Srijedom je sve drukčije
Znaš li što sam pronašao? rekao je Stjepan tiho, gotovo nježno. Ta tišina uvijek je nagovještavala nešto neugodno. Kao prije ljetne oluje, kad ptice utihnu, a zrak postane gust. Pronašao sam nešto zanimljivo, Marica.
Marica Anđelka Petrović sjedila je nasuprot muža za dugim blagovaonskim stolom i stavljala majci salatu. Srebrna žlica zvecknula je o rub porculanskog tanjura, bijelog, s oslikanim plavim cvjetovima. Porculan je bio star, iz prošlog života onog kojeg se Marica više nije sjećala kad su se pokloni davali iz ljubavi, a ne da bi se zadivilo goste.
Što točno? upitala je bez da podigne pogled.
Glas joj je bio miran. Ruke nepomične. To je bilo teško, jer već je unaprijed znala. Znala je još otkad je prije tri mjeseca Stjepan počeo stalno provjeravati njezin mobitel. No što je točno pronašao, ili bolje reći, što je zamislio da je pronašao, još je bila nepoznanica.
Salata je odlična, Marice rekla je mama, Milka Matijević. Sedamdeset osam godina, pažljivo začešljana sijeda kosa i sklopljene ruke na kojima su se isticale žile. Gledala je u tanjur. Uvijek je gledala dolje kad bi nešto bilo u zraku. Godinama nedjeljnih ručkova naučila je kad treba šutjeti.
Stjepan Josip Borovec nije žurio. Podignuo je čašu mineralne. Zalogaj, gutljaj odložio je čašu tiho, ali zvuk je u blagovaonici odzvonio kao startni pištolj.
Fotografije konačno je rekao. Sastajala si se s muškarcem. Redovito. U istom kafiću na Martićevoj. Srijedom.
Milka nije podigla glavu, ali joj je ruka zadrhtala.
Srijedom idem u galeriju radosno se branila Marica. To znaš.
Znam. Ali tamo nisi stizala. Ili ne odmah.
Iz džepa sakoa izvadio je mobitel, položio ga na stol ekranom prema dolje. I to je bio dio prizora. Obožavao je pozornicu. Sjajan glumac, Stjepan Josip Borovec, suvlasnik velike građevinske firme Kamenko, poznato ime Zagreba, redovit gost na humanitarnim večerima, majstor za pauze i pogled zbog kojeg je žena ustuknula, dok nitko drugi ništa ne primjećuje.
Reci što želiš, Stjepane rekla je polako Marica. Bez zaobilaznica.
Okrenuo je mobitel.
Na ekranu nekoliko fotografija. Pogledala ih je. Fino, teleobjektivom iz prikrajka. Na slikama, ona sjedi u kafiću nasuprot muškarca. Četrdesetak godina, sivo odijelo, aktovka. Nešto raspravljaju. Na jednoj slici ona mu predaje papire, na drugoj zajedno gledaju u laptop.
Je li to prevara? vratila je mobitel.
Objasni.
Baršun je nestao, došla je željezna hladnoća.
Nema potrebe rekla je.
Prvi put u sedam godina: kratko, bez isprike. Ni ne razumiješ, ni dozvoli mi objasniti. Samo: nema potrebe.
Stjepan ju je gledao kao da je počela govoriti na moliškom, neproničljivo.
Što znači nema potrebe?
Upravo to.
Milka je podigla pogled. U očima joj se pomiješio strah i nešto drugo. Nešto novo što si nije ni imenovala.
Stjepan je odgurnuo tanjur. Gesta jasna: ručak je gotov. Sad počinje prava prestava.
Kad bi netko mogao zaustaviti vrijeme i naslikati tu sobu sa strane, vidio bi prostranu blagovaonicu na trećem katu starozagrebačke zgrade, četiri metra stropovi. Otpala štukatura, ali još impozantna. Teške baršunaste zavjese boje mahovine, pa i za sunčana dana u sobi je unutra polutama, kao iza kazališnih kulisa. Veliki okrugli stol opran za troje. Porculan iz Njemačke, kupljen kod kolekcionara. Kristalne čaše. Srebrni pribor. Kraj zida slika s mutnim Jadranom iz osamnaestog stoljeća. Ispod nje podni sat od oraha, kuca svaki kvartal, vječno podsjećanje da vrijeme ide, sviđalo ti se ili ne.
Sve ovdje bilo je lijepo. Sve je pritiskalo.
Marica je to zvala dekoracija. Tako je sve i počelo, prije sedam godina ona, pedeset pet, udovica sa skromnim ateljeom i povremenim izložbama u kvartovskim galerijama. Upoznala je Stjepana Borovca na korporativnoj večeri, slučajnim pozivom prijateljice.
Impresionirao je. Čovjek od pedeset i nešto, samouvjeren, dobro odjeven, pametan. Znao je slušati. Znao je govoriti. Znao je nabiti dojam: ti si jedina u prostoriji.
Onda je shvatila da je to samo uloga.
Redatelj u njemu probudio se čim su se vjenčali. Prvo sitne korekcije izgleda: Nećeš to nositi, obuci ono plavo. Onda usmjeravanje s kim je, što govori, Prijateljica tvoja Sonja preglasna je, ne volim je. Onda slikanje: Tvoje slike ništa ne vrijede, trošiš vrijeme. Pa dnevna rutina, meni, tonalitet glasa.
Nije primijetila kad je to postala svakodnevica. Takvo je psihološko pritiskanje u obitelji: dolazi polako, ne vidiš kad je kasno. Odjednom si se našla u ulozi koju nisi birala. Lijepa složena scenografija, tiha, uvijek primjerena. Slikarica koja više ne slika, jer je muž jednom rekao: Miris terpentina ne pripada stanu, pa je sve preselila u atelje, a potom i njega zatvorila.
Prije pet godina predala je ključeve ateljea.
Prošle godine zamolila ih natrag.
Stjepan nije imao pojma.
Znaš što ću dalje? pitao je s tim baršunastim glasom, od kojeg su riječi više boljele nego vika. Sve šaljem odvjetnicima. Kao dokaz tvog ponašanja.
Kojeg ponašanja? mirno Marica. Pije vodu.
Pila si kavu s nekim muškarcem. Nije zabranjeno?
Marice, oprezna majka. Možda… mirno o ovome
Razgovaramo, Milka Stjepan, s dozom prezira koji samo tazbi poklanja. Hoću objašnjenje. Kao muž. Je li previše?
Previše je rekla je Marica.
Ustala.
Prvi put. Do sad bi šutjela, sjedila. Nekad pobjeđivala pogledom kroz prozor, dok se sve u njoj taložilo. Ali nikad nije otišla od stola dok on nije završio.
Sad odlazi do prozora. Vanjska nedjelja. Ožujak. Nije još proljeće, nije više zima. Sivi snijeg na prozorskoj dasci. Gole grane parka. Žena s kolicima ispravlja djetetu kapu.
Marica uzima mobitel.
Što radiš? pita Stjepan.
Zovem.
Koga?
Već tipka.
Ivana Markovića kaže. Znaš ga iz viđenja. On je onaj s fotografija.
Savršen tajac, kao da je sve stalo, ali sat u kutu i dalje kuca. Satovi se ničemu ne čude.
Halo, gospodine Marković? Da, to sam ja. Možete doći gore. I dečki s vama.
Stjepan se diže. Ne vjeruje što vidi.
Što to znači?
To znači, smireno, za par minuta dolaze ljudi po moje stvari. Sve je unaprijed spremno. Ostalo mi ne treba.
Milka otvori usta. Zatvori. Pa opet otvori.
Marice
Mama, sve je dobro. Zaista.
Toliko mirnoće da se majka preplašila više nego da je viknula.
Stjepan stoji pored stola i gleda Maricu kao da prvi put vidi ženu koju je oženio, ili kao da vidi zadnje što je mislio pronaći. Scenarij je predviđao: predočiti dokaze, čekati opravdavanja ili suze, uživati u superiornosti, pa velikodušno oprostiti ili ne oprostiti. Poniznost, kajanje, redom.
Sad žena zove nekoga i govori: možete doći.
Objasni. tiho Stjepan. Više ne pita. Traži.
Ivan Marković, odvjetnik. Specijalist za rastave. Najbolji, preporučam.
Sekunda šutnje.
Ti si predala za razvod?
Još ne. Ali dokumenti su spremni. Radili smo na njima osam mjeseci.
Stjepan gleda kroz nju, ne vjeruje u osam mjeseci. Osam mjeseci, a ona se smijala za stolom, kuhala nedjeljom, išla s njim na večere, oblačila kako je tražio. A usput… sve ostalo.
Zvono na vratima.
Marica ide otvoriti.
Stjepan ostaje kod stola. Milka je nepromijenjena, ali pogled… vrlo postepeno, kao kad oblak makne sa sunca.
Predsoblje, muški glasovi, poslovni. Ovdje? A spavaća? Marica mirno uputi, kao domaćica koja organizira sagorjele stolice.
Stjepan ulazi u hodnik.
Četvero. Trojica momaka s prepoznatljivim polo majicama firme BrziPrijenos. Četvrti mršav, u sivom kaputu točno onaj s fotografija, odvjetnik Marković. Kimne Stjepanu s profesionalnom neutralnošću čovjeka koji je navikao da ga gledaju bez simpatije.
Gospodine Borovec, Ivan Marković, drago mi je osobno.
Što se tu događa? promrmlja Stjepan. Nije ni pitanje, ni konstacija.
Supruga odnosi svoje stvari. U okviru zakona. Imate li kakav prigovor, slobodno, ali sve je po pravilniku.
Momci već odmiču prema spavaćoj. Zvuče ladice.
Marica. Okrene se ženi. Glas mu nije više isti. Otišao je onaj nesalomljivi ton, ostalo nešto za što ni sam nema riječ.
Gleda ga bez triumfa, bez bijesa. Samo gleda.
Znam da je teško kaže mirno. Ali oboje znamo da je ovako ispravno. Ti to znaš bolje od mene.
Ne možeš tek tako…
Mogu. I činim.
Vraća se u blagovaonicu, sjeda pokraj majke.
Milka je pogleda. Ruke na stolnjaku, prvi put skroz mirne, ali druge mirnoće one kad sve razumiješ, i šutiš jer još ne znaš što ćeš.
Dugo si to planirala nije pitanje.
Dugo.
I meni nisi rekla.
Nisi trebala brinuti.
Brinula sam se i ovako. Samo nisam znala zbog čega.
Iz spavaće odjekuje djelatna buka, nešto se preslaguje, pakira. Stjepan stoji na ulazu. Ne zna što će, i to mu se vidi kao kad se vidi napuklina, kad žbuka otpadne.
Znaš kamo će te to dovesti? sad ponovo prijetnja.
Znam.
Ostavit ću te bez ičega. Jesi radila? Imaš li štednju? Stan je moj.
Stjepane.
Što?
Sjedni, molim te.
Ne sjedne. Ali šuti.
Marica stoji. Ode do kredenca. Izvadi običnu plavu mapu s trakicama. Položi na stol pred njega.
Ovo su kopije. Originali su kod odvjetnika, na sigurnom.
Samo gleda mapu.
Što je unutra?
Izvodi sa tri računa koja si otvorio na tuđe ime. Ugovori s fiktivnim tvrtkama gdje je u četiri godine prolazio novac Kamenka. Prepiska s osobom koju porezna zove suučesnikom. I fotografije. Drukčije. Tebe s drugom ženom. Zadnja je od prije tri tjedna. Neću koristiti, ako mi ne daš povod.
Stjepan Josip Borovec. Čovjek navikao da ga cijela soba gleda, čeka da se oglasi. Pregovarač, politikan. Stoji u blagovaoni i šuti.
Dođe jedan od nosača.
Oprostite, gospođo, gdje s velikim koferom?
Sad ću pokazati.
Ode.
U blagovaonici su ostali Stjepan i Milka.
Milka drži leđa ravno. Sedam godina ga je gledala svake nedjelje i vidjela što svi dobar muž kćeri. Uspješan čovjek. Fina odjeća, miran, ne pije, kći dotjerana. Mislila: što više? Mislila: ima i gore. Mislila: njihovo je, ne miješam se.
Ali primijetila je. Kako kćer s njim govori tiše. Opreznije. Kako više ne spominje slikanje. Kako je, kad ostanu same, odjednom puna života, brzo, preskače s teme. Kao netko kome je dugo riječ bila odrezana.
Milka je primjećivala. Ali prozvala je to drugačije. Naviknuli se. Slože se. Tako svi.
Sad gleda plavu mapu na stolu. Onda zeta.
Stjepane drhtavi, starački glas, ali čvrst. Molim vas, izađite iz sobe.
Gleda je zapanjeno, kao da očekuje jedno, a dobije drugo.
Milka
Izađite, molim. Ovo je dom moje kćeri. Još. Za sad.
Pauza. Uzme telefon i sako i izađe. Bez zalupanja vratima. To nije njegov stil. Odlazi kao glumac koji zna: predstava se nastavlja i bez njega, iako će se vratiti.
Milka ostaje sama u blagovaonici. Sat kuca. Na tanjurima ostao nedirnut obrok. Negdje šuškaju i bruje nosači.
Ustane polako. Ode do kredenca, uzme plavu mapu. Sjedne. Gleda papire.
Dugo.
Zatvori.
Vrati.
I čeka kćer.
Kad se Marica vratila, Milka je uspravna kao stup. To je njezina mama razmišlja poza, od djetinjstva.
Mama počne.
Dobro si napravila kaže Milka.
Marica zastane.
Ne sada, ne odmah, možda nije savršeno. Ali dobro.
Otvorila si mapu.
Jesam.
I?
Skužila sam da se sedam godina brinem radi pogrešnih stvari.
Pauza. Nastavi:
Mislila sam, nesretna si. Ali što sad, nije loš čovjek Samo… Nije to bilo samo.
Mama, nije bitno to. Bitno je
Znam što. Pogleda je s blagom strogošću. Gdje ćeš živjeti?
Unajmila sam stan. Na Ribnjaku.
Kad?
Prije tri mjeseca.
Majka polako klima. Slaže stvari u glavi.
Znači, dok si tu bila zatvorena, imala si ključ od drugdje.
Da.
Vidi se da si moja kaže Milka, suho, bez patetike. Kao posao koji se dobro napravi.
Advokat se pojavi na vratima.
Gospođo Petrović, pri kraju smo. Još jedna kutija. I sutra u jedanajst kod javnog bilježnika, ne zaboravite?
Znam.
Hvala. Kimne Milki. Oprostite na smetnji.
Ne smetate kaže Milka.
Odlazi.
Majka i kćer gledaju se.
Je li taj advokat dobar čovjek?
Jako. Preporučila mi ga je Ivana Horvat. Sjećaš se nje?
Ona što radila kod Filipa?
Ta.
A zna da si slikarica?
Pitanje je čudno, nije o advokatu. O nečem drugom.
Razumjela je.
Zna. Rekla sam mu.
I vratit ćeš se slikanju?
Mama, već jesam. Tri mjeseca radim. U novom stanu imam atelje.
Milka sklopi oči na sekundu.
Dobro tiho. To je najvažnije.
U hodniku opet škripa i buka. Nosači iznose zadnje. Stan zvuči drugačije: praznije.
Marica gleda blagovaonicu. Teške baršunaste zavjese, porculan s plavim cvijećem, podni sat. Sve je to drugoga dana bilo tuđe. Navika je zamagljivač. Do te mjere da zaboraviš da je nešto tuđe.
Atelje koji je s dvadeset tri otvorila u podrumu na Križaniću, mirisao je lanenim uljem i terpentinskom. To joj je mirisalo na život. Onda se udala za dobrog, mirnog inženjera Žarka Petrovića, umrlog od srčanog udara kad joj je bilo četrdeset četiri. Tada je mislila da je svijetu kraj. Ali ostao joj je atelje. Radila je, izlagala. Malo ali iskreno. Kritičari malih časopisa ponekad napisali nešto lijepo.
Onda Stjepan.
Onda scenografija.
Onda pet godina bez kista.
Sad joj je pedeset pet. Ožujak. Stjepan joj je poklonio skupocjenu narukvicu. Nikad je nije nosila. Nije pitao zašto. Možda misli, boji se izgubiti.
Zapravo nije pristajala uz nju. Slagala bi se s dekoracijom. S njom ne.
Marice.
Okrenula se. Stjepan je stajao na vratima.
Nosači i odvjetnik, po tišini u hodniku, već su vani. Sami su. Troje s majkom.
Moramo razgovarati.
Slušam.
Ne ovdje. Baca pogled na punicu.
Ovdje mirno Milka. Ne idem nikamo.
Mjeri je pogledom.
Dobro pristane. Stane kod prozora. Hoću shvatiti što se dogodilo.
Ništa neočekivano odgovori Marica.
Meni jest.
To nije moj problem.
Marice Znam da nije sve bilo lako. Ali mogli smo to raspraviti.
I jesmo.
Kad?
Prije četiri godine rekla sam ti da mi znači raditi. Ti si rekao da je slikanje hobij i ne treba raditi oko toga dramu. Prije tri godine sam te pitala da me ne prekidaš pred gostima. Rekao si: Preosjetljiva si. Prije dvije godine sam ti napisala pismo. Rekao si: Ozbiljno misliš? To je bilo sve.
Šutio je.
Raspravljali smo, Stjepane. Ti nisi čuo.
Čuo sam.
Ne, čuo si zvuk. Nisi riječi. Velika je to razlika.
Nije napad. Suho pojašnjenje. Govori kao netko tko se dugo tražio riječi.
Mapa kaže. Kako si došla do toga?
Zar stvarno misliš da sam sedam godina gledala u tanjur onako kako si želio?
Ništa ne kaže.
Slikar sam kaže. Promatranje mi je posao.
Pauza. Sat otkuca četvrt. Melodijski, tiho, neumoljivo.
Nećeš to koristiti kaže. Nije pitanje. Pokušaj dogovora.
Prođe li proces mirno, ne.
A ako ne?
Pa, onda ćemo vidjeti.
Gleda ju dugo. Onda majku. Milka ga gleda mirno, kao što gledaš stvar koje si se bojao, a sad vidiš koliko je malena.
Dobro konačno. Glas ravan, previše ravan. Zazuska ključevima.
Ovo je ipak moj stan.
Ovo je ipak moja odluka na to Marica.
Izlazi. Ovaj put vrata lagano zatresnu.
Tišina. Druga tišina.
Milka ustane. Uzme Maricu za lice, kao kad je bila dijete s temperaturom, provjerava.
Ne goriš kaže.
Marica se nasmije. Prvi put cijele ove nedjelje.
Ne, mama. Ne gorim.
Onda idemo na Ribnjak. Pokažeš mi stan.
Sada?
Što, ovdje između zavjesa bi bilo bolje?
Marica pogleda baršunaste zavjese, porculan, sat.
Nije bolje.
Nazove odvjetnika, kaže da dolaze. Uzima unaprijed složenu torbu, samo najnužnije. Već tri tjedna stvari su polako selile na Ribnjak.
Tri tjedna je živjela tu kao netko tko već ima kartu i čeka ukrcaj. Jela, spavala, odgovarala na doručku, mislila o novom stanu mirisu boje, prostranim prozorima na zapad, večernjem narančastom svjetlu, štafelaju pod platnom. Malo, ali radi.
Najviše ju je iznenadilo što nije uplašena. Očekivala je strah. Da će popustiti. Ljudi popuste. Navika je moć. Sedam godina, pa i loših. Strah od praznine.
Straha nije bilo.
Bilo je nešto drugo. Kao nekad kad su pitali kako slika: Kad je ispravno, nema napora. Ruka ide sama. To ne znači da je lako. Samo ispravno.
Tako se osjećala tri mjeseca. Ruka ide sama.
Advokat Marković stoji kod auta. Sve što uzima stane u jedan mali kombi.
Je li sve u redu? pita.
U redu je.
Prihvatio je?
Kako je mogao. Pogleda prema prozoru trećeg kata. Zastori povučeni. Kada očekivati reakciju?
Teško reći. Deset dana možda razmišlja, onda će pokušati pregovarat, ili uzeti drugog odvjetnika. S onom mapom nema puno manevra, pogotovo s poreznom.
Znam.
Mirno, to je posao, ne rat.
Znam. Uvjerili ste me i prije osam mjeseci.
Nasloni se na auto. Majka se namešta na zadnjem sjedalu. Nikad nije žurila.
Marica sjeda pokraj.
Auto kreće.
Ne osvrće se. I to je dio odluke. Ne iz ponosa, već jer nema potrebe. Gleda naprijed, na ožujski Zagreb. Sivi snijeg, mokar asfalt, goli parkovi. U drvetu već nešto sprema novi pokret.
Kako je stan? pita majka.
Četvrti kat, mali lift, dvije sobe, jednu sam pretvorila u atelje. Pogled na park, malo se vidi vodena površina.
Je li kuhinja velika?
Srednja. Ali ima prozor.
Već dobro. Bitno je svjetlo.
Šute.
Mama, tiho Marica. Ljutiš li se što ti nisam prije rekla?
Ljutim se.
Znala sam.
Ali razumijem. Pauza. Odvratila bih te možda. Ili pokušala.
Zato i nisam.
Znam. Znaš, shvaćala sam i sama da nije on ono što izgleda. Samo… bila sam neprecizna. Mislila sam zahtjevan, strog, muški znaju biti takvi. Ali to nije… Nije to bilo to. Nisam imala riječ za to.
Psihološki pritisak Marica jednostavno.
Da. Ja… u moje vrijeme nije bilo te riječi. Govorilo se: Karakter takav. Ili: Izdrži. Ja sam isto govorila.
Mama…
Pusti. Govorila sam izdrži jer nisam znala drugačije. I jer sam pomislila: možda pretjeruješ. To je zgodno pomisliti ne treba ništa poduzeti.
Pa ne bi niti mogla.
Mogla bih. Mogla bih pitati što ne valja. Reći naglas. Ili bar ne raditi se da su nedjeljni ručkovi normalni kad nisu nikad bili.
Stali na crveno. Pješaci, studenti, novine, žena sa psom.
Mama, nije tvoja krivica.
Nije. Ali moja je sljepoća. To nije isto.
Zelena. Idemo dalje.
Šutnja, ali ona dobra. Kad ne moraš ništa reći.
Ribnjak. Stan u zgradi iz šezdesetih, novolakiran lift. Četvrti kat. Vrata s novom bravom i ključem samo za Maricu.
Otključava.
Stubište miriši na svježu boju i laneno ulje. Nije to prije primijetila. Sad, prvi korak udari kao pravi miris.
Miris ateljea. Miris posla.
Opa, kaže Milka.
Što?
Dobro miriše.
Obilaze stan. Majka pogleda atelje, gdje stoji štafelaj i naslikano nešto veliko: tamne horizontalne pruge, kroz koje se probija crvena svjetlost. Milka šuti, samo stoji i gleda.
Što je to? konačno.
Ne znam još. Nije gotovo. Nekad su takve slike najbolje.
Izgleda kao zora.
Ili zalazak.
Ili i jedno i drugo. Makne se od štafelaja. Hajde, pokaži mi kuhinju.
Kuhinja, veliko okno, na dasci plastična muškatla još od prijašnjih stanara, nije je bacila. Za sad.
Sjedni, kaže kćeri. Stavit ću vode za čaj.
Dok voda vrije, Marica pogleda mobitel.
Stjepan je već pisao. Prije dvadeset minuta: moramo pričat ne radi ništa sad.
Ugasi poruku, blokira kontakt. Potvrdi.
Donosi šalicu.
Milka promatra plastičnu muškatlu kritično.
Kupi pravu, kaže. Prava diše.
Kupit ću.
I još nešto. Kupuj sama. Bez tuđeg mišljenja.
Marica servira.
Mama, znaš da sad sve tek počinje? Bit će proces. Sigurno zahtjevan.
Znam.
On se neće predati. Opet će pokušavati.
Sve jasno.
Ne bojiš se?
Milka razmisli. Ozbiljno.
Ne. Bojala bih se da si drugačija. Ili da nemaš tu mapu. Gleda torbu. S takvim stvarima tvoj bivši muž nije ugodan na sudu.
Marica se nasmije.
Odakle znaš?
Pratim dnevnik. I još mi glava dobro radi.
Najbolja je među svima koje znam.
Majka pijucka čaj.
Dobar čaj kaže.
Ti si ga meni prošli tjedan donijela.
Znam. Sve pamtim. Glava mi dobro radi, to si rekla.
S obje strane smijeh. Smijeh kakvog nije bilo u stanu s baršunastim zavjesama. Tamo se smijalo pravilno; ovdje do srži.
Gledala je kroz prozor. Nebo sivo, ali drukčije. Više nije guši. Samo je ožujak, lagano predaje zimi.
Negdje blizu Ribnjaka ima mali jezerac, ljeti bicikli, zimi šetnje. Još nije stigla do njega, tri tjedna preseljenja to je sve što tek dolazi.
Sve ju tek čeka.
Mobitel zazvoni. Nepoznat broj.
Marice Anđelka? ženski glas, profesionalno ljubazan. Ovdje Sandra Novak iz Galerije Odjek. Našli smo vas preko weba, stari kontakt. Organiziramo jesensku izložbu i željeli bi vas uključiti. Ako još uvijek slikate, naravno.
Sekunda pauze.
Slikam odgovori Marica.
Odlično. Možemo li se naći idućeg tjedna?
Može. Srijeda odgovara?
Dogovoreno. Javimo adresu.
Spusti mobitel.
Milka ju pogleda.
Što je?
Iz galerije. Za izložbu na jesen.
Majka ništa ne kaže. Uzme šalicu objema rukama kao da grije prste, iscrpljene od zime.
Napokon, tiho:
Eto vidiš.
Te jednostavne riječi, gotovo ništa ali u njima je bilo toliko da je Marica zatvorila oči na sekundu. Kao kad šaku polako otvaraš i prsti ti postaju slobodni.
Ostaješ na večeri? pita kćer.
Ako staviš još vode za čaj.
Stavit ću.
Vanjski Zagreb živi dalje. Negdje, na drugom kraju grada, u stanu s baršunastim zavjesama, stoji tišina, prekidana samo satom, koji broji vrijeme bez obzira ima li tko da sluša. Negdje Stjepan Josip Borovec sjedi s mobitelom u ruci, promatra poruku koja je dostavljena, ali nije dočekala odgovor.
Kamo odlazi sedam godina? To je Marica pitala sebe ne sad, nego one noći kad gleda strop pita: kako sam ovdje? Ne loše, nego doslovno kako? Je li bio trenutak kad sam mogla drukčije?
Valjda. Nije bitno.
Bitno je nešto drugo.
Bitno je da sedam godina možeš nositi kao teret ili kao iskustvo. Kao bolan nauk koji ti je pokazao razliku između poštovanja i iskorištavanja. Naučio slušati tihi izbor, jači od glasnog.
Osam mjeseci pripremala je odlazak. Tiho. Nevidljivo. Susretala advokata srijedom i srijeda je zaista bila ispravna u fotografijama kroz koje muž pogrešno čitao. Skupljala papire. Skupljala stan. Malo po malo, torbu po torbu. Ponovo otvorila atelje.
Za to vrijeme bila je za stolom na nedjeljnom ručku, dodavala salatu, slušala sat, odgovarala jednoličnim tonom.
I to traži snagu. Ali ne onu snagu koja trpi. Drugu. Snagu iz mirnog znanja: znam kud idem. Znam što radim. Nije zadugo.
Marice zove mama. Jel’ imaš nešto za večeru, ili ćemo naručit?
Imam. Jučer sam kupila sve. Skuham juhu.
Dobro. Ja ću pripomoći.
Sjedi.
E baš neću. Osamdeset godina kuham juhu, ne prestajem zbog sjedenja.
Osmijeh.
Mama.
Što je?
Hvala.
Zašto?
Za danas. Što si ga izbacila.
Milka ustaje. Popravlja suknju. Pogleda kćer kao netko komu je zahvala posve suvišna.
Ja sam ti majka kaže, to nije hrabrost. To je dužnost.
I kreće prema frižideru.
Marica još minutu stoji uz prozor. Promatra grad. Ožujak. Oblačno. Na krovovima povremeno počinje kapati snijeg, gdje sunce dokuči.
Onda uzima blok. Onaj što ga uvijek nosi. Unutra skice, riječi, ponekad samo znak.
Piše: Zora ili zalazak. Treba odlučiti.
Pitanje za platno.
Ali i za život.
Spremila blok.
Frižider lupi, mama pronađe luk i zadovoljno kaže: Eto, ima luka, to je glavno, i voda na štednjaku šumi, a mali stan na četvrtom katu je nova scena. Ne oslobođenje, ni novo poglavlje, jer nije voljela velike riječi za male stvari.
Život. Juha na štednjaku, majka uz nju, nedovršeni platno kraj.
Mobitel blokiran. Broj isto tako. Negdje, na drugom kraju grada, još uporno svira u prazno ili smišlja novu strategiju, kao i uvijek.
Ali ovdje ga nema.
Ovdje je mirno. Miriši luk i vrela voda. Na zapadu prozor malo svijetli, iako sunca ne vidiš.
Marica Anđelka Petrović, slikarica, pedeset pet, stoji sekundu. Onda ide u kuhinju.
Rendaš li mrkvu ili sjeckaš? pita majka.
Rendaš, smije se Marica.
Tako i treba, potvrdi majka.
