U obitelji Grm sve je teklo mirno ravno dvadeset i sedam godina. Ružica Štefanovna, žena od autoriteta i akcije, kad se drugi put udala za Joška, konačno je odahnula. Joško je bio ozbiljan tip, s rukama iz pravog mjesta, kak bi rekli naši na selu, i sa čvrstim uvjerenjem da je obiteljski dom tvrđava, a u tvrđavi zapovijeda zamislite zapovjednik, odnosno on.
Ružičin sin iz prvog braka, Stipe, odrastao je prerano ozbiljan. Dok je mama spašavala svoj ljubavni život, on je zapravo živio kod tete Margite, Ružine rođene sestre. Margita je imala svojega sina, Stipinog vršnjaka, pa su dječaci rasli kao braća. Margita nije radila razliku između moj i tuđi špotala bi ih oboje kad treba, hranila iz iste šerpe, a i ocjene provjeravala bez diskriminacije.
Stipe joj je govorio teta Margita, ali u tom teta bilo je isto toliko topline koliko i u riječi mama. A mama ona je, naravno, bila negdje u blizini, ali stalno zaokupljena svojim problemima i bitkom za obiteljsku sreću.
Stipe je, odsluživši vojsku, vratio se pod Ružičina i Joškova krila. Sve je izgledalo kao da se vratilo na staro. Dečko je radio, pomagao po kući. Joško ga je tretirao prilično ravnodušno bez previše nježnosti, ali ni bez zamjeranja. Vlastitu djecu nisu imali, pa je Stipe ostao jedini.
I upravo tada, kao po hrvatskoj tradiciji, Ružičina potisnuta majčinska ljubav iz djetinjstva počela je dobivati ružno lice hiperbrige. Zvala bi ga po deset puta na dan: Stipe, jesi jeo? Jesi kapu stavio? Da te ne propuše bura? A dečko ima već dvadeset i pet na leđima. Joško bi se smijuljio, ali zapravo podržavao: Neka zna da mu je majka samo jedna.
I sve bi bilo super, da nije na sreću ili na nesreću Stipe sreo Nives.
Nives je bila mlada žena, tiha glasa i krupnih veselih očiju. Vršnjakinja Stipina, ali izmučena životom. Iza nje je bio propali brak i dvoje djece mala Nevena i švrćasti Hrvoje, sedam i devet godina. Radila je neki nezahvalni, ali siguran posao, probrbljavala kraj s krajem sama, bez alimentacije, jer bivši je pronašao novi život.
Stipe se zaljubio. Gledao je Nives kako strpljivo s djecom rješava zadaće, kako Hrvoje zapitkuje o autima, a Nevena mu sramežljivo poklanja crteže. Osjećao je nešto što nikad prije.
Kad je to ispričao mami, doma je nastao rat.
Ti si poludio?! Ružica je skoro zgrabila srce, iako je bilo kao konjsko, zdravo. Dvoje djece! Znaš ti što je to? Tuđa djeca na leđima cijeli život! Mlad si, svoje trebaš imati, ne dizati tuđe!
Ma, mama, ona je stvarno dobra pokušavao je Stipe. Samo je upoznaj
Neću i ne želim! odrezala je Ružica. Sigurno će i bivši doći, i škola, i vrtić, i bolesti! To ti treba?
Joško je u kutu gunđao iza novina, ali navečer, kad su ostali sami, bio je puno direktniji:
Čuj, Ružice, prestani histerizirat. Ostat će ti samo briga na kraju. Hoćeš da zbilja pobjegne? Pripuci lukavo. Nemoj protiv doći, nego mi bez njega ne možemo, sve je prazno. Neka se osjeti odgovornim. Neka mu proradi savjest.
Ma točno, dobacila je Ružica, majka mu je jedna i sram neka ga bude da nju ostavi zbog neke tamo razvedenice s djecom!
I tako je počelo. Ružičini pozivi više nisu bili deset, nego pedeset na dan. Glas kao med: Zlato, jesi jeo? Ako nisi, dođi, skuhala sam juhicu. Di si? S Nives? Onda, kad nam dođeš doma? Joško stalno pita za tebe bez tebe nam je kuća prazna!
Zapustio bi mobitel na sat vremena slijedio tsunami poruka: Di si? Zašto mi se ne javljaš? Jesi dobro? Ja sam već skoro hitnu trebala zvati!
Nives je neko vrijeme šutjela, pa, jednog dana, pukla:
Stipe, reci mami da te neću pojesti. Kužim brigu, ali ovo je već inspekcija, a ne briga.
Stipe je grickao jezik, i sam je osjećao da je previše, ali pred mamom stalno bi se osjećao krivim. Ružica je promijenila taktiku. Simulirali su generalni remont, navodno bi prodali stan i kupili kućicu kraj Samobora, za što im je itekako trebala muška ruka.
Stipice, nema nas bez tebe! cvilila bi Ružica. Joško si je leđa slomio, ja sama ne mogu niš. Dođi, treba nositi stvari, pričati s agentom
Tako je Stipe isprekidan između posla, Nives i roditeljskih akcija. S dolaskom bi nosio, popravljao, do večeri već padao s nogu. Nives bi ljutito komentirala: Dođeš jednom tjedno, kao da si iz Dubaija na radnu vizu. Djeca te čekaju, Stipe.
Jedne večeri, dok je umoran sjedio kod Nives u kuhinji, ona mu reče:
Dosta preseljenja. Hajdemo zajedno. Unajmimo nešto veće. Mamu će naravno štrecnuti, ali ovo je tvoj život, Stipe.
Nije odgovarao dugo, ali naposljetku samo kimnuo. Odluka je pala.
Kad je to javio Ružici, ona je napravila totalnu scenu. Vrištala je da je izdajnik, da je za njega život dala, nije spavala noćima i sad on zbog nekakve razvedenice s prikolicom napušta roditelje! Joško je podbočavao: Razvedene samo traže na koga će se nakačit, ti si joj kao neki bankomat.
Pokušavao je objasniti da voli, da djeca nisu kriva, da Nives radi ali nitko nije slušao. Zaključak: Idi! Ali znaj nema povratka, mi ti to ne opraštamo. Ni ja ni Joško!
Spakirao je stvari u staru sportsku torbu, ostavio ključeve na stoliću u hodniku, zalupio vrata i otišao. Osjećaj mu nije bio nimalo briljantan. Ali kad je stao ispred Nives, i djeca se zalepršala oko njega: Stipe, ostaješ uvijek kod nas?, tuga se povukla.
Ružica je, kad je čula da je otišao, prvo upala u šok, potom u ratnu zoru. Prekinula je zvoniti njemu, ali je zato maltretirala rodbinu i susjede i redom isplakala sve Margiti.
Zamisli, Rito, što mi taj gmaz napravi? Ode toj Ima dvoje djece, ona ga omotala! I sad mi s Joškom sami tu trunemo! Daj Bože, da ih sreća mimoiđe!
Margita je slušala, uzdisala, nije se miješala. Dobro je znala kako je biti s pogrešne strane predbacivanja. Kad se sama drugi put udavala i dovela sina, svi su šaputali kako je dovela tuđinca. Pa kad bi Ružica otišla u nastavak melodrame, Margita bi tek kimnula ali u srcu bila na Stipinoj strani.
Stipi i Nives sada je išlo sve više na bolje. Stipe se s djecom skompao: s Hrvojem rješavao matematiku, s Nevenom popravljavao Barbike. Vikendima bi hodali do Jaruna ili u kino. Nives se opustila, počela ponovno disati. Uspjeli su čak i koju kunu staviti sa strane za vlastiti stan.
A onda Stipe zaglavi u bolnicu. Klasična priča: zapustio prehladu, komplikacije na bubrege, hitna, hospitalizacija. Ljuta Nives djecu smjesti mami, uzme neplaćeni, praktično živi u bolnici. Doslovno, dvaput dnevno donosi ručak, presreće doktora za informacije.
Nazvala je Ružicu isti dan kad su ga smjestili.
Gospođo Ružice, dobar dan, Nives tu. Stipe je u bolnici, Rebro, bubrezi. Mislila sam da trebate znati.
Mikrofon šuti, zatim hladni glas:
Nek ozdravi. Što mene briga? Sad je tvoj, ti pazi na njega!
Pazim, samo mi je bilo važno javiti
Ne zanima me, odreza Ružica pa prekine.
Nije došla, nije pitala. Joško je bio tmuran kao jugo. Ali Margiti nije izmaklo.
Čula si, Rito? Stipe ti je u bolnici. Ružica, ništa. Daj, odi ga posjeti, da ne bude sam.
Margita bez dvoumljenja. Otišla u Slobodnu Dalmaciju po voće, nabila pileću juhu u termosicu, ma pravac bolnica.
Stipe blijed, izmučen, ali mu zasja lice.
Teta Rito, vi ste! Mama…?
Neće doć. Znaš ti svoju mater. Gledaj sebe i Nives. Tvoja Nives je zlatna, ne pušta te ni za živu glavu. Takve žene cijeni.
Stipe zatvori oči, suza klizne niz obraz.
Znam Ona je… Ona uvijek tu. A mama ni poruka.
Ne misli na nju. Bit će kad dođe vrijeme. Sad samo ozdravi!
Mjesec dana je ležao. Nives, naravno, svaki dan. Margita donosi, nosi, dežura. Djeca hodaju na prstima.
A onda problemi lijekovi papreno skupi, godišnji neplaćeni, sve otišlo na nulu, treba još pretraga i rehabilitacija. Stipe se glođe. Prvi put u životu, navečer, oko ponoći, zove Margitu.
Teta Rito, oprostite na smetnji. Nama je frka. Trebali bi hitno kune za lijekove, ne bih ni zvao, ali Ja ću vratiti, sve, kunu po kunu!
Margita se smekša:
Koliko ti treba?
Kaže iznos.
Dobro. Sad ću ti prebaciti. I ne spominji mi vraćanje, ovo je za zdravlje.
Hvala Ne znate koliko
Znam, Stipe. Javi kad ozdraviš. Pozdravi Nives.
Vraća se u krevet, a muž, Branimir, već se pravi da spava.
Kome to šalješ pare? grakne poluuspavano.
Stipi. Treba za lijekove, tvoj nećak.
Branimir sjeda, lice nadrkano.
Jesi normalna? Tvoja seka s njim ne priča, Joško ga proklinje, sad će nas svi popljuvati ako saznaju da smo izdajnicima dali pare!
A, Brane Stipe je odrastao tu s našim sinom, moj je kao vlastiti. Znam kako je biti prešućena snaha. Ne glumim, Brane dijete je bolesno, rodbina neka misli što hoće!
A dobro, radi što znaš, Branimir zamahne rukom. Samo si tašta.
Margita šalje novac.
Kako je Ružica saznala? Da li preko Nivesine mame ili Branimirove šogorice, tko bi znao. Fakt je saznala.
Telefon zvoni iste večeri. Na ekranu Ružica. Margita otpija duboko i javi se.
Je li istina da si toj uličnoj ženi i Stipi dala pare?! viče Ružica, sav glas u visokom C.
Jesam, za lijekove. Boli me briga tko što misli.
Jesi normalna? Tkoja si ti? Zaklela si se na krv, a sad izdaja radi tuđe bračne sapunice?!
Ružice, ja sam na strani pameti. Ako ti to ne kužiš žao mi je.
Nema mi više sestre! zafitilji ona i spusti.
Koplja se lome i sljedeće dane. Zovu sa svih strana sestrične iz Splita, teta iz Rijeke, šogorice iz Čakovca Svi pričaju istu pjesmu: Jao, kako si mogla? Nitko ne pita kako je Stipe, niti djeca.
Branimir šuti dva dana, mrki turisti. Onda pukne:
Rito, dosta mi je. Sad smo crna ovca zbog tvog prkosa.
Pa što, Brane, šta me briga što ovi pričaju?! Naučena sam ja na njih.
Ja sam ti muž! zavapi. Trebala si pustiti da se sami snađu. Nismo mi socijalno.
Ti bi svog sina pustio da propada da ti rodbina ništa ne kaže?
Sin je druga stvar! odrezano.
Stipe je meni skoro kao sin, pa ti vidi
Zavlada tišina.
Stipe i Nives, s Margitinim novcem, izvuku se iz gorčine. Skupe za lijekove, polako Stipe krene raditi, najprije od kuće, pa se vrati u ured. Nives se ponovno zapošljava.
Često bi zvali Margitu:
Teta Rito, mama vas mrzi radi nas, svi vas ogovaraju. Hvala vam Da niste vi, tko zna
Neka. Bit će bolje. Vi živite. Jedino se to broji.
Tjedni, mjeseci prođu. Bura se stiša, Ružičina rana malo zacijeli. Branimir se skrasi.
Ali jednog nedjeljnog popodneva, zvono na vratima. Margita otvara pred kućom Ružica, izubijana, natečenih očiju.
Rito, smijem ući?
Margita razvlači usne na kiseli osmijeh, pomakne se.
U kuhinji, Ružica pije čaj, stiska maramicu ko djete žvakaću.
Oprosti, Rito. Glupa sam, vikala sam Ti si uvijek bila pametnija.
Ajde, popij čaj
Vidiš, čim sam čula da si pomogla, kraj svijeta! Joško me potpirivao: neka, ne praštaj! A jučer Tebi ću priznati. On mi reče: Ti si sama kriva. Sin ti je pobjegao jer nisi znala biti majka. A što ja radim s tobom cijeli život? Kad ćeš ti prestati kukati? Stipe nije moj. Rekao mi je da, nastavim li, i on ode.
Margita šokirana.
I ti što ćeš sad?
Ne znam Proklela sam Stipu, dala život ovom braku, a sad ni muža ni sina. Kako ću mu licem u oči?
Ružice, otiđi mu. Pokušaj. Upoznaj Nives normalno. Pogledaj njihovu djecu. Nemaš što izgubiti.
Ružici suze idu niz lice.
Znaš što, Rito, uvijek sam ti zavidjela. Ti uvijek znaš što treba, ja cijeli život samo gledam što će drugi reći, jer što će selo reći i eto ti.
Odi mu, ispričaj se. Nego, zovi ga sad. Odmah.
Izađe, a unutar sat vibre: Teta Rito, mama je zvala. Pomirili smo se. Dolazi upoznati Nives i djecu. Hvala vam. Vi ste nam savjest.
Margita se nasmiješi, ugasi mobitel i ode kuhati Branimiru večeru, dok se on pravi da gleda utakmicu i krišom sluša priču o dvije tvrdoglave sestre.
