Tri godine renovacije bez gostiju
Ana je spustila šalicu na prozor i osjetila, iako je gledala van, kako je Marko zastao u hodniku. Osjetila je to u leđima, ta pauza bila je dublja od svake tišine.
Stavila si šalicu na prozor, rekao je konačno. Nije pitao. Točno utvrdio.
Jesam, Marko. Stavila sam šalicu na prozor.
Lakirana površina. Topli napitak ostavlja trag.
Znam.
Zašto onda?
Ana se okrenula. Imao je 48 godina i izgledao je baš tako. Ni mlađe, ni starije. Stajao je na vratima kuhinje u sivoj domaćoj majici, s libelom u ruci. Libelu je vukao svuda po stanu kad god je bio vikend. Kao što drugi nose mobitel.
Nemam je gdje drugo stavit, odgovorila je. Stol je prekriven najlonom. Druga stolica stoji naglavačke. Pod u hodniku se još suši od impregnacije. Ja ti već tri godine pijem čaj stojeći kraj prozora, Marko.
Pogledao je šalicu. Pa nju. Pa opet šalicu.
Stavit ću podmetač.
Nemoj.
Ostat će trag.
Neka ostane.
Blago je zaškiljio. Tako je gledao kad nije shvaćao šali li se ili ne. Ni sama više nije bila sigurna.
Ana, pa što
Dosta, izgovorila je tiho, ali tako da je riječ pala poput kamena u vodu. Dosta, Marko.
Nije odmah shvatio. Ponovio je:
Što to dosta?
Pakiram stvari.
Duga tišina. Negdje vani zatrubio je auto i onda utihnuo. Marko je polako spustio ruku s libelom.
Zbog ovog prozora?
Ne. Nije zbog prozora.
Ana je popila do kraja čaj i stavila šalicu ponovno na lakiranu površinu. Namjerno, odlučno, bez grižnje savjesti.
Imala je 45. Radila kao računovotkinja u maloj firmi, prije spavanja bi čitala, na poslu je držala minijaturni kaktus kojem je dala ime Filip, i već jako dugo nije zvala nijednu prijateljicu k sebi doma. Tri godine, točno.
Ušla je u spavaću sobu.
Prije tri godine, kad su oni kupili ovaj dvosobni stan na petom katu u staroj zgradi u jednom mirnom zagrebačkom kvartu, Ana je bila sretna. Prava, fizička sreća. Sjećala se kako su stajali u praznim sobama s oljuštenim tapetama, izlizanim parketima, gledali kroz prozor u krošnje kestena i mislila: Evo ga. Naš dom.
Marko je tad bio drugačiji. Ili se ona varala. Šetao je prostorijama s metrom, zapisivao mjere u blokić, oči su mu gorjele onim poznatim žarom. Onim žarom čovjeka koji zna što želi, koji zna sve napraviti sam.
Vidi, Ana, pokazivao bi joj skicu na papiru. Ovdje ćemo razdvojit prostor. Kuhinja i dnevni boravak spojeni, sve otvoreno. Ovdje police do stropa. I rasvjeta koja se može prigušit, da se može sama podešavati.
Lijepo, rekla je, iskreno.
Sve ćemo sami, ne žurimo, kvalitetno. Jednom i nikad više.
To “jednom i nikad više” trebalo je tad više slušati. Trebalo je naslutiti dublje značenje.
Prvih pola godine bilo je kao avantura. Živjeli su usred renovacije. Ana je kuhala na maloj električnoj ploči jer plin još nije bio spojen. Spavali su na madracu na podu, jer kreveta nije imalo smisla sastavljati. Jeli iz plastičnog posuđa jer nije bilo gdje prati suđe. Bilo je nezgodno, pomalo romantično i izdržljivo. Tad, još.
Onda se nešto počelo mijenjati. Polako, kao kad zemlja sklizne pod temeljima.
Marko je radio na renovaciji vikendima, a ponekad i kroz tjedan. Bio je šef gradilišta i znao je o materijalima više nego većina majstora. To je bilo dobro, čak izvrsno. Problem nije bio u znanju.
Problem je bio što nije znao stati.
Prvo to Ani nije smetalo. Prvi put je shvatila da nešto nije u redu tek nakon osam mjeseci, kad su pila kavu s prijateljicom Ivanom.
Kad ćete konačno završiti? Hoću ti doći na ručak, rekla si mi još prošle zime.
Još malo, rekla je Ana. Marko kaže da će do Nove godine sigurno završiti.
Nova godina je prošla u renovaciji. Nitko nije došao jer su po dnevnom boravku ležale daske i gipsane ploče. Jeli su francusku salatu na kuhinji, koja je već bila gotovo gotova. Gotovo.
Marko, iduće godine neka bude pravi doček, rekla je dok je točila pjenušac.
Naravno, odgovorio je. Kad završim strop i postavim parket, napravit ćemo feštu.
Strop je završio u ožujku. Ali do tada je odlučio da treba promijeniti instalacije u kupaonici jer ga je majstor prije zeznuo. Zatim je došao red na balkon: montažna pjena je sjela i ostala je rupa između okvira i zida. Tri milimetra. Marko je izmjerio špatulom.
Ana se tad još šalila: Možda mi muž ratuje s tri milimetra. Prijateljice bi se smijale. I ona s njima. Bilo je zabavno.
Parket su postavljali u svibnju, kad su se mogle otvoriti prozore. Ana je dodavala daske, usisavala prašinu, Marko je radio koncentrirano, kao kirurg. Mjeri svaki red libelom i laserskom letvom. Nije mu odgovarao niti milimetar razlike dizao je daske i ponovno polagao.
Pa tko će to vidjet? pitala ga je.
Ja vidim, rekao je ne dižući glavu.
Tada ju je nešto u tom odgovoru zaustavilo. Nije ju bilo briga, ali je zastala. Gledala je u njega i osjećala neku čudnu prazninu. Kao da je nešto shvatila, ali još nije znala što.
Parket su završili u lipnju. Zaista je bio predivan. Svijetli hrast, lijepa žila, savršena geometrija. Ana je prešla dlanom.
Prekrasno.
Treba još lakirati. Pravi lak, njemački, otporan na ogrebotine.
Kad?
Sljedeći tjedan.
A onda je našao da lajsna u kutu štrči pola milimetra. Lakirali su kasnije.
Tog lipnja Ana je zvala Ivanu, sjeli su zajedno na terasu kafića na Maksimiru, pile ledeni čaj. Ivana pita:
Kako vi, kad nas zoveš?
Skoro, kaže Ana. I ušuti.
Sve ok?
Nije ništa… Samo… Znaš, Ivana, mislim da on nikad neće završiti.
Muški su ti takvi, uvijek nešto razvlače.
Nije to. On ne razvlači. Kao da ne želi završiti. Kao da dok god je renovacija, ima izgovor. Zašto nema gostiju. Zašto ne slažemo namještaj. Zašto ne živimo normalno.
Ivana ju pogleda ozbiljno.
Jesi mu to rekla?
Pokušavam. Uvijek kaže još malo, pa će sve biti savršeno.
A ti želiš savršeno?
Ana je šutjela.
Ja želim dom, rekla je tiho.
Te večeri Marko joj pokazuje uzorke boja za zidove. Tapet je skroz bijel, samo u dvadeset nijansi.
Evo vidi, govori. Ovo je topla bijela, krem nijansa. Ovo hladna, siva. Malo plavičasta. Nije puno, ali po danu je velika razlika. Ja bih ovu.
Ana je gledala kvadratiće i sve što je vidjela bio je bijeli zid.
Marko, nije mi važno.
Gledao ju je kao da je rekla nešto neshvatljivo.
Kako nije važno? Ovdje ćemo živjeti.
Baš zato. Živi ljudi u normalnom stanu. Nitko ne gleda razliku između tople ili hladne bijele.
Gledaju. Samo ne znaju.
Dobro, izaberi ti.
I izabrao bi. Uvijek bi izabrao on. U početku joj je pasalo da sve organizira, jer bolje zna. Onda je shvatila da je sve rjeđe pita. Onda uopće. Nije bilo zločesto jednostavno njezino mišljenje nije imalo utjecaja. Ako bi rekla volim ovu keramiku, objasnio bi zašto je tehnički lošija od druge. Ako bi predložila gdje staviti kauč, složio bi virtualnu skicu i dokazao da ne paše. Ako bi ona rekla sviđa mi se, on bi odgovorio ali ispravno je ovako.
Prestala je govoriti sviđa mi se. Zašto bi.
Na jesen druge godine, u listopadu, došao je Markov stari prijatelj Jurica iz Osijeka, javio unaprijed, htio prespavati. Ana se stvarno razveselila. Kupila je namirnice, izvadila pravu posudu, obrisala stol.
Marko je rekao da Jurica ipak ne može prespavati jer je u sobi renovacija.
U sobi nije bilo nikakve renovacije. Stajao je krevet, složen ormar. Ana je znala.
Marko, upitala ga je tiho, nakon što je završio razgovor. Kakva renovacija u sobi?
Zastao je.
Treba pod prekrit u jednom kutu. Neće mu biti ugodno s tim mirisom.
Kakvim mirisom? Nema ga.
Zašto bi mu pokazivali stan ovakav kakav je?
Kakav ovakav?
Nedovršen.
Gledala ga je i osjećala kao da joj tlo klizi pod nogama. Ne figurativno, baš fizički. Shvatila je: Marko se srami. Srameći se stana kojeg sam radi, jer još nije ono što je zamislio. I zbog tog nevidljivog ideala spreman je lagati prijatelju.
U redu, rekla je. Ništa više.
Jurica je došao, sjedili su tri sata u kuhinji, popili čaj, otišli s Markom u restoran, prespavao je u hostelu. Ana je blagovala sama.
Te noći nije mogla zaspati. Gledala je strop, koji je Marko dao oličiti u savršenu bijelu, bez mane, bez spoja. Savršeni strop iznad savršenog kreveta, u sobi u kojoj nije bilo gostiju dvije godine.
Zimi druge godine mami joj je pozlilo. Nije bilo ozbiljno, obična gripa, ali mama je bila sama i Ana je išla kod nje dvaput tjedno. Nekad bi i prespavala. Marko nije imao ništa protiv, upravo je farbao unutarnji okvir balkonskih vrata.
Jedne večeri vratila se ranije i zatekla ga na podu hodnika, gleda s povećalom spoj između lajsne i zida.
Što je? pitala je dok je skidala kaput.
Ima prazan hod ovdje, nije ni pogledao.
Nije ga ni pitala koji je. Već je znala da je besmisleno. On bi jo objasnio u milimetrima.
Marko, jesi li jeo danas?
Tišina.
Ne sjećam se.
Jutros možda?
Valjda sam nešto pojeo.
Skuhala je špagete, ispekla jaje. On je došao kad je već završavala. Sjeo, pogledao svoj tanjur.
Hvala.
Nema na čemu.
Jeli su u tišini. Vani je padao snijeg. Na stolu je bila brošura s uzorcima za ručke za ormar koji su raspravljali prošle godine.
Marko, rekla je.
Mhm?
Pričaj mi nešto. Ne o renovaciji.
Pogledao ju je kao da traži prijevod.
O čemu da pričam?
O bilo čemu. Kako je prošao dan. Što ti je na pameti. Što te nasmijalo ili rastužilo. Samo ne o fugi i materijalima.
Gledao ju je nekoliko sekundi. Onda rekao:
Danas je jedan radnik na gradilištu zalio estrih bez armature. Otpustio sam ga.
To je opet o poslu.
Pa, da.
Nema ništa drugo?
Zamislio se ozbiljno. Vidjela je da ne izbjegava nego pokušava. I ne ide.
Ne znam. Valjda ništa.
Ostala je tada dugo budna. Kad se i on ugasio, razmišljala je: kad se dogodilo da je čovjek nestao, a ostale samo funkcije? Ili je to oduvijek bio, a ona to nije primijetila? Nije uvijek. Pamtila je Marku kakav je bio dok su se vozili u njegovom starom autu za Plitvice i on joj je pokazivao zviježđa. Znao je sve napamet. Pokazivao prstom po nebu i govorio: ono je Kasiopeja, tamo je Veliki medvjed, tamo Plejade, vidiš? Vidi.
Gdje su nestale Plejade?
Treće godine prestala je prijateljicama govoriti skoro ćemo završiti. Nije bila istina. Renovacija je završavala i krećući ispočetka. Marko bi uvijek našao novu nesavršenost. Pločice su bile premekane, boja se presijava krivo, ručka dobra ali šarka zaškripi kad zahladi. Svaka nova pogreška postajala je razlog za novi krug.
Ana je sebi kupila malu lampu, običnu, s platnenim sjenilom. Stavila je na noćni ormarić. Jedne večeri Marko je ušao, pitao odakle je ta lampa.
Kupila sam.
Zašto? Planirali smo ugradbene spotove.
Ja želim čitati prije sna.
Spotovi će biti bolji.
Kad?
Nije odgovorio.
Eto, spotovi će biti kad budu. Ali ja trebam čitati sad.
Lampa je stajala tjedan dana. Onda je Marko iz šupe donio mali reflektor i stavio ga na ormarić, jer je bolji za svjetlost.
Anina lampa otišla je na policu. Onda na pod. Onda ju je našla u šupi pokraj vrećica s impregnacijom.
Nije rekla ništa. Samo ju je vratila na ormarić.
On ju je opet pomaknuo.
Ona ju je vratila.
Nije ništa rekao. Ni ona.
Lampa je ostala na ormariću. Malena pobjeda i malena tragedija jer u pravom domu to ne bi bilo ni jedno ni drugo. To bi bila samo lampa.
Proljeće treće godine, travanj, Ana šalje Ivani poruku usred radnog dana:
Ivana, hoćeš negdje ići? U toplice, mali hotel, bilo što? Par dana, bez muževa.
Odmah je došao odgovor: Hoću! Kad?
U svibnju su išle, četiri dana. Ana je uzela slobodno. Marko se čudio, nije prigovarao. Baš je tad započeo preuređenje kupaone.
U pansionu je Ana imala malu sobu sa starim namještajem, šarenom dekicom i prozorom na šumu. Sve je bilo malo izgrebano, nesavršeno, s mrljama, ali njoj je bilo baš dobro. Tako dobro da je prve večeri legla na tu šarenu dekicu, pogledala u strop s malom pukotinom, i rasplakala se.
Ivana je tiho ležala na krevetu pokraj. Nije pitala.
Živim u muzeju, rekla je Ana tiho, gledajući strop. U lijepom, ali mrtvom muzeju.
Ivana je šutjela. Onda pitala:
Jesi mu rekla?
Jesam.
I?
Kaže samo još malo. Uvijek još malo.
Možda bi kod terapeuta? Oboje.
On neće. Marko misli da terapeutima idu ljudi koji su stvarno ludi. A on samo renovira.
Ležale su u tišini. Ana je mislila: Evo to je bilo potrebno. Prozori. Šuma. Pukotina na stropu. Ova šarena dekica kupljena jer joj se sviđala, bez libele ili plana. Život.
Vratila se za četiri dana. Doma je mirisalo na žbuku. Marko ju je dočekao u hodniku, htio pokazati prepravljenu policu u kupaoni. Skinula je cipele, ostavila torbu, pogledala nišu.
Ok, rekla je.
Vidiš? Sad je simetrično. Prije je desna strana bila šira za centimetar i pol.
Vidim.
Razmišljao sam cijeli tjedan kako to popraviti, a da ne uništim pločice. Našao sam rješenje.
Super.
Otišla je presvući se. Legla na krevet. Zurila u strop. Strop je bio savršen.
U lipnju jedan razgovor se urezao. Nedjelja, navečer, oko osam. Marko nešto farba u šupi. Ana kuha večeru, sluša škripu trake, pomicanje alata.
Marko! viče ona.
Što je? kroz zid.
Večera za dvadeset minuta.
Ok.
Postavila stol. Nakon 20 minuta ne dolazi. Nakon 40 isto ništa. Pokuca, govori mu:
Večera se hladi.
Pet minuta.
Nije došao ni nakon pet minuta.
Pojela je sama. Spremila stol. Oprala suđe. On je izašao iz šupe u pola jedanaest. Vidi prazan stol.
O, izgubio sam pojam vremena, kaže.
Znam.
Da si zagrijem?
Sam zagrij.
Otišla je u spavaću. Legla s knjigom. Kad je došao, pitala je bez da diže pogled:
Marko, jesi li sretan?
Duga tišina.
Pa… valjda jesam.
Jesi siguran?
Ana, kakvo je to pitanje?
Normalno pitanje.
Legao je kraj nje. Šutio. Onda je rekao:
Kad završim šupu, idem na balkon. Treba ga izolirati. Onda će stan biti gotov.
Zatvorila je knjigu.
Znaš da si mi upravo odgovorio?
Kako?
Pitala sam jesi li sretan. Ti si opet pričao o balkonu.
Nije imao odgovora. Ležao je u tišini.
Laku noć, rekla je Ana.
Laku noć.
Nije dugo gasila svjetlo. Gledala je strop, slušala njegovo disanje i razmišljala u nekom drugom životu oni bi sad ležali isto tako, ali bi razgovarali o bilo čemu. O seriji, što je mama rekla smiješno, da li su promijenili jelovnik u bircu. Samo bi pričali.
A ovdje, samo tišina. Besprijekorna, kao strop.
Taj razgovor sjetila se sad, kad je stavljala šalicu na prozor. I shvatila da je “dosta” sazrelo odavno. Samo je trebala šalica da izađe van.
Pakirala je stvari metodično, bez suza. Uzela ono što je njezino. Nekoliko knjiga. Kozmetiku. Odjeću. Lampu sa sjenilom od tkanine. Putovnicu, dokumente, punjač. Mali kaktus Filip kojeg je donijela s posla jer doma nije bilo nijedne žive biljke. Marko nije prigovarao. Kaktus ne ostavlja trag.
Marko je stajao na vratima i gledao kako slaže stvari u torbu.
Ana.
Što?
Možemo li probati razgovarati?
O čemu?
Pa, tako. Pakiraš stvari.
Da.
Zbog šalice?
Molim te Marko. Sve ti je jasno.
Nije mi jasno. Stvarno nije.
Zastala je. Pogledala ga. Stajao je, visok, bez libele, i izgledao pogubljeno. Pravo pogubljeno. To je bilo novo nije ga takvog davno vidjela.
Marko, živimo ovdje tri godine.
Znam.
Nismo imali nijedan normalan ručak s gostima. Nijedan. Tri godine.
Stan još nije…
Jer stan nije gotov, da. Ali neće ni biti gotov. Jesi li to shvatio?
Šutio je.
Uvijek ćeš naći nešto za popraviti. Takav si. Nije loše samo po sebi. Ali ja ne mogu ovako. Umorna sam od gradilišta.
Skoro…
Ne. Meko, ali odlučno. Nije stvar u vremenu. Nije da treba još malo izdržati. Stvar je što sam tri godine živjela kod tebe u gostima, u vlastitoj kući. Hodala na prstima da ne ogrebem pod. Stavljala šalicu na podloške. Micala lampu. Nisam zvala ljude jer si se sramio nedovršenog stana. Ja…
Glas joj na sekundu zadrhti. Zastane. Udahe.
Ja samo želim živjeti. Sa ogrebotinama na podu i mrljom od kave na prozoru. S gostima nedjeljom. S tvojom starom jaknom na naslonjaču. Sa svime što znači živ dom. Ovaj naš nije na to nikad ličio.
Još dugo je šutio. Pa tiho:
Kamo ideš?
Kod mame.
Na dugo?
Ne znam.
Zatvorila je torbu. Uzela Filipa. Prošla kraj njega hodnikom, navukla jaknu, obula patike, gledajući da ne ogrebe savršeni pod.
Ana, rekao je za njom.
Što.
Nisam znao da je toliko loše.
Znao si. Samo nisi htio razmišljati.
Vrata su se polako zatvorila. Tiho, kao sve u tom stanu.
Marko je ostao.
Ostao je jedan trenutak u hodniku, zatim sjeo u dnevnu sobu. Kauč je birao tri mjeseca, kupio najbolju tkaninu. Tkanina se nije isparala i ne skuplja prašinu. Sjeo je na taj savršeni kauč u toj savršenoj sobi i gledao oko sebe.
Stan je bio stvarno lijep. Zidovi u toploj boji. Parket bez ijedne mane. Strop bez spoja. Police do stropa, pravocrtne. Svjetlo tako podešeno da nigdje ne stvara sjenu. Balkon bez pukotina. Pločice u kupaoni savršeno spojene.
Gledao je u to sve i osjećao nešto čudno. Nije bio ponos. Više mučno, ali ne u želucu, više negdje dublje.
Na polici su ostale njezine knjige koje nije odnijela. Pogledao je naslove i pokušao se sjetiti kad ju je zadnji put vidio kako čita. Na kauču, pod dobrim svjetlom, navečer. Davno.
Ušao je u kuhinju. Šalica je još stajala na prozoru. Pogledao je mjesto. Nije bilo nikakvog traga. Čaj je odavno ohlađen.
Uzeo je šalicu, oprao, stavio na sušilicu. Na trenutak je stajao. Pa otišao u spavaću. Ležao na krevetu u odjeći, što inače nikad nije. Gledao u strop.
Strop je bio besprijekoran.
Ležao je sat, možda dva. Vrijeme je izgubilo smisao. Onda je ustao, otišao u šupu. Tamo su bila vedra s ostacima boje, role mrežice, kutije s impregnacijom, alati na policama. Sve uredno, sve na svom mjestu. Našao je mali komad pločice koju je nosio na posao za usporedbu. Okretao je u ruci. Vratio nazad.
U šupi nije bilo ničeg viška. Samo on.
Navečer je podgrijao nešto, pojeo bez okusa, oprao tanjur. Stan je bio apsolutno tih. Prije je uvijek šumilo nešto: ili bi išao oko nečega, čulo bi se škripanje, mirisalo bi na impregnaciju. Sad ništa. Samo idealna tišina u idealnim sobama.
Pokušao je upaliti televizor. Gledao neki film pola sata, nije shvatio ništa, ugasio.
Zatim je dugo gledao njezino ime u mobitelu. Nije nazvao. Razmišljao.
Ne o tome kako vratiti Anu. O tome što je rekla. O gostima. O lampi. O tome da je bila gošća u njegovoj kući tri godine. Ta riječ ga posebno pogodila.
Sjetio se Jurice. Kako mu je tada lagao za radove u sobi. Zašto? Nije si znao iskreno odgovoriti. Govorio bi sam sebi: stan nije spreman, neugodno je zvati ljude. Ali to nije bila istina. Bio je spreman za život već odavno. Samo nije bio onakav kakav je Marko zamislio. Bio je sve osim bajke iz vlastite glave.
Obećao je sebi napraviti idealan stan. I gradio je. I nikad završio, jer ideal ne postoji. To nije strop koji se može izravnati. To je horizont koliko god ideš, nikad ga ne dosegneš.
Ana je to skužila. On nije.
Ili nije htio.
Prošao je po stanu, upalio svjetla svugdje. Zaustavio se u dnevnoj. Pogledao police.
Sve je bilo poredano: knjige po visini, dekorativne stvari s razmakom po pravilima. Marko je bio čovjek reda: sve na svom mjestu, sve funkcionalno i estetski savršeno.
Na sredini treće police stajalo je malo stakleno srce. Smećkasto, malo koso, kao rukom rađeno. Ana ga je kupila prije dvije godine na Dolcu. On je rekao: Čemu to? Samo skuplja prašinu. Ona je rekla: Meni je lijepo. Nije ništa odgovorio. Srce je ostalo. Pomirio se s njim.
Sad ga je uzeo u ruke. Držao ga.
Staklo je bilo toplo. Ili mu se činilo.
Razmišljao je o svemu tri dana. Hodao po stanu, nije radio ništa, jeo usput, nije spavao kako treba. Na poslu je bio odsutan, zabrljao izračun na jednom objektu. Kolega ga pita: Marko, jesi dobro? Odgovorio je: Sve ok.
Četvrti dan poslao joj je poruku.
Ana, možeš pričat?
Odgovorila je za sat: Mogu.
Nazvao ju je. Javila se na drugi zvuk.
Bok, rekao je tiho.
Bok.
Kako si?
Dobro. Kod mame je super.
Pauza. Čuje joj dah, nema pojma kako početi.
Ana, razmišljao sam zadnjih dana.
Znam.
Znaš što ću reći?
Oko toga.
Ana, shvatio sam da sam nešto bitno propustio. Zapravo, ne propustio nego… zastao je, traži riječ, krivu stvar birao.
Šutjela je.
Spomenula si goste. Lampu. Sve se toga sjećam. Nisam tad shvatio. Ili sam glumio da ne shvaćam.
Zašto mi to govoriš?
Jer želim da se vratiš.
Duga pauza.
Marko…
Ne tražim odmah. Hoću da znaš da to stvarno želim. I da želim pokušati drukčije. Ne znam hoću li uspjeti. Ali želim pokušati.
Opet tišina, čuje kako premješta nešto, možda šalicu. Ne na podlošku.
Znaš da nije dovoljno reći pokušat ću? pita ga tiho.
Znam.
Znaš da se ne mogu vratiti i nastaviti kao prije?
Znam.
Ne mislim da znaš. Nemoj se uvrijedit, samo realno. Sad si u šoku pa govoriš ispravne rečenice. Ali ne možeš odlučiti biti novi čovjek kao što možeš zabiti čavao.
Znam da nije to.
Onda što predlažeš?
Zastao je.
Prvo, da se uživo nađemo. Da pričamo bez mobitela.
U redu, rekla je nakon malo. Idemo na kavu.
Našli su se u kafiću s klimavim stolicama i napisanom ponudom kredom. Ana je došla u poznatoj svijetloj jakni, malo umorna ali mirna.
Naručili su kavu. Marko je gledao u nju i shvatio da je davno, stvarno davno gledao tako samo gledao, a da mu paralelno u glavi ne bruje fuge i šavovi.
Kako je mama?
Bolje. Sad ima nove cvjetove, radi presadnice. Sretna je što sam bila kod nje.
Drago mi je.
Šutjeli su.
Marko, rekla je, želim da shvatiš jednu stvar. Stvar nije renovacija. Nego što si zamijenio cilj. Stan treba biti alat za život. Tebi je postao cilj.
Znam, rekao je.
To samo govoriš?
Ne, znam.
Kako da vjerujem?
Uzeo je šalicu, malo ju zadržao. Spustio.
Nikako, rekao je iskreno. Ne znaš. Ni ja ne znam hoću li se promijeniti. Ali znam da ovako više ne ide. Prije nego što si otišla, mislio sam da mogu izdržati. A kad si otišla, shvatio da mi je stan samo lijepa kutija.
Ana ga je pogledala.
Lijepa kutija, ponovila.
Da.
Dobro je da si to shvatio.
Hoćeš li se vratiti?
Gledala je van. Van je sipila obična proljetna kiša. Nekoliko crvenih tulipana kod ulaza u dućan mahali su na vjetru.
Pokušat ću, rekla je. Ali pod uvjetima.
Koji?
Prvo, mjesec dana nema radova. Niti čavao, niti uzorak, niti katalog. Samo živimo.
Može.
Drugo. Sljedeću nedjelju zovemo Ivanu s Lukom i Juricu, ako može. Postavljamo stol, jedemo, pričamo. Ovdje, kakav god stan bio.
Kimao je.
Treće. Ako opet svaku ogrebotinu proglasiš dramom, ja ću ti to reći. Ti ćeš slušati.
Može.
Znaš da nije lako? Da je stvarno teško?
Znam. Za mene najteže. Ali probat ću.
Ana ga je tada pronicljivo pogledala, kao da želi u njemu vidjeti nešto više iza riječi. Onda rekla:
Ajde.
Kući su išli pješice, iako je još rosilo. Hodali su blizu, ne pod ruku ali zajedno. Ona je nosila Filipa u džepu, on je nosio njezinu torbu. Na ulazu je zastala i pogledala prema gore.
Lijepa zgrada, rekla je.
Znaš da je.
Dizalom su išli na peti. On otključao. Ona prva ušla. Prošetala dnevnom, stavila Filipa na prozor. Bez podmetača.
Marko je gledao kaktus na prozoru. Na lakiranoj površini.
Nije govorio ništa.
Ana je otišla u kuhinju. Čuo je vodu, klik kuhala.
Sjeo je u dnevnu. Pogledao police. Stakleno srce još uvijek krivo stoji, nije na pravom mjestu.
Nije ga pomaknuo.
U nedjelju su zvali Ivanu. Ivana je rekla napokon i nasmijala se toliko da se čulo koliko joj je drago. Jurica nije mogao stići, ali obećao je idući put. Luka je donio vino, Ivana kolač, Ana je skuhala gulaš koji je prije tri godine obećala.
Stol je bio u dnevnoj. Marko je postavljao tanjure i primijetio da nisu sasvim simetrični. Pomaknuo je jedan. Onda se zaustavio. Ostavio.
Za stolom je bilo glasno i malo tijesno. Ivana je slučajno laktom zbacila čašu i vino se prolilo po stolnjaku. Svi su uzdahnuli. Marko je osjetio kako se steže, pogledao Anu.
Ana ga je gledala, mirno, bez straha.
Uzeo je salvetu, obrisao mrlju. Rekao:
Nema veze.
Ivana je uzdahnula. Ana se blago nasmiješila, krajičkom usana.
Poslije ručka svi su dugo sjedili, pričali, smijali se, pili čaj. Kad su otišli, bilo je već kasno. Ana je prala suđe, Marko brisao. Šutnja je bila drukčija. Ne kao prije.
Skinit će se mrlja sa stolnjaka, rekao je.
Možda i ne.
Pa nema veze.
Gledala ga je i predala tanjur.
Marko.
Da?
Bilo je lijepo danas.
Je, bilo je lijepo.
Kada su završili, vratili su se u dnevnu. Na stolu su ostale šalice, na stolnjaku mrlja od vina. Stakleno srce na polici. Kaktus Filip na prozoru.
Marko je gledao sve to. Pomislio je da će treba sutra pokušat spasiti stolnjak dok nije do kraja otišlo. Pomislio je da će Filip ostaviti krug na laku. Pomislio je da je jedna šalica krivo stavljena.
Onda se sjetio Aninog smijeha: dvaput se danas nasmijala. Prvo kad je Ivana pričala o mačku. Drugi put kad je Luka krivo izgovorio zdravicu. Smijala se kao nekad davno, kad bi je gledao i mislio: Evo, to je ona.
Prošla je kraj njega u spavaću. Zastala na vratima.
Ideš?
Odmah.
Još jednom je pogledao dnevnu. Mrlja. Kaktus. Srce.
Ugasio svjetlo.
Legao kraj nje. Već je čitala. Njena lampa sa sjenilom od tkanine bila je na ormariću, bacala meko svjetlo. On je gledao u strop.
Ana.
Mmm?
Čuješ li me kad pričam o fugama i milimetrima?
Spustila je knjigu i pogledala ga.
Čujem.
O čemu tad misliš?
Zastala je. Pošteno razmislila.
Mislim kamo si u toj minuti odlutao.
Da, rekao je. Možda stvarno jesam.
Vratila je knjigu.
Ležao je i mislio hoće li uspjeti. Tri godine su puno. Nešto se u njoj promijenilo, u njemu također. To je kao pukotina u zidu: možeš je zamazati, skoro se ne vidi, ali već znaš kakav je zid ispod.
Razmišljao je dok nije zaspao. I negdje na granici sna ga je opet bljesnula misao: ujutro će uzeti Filipa i staviti ga na podmetač. Jer inače ostaje krug na laku.
Otvorio je oči.
Strop je bio isti. Besprijekoran. Bez ijedne pukotine.
Do njega je nježno okretala stranicu Ana.
Ponovo je zažmirio.
Filip neće nigdje otići. Filip će čekati do jutra.
