Lekcija samopouzdanja
Ivana! Trebam te odmah, hitno! izletjela je Lana kroz mobitel čim je prijateljica podignula slušalicu. Glas joj je bio tako drhtav da ga ni sama nije prepoznala, a u glavi joj je tutnjala neka tišina, kao da joj netko lupa po bubnjevima pa nije ni čula vlastite riječi. Pitanje života i smrti! U dva mjeseca moram od gusjenice postati leptir! I to takav leptir na kojeg će svi gledati.
S druge strane se čulo par sekundi tišine. Lana je zatvorila oči i odmah zamislila Ivanu kako podiže obrvu, lagano naginje glavu u stranu i gledajući u ekran razmišlja čuj ti ovo. U Laninim mislima Ivana je još i lagano odmahnula, kao da pokušava shvatiti da je Lana zaista to rekla.
Lijepo si me dočekala! napokon odgovori Ivana, još uvijek začuđena. Za tako malo vremena pa ima toga posla, ali nije nemoguće. Što je bilo kod tebe?
Lana je rukom prošla kroz svoju kosu duga, ali beživotna, s podijeljenim vrhovima. Već duže vrijeme vrišti za šišanjem. Ironija sudbine, pomislila je. Godinama joj Ivana priča o frizeru, o teretani, predlaže zajedno na jogu ili barem na šetnje Jarunom, a Lana samo nalazi sto izgovora. I sad zove Ivanu s molbom, sama traži pomoć, sama spremna raditi ono što je uvijek izbjegavala.
Sjećaš se onog dečka s aplikacije? počne Lana što mirnije, ali uzalud, uzbuđenje joj zvecka kroz glas. Udahne, naglo, pa nastavi: Pišemo si već dugo, sve je super I sad je on predložio da se nađemo.
Koji točno? zakikota se Ivana, i Lana točno vidi onaj poznati Ivanin smiješak. Ivana joj se uvijek malo šalila na račun virtualnih potraga za gospodinom Savršenim. Bila je skeptična prema aplikacijama za upoznavanje, pa bi povremeno kroz smijeh pitala Lanu kad će otvoriti agenciju za traženje princa. Lana je na profilu imala fotku koju je solidno počistila Photoshopom, što je Ivana znala i s vremena na vrijeme bi nenametljivo spomenula da će istina kad-tad doći na lice mjesta. Lana bi svaki put slegnula ramenima: Ma, možda se ni ne upoznamo.
Onaj Marko, visoki plavi. Sviđa se i tebi koliko se sjećam. Rekla si da ima simpatičan osmijeh i pametan pogled.
Aha, taj, sad je Ivana zvučala kao da je odmakla mobitel. Ali Lana nije pridavala pažnju, previše je bila u svojim brigama. Znam. I?
Dolazi za Božićne blagdane! ispalila je Lana, i riječi su samo navirale, kao da ih je dugo čuvala. Prva prilika za susret, a ja… toliko vremena pišemo, pričamo o svemu… Ne želim da me pogleda i pomisli tko je ova?! Znam da na fotki izgledam bolje. I figura, i kosa, i općenito…
Sekunde su se vukle kao vječnost i Lana je željela da joj Ivana odmah kaže: Opusti se, bit ćeš ti super! Ali Ivana je šutjela, i zbog te tišine Lani je srce tuklo još više.
Zašto si pristala na susret? napokon Ivana, opet skeptična. Nikad nije skrivala da ne voli te virtualne simpatije. Tko zna tko je zapravo iza fotke?
Nagovarao je Lana prizna tiho, pogleda u pod kao da je Ivana može vidjeti. Malo je bilo sram, priznaje. Stalno mi je pisao, pitao me sto stvari, bio drag… onda nenadano napiše da baš želi vidjeti može li ovo među nama uspjeti. Razmišljala sam par dana, ali na kraju… nisam mogla reći ne.
Ušutjela je, grizla usnu od nervoze. Marko je pisao kako mu je s njom lako pričati, kako ga baš zanima. Što su više pričali, to je Lana češće mislila: a što ako je to to?
Dobro, ništa, idemo raditi uzdahnula je Ivana, a Lana osjeti i odlučnost i laganu strepnju u istom tonu. Ivana uvijek preuzme konce kad treba. Bit će gusto, dva mjeseca je malo, ali stignemo. Samo moraš uzeti godišnji na tjedan-dva u početku ćeš se osjećati kao da te je pregazio tramvaj.
Trening, stvarno? upita Lana, lagana panika u glasu. Ideš na teretanu?
I teretana i prehrana i cijeli paket nabroji Ivana potpuno smireno, kao da ide kupiti kruh. Bez kompletne promjene nema ništa. Neće Marko doći i prepoznati staru Lanu s mrvu šminke, to nije cilj
Lana je šutjela, pokušavajući probaviti tu rečenicu. Teretana joj nije bila draga pomisao nije baš sportski tip, a ideja o traci za trčanje i utegu u rukama nije joj bila nimalo bajna.
A što ako… ne uspijem? tiho, skoro nečujno.
Možeš ti to Ivana odlučno. Ja sam ti tu. Samo moraš biti spremna potruditi se. Nema čarolije, Lana, sve je krv, znoj i suze.
Lana duboko udahne, stisne šake i sama sebi tiho: Ajde, probat ću. Ako ne zbog sebe, makar zbog njega.
*****
Prvi tjedni su bili jezivi. Lana je na svaki alarm ujutro u 7 sati imala osjećaj da bi radije progutala mobitel nego ustala. Ležala je zureći u strop, nagovarajući se da danas ustane samo pet minuta ranije nego jučer.
Početna jutarnja rutina trajala je pet minuta nekoliko čučnjeva, par zamaha rukama, malo istezanja. Lana je to radila pred ogledalom, gledajući sebe s neodobravanjem: kosa raščupana, lice naduveno od sna. Ali Ivana je bila neumoljiva: Sutra deset minuta. Malo po malo.
Nije bilo jednostavno: nakon svakog treninga sve je boljelo, mišići pekli, još gore dan iza. Stepenice su postale Mount Everest, a rukama nije mogla podići šalicu čaja. Ali Ivana je bila tu, stalno, bilo na mobu, bilo uživo, uvijek istim glasom:
Možeš ti još ponavljala bi, gledajući Lanu koja se preznojava pokušavajući završiti još jedno ponavljanje. Imamo još mjesec dana, stići ćemo podignuti što treba.
Lana bi stisnula zube, duboko udahnula i išla dalje. Katkad se poželjela vratiti u normalu: duže spavati, pojesti nešto fino, zaboraviti na te vježbe. Ali onda bi se sjetila Markovih poruka, njegovog dolaska za blagdane, i to bi je poguralo dalje.
I hrana je morala na reset. Prije su joj doručci bili pecivo ili onaj slatki čokoladni kvadrat za brzinu. Sad su na stolu bili salata s maslinovim uljem, piletina na lešo, heljda i smoothie od špinata ili jabuke. Prvih dana je vukla ruku prema ladici s keksima, ali svaki put bi se zaustavila s Markovim očima iz profila u glavi: Veselim se našem susretu.
To je samo za dva mjeseca pritiskala je samu sebe, gutajući još jednu zdjelicu salate, uz čašu vode.
Malo po malo, nove navike su ulazile u njezin ritam. Naučila je kuhati jednostavno zdravo, snalašla se za smoothie recepte koji ne idu odmah van. Osjetila je i da joj se lakše ustaje ujutro i da nema one uobičajene pospanosti oko ručka. Povremeno bi, gledajući se u ogledalu, primijetila zategnutiju kožu, malo sjajniji ten i nije to bilo od treme, nego od fizičke aktivnosti.
Ivana je i dalje držala sve pod kontrolom, ali sad je bilo više odobravanja:
Vidiš da možeš. Već jesi bolja nego prije mjesec dana. Još malo i bit ćeš tip-top.
Lana bi kimnula, ali strah je ostao: je li to dovoljno? Hoće li Marko reći ok? Nije znala odgovor, ali išla je dalje. Dan po dan.
Paralelno s trenirkom i hranom, Ivana je preuzela ulogu menadžera za transformaciju i dogovorila joj termin u poznatom zagrebačkom salonu solidno mjesto, nisu previše fancy, ali stari majstori znaju što rade.
Već na prvom šišanju Lana je osjetila promjenu frizerka je baš znala pogoditi oblik i slojeve prema njezinom licu, podšišala sve ostale vrhove tako da je kosa odmah izgledala bolje. Nije bilo divlje promjene boje, išle su na suptilni balayage, taman toliko da kosa izgleda bogatije i sjajnije.
Na redu je bio manikur pažljivo uređene nokte, nježan nude lak, ništa napadno. Lana nije mogla sakriti osmijeh: ruke su imale formu, a izgledale su tako prirodno.
Vizazistica, koju je Ivana povukla preko svojih veza, išla je čisto i jednostavno: lagani puder, obrve blago naglašene, malo maskare i malo rumenila. Sve tiho, sve s mjerom. Kroz smijeh bi ju učila gdje što ide, pa bi Lani dala samu da isproba svaki korak šeprtljavo, ali iz prve.
Pa pogledaj kako si predivna! uzviknula bi Ivana nakon svakog novog makeovera, s punim ponosom kao da joj je sestra.
Lana bi se onda stala pred veliko zrcalo i promatrala sebe kao nikad prije. Možda i nisam takva kakva mislim… U ogledalu je stajala žena s čistom frizurom, mekanim make upom, u komadu odjeće za koji joj je Ivana rekla, Vidiš, ovo je tvoj stil! To nije ona Lana iz širokih majica i tenisica, ona koja nikad ne želi biti primijećena.
Malo pomalo sve je to sjelo. Lana je sada znala odabrati odjeću koja joj leži, njegovala je kožu, šminkala se brzo i jednostavno. Ljudi su joj se često smješkali na ulici, a kolege su je sad zamijetili kad ulazi u ured.
Ali najteže je bilo iznutra se prebaciti. Lana je godinama bila nevidljiva spuštene oči, pogrbljena leđa, glavu dolje kad netko nešto pita. Sad je morala vježbati da je pogledaš u oči, da imaš osmijeh. Prvih dana je i dalje automatski navlačila rukav preko manikure ili pokrivala lice kosom pa brzo prošla pokraj grupe ljudi. Ivana bi joj strpljivo govorila:
Super izgledaš, baš si lijepa, ne sakrivaj se. Zaslužuješ malo pozornosti!
Polako, malo po malo, Lana se više nije bojala tuđih pogleda. Čak joj je i glas postao sigurniji ne ona stara nesigurna šaputanja. Svjesno se trudila primijetiti stvari koje joj idu: komplimenti na poslu, slučajni osmijesi po gradu, kako joj je lako sad odabrati što će obući, svaki put kad brine o sebi.
Moraš si sama vjerovati stalno joj je prigovarala Ivana. Predivna si, svi to vide. Imamo još vremena da se navikneš na novu sebe.
Jednog jutra, kad je Lana prolazila hodnikom prema uredu, zaustavila ju je Maja iz računovodstva. Nasmijala se onako široko i ispričala:
Lana, ti sijaš danas! Ne znam što je, ali baš djeluješ drukčije!
Lana bi pocrvenjela: Ma ništa posebno, jedan šoping…
Maja je zavrtila glavom: Nije to do robe. Ti si cijela nekako svježija! I baš ti paše!
Kasnije tog dana zaustavio ju je Ivan iz prodaje on uvijek voli baciti foru pa bi na aparat za kavu dobacio:
Što je to, Lana, ti si danas kao reklama, sviđaš se svima! A da podjeliš tajnu s nama, možda i mi krenemo s promjenom?
Lana se smijuljila, još uvijek joj nije bilo prirodno primati toliko pažnje. Prije je prolazila nezapaženo, a sad se ljudi zaustavljaju, pričaju, smiješe.
Primjećivala je i nove stvari: konobari u obližnjem kafiću sad joj znaju ime, nepoznati dečki u tramvaju bace pogled ili osmijeh kad prolaze. I tako, svaki dan, Lana bi se čudila događa li se ovo stvarno njoj?
Najviše se aktivirao Nikola iz susjednog odjela. Prije bi samo prošli jedan pored drugog na hodniku, a sada je stalno pitao nešto: o projektima, planovima za vikend, pa je čak i predložio ručak zajedno.
Jednom, za vrijeme pauze, dođe s kavom: Ovaj sako ti je baš top, rekla je Ivana da zna odabrati. Sad si skroz drugačija. Baš sigurna.
Lana bi zahvalila, ali i dalje joj se u glavi vrtilo što će Marko misliti? U njenim maštarijama zamišljala ga je kako je vidi i ne može maknuti pogled. To ju je gurkalo dalje, pogotovo kad bi nakon gadnog treninga najradije pojela pizzu i preskočila dietu.
Navečer bi, ležeći u krevetu, pitala samu sebe a što ako Marko ne vidi što je sve napravila? Ali onda bi shvatila: mijenja se ona i iznutra. I to je važno.
Ivana ju je gledala s osmijehom svaki njihov susret bio je mini-inventura napretka. Lana je sad druga djevojka: leđa ravna, sigurni koraci, glas miran, a u očima ono nešto što nikad prije nije imala.
Svaki susret bio je prilika za još koju šalu, još koji komad savjeta, još koju pohvalu. Ivana je bila svjesna koliko je tome pridonijela sve one nagovore, svo to vrijeme u kabinama, sve poruke potpore. I dok je bila ponosna, jedan djelić nje ipak je bio nervozan Jer cijela priča s Markom to je bila njezina izmišljotina. Zapravo, Marko nije ni postojao! Cijelo vrijeme tek ona piše te poruke, nije više mogla gledati kako Lana propada, pa je igrala nefer kartu Što ako Lana zbog toga opet potone kad shvati istinu?
Ali ne, to nema šanse da se dogodi! Ivana to neće dopustiti.
*****
Tjedan dana prije velikog susreta s Markom, Lana je stajala pred ogledalom u svojoj sobi i gledala se. Detaljno, pomno, s novim pogledom. Još uvijek se nije smatrala nekom ljepoticom, to joj je bio drugi svijet. Ali sad, kad pogleda, vidi ženu kojoj ni malo nije neugodno biti vani.
Popravila je bluzu, malo se okrenula i tiho: Stvarno, jesam li to ja?
U tom trenutku Ivana uđe, stane na vrata, nacerena: Spremna si. Bit će oduševljen. Imala si dva mjeseca da upoznaš novu sebe i uspjela si!
Lana je kimnula, ali u glasu je uhvatila tračak nečeg neobičnog kao da Ivana nešto skriva. Htjela ju je pitati, ali nije stigla mobitel se zatrese.
Pogledala je ekran. Poruka od Marka. Još jednom je pažljivo pročitala: Oprosti, neću stići doći. Iskočile su obaveze. Vidimo se neki drugi put.
Gledala je u ekran, pokušavajući shvatiti: Kako to? Toliko truda i ništa?
Što je bilo? Ivana odmah skuži da nešto nije u redu.
Ne dolazi, Lana izusti tiho i pokaže mobitel. Piše da možda nekad kasnije…
Ivana zastane, duboko udahne, sjedne pored nje i tiho stavi ruku na Lanu. Neće priznati svoj grijeh umjesto toga, kaže nježno:
Znaš što možda je i bolje.
Kako to bolje? Lana zbunjeno diže pogled.
Jer, gle, za ova dva mjeseca postala si druga osoba. Naučila si brinuti o sebi, naučila kako biti svoja, više se ne skrivaš. Sada znaš svoju vrijednost.
Malo je zastala pa dodala:
I znaš što? Zaslužuješ nekog tko će to cijeniti stvarno. Ne nekoga iz aplikacije, tko nestane kad ga nije volja. Nego onoga pravog, tko će biti tu.
Lana je slušala i polako joj je sjelo Marko nije došao, ali sve ostalo ostalo je s njom. Učinila je to zbog njega, ali najviše zbog sebe.
Ivana ju malo stegne za rame:
Danas ne idemo nigdje, naručit ćemo pizzu, puštamo tvoje serije i opuštamo se. A sutra nova Lana, novi početak.
Lana klimne, ali ovaj put odlučnija: Znaš što? Idem večeras u HNK s Nikolom. Već me dugo zove.
Ivana prasne u smijeh i odmah ju zagrli: E to je moja Lana! To sam čekala. I sad sad si tek na početku.
Lana se nasmije, a iznutra kipi onaj osjećaj: Što god dođe, spremna sam.
*****
Te večeri, Lana je stajala pred kazalištem u novoj haljini, kupljenoj baš za tu prigodu. Popravila je kosu, provjerila da je šminka na mjestu, i osjećala blagi nervozni leptirić u želucu.
Došao je Nikola s buketom crvenih ruža:
Izgledaš čarobno.
Ovaj put, Lana se nasmijala sasvim iskreno ne zbog Nikole, već jer je prvi put osjećala da je lijepa zato što ona tako misli. Pogledala se u refleksiji na staklu kazališta, vidjela kako svjetlo pada na haljinu, kako kosa sjaji, i osjetila da je to njezin izbor, njezin stil, njezino samopouzdanje.
Predstava je bila odlična zabavna, duhovita, s preokretima. Lana i Nikola su se smijali istim forama i poslije komentirali glumu i kraj. Razgovor je tekao lako, opušteno, bilo im je lijepo i zajedno i u tišini.
Nakon predstave Nikola je predložio šetnju: Hoćeš još malo prošetati? Predivna večer.
Lana je odmah pristala. Išli su lagano ulicama Zagreba, pod lampama, bez žurbe, uživajući u trenutku.
Što su duže šetali mirnim, starim ulicama, Lana je osjećala sve veću slobodu. Više nije bila ona cura koja se skriva, već žena koja može šetati, nasmijati se, pogledati prolaznika u oči. Ona prava, svoja.
Zastali su kod male fontane u dvorištu. Lana ga odjednom iskreno pogleda: Hvala ti.
Na čemu? zbunio se Nikola.
Na predivnoj večeri i još boljem društvu jednostavno je rekla, s osmijehom. Baš sam uživala.
Ivana je taj tren promatrala iz daljine, iz sjene. Samo je htjela biti sigurna da je Lana dobro. Kad je vidjela osmijeh, opušteno držanje, sjaj u očima, nasmiješila se i polako nestala iz kadra.
Putem kući stala je u obližnji kafić. Uzevši cappuccino, listala je Lanu na mobitelu prije i poslije. Na prvoj fotki stara Lana blijeda, povučena, bez pogleda. Na zadnjoj, ispred kazališta, s Nikolom: ponosna, topla, sa stavom.
Ivana je gledala taj prizor i znala ne treba reći ništa. Nema potrebe za isprikama i objašnjenjima. Lana se promijenila iznutra. Postala je svoja. I to je ono što je najvažnije.
*****
Tri mjeseca su prošla, a Lani je novi život postao rutina. S Nikolom je veza postala ozbiljna nisu samo povremeno šetali, već su bili par; gradili su nešto zajedničko, povezivali svoje svakodnevnice.
Često bi išli u kino nekad na film, nekad na komediju, nekad samo šetali pa završili na kolaču u nekoj slastičarni, pričajući o svemu: kao djeca, kao odrasli, s povjerenjem.
Vikendom su kuhali zajedno. Lana je eksperimentirala, Nikola pomagao, atmosfera je bila prava domaća pjesma, smijeh, povremena katastrofa od tave ali uvijek bi pojeli zajedno i uživali u svakom, čak i neuspjelom, zalogaju.
Nikola je bio ono što Lani dugo treba: pažljiv, dobar, uvijek spreman podržati, reći toplu riječ ili samo biti prisutan kad treba. Najbitnije od svega, bio je njezin bez fige u džepu.
*****
Godinu dana kasnije, Lana je stajala pred velikim ogledalom u prostranoj svijetloj kabini, gledala sebe u vjenčanici. Haljina točno kakvu je zamišljala: nježni til, decentna čipka, lepršava suknja. Savršeno je isticala figuru, ali nije stezala, pastelna boja pristajala uz njezinu boju kože.
Pored nje je skakutala Ivana, stigla ranije pomoći oko svega. Pripazila je na veo, počešljala rubove, odmaknula se kako bi sve vidjela. Od srca joj je šapnula:
Prelijepa si. Baš nevjerojatno.
Lana se okrenula prema Ivani. U očima joj je blistala sreća, uz malo uzbuđenja. Udahnula je mirno i rekla:
Hvala ti. Za sve.
To za sve bilo je više od pohvale bilo je to hvala za mjesece podrške, strpljenja i onih trenutaka kad je Ivana znala reći pravu riječ.
U tom trenu na vratima se pojavio Nikola. Stao je na sekundu, gledao Lanu i na licu mu se stvori onaj poznati osmijeh topao, prisan, iskren.
Najljepša si na svijetu rekao je, i nije bilo ništa lažno u tom njegovom divljenju.
Lana je osjetila smireno, duboko zadovoljstvo. Pružila mu je ruku, Nikola ju je odmah primio snažno i toplo. Taj stisak odagnao je i posljednju sumnju.
Lana ga je lagano stisnula natrag, osjećajući mirno, puno srce. Znala je voli je zbog onoga što jest. Zbog njezina osmijeha, snova, jednostavnosti, nježnosti.
Ivana se povukla korak unazad, sa suzom u oku gledala njih dvoje. Nije htjela kvariti trenutak, bila je sretna. Sve je ispalo baš kako trebaDok su Lana i Nikola izlazili iz kabine, ruku pod ruku, Ivana je na sekundu ostala sama. Osluškujući njihovu tišinu, osjećala je sitni žalac na dnu srca zbog malene laži s početka priče, zbog Marka kojeg nikad nije bilo. Ipak, gledajući ljubav koju je pomogla pokrenuti, znala je: nekad dobri putevi ne idu ravno, ali stignu na pravo mjesto.
Na izlazu su ih dočekali svjetlo, osmijesi, prijatelji. Lana je zastala, bacila pogled iza sebe, prema Ivani. Osmijehnuo joj se srce široko, onaj osmijeh koji prerasta preko ogledala, izvan haljina, izvan trenutka osmijeh zahvalnosti, prijateljstva, nove hrabrosti.
Ivana je uzvratila i kroz šapat, jedva čujno, poslala najdražoj poruku: “Vidim te, napokon te svi vide.” U tom trenu svi zvukovi i brige prošlih mjeseci nestali su kao šapat. Ostala je samo Lana svoja, vedra, zadovoljna, spremna za sve što dolazi.
Zasvirala je glazba, vrata budućnosti su se širom otvorila. Lana je zakoračila, čvrsto primajući Nikolu za ruku. Nije bilo nesigurnosti, ni potrebe za maskama. Blistala je sada ne zbog tuđeg pogleda, nego jer je napokon osvijetlila samu sebe.
Svečana dvorana ispunila se radošću, a Lana se, u zagrljaju ljudi koje voli, osjećala potpuno živom. I dok je zatvarala oči na trenutak, znala je njezina bajka ne ovisi o princu, nego o onoj unutarnjoj snazi koju je otkrila, uz pravu prijateljicu i malo vjere.
A sve što joj još preostaje jest živjeti, rasti, voljeti, baš onako kako je naučila: slobodno, ponosno, i cijelim srcem.
