Vjenčanja neće biti
Lidija je lagano zakoračila u sobu i zastala na pragu. Ispred nje, sva u bijelome, stajala je njezina prijateljica Anamarija i izgledala je zaista zapanjujuće. Haljina je savršeno isticala njezinu figuru, dok su joj oči sjajile onim tihim, gotovo neuhvatljivim uzbuđenjem i srećom. Lidija nije mogla sakriti oduševljenje:
Bože, kako zračiš! uzviknula je, ne skidajući pogleda s prijateljice. Tako sam sretna zbog tebe! Napokon si izašla iz tog začaranog kruga i dopustila si sebi ponovno voljeti, zaboravila si na Marka! Svaka ti čast!
Anamarija je na trenutak stisnula usne, osmijeh joj je nestao. Brzo je posegnula za kopčama na haljini, izbjegavajući pogledati Lidiju.
Bolje da je skinem promrmljala je, spretno otkapčajući sitne kvačice sa strane. Do svadbe su još samo dva tjedna. Ako joj što bude, neću stići pronaći drugu.
Lidija je grickala usnu, odmah shvatila da je pogriješila. Zašto je uopće morala spominjati Marka? Naročito sada kad se u životu Anamarije napokon pojavio dobar čovjek, prisjećanje na prošlost stvarno nije bilo potrebno! Marko nije vrijedan niti jedne njezine suze pogotovo nakon svega što je napravio!
Nekoć je Anamarija Marka iskreno smatrala onim pravim, jedinim. Vjerovala je da su njih dvoje za cijeli život. No, polako se sve počelo raspadati. Najprije se udaljavao, nalazio izlike zašto su stalno odvojeni, potom je počeo otvoreno prigovarati njezinim prijateljima, njezinim snovima, pa čak i načinu na koji razmišlja. Nagovorio ju je da ostavi dobar posao, odvratio je od stipendije u Dublinu, a na kraju je uvjerio i da promijeni zanimanje.
Obitelj Anamarije nije mogla razumjeti što se s njom događa. Gledali su je kako se mijenja, nestaje, ali nisu mogli ništa učiniti. Bilo kakav pokušaj razgovora završavao je svađom Marko ju je uvjerio da su svi protiv njih i da joj rodbina samo želi pokvariti savršen odnos. Sukobi su se pojačavali i naposljetku je Anamarija gotovo potpuno prestala kontaktirati s roditeljima.
A onda se Marko jednostavno povukao. Otišao je bez ikakvog pojašnjenja, bez oproštajnog pisma. Ostavio je iza sebe duboku ranu i dijete, kojeg je Anamarija odlučila zadržati bez razmišljanja.
Promatrajući sada prijateljicu kako skida vjenčanicu, Lidiju je mučila grižnja savjesti. Htjela je samo biti iskreno sretna zbog nje, osjetiti njezinu sreću. Nikako je nije htjela podsjetiti na bolne uspomene
Danas Markov sin, maleni Marko, ima četiri godine. Živahno i radoznalo dijete, neprestano postavlja pitanja o svemu: zašto je more slano, kamo odlaze brodovi, kako nastaje duga, ili što rade mravi kad pada kiša. Odgajateljice u vrtiću često su hvalile njegovu znatiželju Marko je brzo shvaćao, lako pamtio pjesmice i s veseljem slušao najduže bajke.
Gotovo cijelo vrijeme provodio je kod bake i djeda Anamarijinih roditelja. Punog srca posvetili su se unuku i trudili se razvijati ga i ohrabrivati. Oni su i izabrali vrtić s učenjem engleskog jezika, oni su ga upisali na plivanje i ples, svaki trenutak su mu ispunili korisnim aktivnostima. Anamarija je k njemu dolazila nekoliko puta tjedno, no rijetko bi ostajala duže od sat vremena.
Razlog je bio jednostavan, ali bolan. Marko je bio čitavo lice svoga oca. Tamna kovrčava kosa, isti pogled, isti poluosmijeh. Gledajući sina, Anamarija bi se iznova vraćala u prošlost u one dane kad je vjerovala da su njih troje obitelj. Voljela ga je svim srcem, bila ponosna na njegovu znatiželju i uspjehe, radovala se svakom zagrljaju. No, istovremeno je sa svakim pogledom na dijete osjećala bol. Na najmanji dodir, pri svakom osmijehu ili njegovom pitanju, oči bi joj se napunile suzama. Okretala bi se, pravila se da nešto traži po torbici ili da popravlja njegovu majicu, a zapravo bi tiho plakala da Marko to ne vidi.
Jedne večeri Anamarija je došla po Marka kod roditelja. Mali je na tepihu slagao puzzle, namrštena čela, sav u svom svijetu. Kad je ugledao mamu, uzbuđeno je potrčao k njoj.
Mama, gledaj! povukao ju je do tepiha. Skoro sam složio! Ovo je kuća, tu je stablo a ovdje ovdje će biti pas!
Anamarija je čučnula uz njega, pokušavala se nasmiješiti.
Prekrasno rekla mu je, gladeći ga po glavi. Baš lijepo slažeš, bit ćeš pravi majstor!
Dječak se na sekundu zamislio, podigao pogled prema njoj:
Mama, gdje je moj tata? Djeca u vrtiću svi imaju tate, samo ja ne
Anamarija se ukočila. Sve se u njoj stegnulo, ali glas joj je ostao miran:
Ne znam, sine. Tata je trenutno daleko. Ali misli na tebe, zaista.
Zašto ne zove nikad? upitao je s ozbiljnim licem, kao da pokušava riješiti važnu zagonetku. Ja bih mu pričao da sam naučio sam vezati tenisice!
On on je jednostavno jako zauzet promucala je Anamarija, gušeći knedlu u grlu. Ali sigurna sam da je ponosan na tebe.
Marko je na trenutak šutio, a onda klimnuo, kao da prihvaća njeno objašnjenje, pa se vratio puzzle-ima.
Onda ću ja složiti ovu kuću pa će tata vidjeti koliko sam pametan!
Anamarija je šutke sjedila uz njega, gledala ga, tiho gutajući suze. Željela mu je reći još nešto, utješiti ga, ali riječi nisu dolazile. Umjesto toga, samo ga je silno zagrlila, upijajući miris dječjeg šampona, skrivajući svoje suze.
Unatoč svemu, Anamarija nije prestajala misliti na Marka. Negdje duboko u sebi uvijek je tražila razlog, opravdanje. Možda mu se stvarno nešto dogodilo? Možda je negdje u nevolji, ne može joj se javiti? Ove su joj misli pomagale da izdrži.
Majka joj je znala oprezno, polušaptom, sugerirati da treba krenuti dalje, okrenuti se sinu i svojoj sreći. Prijateljice su bile još izravnije: Pa ostavio te, što još očekuješ? Vrijeme je za novi život! No, ona bi ljutito odmahnula rukom. Zapravo, često bi ih uvjeravala kako ju je Marko volio, kako su bili sretni podsjećala bi ih na obećanja koje joj je davao. Svi pokušaji razgovora uvijek su završavali isto povlačenjem, zatvaranjem u sebe.
Ipak, Anamarija nije posve klonula. Povremeno je pregledavala društvene mreže, zvala po nekadašnjim mjestima gdje je mogao biti, čak stavljala objave s molbama za pomoć u traženju. Nikakvih rezultata! No, nije htjela priznati da je Marko otišao od nje svojom voljom.
Prošlo je tako pet godina. I tek tada, sasvim slučajno, pojavio se novi čovjek. Upoznali su se na proslavi rođendana zajedničkog kolege. Ivan je odmah privukao njezinu pažnju. Bio je pouzdan, pravi muškarac iskren, topao, pažljiv Najbolji kojeg je mogla poželjeti.
Od prvog izlaska osjećala se uz njega opušteno i prihvaćeno. Ivan od nje nije tražio lažnu vedrinu niti umjetne osmijehe. Ako bi bila umorna, predložio bi da idu kući. Ako bi šutjela, on je puštao da šuti. Ivan je bio onaj koga je toliko dugo tražila zreo, uravnotežen, i iskreno zaljubljen.
Njegovu ljubav osjećala je u svakoj sitnici: znao bi joj donijeti točno onaj keks koji voli, sjećao se imena njezinih kolega, neprimjetno preuzimao na sebe dnevne brige oko stana. Bio je spreman nositi je na rukama i što je najviše fasciniralo Anamariju, istinski se vezao za Marka.
Pri prvom susretu Marko je s oprezom promatrao novog poznanika, čvrsto držeći mamu za ruku. Ali Ivan je zastao, sjeo uz njega na pod, pitao koje crtiće voli i nakon pola sata su već zajedno gradili tornjeve od kocaka, a Marko mu je pokazivao svoje najdraže igračke.
S vremenom Ivan je postao čest gost u domu Anamarijinih roditelja gdje je Marko živio. Vodio ga je u park, učio voziti bicikl, čitao mu priče navečer. Jednog dana, kada je Anamarija naišla na njih kako crtaju, Ivan joj je mirno rekao: Volio bih Marku biti pravi otac. Ako želiš, mogu ga posvojiti.
Lidija je iskreno bila sretna zbog Anamarije. Vidjela je kako se njezina prijateljica mijenja oči joj sjaje, nestaje sjena tjeskobe, osmijeh joj postaje iskren. No danas, Lidija je nehotično načela bolnu temu, podsjetivši na Marka-oca. Sada se samo nadala da Anamariji to neće uništiti raspoloženje.
Prijateljica joj je, iznenađujuće, odgovorila mirno.
Odrasla sam rekla je tiho, slažući vjenčanicu na krevet. Dobro znam da su moji osjećaji prema Marku ostali u prošlosti. Nekad mi je žao što sam i sina nazvala isto. Bila sam tvrdoglava, nisam htjela poslušati nikoga Kako ste me uopće mogli trpjeti?
Lidija joj je nježno stisnula ruku.
Planiraš li Marka uzeti roditeljima?
Da, Anamarija je odjednom postala ozbiljna. Ivan stalno na tome inzistira. Predlaže čak da promijenimo ime djetetu. Kaže tako će mi biti lakše. U svakom slučaju, morat ću preraditi rodni list kad dođe do posvojenja.
Stala je, zurila u kapi kiše koje su klizile niz prozor.
Znaš, prije sam se bojala da će mi mali Marko stalno biti podsjetnik na prošlost. Sada shvaćam da griješim. On je moj sin, i zaslužuje zdravo, veselo djetinjstvo i dvije osobe koje ga vole! Baka i djed su sjajni, ali roditelja ne mogu zamijeniti. A Ivan je stvarno spreman pomoći mi biti mu otac. Moraš ga vidjeti s Markom toliko mu je stalo!
Divna ideja! oživje Lidija. Možeš pitati sina kako bi volio da se zove, bit će mu lakše priviknuti se.
Nisam sigurna. Još nisam odlučila što s tim. Bit će vremena za razmišljanje.
U stvarnosti, Anamarija je lagala. Još uvijek je voljela Marka, i ta ljubav nikuda nije nestala. No ta joj nije ništa dobro donijela. Roditelji joj sve češće uskraćuju susrete sa sinom jer nakon svakog posjeta plače pred djetetom, prijateljice su odustale od savjetovanja, a o njoj počinju pričati kao da nije sva svoja. Vrijeme je da se prestane okretati unazad.
Pred njom je sada vjenčanje.
Samo što je to bilo užasno teško.
Ivan je zaista bio dobar čovjek, ali… nije bio Marko. Anamarija nije osjećala za njega pravu duboku ljubav, samo je koristila njegovu naklonost.
Da se Marko vrati… Sve bi dala da bude s njim
***************************
Vjenčanja neće biti! s uzbuđenjem je rekla Anamarija, gotovo skačući po sobi. Razići ćemo se, kao brodovi na pučini!
Ivan je začuđeno gledao, pokušavajući shvatiti njezinu izjavu. Do svadbe je ostalo svega tjedan dana već su dogovorili menu, cvijeće, pozvali goste. Sve je djelovalo stvarno, blizu… A ona sada kaže da vjenčanja neće biti?
Kako to misliš neće biti? pitao je pokušavajući doći do smislenog objašnjenja. Anamarija, što se dogodilo? Reci mi jasno.
Ali Anamarija se samo nasmijala. Kretala se po sobi, trpala stvari u otvoreni kofer, oči su joj blistale i bila je iskreno sretna.
Marko se vratio! izletjelo joj je, ne pogledavši Ivana. U njezinom glasu bilo je toliko sreće da mu je srce propalo. Došao je jučer, pričali smo… U početku nisam vjerovala da je stvarno on!
Konačno je stala, okrenula se prema njemu, i u pogledu joj nije bilo ni trunke žaljenja samo veselje i nestrpljenje.
Znam da si mi u proteklih pola godine jako pomogao nastavila je nešto blaže. Uz tebe je bilo mirno i lijepo… Ali nikad te nisam zapravo voljela. Sada, kad me čeka prava sreća, ne mogu to propustiti.
Ivan je osjećao kako ga prožima ledeni val. Opet Marko, uvijek Marko. Bio je svjestan da Anamarija nikad nije prestala misliti na njega, ali se nadao da će vrijeme i zajednički život promijeniti njezine osjećaje.
Jeste li razgovarali? uspio je izgovoriti, stegnutog grla. Što je rekao? Kakvo je opravdanje ovaj put?
Nije se pravdao, odgovorila je Anamarija rezko. Samo je rekao da je shvatio koliku je pogrešku napravio. Cijelo vrijeme je mislio na mene!
Ponovno se okrenula, trpajući stvari u ladicu, provjeravajući nije li što zaboravila. Ivan je ostao stajati, svijet mu je sivio.
Razgovarali smo telefonom, nastavila je ona, Roditelji su ga prisilili na studij u Londonu, nije mi mogao javiti otišao je. Zamisli! Cijelo ovo vrijeme je mislio samo na mene, nisi mogao shvatiti…
Anamariji su u mislima još odzvanjale riječi toga razgovora, njihov prvi poziv nakon tolikih godina. Markov glas bio je napet, uzbuđen:
Anamarija, znam da izgleda grozno. Ali roditelji su me praktički natjerali. Rekli su: ili studij u Londonu, ili se odriču mene. Pokušao sam sve, časna riječ… ali blokirali su mi kartice, sve račune. Nisam imao ni mobitel!
Zašto mi nisi mogao barem jednom javiti? glas joj je zadrhtao, ali se trudila ne pokazati povrijeđenost.
Nisam mogao. Što bih ti rekao? Da sam slabić koji radi po roditeljima?
Kada je slušala te riječi, Anamariju kao da je obasjalo nešto toplo. Sva uvreda i gorčina prošlih mjeseci odjednom je nestala. U sebi je znala da je to čekala cijelo vrijeme svaki dan, svaki sat.
Sad će sve biti drukčije, rekao je Marko, Ostavio sam studij i vratio se. Više ne idem nigdje.
Te su joj riječi odzvanjale dok je stajala ispred Ivana.
Na trenutak je šutjela, prelazila pogledom sobu provjeravajući je li išta zaboravila. Tek tada je primijetila koliko je Ivan blijed, lice mu je bilo gotovo prozirno.
Ne brini, dodala je tiše ali odlučno. Već sam sve javila, otkazali smo vjenčanje. Rekla sam svima da te puste na miru. I znam, sto ljudi će te sada pitati što se dogodilo, ali izdržat ćeš i to.
Primaknula je kofer, podigla ga, pa još jednom pogledala Ivana u očima joj nije bilo žaljenja.
I, molim te, nemoj mi više zvati niti slati poruke. Moja odluka je konačna i neću je promijeniti!
Zgurala je kofer prema vratima, uspravila se i izašla, kao da se boji da bi je svaka sekunda predomisli.
Ivan je ostao stajati nasred sobe osjećajući bol i prazninu. Duboko je udahnuo tražeći snagu. Htio je viknuti, tražiti objašnjenje, ali je samo stegnuo šake nije želio ispasti slab. Polako ih je opustio i nastavio govoriti najmirnijim glasom koji je mogao:
Možda prerano odlučuješ? pogleda ju je pažljivo.
Zastala je kod vrata, kruto stežući ručku kofera.
A što ako on ne želi ponovno biti s tobom? nastavio je korak bliže. Ili ne prizna sina? Ili, je li ti barem zaprosio?
Anamarija se naglo okrenula, lice joj je gorjelo. Napravila je nekoliko koraka prema Ivanu, kao da mu želi nešto dokazati.
Pozvao me na ozbiljan razgovor! povikala je. To je dovoljno! I nemoj ga blatiti Marko nije takav!
Njezin glas je na kraju zadrhtao, ali se odmah ispravila i domaćinski povukla kofer.
Mogao si bar nešto pomoći zarežala je, dižući teški kovčeg.
Ivan je automatski napravio korak, već je htio pomoći, ali se zaustavio. Zašto bi pomagao nekome tko ruši sve što ste zajedno gradili? Znao je da je ona u mislima već kod Marka. Njene su oči sjale, gotovo opijene iščekivanjem nove sreće, kao da vidi Marka kako je čeka osmijehom.
Ali u stvarnosti je bilo drukčije. Marko nije ni namjeravao zaprositi, ni obećati ikakvu budućnost. Htio je samo jednom za svagda razjasniti stvari i krenuti dalje, ali bez Anamarije. Uostalom, već je bio oženjen.
No Anamarija, obuzeta svojom fantazijom, ništa nije shvaćala. Toliko dugo je čekala ovaj trenutak da je sada bila spremna vjerovati u sve.
Natežući kofer do vrata, zastala je, htjela nešto reći, pa se predomislila. Brzo je otvorila vrata i izašla bez osvrtanja.
Ivan je ostao nasred sobe, zurio kroz zatvorena vrata. Zrakom se vukao njezin parfem; u ušima su mu još zvonile riječi: Marko nije takav!
Sjeo je na stolicu i osjećao kako ga umor preplavljuje. Sve se odvilo prebrzo i nepovratno. Sada je morao naučiti živjeti bez Anamarije, bez zajedničkih planova, bez iluzija
***************************
Marko je začuđen otvorio vrata rano ujutro. Na pragu je stajala Anamarija s dva kovčega, lice joj je zračilo, a oči gorjele očekivanjem. Nije mogao izustiti ni riječ u glavi mu je zvonilo samo jedno: Kako je tako mogla pogriješiti?
Bio je siguran da je sve ostalo iza njih. Otkako je čuo da je Anamarija s Ivanom, osjetio je veliko olakšanje. Konačno se mogao vratiti u rodni Split, živjeti s novom suprugom, bez straha od neobičnih poziva i ispričavanja. Gotovo joj je bio zahvalan što je pronašla nekog drugog.
Da, nazvao ju je, pokušao sve razjasniti kao ljudi, predložio sastanak ali više iz pristojnosti.
I sada, ona stoji na njegovom pragu s prtljagom, očekuje više od samo razgovora. Marko je napravio korak unatrag, pokušavajući shvatiti što sada.
Marko! razdragano je viknula Anamarija. Sve sam odlučila. Tu sam, i napokon ćemo biti zajedno!
Glas joj je bio toliko siguran, da mu nije preostalo ništa nego je zaustaviti.
Anamarija, čekaj počeo je što nježnije. Vjerojatno ne znaš sve.
Licem joj je prešao oblak i natezala je osmijeh.
Kako to misliš? Pa dogovorili smo se i razgovarali!
Marko je duboko udahnuo, shvativši da je kraj neizbježan.
Oženjen sam, Anamarija. Već dvije godine. Sa suprugom sam sretan.
Anamarija je ostala bez riječi, oči su joj se raširile od šoka. Dugo vremena nije ništa rekla, a onda je lice ispunila nevjerica i razočaranje.
Što to pričaš? prošaptala je, odmahujući glavom. To nije moguće Pa zvao si me i govorio da se sve promijenilo!
Zvao sam samo da ti kažem zbogom, ljudski odgovorio je tiho Marko. Htio sam ti objasniti da je prošlo, da imamo svatko svoj život. Ali ti si to drugačije doživjela.
Anamarija je poskočila natrag, ruke su joj drhtale. Stisnula je šake, pokušavala se pribrati, ali je bila preplavljena emocijama.
Ti ti si me sve ovo vrijeme lagao! viknula je, glas joj je drhtao. Kako si mogao? Sve sam ostavila zbog tebe!
Marko je u sebi osjetio nervozu. Nije želio dramu, ali Anamarija nije htjela otići bez velikih riječi.
Nikada ti ništa nisam obećao hladno je rekao. Sama si odlučila doći. Nisam ti želio zadavati bol, zato sam bio oprezan. Ali sada je sve jasno.
Anamarija je zajecala, podigla jedan kovčeg i tresnula ga. Stvari su se rasule po hodniku, ali nije marila. Vikala je, predbacivala, tražila objašnjenje, sve glasnije.
Marko je morao izgurati je do stubišta. Zatvorio je vrata, nadajući se da će to biti kraj. No ona nije prestajala lupala je, vikala, prozivala ga. Susjedi su počeli viriti na hodnik, netko je prigovarao, netko prijetio zvat policiju.
Tek kad su prijetnje postale ozbiljne, Anamarija je otišla. Okrenula se i kroz suze povikala prema vratima:
Vratit ću se! Još ćeš ti zažaliti!
Marko je zatvorio oči, osjećajući da ga umor savladao. Znao je da tu nije kraj. Anamarija je bila tvrdoglava, nije odustajala lako.
Spustio se u dnevni boravak, sjeo na kauč i razmišljao. Bilo mu je jasno da mora nešto poduzeti. Tu više nije mogao ostati Anamarija bi se mogla pojaviti opet i napraviti novi nered. Uzeo je mobitel i otvorio oglasnik za nekretnine.
“Morao bih prodati stan i potražiti novi, negdje drugdje u Splitu”
*********************
Anamarija je tumarala ulicom, ni na što ne obraćajući pažnju. Suze su joj mutile pogled, u glavi je odjekivalo tisuću nesuvislih misli, srce joj je bilo teško i prazno. Još uvijek nije mogla shvatiti što se zapravo dogodilo. U njezinoj glavi, Marko je trebao otvoriti vrata, zagrliti je, reći da ju je čekao i da konačno napokon mogu biti zajedno. No stvarnost je bila surova, okrutna.
Dugo je lutala po gradu, skupljajući snagu. Noge su je same dovele do Ivanove zgrade. Zastala je pred ulazom, obrisala suze, popravila kosu htjela je barem na izgled biti snažna. Duboko je udahnula i popela se na pravi kat, nesigurno stisnuvši zvono.
Ivan nije odmah otvorio. Kad se napokon pojavio na vratima, ostao je ozbiljan, distanciran. Promatrao je bez riječi, a nije joj ponudio ni da uđe.
Ivane, molim te, jedva je izgovorila drhtavim glasom. Znam da sam pogriješila. Znam da sam bila glupa i okrutna, ali… želim to popraviti.
Zašutjela je, tražeći riječi. Oči su joj opet zasjale.
Nikad više neću spominjati Marka nastavila je gledati ga ravno u oči. Kunem se. Sve je to bila samo greška. Samo s tobom mogu biti sretna. Molim te, daj mi još jednu priliku.
Riječi su joj bile iskrene, gotovo očajne. Sad je vjerovala da će, ako je Ivan oprosti, sve biti dobro.
Ivan je polako odmahnio glavom. Ne, drugi put neće nasjesti na to.
Anamarija, tiho je rekao, sve si već odlučila. Danas si stajala u mom stanu s koferima i rekla da odlaziš. Bila si u to uvjerena.
Onda sam griješila! prekinula ga je Nisam znala što činim. Bila sam previše emotivna, ja…
Ivan je uzdahnuo, prošao rukom kroz kosu. Nije mu bilo lako, ali sada je bio čvrst.
Otišla si ne samo od mene otišla si njemu. Napravila si izbor, i to prihvaćam. A sada, kad nije išlo kako si zamislila, želiš se vratiti?
Da! rekla je Anamarija. Jer te volim. Samo tebe.
Šutio je trenutak, pa se ironično nasmiješio i mirno izjavio:
Ne vjerujem više tvojim riječima. Zbogom.
Anamarija je osjetila da se sve u njoj ruši. Ivan ju je gledao smireno, bez mržnje, ali sigurno nije mu više vjerovala.
Molim te prošaptala je, ali joj je glas zapeo.
Oprosti, rekao je Ivan. Ali tako je najbolje za oboje.
Zatvorio je vrata, ostavivši je na praznom hodniku. Ona je još koji trenutak ostala ukočena, pa polako sjela na stepenište, pokrila lice rukama i zaplakala. Ovog puta nije bilo suza od uvrede ili bijesa samo gorčina spoznaje da je izgubila i Marka, i Ivana, i više nije znala kuda dalje.
