Ključevi
Volim ga! A ti mi govoriš o nekim glupostima! Ne želim više slušati! Zavidiš mi, zato se i miješaš gdje ti nije mjesto! Pusti me na miru! Gledaj svoja posla!
Marijana nije vikala ona je urlala tako da se i polugluhi susjed Viktor Perković, koji je čačkao nešto po svom starom automobilu ispred garaže, okrenuo, začuđeno osluškujući. On je inače bio nezainteresiran za tuđe živote, što je značilo samo jedno Marijana je toliko glasno derala glasnice da je probudila cijelo susjedstvo.
Razloga za to imala je…
Imala ga je, zapravo. Bar je ona tako mislila.
Jer zaljubljenost za Marijanu bila je stanje duše. Pauze su postojale, ali bi trajale toliko kratko da su ih mogli primijetiti samo oni koji je poznaju u dušu. A takvih je bilo dvoje majka, koja više nije bila među živima, i njezina sestra, Ljiljana, koja je odbijala shvatiti Marijanu.
A kad bi nestalo te zaljubljenosti, Marijana nije živjela, već samo postojala. Pogled joj bi bio izgubljen, misli bi raspršivale, a živci tanji nego paučina, pa bi kolegice samo komentirale:
Možda bi ti trebalo nešto za smirenje? Sve si napetija, Marijana.
Ona bi stisnula usta, škrgutala zubima i mislila svakakve ružne o tim ženama.
Njima je sigurno sve savršeno! Muževi doma, djeca posvuda… A ona? Niti doma, niti muža! I nikada ga neće ni imati! Sinčića ima, istina, ali nije baš da se može pohvaliti. Čak i kad bi ga usporedila s Ljiljaninom djecom, njezin Ivan bio je slabiji u svemu. Ljiljanina djeca su talentiranija i bolja. Stariji, Saša, igrao je nogomet, bio je odlikaš i rušio stare teorije kako su sportaši loši učenici. Mlađa, Viktorija, pjevala je i plesala u ansamblu i često išla na natjecanja i festivale. Za svojih deset godina vidjela je više nego njena teta kroz cijeli život.
I to ju je boljelo! Pa zašto baš tako? Marijana se i kao dijete bavila raznim hobijima, ali bi ih ostavljala čim bi izgubila interes. Srce ne možeš natjerati da voli nešto silom! Kad bi joj dosadilo, otišla bi i našla zabavu negdje drugdje.
Tako treba živjeti! Slušati onaj glas iznutra! Jer drugog života nema, a nitko ti neće na pladnju donijeti sreću: “Izvoli, Marijana! Sve je za tebe! Nemamo ništa protiv!”
To je naučila davno, promatrajući kako sestra satima uči, dok se sama priprema na izlazak u grad:
Čuj, Ljiljana, ako sve to naučiš, tko će te htjeti za ženu? Sjećaš se što je baka govorila? Žena ne smije biti pametnija od muškarca! Nitko te ne gleda!
Neka! Što će mi sad dečki? A baka i nije točno tako rekla.
A kako onda?
Krivo si zapamtila. Rekla je da pametna žena nikad ne pokazuje muškarcu da je bolja, ako ga voli. To je nešto sasvim drugo, ne slažeš se?
Ajde, ne zavitlaji mi s glupostima. Bolje mi pomozi s frizurom! Čeka me Domagoj!
Marijana je bježala na sastanke, Ljiljana ostajala s knjigom na trosjedu. Dva sata mira bila su praznik za kuću.
Ljiljanu je voljela pa nije imala nikoga drugog. Uostalom, znala je Marijanu bolje nego samu sebe. Nije bila zla. Neuredna, nesigurna, ali ne zla. Upravo suprotno toplija i mekša od Ljiljane. Marijana bi vukla životinje s ceste kući i brinula se o njima, pa su njezina dva mačka i pas doživjeli lijepu starost. Roditelji su joj popustili uz uvjet da ne napravi zoološki vrt od stana. To je Marijana poštivala sama ih je hranila i izvodila. Ponekad bi se činilo da više voli životinje nego ljude.
Marica, mama je molila da odeš do bake pomoći joj pospremiti.
Idi ti, može? Imam posla!
Kakvog sad posla?
Ma, ima. Bitnog! Maks hrama. Moram ga odvesti veterinaru.
Već tjedan dana šepa.
Pa što?! Ti misliš da to nije razlog da ne odem kod bake? Nije još nemoćna! A Maks je mačak, ne zna se sam brinuti.
Posvađale bi se, Ljiljana bi ipak otišla kod bake, a Marijana bi izvadila najljepšu bluzu iz ormara. Domagoj ju je već čekao pred zgradom i Maks je bio samo izgovor.
Školu su završile svaka na svoj način Ljiljana s odličnim, Marijana… prosječno, kao većina.
Marijana je uvijek sanjala biti slastičarka. Još kao dijete gledala je kroz izlog slastičarne u centru Zagreba, divila se kolačima, ali više je voljela promatrati šarene kreme i ukrase, nego ih zapravo jesti. Kasnije bi ih podijelila s Ljiljanom i od plastelina radila svoje slastice.
Putevi sestara tad su se i fizički razdvojili.
Ljiljana se preselila baki, koja je bila bolesna, a stan joj je bio blizu fakulteta. Svi su bili zadovoljni baka je imala skrb, Ljiljana sat duže sna svakog jutra i mirnu dušu. Baku je voljela više od svega i upoznala svog budućeg supruga, Mislava, prvo s njom.
Živite, djeco! Bit će mjesta za sve.
Ubrzo je bila i vesela svadba, a baka im je bez zamjeranja otkrila što planira s nasljedstvom.
Tako je pošteno, Ljiljice. Marijani dedina soba u zajedničkom stanu. Vama, mladi, stan. Nažalost, neću dočekati vaše djece… A baš bih voljela!
Prvog praunuka ipak je doživjela. Otišla je kad je Saša napunio dvije. Jednu cijelu godinu borila se s posljedicama moždanog udara, ali srce nije izdržalo pa je Ljiljana tugovala ispraćajući ženu koja joj je dala najviše ljubavi.
Roditelji nisu proturječili bakinim željama Ljiljana je to svakako zaslužila.
Marijani, iskreno, tada to nije ni bilo bitno. Bila je do grla u još jednoj ljubavnoj priči bilo joj je svejedno tko će što naslijediti. Imala je ljubav!
Samo, teško bi to netko nazvao ljubavlju. Marijana je gorjela, njen izabranik je jedva gledao u njenom pravcu. Njemu je bilo sasvim u redu da ona dolazi čistiti, kuhati, prati, ali nikada ne ostaje na noć.
Stari sam samac, Marijana. Teško mi je.
Na to bi zavodljivo zakolutao očima, zamolio je da pospremi njegovu “radionicu”, pa ju ispratio uz rečenicu:
Umjetnost traži žrtve, Marijana. Moram se tome posvetiti! Toliko toga imam! Ljubav, odgovornost, poslovi… Umoran sam!
Marijana bi suosjećajno klimala, pamteći svoj izobličeni portret koji je već bio zatrpan negdje u uglu te radionice. Nikada je nitko prije nije slikao. Taj portret bio je dokaz da može nekog dovoljno inspirirati.
Dobila ga je kad mu je došla reći za trudnoću.
Šetala je po ilici, žmirila na sunce, osjećala se lako, sretnom njezina sreća bila je pravo čudo.
Ali sve je puklo kad je izabranik namrgođeno prekinuo njen ushićen monolog:
Kakvo dijete? Jesi li normalna?!
Rasplet je bio banalan, kao i ponor u koji joj je duša propala. San joj se polomio na tisuću komada, ni najbolji restaurator to ne bi sakupio. Ponos nije ni pokušala vratiti, samo je zamolila da uzme svoj portret.
Za uspomenu…
Prepustio ga je svisoka, a ona ga je kasnije izrezala u komadiće, ponavljajući:
Meni još svašta predstoji! A tebi teško…
Što je bilo s tim čovjekom, više nije ni željela znati. Imala je dovoljno drugih briga. Dijete, o kojem je sanjala, rodilo se, ali nije donijelo posebnu radost. Tražila je na Ivanu crte oca “genijalnost”, no nije nalazila ništa. Ivan je bio miran, povučen dječak, nije pokazivao ni volju za crtanjem ni umjetnošću. Volio je nogomet, igrao šah. Sam si je našao šahovski klub, odlazio poslije škole, slegnuo ramenima kad bi ga majka pitala:
Što ti je tu zanimljivo? Pa dosadno je!
Ivanu to nije bilo dosadno. Ta igra za njega je bila poput glazbe složena, jednostavna, lijepa. Ponekad bi, analizirajući neku partiju, čak i zaplesao po sobi, prateći muziku u svojoj glavi samo kad ga ne bi vidjela majka. Marijana nije voljela te “plesove”.
Plesanje nije za dečke! Prekini!
Jedina koja je to razumjela bila je njemu draga sestrična Viktorija. Njihovi odnosi nisu imali nijanse ogorčenosti kao odnosi njihovih majki. Baka je uvijek govorila: “Obitelj je obitelj.” I Ivan je zapamtio njene riječi. Sa Sašom je bio u korektnim odnosima, ali Viktoriju je iskreno volio razgovarali su o glazbi matematike, o stvarima kakve nitko drugi nije razumio.
Čuješ li ju? Viktorija bi ga gledala očarano.
Da. Tiho, ali predivno…
Ja ju isto čujem. Valjda… Čekaj, pokazat ću ti!
I zaplesala bi po sobi, pokušavajući izraziti ono što joj je brat povjerio, a Ivan je znao nije sam. Ima se na koga osloniti.
No djeca ne biraju s kim će se družiti, to često određuju hirovi roditelja. A Marijana je imala mnogo hirova. Nakon novog nesporazuma sa sestrom, mogla je zabraniti Ivanu da viđa sestričnu i bratića.
Protiv toga Ivan nije mogao ništa. Budio bi se po noći, odbijao hranu, dok majka ne bi popustila:
Ajde, radi što god želiš! Dosadio si mi s tim jadikovkama!
Zašto se njegove mama i teta svađaju, Ivan nije znao. Zašto ga je majka udaljavala od ljubljenih ljudi? Poslije njegovog rođenja, Ljiljana je pomagale Marijani, ali kad je zadnji Marijanin “roman” završio, a Marijana čula za bakinu odluku oko stana, izbila je svađa:
Nije pošteno! Ista sam joj unuka kao i ti!
Nisam tražila da mi ostavi stan! Hajdemo pola-pola, podijelimo sve! Ne želim se svađati!
Ne treba mi ništa tvoje! Baka je tebe uvijek više voljela! Sve si ti dobila, a ja… Mene nitko nije iskreno volio!
Marijana, nisi u pravu! A ja? A naši roditelji?
Kakva je to ljubav kad me ne razumijete? Misliš da mi je stan važan? Nije! Bitno mi je samo da znam da me barem u obitelji netko voli!
Marijana…
Dosta! Dosta priče!
Ogorčenost se ugnijezdila među sestrama, hihotala i plela gnijezdo iz starih zamjerki i sitnih nepravdi.
Vidi, Marijana! Sjećaš li se, kad su Ljiljani kupili lutku u ružičastoj, a tebi u zelenoj haljinici… Htjela si baš ružičastu, zar ne? A ona nije htjela zamijeniti! Male krivice, od njih je sazidan zid nezadovoljstva… Sve te lutke, haljine, maskare sve što nisi dobila, a sanjala… To je kućica tvojih nada. Iskrivljena, prazna, nedovršena. I sve popravke, zidove, dobila je sestra! A ona nije bolja od tebe, zar ne? Nema u sebi to što imaš ti polet, san, želju da živiš srčano, bez straha. Ona ne zna što je prava ljubav ne ona u kojoj je Mislav jedini smisao, nego ona tvoja velika, neukrotiva! Ljubav koja ima ključeve od sreće, a ne daje ih svakome! Što Ljiljana zna o tim ključevima? Ništa!
I Ljiljana bi znala osjetiti krivnju, no unatoč svemu, njena ogorčenost je uvijek bila krhka, dok je Marijanina bila čvrsta, gotovo neprobojna. Ali Ljiljana bi uvijek puhala i pokušavala rastjerati tamu.
Nakon smrti roditelja, sestrama je preostala samo jedna-druga. Bol ih je slomila.
Ljiljana, kako?! Tako su mladi još! Živjeti su mogli još desetljeće!
Marijana, život ne bira. Zdravlje je najveća dragocjenost. Što smo mogli, učinile smo. Ostalo nije u našoj moći… izgovorila je, grleći sestru koja se gušila u suzama.
Nije pravedno!
Život ni ne treba biti pravedan. Daje ili uzima, kako hoće. Uvijek je drukčije…
Odbila je nasljedstvo u Marijaninu korist, samo da postigne trenutni mir.
Mislila sam da ćeš i ovu uzeti sebi Marijana je procijedila, nameštajući kapuljaču.
Stajale su kod javnog bilježnika, čekajući Mislava da ih pokupi autom.
Zašto si tako, Marijana? Zar smo stranci?
Ne znam, Ljiljana. Kažeš da smo bliske, a ne razumiješ me.
A ti mene… Ali, je li to bitno?
Naravno da je! Ako se ljudi ne razumiju, zašto su zajedno?
Možda da probaju razumjeti? U životu ništa ne dolazi samo od sebe, ti to znaš bolje od svih!
Znam to dobro, za razliku od tebe! Tebi ide sve uzbrdo muž, kuća, djeca. Ja sam stalno sama!
Nisi u pravu… A Ivan?
Ivan je svoj, odrasli dječak. Skoro ga i ne vidim. Radim cijele dane, a on je stalno kod tebe!
Kod nas mu je dobro. Mirno…
Eto vidiš! Ljiljana, ti mene stalno prozivaš kao lošu majku! Što sam ti napravila?!
Marijana, ne viči! Kad sam te nazvala lošom? Odakle ti to?
Cijeli život! Ti savršena! Djeca najbolja! Ja… Ja nikakva! I moj Ivan nikakav! I tebi smetam što ti je kod tebe!
Bože, Marijana! Razmišljaš li što govoriš?
Kad je Mislav stigao, Ljiljana je bila sama i uplakana.
Zašto? Čime sam to zaslužila?
Dok ju je muž tješio, samo je rekao:
Težak karakter. Nije je život još slomio.
Čuvši to, Ljiljana je prestala plakati:
Nemoj tako! Što ako joj se stvarno nešto dogodi? Žao mi je, Mislav…
To je dobro.
Što je dobro?
Da ti je žao. Ona ne zna tko je iskreno voli. Možda ni neće nikad doznati.
Možda. Ali svejedno mi je sestra! I voljet ću je tko će, ako ne ja? Ivan je još dijete.
Bolje loš mir nego dobar rat. Ljiljana je dala sve od sebe za mir među sestrama. Nit između njih bila je najtanja, ali bila je i to je za Ljiljanu bilo presudno.
Muškarci su u Marijaninu životu dolazili i nestajali, ostavljajući gorak okus, ali ni traga. Što je kriva, kad sve daje drugome? Trudi se, zanima se za njihove hobije, uči plivati, pecati, loviti, prati pseće rodovnike… Daje ključeve svoje sreće svakom ali nitko ih ne želi uzeti…
Tijekom tih veza, Ivan je uglavnom stanovao kod Ljiljane. Ona i Mislav prihvatili su ga gotovo kao sina. U Sašinoj sobi stajao je krevet na kat i dva računala na stolu koje je Mislav sam izradio. Navečer su dečki igrali, vikali kroz otvorena vrata:
Viktorija! Tak to nije pošteno! Hajde s nama u tim!
Ljiljana bi, izvještavajući sestru o Ivanu, uzdahnula:
Pametan ti je, Marija. Trebala bi ga upisati u matematičku školu.
Ma, dobro mu je s Sašom u istoj. Uvijek znam kako mu ide. I ti ga paziš.
Daleko mu je put kad prespava kod tebe, ne naspava se…
Neka malo živi kod vas, znaš kak mi je sad, napokon se sve sređuje.
Znam. Dobro. Neka bude s nama.
Hvala ti! Franjo je divan! Prihvatio je Ivana, želi da budemo prava obitelj!
Zamolio te da se udaš?
Još ne, ali sve ide tamo! Sad mi samo nemojte praviti probleme! Pomozite mi! Ovo mi je zadnja prilika za sreću!
Marijana, naravno
Ljiljani sestrin odabranik nije bio simpatičan. Malo prepotentan, sarkastičan, njegove su šale znale biti neugodne. Što želi taj čovjek, šalio se li vrijeđao? S time možeš ti ili ja, ali što kad je Ivan u pitanju? A Marijana ni ne vidi da joj se sin povukao
No, istina je ubrzo isplivala: Franjo traži da Marijana proda stan naslijeđen od roditelja.
Ljiljana je to saznala slučajno. Umorna se vratila s posla, ugledala dječje tenisice u hodniku blatnjave Sašine i Ivanove.
Dečki! Tko je doma?! Ne mogu vjerovati što ste napravili!
Viktorija je iz Sašine sobe promolila glavu, nekako čudno zabrinuta.
Mama…
Što je sad? Reci odmah!
Ivan… Viktorija je jecala i primila majku za ruku Nemoj se bojati, stavili smo mu led, ali nije puno pomoglo
Ljiljana je pohitala na kat. Ivan je ležao okrenut zidu, ledeni oblog pritisnuo na natečenu jagodicu.
Ivice, što se dogodilo?
Ništa.
Glas mu je bio prigušen, uvrijeđen Ljiljana je shvatila. Nešto je dobro loše. Ivan nije bio od onih koji šute ili kriju od nje istinu.
Popela se, legla do njega, obgrlila ga.
Sjedi dolje. Hajmo pričati. Molim te…
Ne želim!
To je bilo ozbiljno. Ljiljana je uzdahnula, otišla do djece:
Otiđite u kuhinju, spremite stvari iz vrećica, sve! Odmah ću…
Presvukla se, pa se vratila. Sjela pored Ivana, zagrlila ga još jače, nježno mu pipnula modricu:
Franjo?
Odgovor je bio očit. Ivan je ronio suze, a nije ga bilo sram. Znao je teta ga razumije. Jer nema pravde u tome da ga netko udara kad štiti svoju majku, uz rečenicu:
Ti ćeš mene učiti?! Tko si ti? Briši suze i ne miješaj se kad odrasli pričaju!
Takvog Franja još nije vidio. Sva laž spala je s njega. I Ivan je shvatio ni ovoga majka zapravo ne zanima. Kao što je Viktorija rekla:
Kad nekoga voliš to se vidi.
Teško…
Ti čuješ glazbu, zar ne?
Čujem?
Znaš je osjetiti. A ljubav je kao glazba kad je čuješ, znaš napraviti pravi korak…
Valjda nije svima jasno…
Misliš da tvoja mama ne čuje to?
Ni ne čuje ni ne vidi. Jako bi htjela, ali ne uspijeva joj.
Žao mi je…
I meni…
Ivan se pokušao suprotstaviti Franji braneći majku. Zaustavili ga grubo. Poslije je, kad je mogao, otišao, spakirao knjige i otišao teti. Tamo ga nitko neće tjerati, tamo je siguran.
Ljiljana je odmah nazvala sestru. Slušala je dugi signal, sabrala se, pokušala primiriti. Svađa ne pomaže, ali Ivan voli majku, ne može birati! A to što ga ona zanemaruje zbog frajera, to je grozno…
Kad se nije javila, Ljiljana je nazvala muža.
Mislave, gdje si? Ne izlazi iz auta, siđi dolje, vozi me do Marijane. Idem odmah!
Djeci je naredila da ne ostavljaju Ivana na miru pa izletjela iz kuće.
Što je bilo? Mislav ju je pogledao mrko kad se sjela u auto.
Usput ću ti reći, vozi!
Razgovor s Marijanom nije išao lako. Spustila se sav u suzama, proklinjući vlastiti život Franjo je pokupio stvari i otišao, izvrijeđavši je.
Ne razumiješ! Volim ga! urlala je na sestru.
Koga, Marijana? Koga voliš? Čovjeka koji je podigao ruku na tvog sina?! Imaš li imalo razuma? Okej, tražiš sreću, fali ti nježnosti! Ali Ivan, zašto njega zanemaruješ? Zar nije tvoj?!
On je već tvoj! Otišao ti, doma ga skoro i nema! Sve si mi uzela! Sve!
Što sam ti uzela?
Moj život! Moje ključeve!
Koje ključeve?
Ljiljana zastane, gotovo kao da iz daljine promatra njih dvije. Viču, ruže se… Je li to ono što su htjele njihova mama i baka? Niti koja ih veže, osjeća da puca. Je li to ispravno?
Zatim joj se glas smiri i pita:
Koje ključeve, Marijana? Što misliš?
Ključeve sreće… Marijana smanji glas, obriše zlu suzu. Ti ih imaš! A ja?
Ljiljana konačno shvati njezine riječi. Udahne jednom, dva puta, pa zakorači, obgrli sestru, kao nekad mama.
Dođi ovamo! O, Marijana, moja Marijana…
Glupa?! To si htjela reći? Marijana se krene otrgnuti, ali je Ljiljana zadrži još jače.
Ne! Osjetljiva si, nježna… Nikad ti nije dosta ljubavi… To mogu razumjeti. Ali da ikad zamijeniš svoje dijete za nekog muškarca, to ne mogu! Znaš da je to pogrešno! A ključeve… ništa ti nisam uzela. Imam i svojih dovoljno, što će mi tvoji? Ali razlika među nama ima.
Kakva?
Ti stalno daješ ključeve nekome drugome, a ja ih držim kod sebe.
I što je bolje?
Ne znam. Vidjet ćemo.
Već mi je pokazano… Marijana jecne. Kako da dalje živim? Nitko me ne treba.
Trebamo te ja. Nije li dosta? Ivan te treba! Zar nije to dovoljno?
Ne znam…
Kreni od toga. Ostalo će doći, Marijana.
A ako ne dođe?
Onda tvoji ključevi nisu za ta vrata. A ona prava vrata će ti ostati zatvorena. Želiš li život provesti na hodniku? Bez da otvoriš prava vrata?
Ne!
Pametna si djevojka! Hoćeš li do sina?
Neće mi oprostiti…
Ivan o životu zna više nego tvoja mama. No, neće biti lak razgovor. Strašno je povrijeđen.
Znam…
Pa, idi! Ti si mama, ili si teta sa strane?!
Ljiljana!
Što je, Ljiljana?! Ajde u auto! Da stanemo s litanijama! Mislave, daj joj maramice, imaš ih u pretincu. Nek se sredi! Idemo, djeca čekaju!
Ivanu će očuh doći mnogo kasnije. Marijana će napokon pronaći ono o čemu je sanjala. Ivan će ostati živjeti kod Ljiljane, birajući njenu kuću ispunjenu smijehom, a ne novu majčinu, gdje će uskoro plakati novorođena sestrica. Marijana će dati sve od sebe da mu pokaže koliko ga voli i čeka. Čovjek kojeg izabere bit će dovoljno mudar da Ivanu da vrijeme i gradi odnos koji s godinama postane jači od krvi.
Kad se Ivan bude opraštao na peronu, pred polazak u vojsku, snažno će zagrliti obitelj, stisnut će ruku očuhu, reći:
Čuvaj mi mamu.
A visoki muškarac sa sijedim sljepoočnicama odgovorit će ozbiljno:
Čuvaj ti sebe, sine! Mi te čekamo.
Znam.
