Ti znaš, Ana, nije život uvijek onakav kakav smo zamišljale dok smo, ono, klince gnjavile u parku. I što ću ti reći, kad mi se nešto ružno u srcu nakupi, uvijek poželim ispričat baš tebi.
Zamisli, Marta je imala samo sedamnaest kad se udala za Gorana, odmah nakon srednje. U mjesec dana već je nosila njegov prsten na ruci i trbuščić joj je bio vidljiv, a susjede su brujale: Ajme, vidi je, po*letjela*, onako tipično naški, znaš već.
Rodila je djevojčicu, dali joj ime Teodora, i preselila kod svekrve. Svekrva Ružica živjela je u drugom stanu, dvije stanice tramvajem dalje, ali joj je bilo jasno da ona upravlja, da sve mora biti po njezinoj. Stan u kojem su Marta i Goran živjeli bio je veliki, star, trosoban, s onim ormarima i kaučima iz doba Juge što ih je Ružica nosila iz godine u godinu i Marta se stalno osjećala kao gost, netko tko će uskoro otići, ali eto, ostaneš godinama.
Teodoru je Marta voljela svim bićem, mijenjala joj pelene, nespavala noću, gledala prvi zubić, prvi korak, prvo mama i svaki put bi je presjekla milina. Ali mala nije rasla samo s njom Ružica je dolazila stalno, stalno pazila na sve; a tu je bila i Ljiljana, Goranova sestra, koja je stanovala u toj maloj sobici pokraj kuhinje. Ljiljana je bila pet godina starija od Gorana, uvijek ozbiljna, s punđom na vrh glave, s onom facom kao da joj sve smrdi. I Ružica i Ljiljana su ti žene po špagi, sve znaju, sve su ispravne, one ti uvijek podvlače što je red, kako treba dijete odgajat, kako se kuha sarma, kako se pere rublje, kako držat kuću i muža.
Slušaj ti, Marta, kako to da daješ Goranu da ide s društvom u garažu? cmizdrila bi Ružica. Moj pokojni muž, pa on doma, odmah s posla. Šta sam ja rekla? Obitelj je na prvom mjestu.
Marta je šutjela jer, znaš već, sa svekrvom se ne može borit. U par riječi te presiječe. Onda bi Ljiljana dodala:
Ti samo pazi Teodoru, nek se razvija kako treba. Evo, donijela sam joj knjige, po godinama. Danas su djeca razmažena, a to je sve zbog mama.
I Marta je pazila, a Teodora je čitala te knjige, išla s bakom u galerije, dobila instrukcije iz engleskog jer je baka odmah to dogovorila. Sve je štimalo, sve je bilo kako treba mala je rasla u ozbiljnu, pametnu curu, povukla na baku, govorile su susjede.
Goran ti je bio miran čovjek, radilica na brodogradilištu, voli popit pivo s prijateljima i pogledat Dinamo na telki. Marta ga je voljela onom tihom, naviknutom ljubavlju koja ostane nakon deset godina braka. Kad se sve izdere, isplače, kad znaš čovjeka bolje nego sebe. Goran njoj nije govorio puno, ali joj je pokazivao pažnju: donese joj čaj u krevet, probudi se ranije pa ispeče jaja.
Ružica je Gorana tretirala kao klinca koji nije nikad odrastao pred Martom bi govorila:
Goga, sine, daj pokaži malo muškosti, ko kakva sjena hodaš. Žena ne zna ima li muža ili sina.
Goran je šutio i samo bi mu ramena još više zapala. A Marta bi ga navečer u mraku mazila po kosi i šaptala: Ne slušaj ih, ti si najbolji. On bi samo uzdahnuo i zaspao, a ona buljila u strop i razmišljala: Kako možeš nekoga toliko voljeti, a nemaš snage ni pred vlastitom svekrvom zanijet njegovu stranu? I osjećaš se kao gost u tuđem stanu, gostiš se i živiš, ali to nikad nije tvoje.
Kad je Teodora imala trinaest, Ružica se ozbiljno razboljela. Rak gušterače. Kad je saznala, nije ni suzu pustila, sve je stegnula i otišla kod javnog bilježnika. Podijelila sve pošteno: svoju dvosobnu u centru je dala Ljiljani, ovu trosobnu u kojoj je Marta s Teodorom dala Goranu. Svatko svoj krov, sve pravedno.
Ali onda, Bože, što te život može ošamariti tri tjedna kasnije, Goran je izašao iz brodogradilišta, krenuo na stanicu, i auto ga je pokosio na pješačkom. Vozačica je, piše u zapisniku, gledala u mobitel. Ljiljana je Marti javila, u suzama:
Marta, Gorana više nema Auto Hitna je došla, ali kasno
Marta ni ne zna kako je stigla do mrtvačnice, kako je buljila u lice muža, potpisivala papire, i onda se doma vratila i sjedila cijelu noć naslonjena na prozor.
Ružica je preživjela sina još dva mjeseca, a doktori su govorili rak raste, kemoterapija ne pomaže, iscrpljena je. Al Marta zna otišlo joj srce za sinom. Koliko god ga je kritizirala i stavljala u kut, bio je njezin dečko. Kad ga nije bilo, i ona je nestala. Tjedan za tjednom pretvorila se u čahuru na bolničkom krevetu, otupljene oči, prazno.
Pred kraj je opet zvala bilježnika i promijenila oporuku. Trosobni stan, što je Goranu ostavila, sad ide Teodori, unuci.
Teici stan, reče bolesna Ružica Ljiljani koja je sjedila kraj kreveta. A ti ćeš svoj, što smo rekli. Pazi na Teu, pazi da ne završi s glavom u oblacima ko njena mater. Marta je dobra, ali slaba. A Tei treba čvrsta ruka.
Ljiljana ni trepnula nije, bila je skroz kao mama.
Ostala je Marta sama s Teom u stanu koji, realno, pripada kćeri, jer kći ima četrnaest, a Marta je skrbnica, pa onda formalno i dalje njihova nekretnina. Prve godine nije ni razmišljala o tome. Valjalo je živjeti, raditi, Teu školovat, izvlačit sve sama što su nekad u dvoje mogli.
Prolaze godine. Pet godina u poslu, brizi, trci za kunama, sad su euri. Da Tei ništa ne fali i garderoba, i mobiteli, i instrukcije. Gledala je druge, uspoređivala, nije se žalila ni kad je radila dvije smjene, željela je svom djetetu sve najbolje. Kad je Tea upala na proračunsko mjesto na dobrom fakultetu, Marta se rasplakala od ponosa. Sve se isplatilo, svi sati, trud, sve. Tea je, još od druge godine, zarađivala sama, prevodila, engleski joj je bio savršen a sve zahvaljujući baki i teti što su je stisle s instrukcijama još u osnovnoj.
I taman kad je naša Marta odahnula, upozna Gojka. Zamisli, u busu ona vuče torbe, on skoči pomoć, proćakulaju. Radi u susjednoj firmi, 13 godina stariji od nje, ima dvoje odrasle djece, žena mu već pet godina u kolicima nakon moždanog, a on se brine o njoj.
Nisam ja nikakav junak, rekao bi on Marti na trećem spoju, dok su sjedili u parku, držeći je za ruku. Samo ne mogu je napustiti. Toliko godina zajedno, rodila mi dvoje Al zaboravio sam što je sreća, što je polet. S tobom sam se sjetio.
Marta je sve razumjela. Njoj 38, znaš i sama ne tražiš više bajke, ne gledaš tko ima bijelog konja. Uzimaš što ti život da. Ispričala je Tei tek nakon nekoliko mjeseci. Prvo je šutjela, izmišljala muzeje, zavođenje na poslu, ali Tea pametna cura. Primijeti ona da je mama postala drugačija, mekša oko očiju, češće se smije. Jedan dan, kad je Marta oblačila novu haljinu (za Gojka), Tea je stala pred nju i pitala bez okolišanja:
Mama, imaš nekog? Odjednom više trošiš na sebe, parfemi, haljine?
Marta je pocrvenjela ko da joj je opet sedamnaest, i iskreno sve ispričala i za Gojka, i za njegovu ženu, i da je zaljubljena.
Tea ju je slušala, a lice joj je postalo tako hladno, ozbiljno, baš kao da joj Ružica stoji pred nosom:
Mama, ti shvaćaš što radiš? Pričaš kako trčiš za oženjenim čovjekom kojem je žena invalid. Cijeli život si mi govorila o poštenju, a sad… Jesi ti sebe čula uopće?
Tea, nije sve crno-bijelo, proba Marta.
Ti si odrasla žena, a onda ovako… Nema ljubav sada! Oženjen čovjek nije tema. Ti nisi klinka.
Marta se naljutila, rasplakala pa što ćeš, mladi ljudi nisu fleksibilni, sve kod nje je dobro ili loše, nema sredine.
S Gojkom su se viđali kriomice vikendom na vikendici Gojkova prijatelja, kad ga nije bilo, ili u garsonijeri za koju je Gojko na dan plaćao preko jednog poznatog. Marta je svjesna da joj to nije ljubav iz filmova, ali nakon pet godina osame i stalnog trčanja za eurima, ona je cijenila svaki sat.
Znaš što, rekao bi Gojko tiho ležeći uz nju nisam ja ništa zaslužio. Tu sreću, tebe. Sjedim navečer kraj njezinog kreveta, gledam je… a mislim da sam s tobom dok je ona živa. Je l to gadljivo?
Mislim da jest, Marta je bila iskrena. Ali te ne osuđujem. Tebe čekam, pa što bude.
Ti si dobra, najbolja, ne bih te nikad ostavio. Nikad. Tu sam.
Marta je vjerovala, jer je morala vjerovat, jer je nakon svega ona trebala baš tu nadu.
A onda zatrudni. Prvo nije vjerovala, tri testa kupila. Onda ode na pregled; doktorica kaže hladno: Trudni ste, pet-šest tjedana, sve u redu. Izađe, sjedne s klupice ispred doma zdravlja i zaplače, miješa se u njoj strah, nada, sve.
Kako reći Gojku? Danima vrtila scenarije u glavi. Hoće li puknut, bit sretan, bit presretan? Ili će, logično, se povući, reći prekasno, ja nemam snage, žena mi invalid, moji su odrasli, ne mogu? Poznaš ti Gojka neće pobjeći, nije on loš, ali boji se. I promjena, i svoje djece, i da će mu žena propasti još više, i cijelog tog kaosa.
Al više od svega, Marta je strepila od Teine reakcije. Odugovlačila je i na kraju nije mogla više. Jednu večer, Tea je došla s kavice, Marta sve skupila u grlo:
Tea, moram ti reći… trudna sam.
Tea se ukipila s kavom u ruci.
Od ženjenog? tiho.
Od Gojka, da.
To sam znala. rekla je Tea i ona se kiselo nasmijala. Mama, jesi ti normalna? Trideset osam ti je, kopaš na dvije firme, ja tek na faksu, konačno smo prodisale, a ti… Hoćeš još jedno dijete? S muškarcem koji ženu ne može napustiti i ništa ti ne nudi?
Ne budi tako oštra, Tea… povrijeđeno je Marta.
Ovo je moj stan, mama. Baka ga ostavila meni. Neću ti dovolit razmnožavanje ovdje. Ovo je moje. Ne odobravam.
Marta se sledila. Gledala je u svoju malu curicu, što ju je kao bebu nosila, za koju je radila, što ju je odgajala, i nije je mogla prepoznati. Stajala je pred njom, s tim izrazom koji ne oprašta, ista Ružica, isti ton, ista Ljiljana.
Tea, što pričaš ti? Pa ovo nam je dom… Rođena si tu, odrasla…
Samo zato što je tata bio živ. Kad je tata umro, baka je mogla tebe izbaciti, ali nije zbog mene. Ali ovo je moj stan. Neću te izbaciti, mama, ne boj se… Ali nova djeca, muškarci, ne dolaze ovdje. Hoćeš to idi k Gojku pa ga pitaj može li vas zbrinuti.
Ako se bojim, ispada što, za vas sam cijeli život strankinja? Prikolica, kučka…?
Ne radi žrtve od sebe. Znaš da si često pogriješila. Rodila si mene s 18 jer “slučajno”, sad opet. S kim? S čovjekom kojem žena nije pokretna. Ako se on povuče, što onda? Ja neću i ne mogu tebi biti dadilja. Moj je faks, želim svoj mir.
Ne bi mi pomogla?
Neću. Nema šanse. Neću ti biti opomena, neću dijeliti svoju nekretninu. Budi ponosna žena, idi snosi posljedice sa svojim Gojkom.
On ne može…
Eto, vidiš! isprsi se Tea, glas Ružičin, sve te ispravne žene iz priče. Sama znaš da je tvoj odabir u kaosu. A meni ostavi da mirno studiram i živim u svom stanu. Hoćeš dijete, idi pa ga rađaj negdje gdje ti je netko sretan zbog toga.
Svekrva da nije prepisala, pola bi stana moglo biti moje…
Ali nije. I umrla je prije. Nebitno. Ona je meni vjerovala. Nije htjela da budeš ta neodgovorna koja ništa ne zna ni držati ni imati.
Znači, sad sam ti nitko? Samo zato što ste mi dali milost da ostanem?
Ne budi žrtva, molim te. Ovdje možeš živjeti, ali samo ti. Bez drugih. Hoćeš dijete, izvoli drugdje, jer ovdje više nemam želje za tuđom djecom, žao mi je.
Marta je šutjela, rasplakala se, a Tea je pustila TV da ori, da ne mora slušat.
Ne razmišljaš tada, shvatiš da je pukla neka nevidljiva nit što te vezala cijeli život. Sve slike ti dođu prvi koraci, osmijeh, prva riječ mama, zagrljaji… I shvatiš, kraj je.
Pokupila je mobitel, nazvala Gojka.
Trudna sam, Gojko. Treba mi stan. Možeš li? Da barem prvu godinu ne radim, računaj kolko treba.
On je zašutio, a onda počeo nešto mucati:
Martice, znaš situaciju. Žena, lijekovi, brinem se… Ova mi se djeca bore s kreditima, ne mogu ja iznajmiti još jedan stan. Ja ću ti pomagati, ali, znaš, koliko mogu…
Koliko možeš, da…
Ne bježi odmah od svega, molim te… Vidjet ćemo, smislimo nešto, razgovarajmo…
Ona je poklopila. Nije ni bok rekla. Sjedila je cijeli ostatak noći u tišini, slušala kak zuji frižider, u daljini lavež psa, i čekala da svane.
Kad je napokon svanulo, uzela je dokumente, bez buke izišla, skoknula do Doma zdravlja i čekala satima. A kad ju je doktorica pitala: Hoćemo vas upisat u karton za trudnoću? Marta je mirno odgovorila:
Ne, ja idem na prekid.
Doktorica je samo tužno klimnula, zapisala termin.
Kad je Marta izašla van, studeni zrak joj zarezao grudi, i rasklopila se u plač pred poliklinikom. Oko nje žene s trbuzima, žene s kolicima prolaze, ne gledaju je, svak svoju priču nosi.
I eto, Ana, što ti je život… Ali, znaš što? I kad te boli, pogotovo kad te boli, dobro je imat nekog kome možeš ovo sve ispucat.
