Nema radosti bez borbe
Kako si se samo dovela u ovakvu situaciju, glupa djevojko? Tko će te sada htjeti s djetetom pod srcem? I kako ga misliš odgajati? Na moju pomoć ne računjaj. Ja sam te podigla, a sada da još i tvoje dijete brinem? Ovdje mi više nisi potrebna. Spakiraj stvari i odlazi iz moje kuće!
Martina je nijemo slušala, pognute glave. Posljednja nada da će je teta Marija pustiti kod sebe barem dok ne nađe posao raspršila se pred očima.
Da mi je bar majka živa…
Oca Martina nije poznavala. Majku joj je prije petnaest godina na pješačkom prijelazu pokosio pijani vozač. Djevojčicu su skoro poslali u dom, ali se neočekivano pojavila daleka rođakinja, mamina sestrična. Teta Marija imala je stalan posao i svoju kuću, pa je skrbništvo brzo riješeno.
Teta je živjela na rubu malog dalmatinskog gradića blizu granice, gdje ljeta gore, a zime su kišovite. Martina nikad nije bila gladna, uvijek obučena i naučena na rad. Kuća, dvorište, pokoja kokoš posla uvijek dosta. Možda je manjkao majčinski zagrljaj, ali koga briga?
Martina je dobro učila i nakon srednje upisala učiteljski fakultet. Studentske godine proletjele su bezbrižno, a onda je sve završilo ispiti položeni, a ona se vratila u gradić koji joj je postao dom. Povratak, međutim, nije bio radostan.
Nakon što je izbacila bijes, teta Marija se smirila.
Dosta, rekla sam! Odlazi mi s očiju! Ne želim te više vidjeti ovdje.
Teta Marija, mogu li bar
Ne, rekla sam svoje!
Martina je šutke uzela kofer i izašla na ulicu. Nije si ovako zamišljala povratak. Povrijeđena, odbačena, i još uz to trudna trudnoća još nije bila velika, ali skrivati više nije htjela.
Trebala je pronaći mjesto za stanovanje. Hodala je, zamišljena, ni ne primjećujući što je oko nje.
Ljeto u Dalmaciji bilo je u punom jeku. U voćnjacima su zrele jabuke i kruške, breskve su žutjele na suncu. Vinogradi su bili puni teško obješena grožđa, u sjeni lišća skrila se modra šljiva. Zrakom su se širili mirisi pekmeza, pečenog mesa i friškog kruha. Bilo je vruće i Martina je ožednila. Prišla je ogradi i pozvala ženu kraj ljetne kuhinje.
Mogu li dobiti čašu vode?
Polona, snažna žena od pedesetak godina, okrenula se: Uđi, ako si dobronamjerna.
Izvadila je kriglu iz kante i dodala joj. Martina je sjela na klupu, umorno pijuckajući bogatu dalmatinsku vodu.
Mogu li malo sjesti? Bas je vruće.
Naravno, dušo. Odakle dolaziš? Vidim kofer.
Završila sam fakultet, htjela biti učiteljica. Ali nemam gdje živjeti. Znate li možda tko iznajmljuje sobu?
Polona ju je pažljivo odmjerila uredna, ali umorna, kao da je muči nešto teško.
Možeš ti ostati kod mene. Oživjet ćeš mi kuću. Ne trebam puno novca, samo da si uredna. Ako želiš, pokazat ću ti sobu.
Pomisao na podstanara razveselila je Polonu koji euro više uvijek dobro dođe u ovakvom mjestu. Sin joj daleko, rijetko dolazi doma, pa će barem zimi imati društvo.
Martina, iznenađena neočekivanom srećom, požurila je za gazdaricom. Soba je bila malena, ali ugodna prozor u vrt, stol, dvije stolice, krevet i stari ormar. Dovoljno. Brzo su se dogovorile oko cijene, a presvukavši se Martina je otišla do ureda za školstvo.
Tako su dani tekli posao, dom, posao. Martina je jedva stizala okretati listove na kalendaru.
Sprijateljila se s Polonom, koja je bila dobra i brižna, i sve više ju je zavoljela. Martina je pomagala po kući, a navečer su pile čaj u sjenici, gdje jesen na jugu nikad ne dolazi iznenada.
Trudnoća je prolazila mirno. Nije joj bilo mučno, lice joj je ostalo čisto, samo malo zaobljeno. Svoju priču ispričala je Poloni, običnu, kakvih ima mnogo.
Na drugoj godini Martina se zaljubila u Filipa, šarmantnog sina uglednih roditelja, profesora na sveučilištu. Njegova budućnost bila je unaprijed određena: studij, doktorat, karijera uz roditelje. Bio je lijep, pažljiv, duša društva i sviđao se mnogim djevojkama. Ali izabrao je tihu Martinu. Možda zbog njene blage nasmiješene naravi, toplih smeđih očiju ili krhke građe? Možda je prepoznao u njoj srodnu dušu, onu čvrstoću koju nose oni koji odmalena znaju što je borba? Tko zna. Ostatak studentskih dana proveli su nerazdvojni, a Martina je budućnost vidjela samo uz njega.
Onaj dan posebno joj je ostao urezan u sjećanje. Ujutro je shvatila da joj nije dobro, mirisi su joj smetali, a mučnina je već danima trajala. I najvažnije kašnjenje. Kako to nije ranije primijetila? Kupila je test, vratila se u studentski dom, popila malo vode i čekala. Dvije crte. Gledala ih je nevjerujući dvije. Uskoro su ispiti, a sad ovo! Kako će Filip reagirati? Djeca im nisu bila u planu.
I odjednom, povjetarac nježnosti prema malenome u svom trbuhu.
Maliću moj, šapnula je, lagano dotičući trbuh.
Kad je Filip saznao, odmah ju je navečer odveo roditeljima. Susret koji je još i danas rasplače. Ukratko rečeno, njegovi su joj predložili pobačaj i da nakon studija sama ode iz grada jer Filip mora graditi karijeru, a ona mu nije dovoljno dobra.
Što su rekli sinu, Martina može samo nagađati. Sljedeći dan Filip je ušao u njenu sobu, ostavio kuvertu s kunama na stolu i tiho izašao.
Pobačaj nije bila opcija. Malenoga već je zavoljela to je bilo njeno dijete, samo njeno. Novac je uzela znala je, trebat će.
Nakon što je saslušala, Polona ju je utješila: Bilo je i gorih sudbina, dijete je uvijek Božji dar. Uvijek iz nečeg lošeg može izaći nešto dobro.
Pomisao na povratak Filipu samo joj je izazivala gorčinu. Nije mogla oprostiti poniženje i lakoću odbacivanja.
Vrijeme je prolazilo. Martina više nije radila, šetkala se polako, iščekujući svoju bebu. Pitala se što će biti, ali na ultrazvuku nisu mogli reći spol. Bitno da je zdravo.
Krajem veljače, u subotu, Martina je dobila trudove i Polona ju je odvezla u splitsko rodilište. Porod je prošao lagano došao je na svijet snažan dječak.
Ivica, šaptala je Martina, gladeći mu okrugli obraščić.
U sobi je zbližila s drugim rodiljama. Ispričale su joj kako je dva dana ranije žena jednog carinika rodila curicu. Nisu ni bili u braku, samo su živjeli skupa.
Zamisli, nakupio joj je cvijeća, čokolade, a sestrama donio konjaka, svaki dan dolazio autom iz susjedstva. Ali nešto među njima nije štimalo. Ona stalno govorila da nije spremna za djecu, a na kraju ostavila poruku i pobjegla.
A s djetetom?
Bocu joj daju, ali sestra veli da bi bilo bolje kad bi netko dojio. Ali svatko ima svoje dijete.
Kad su donijeli djevojčicu za hranjenje, sestra je pitala:
Ima li tko da bi je nahranio? Slabašna je.
Ja ću, jadničak, tiho reče Martina, položi Ivicu na krevet i primi djevojčicu u naručje.
Kako je mala, svijetla, zvat ću te Mila.
Naspram snažnog Ivice, Mila je bila prava mrva.
Martina je dala dojku, a Mila je pohlepno sisala i ubrzo zaspala.
Rekla sam ti, slabašna, uzdahnula je sestra.
Tako je Martina hranila oboje.
Nakon dva dana, sestra ju obavijesti da je stigao otac djevojčice i želi zahvaliti osobi koja doji njegovu kćer. Tako je Martina upoznala graničnog policajca, kapetana Dinka Baraka niskog, ali pronicava plava pogleda.
Dalje se priča prenosila s usta na usta, cijeli grad je ubrzo znao za Martinu i sve što se dogodilo.
Na dan otpusta, pred rodilištem su se okupili liječnici, sestre, spremačice. Ispred ulaza stajao je automobil okićen plavim i ružičastim balonima. Mlad policajac u kapetanskoj uniformi pomogao je Martini sjesti u auto, u kojem je već čekala Polona, i dodao joj plavi zavežljaj pa ružičasti.
Uz zvuke sirene i pljesak prisutnih, automobil je krenuo niz ulicu i nestao za uglom.
Tako to biva nikad ne znaš kamo te tvoji postupci mogu odvesti. Martina je gledala kroz prozor, grleći obje bebe, dok se Polona zadovoljno smješila. U autu se širio miris svježeg cvijeća i dječjeg pudera. Kapetan Dinko, koji je pred otpust na koljenima zatražio njezinu ruku i srce, sada je u tišini vozio, povremeno gledajući u retrovizor malu Milu koja je držala Martinin mali prst.
Kod kuće ih nije čekalo samo ognjište čekale su ih ljubav, topli čaj s pekmezom, stari ormar u koji će sada spremati dječje igračke i život koji nitko ne može predvidjeti, ali koji ima pravi smisao kad se ima za koga živjeti.
Život je stvar borbe, ali prava radost dolazi tek kada možemo voljeti, pomagati i biti potrebni drugima.
