živjeti sam s takvom majkom. Nikola je prvi put želio nešto protusloviti, ali Jasna je, sjedeći u susjednoj sobi, ušla kao uvrijeđena kraljica i rekla da nitko u njezinu kuću ne smije vrijeđati, a ako gospođici ne paše vrata su joj otvorena. Ivana je otišla.
Kad je Nikola imao 32, u njegov život je ušla Maja ozbiljna, razborita, također inženjerka, radila je s njim u tvornici. Odnosi su se razvijali polako, bez tenzija, bez romantike, ali Bruno je mislio da je to to, da bi je mogao predstaviti i majci. Maja je bila vršnjakinja, imala svoju garsonjeru, automobil, i najbitnije na Jasnu je gledala bez straha, ali i bez strahopoštovanja, što je Jasnu odmah uzbudilo.
Što ti vidiš u njoj? pitala je jedne večeri kad se Nikola sretan vratio sa spoja. Ružna je ko gladna godina. Po karakteru je tolika da bi te pojela sa žlicom.
Mama, kakve veze ima je li lijepa? htio joj je mirno objasniti, ali ga je već počela iritirati. Dobra je, poštena osoba, i dogovorili smo se, ubrzo ćemo se vjenčati.
Da? Jasna je ispustila žlicu, začuđena. A mene si pitao? Jel ti prolupaš? Dođi da razgovaramo!
To je bio dug, bolan razgovor, s vikom, zamjerkama i poznatim rodila sam te, odgojila, a ti sad tako. Nikola je pokušavao objasniti da je već u tridesetima i da mu je dosta biti sam, ali njezini argumenti bili su neprobojni: Ja znam bolje! Kad je Nikola skupio hrabrost pa izjavio da je to njegov život i njegovo pravo, Jasna je teatralno doživjela napad, uhvatila se za srce i histerično posezala za tabletama, a Nikola joj je kao omamljen donosio čašu vode i validol, ni ne sumnjajući u njezinu igru.
Kad je Maja čula kako se vjenčanje odgađa na neodređeno, nije radila scene. Samo ga je pogledala s tugom i rekla:
Nikola, jesi li ti muško ili nisi? Imaš trideset i dvije, a još uvijek pleteš mamin salto. Tvoja je mama teška osoba to sam odmah skužila ali sam mislila da ti možeš odlučiti sam. Znaš što? Pomaknite si zajedno u trpezariju, pa uživajte.
Jasna, kad je doznala za prekid, blago je zagrlila sina, olakšanje je izbijalo iz nje.
Tako treba, Nikica. Bolju ćeš naći, mlađu i ljepšu. Dođi, kušaj štrudlu, ispekla sam.
***
Na 40. rođendan Nikola je slavio s mamom Jasnom, starijom sestrom Mijom, koja se udala već s 23 pa ubrzo rastala i sad pokušava preživjeti s djetetom i dva posla. Mija je brata gledala s mješavinom žalosti i zavisti.
Sretan rođendan, brate, čestitala mu, kucajući čašom. Četrdeseta muška zrelost. Imaš sve? Dohodak je tu, posao dobar, ali nemaš obitelji, nemaš djece. I nećeš ni imati, vjerojatno, ha?
Dosta, Mija, presijeca Jasna.
Zašto dosta? Mija spusti čašu i okrene se mami, lice joj izobličeno od bijesa. Jesi li sad sretna? Cijeli život si ga gušila, sve žene otjerala, sad gledaj sin ti star momak, sam s tobom, super!
Na mene vičeš? glas joj je pun uvrijeđenosti koju je Nikola poznavao od djetinjstva. Jesam li mu branila? Sam je odlučivao. Ako nije znao život srediti, nije to do mene!
A je l? Znaš ti dobro. Tko mu je zabibero s Lanu? Tko je Ivanu otjerao? Tko je falio svaku ženu? Ti, mama! Jer te se bojao napustiti, a sad je starac bez obitelji. Sad, molim lijepo, on je kriv! Ti si luda, to ti kažem! Sve si napravila da ostane uz tebe, kao pas vezan uz ogradu!
Dosta! viknuo je Nikola, ali glas mu je bio više očaj nego ljutnja.
Neću šutjeti! okrene se Mija prema njemu. A ti, Nikica, ti šutiš i trpiš. Imaš četrdeset, a ne znaš sam živjeti. Nisi sposoban ni ženu pronaći jer si uvijek mislio na to što mama želi! Jesi li barem shvatio da si cijeli život fulao?
Izlazi iz moje kuće! Jasna skoči, lice joj je bijelo od bijesa. Izlazi, propaliteta jedna! Proklet ću te!
Hajde, prokuni, neka! pribere se Mija i pokupi stvari Odavno sam prokleta, ali zahvaljujući tebi! A ti, Nikola, ako ne odeš, do kraja ćeš života biti sam, s mamom uz bok.
Pobjegla je iz stana, a Nikola je ostao sjediti, zureći u stol, dok je majka još minutu-dvije teatralno brisala suze pa sjela natrag na stolac i šaptala drhtavim glasom:
Vidi što ti sestra govori. Kako može tako mrziti majku…
Nikola je šutio, gledao ruke, kolače i stari stol i osjetio kako mu se srce steže od gnjeva, mržnje, ali i navike i privrženosti. I opet je zašutio
***
Prošla su još tri ljeta. Nikola, već 43, sjedeći jedne večeri u svojoj sobi bezvoljno je listao mobitel, kad mu je iskočila reklama za stranicu za upoznavanje. Gledao je sretna lica ljudi, navodno pronalazili ljubav, i zapitao se: zašto ne? Mama je u zadnje vrijeme češće bila tiho, kao da shvaća da je otišla predaleko.
Otvorio je profil, mučio se sa slikama, birajući između mladih dana i stvarnosti, i napokon se odlučio za onu od prije 20 godina gitaru u ruci, osmijeh i frizura iz devedesetih. U odjeljku O sebi napisao je da je direktor u velikoj tvrtki, često putuje, treba ozbiljnu vezu.
Nazvao se Čekam te, i ubrzo mu je stigla poruka.
Bok, ljepotane! pisala je Marina, plavuša s profilne slike, širokog osmijeha i dubokog dekoltea. Jako si fotogeničan! Gdje si posljednji put putovao?
Odgovorio je Tajland, jer zvuči svjetski, reko, kad već laže, neka bude kraljevski. Dopisivanje je bilo iznenađujuće lako, Marina je bila duhovita i duža poruka uvijek zanimljiva. Radi u marketingu, voli vino, šetnje, želi obitelj i djecu. Nikola je osjećao nešto čudno, zaboravljenu nadu.
Prekrasna si, napisao joj je jednom, iskreno.
I ti si baš zgodan muškarac. Takve oči Čini mi se da se zaljubljujem već!
Dogovorili su se za susret u restoranu u centru. Nikola je kupio novi sako, iako mu je jedva stajao, naručio veliki buket crvenih ruža jer je pročitao da su to simbol strasti.
Stigao je ranije, uzeo stol do prozora, naručio najbolje vino. Srce mu je tuklo, ruke su mu se znojile, stalno je dotjerivao kravatu.
Marina je stigla točno na vrijeme visoka, elegantna, kosa joj je frizura bila besprijekorna. Kad ga je ugledala, u očima joj se pojavio trag nevjerice, možda čak i straha.
Nikola? rekla je oprezno, i samo što nije ustuknula.
Da, to sam ja, odgovori s naučenim osmijehom. Vi ste Marina?
Sjela je, a između njih se spustila teška tišina. Promatrala ga je, bacila pogled na cvijeće, vino, a lice joj je prelazilo iz iznenađenja u razočaranje, pa u povrijeđenost.
Koliko ti imaš godina? upitala je napokon, bez ikakve igre.
Četrdeset tri odgovori Nikola, osjećajući nestajanje tla pod nogama. Zašto?
A na slici dvadeset? podrugljivo se nasmiješila, a njemu je najradije bilo propasti u zemlju. Možda sam naivna, ali nisam blesava. Misliš da neću primijetiti?
Marina, ja pokušao je, ali ga je prekinula, već ljuta.
Jel ti mene šprdaš?! Možda sam stvarno mislila ozbiljno, vjerovala da sam našla normalnog muškarca, a ti star, proćelav, još lažeš kao mulac. Zato si sam. Doviđenja!
Okrenula se, uzela torbicu i nestala, a Nikola je ostao sjedeći, zureći u buket, bocu vina. Konobar je kurtoazno došao da mu donese račun, ruke su mu drhtale dok je izvlačio karticu i mislio to je to, valjda je ovo pravda: lagao sam, prevarili su me, a opet sam ostao sam.
***
Danima je bio u depresiji. Jasna Vidović, kad je saznala za fijasko, imala je spreman komentar:
Što sam ti rekla? Svi ti interneti i portali, same lažljive sponzoruše. Bolje bi ti bilo mene slušati: u našoj zgradi nova knjigovotkinja, ozbiljna žena udovica, stan i auto. Uzmi takvu, mirnu, domaću, ne traži po kafićima ljepotice pa da te netko opet izigra.
Nikola je šutio, gledao majku s onom njezinom samodopadnošću dok mijesi tijesto za savijaču. Prvi put u godinama pomislio je: Ako ne odem sad, nikad neću. Spakirao je osnovne stvari, dokumente i ušteđevinu. U hodniku ga zaustavi mama.
Kamo ideš? pitala je, brišući ruke o pregaču, stala na vrata.
Na selo, malo biti sam. Vidiću što ću.
Ostavljaš me? Ako mi bude loše? Ako mi tlak skoči? Ti bi svoju mamu ostavio?
Mama, makni se. Umoran sam jednostavno je rekao.
Od mene? ona se uhvati za njegovu torbu, lice joj se izvitoperi. Ja sam te odrasla, na noge postavila, a ti Ostavljaš staru majku? Nezahvalan si!
Da, zbilja sam. Jer kobajagi imaš sve, a zapravo nemaš ništa, jer si mi oduzela život, jer Jer sad nemam kamo.
Pa ne idi! zove ga glasom pola prijetnje, pola jada. Ostani. Više ti se ne bih miješala. Kome hoćeš, ženi se. Samo ostani, Borna moj, sine moj!
Ovaj put su joj suze bile prave, uzdrhtale. Nikola je osjećao da mu unutra puca nešto staro i tvrdo, ali se sjetio Lane, Ivane, Maje, sestre i vlastitih 40 godina i prvi put je prelomio:
Oprosti, mama. Moram.
Ne smiješ! vrištala je, sad već bijesna. Propast ćeš, idiote! Nitko si bez mene! Nitko!
Izašao je i tiho zatvorio vrata.
***
Na Glavnom kolodvoru predao je kofer u garderobu i izišao van, kiša je sipila. Kupio je kavu na automatu, dugo stajao na peronu, gledajući vlakove koji odlaze, mislio kamo dalje. Nazad u stan nije mogao, sestri ga je bilo neugodno, na selo možda.
Okrenuo se prema izlazu i već krenuo kad je začuo ženski glas, nekako zbunjen:
Oprostite, gospodine, možete li pomoći? Nosim ovo cvijeće do auta, a jedva držim
Nikola se okrenuo: gospođa oko 35, punašna, simpatična, s naramkom buketa koji su klizili iz ruku.
Dođem, rekao je, uzimajući joj jedan dio. Gdje je auto?
Tu odmah iza zgrade, zahvalno je uzdahnula i nasmijala se. Osmijeh joj je bio topao, iskren. Pomislila sam da će sve završiti u lokvi. Hvala vam!
Nema na čemu, uzvratio je Nikola, osjećajući kako ga ta jednostavna gesta ispunjava nečim što godinama nije poznavao. Imate možda slavlje?
A ne, samo korporativno. Inače, zovem se Nada. A vi?
Nikola.
U tom trenu zazvonio je mobitel mama. Nada ga pogleda.
Hoćete se javiti? upita.
Neću, rekao je i odbio poziv. Hoću vas ispratiti do auta. A možda ako možete, bi li mi sjela kava u obližnjem kafiću? Prava kava, ne ova blijedilo iz aparata. Kako vi gledate na to?
Nada ga je pogledala glava prorijeđene kose, podočnjaci, stari ali uredan baloner i ruke što su čuvale njezino cvijeće i nasmijala se.
Gledam sasvim dobro, reče. Samo da bukete uguramo u gepek, pa idemo na kolače?
Može, Nikola je rekao, progurao mobitel u džep dok mu je mama još jednom uporno zvonila. Došavši do kafića uz kolodvor, smjestili su se uz prozor. Nikola je gledao Nadu kako bira kolače, smije se nečemu što ispriča, kako popravlja pramen kose. I prvi put u godinama osjećao je tiho zadovoljstvo, pravi mir dok su pili kavu u dvoje.
Možda je to ono što je godinama tražio, možda će ovaj put imati snage reći Ne staroj navici. Možda je konačno došlo vrijeme da svoj život započne sam.
Jer pravi mir dolazi kad odlučiš da si konačno svoj, a o vlastitoj sreći trebaš odlučiti i boriti se sam.
