Prala sam suđe kad je muž upao s povikom. Opet njegova majka. Opet nepovjerenje. Dosta mi je.
Zašto si mojoj majci pričala o novcu?!
Mirjana Brletić stajala je uz sudoper i prala zadnji tanjur kad je u kuhinju upao njezin muž. Baš upao: nije ušao tiho, nije provirio, već je banovao s naboranim licem, stisnutih šaka uz bokove. Trznula se i iskliznuo joj tanjur nazad u sapunastu vodu.
Što? Zorane, što se događa?
Ne što! Objasni mi što je ovo!
Zoran je stao nasred kuhinje. Košulja mu je bila izgužvana, iako mu ju je Mirjana ispeglala jutros. Uvijek bi tako izgledao kad se naljuti: trzavi pokreti, ide s noge na nogu, nigdje ne pripada.
Upravo sam pričao s mamom. Kaže mi: Zorane, tvoja žena je negdje prebacila novac što ste skupljali za auto. Što je to?! Objasnit ćeš ili ne?
Mirjana je polako zatvorila vodu. Ruke u žutim gumenim rukavicama, skidala ih je jednu po jednu i ostavila uz rub sudopera. Srce joj je već bilo negdje visoko u grlu.
Zorane, smiri se, o kakvom novcu pričaš?
Ne pravi se da ne znaš! Mama kaže da si podigla veću svotu! Odakle novac i kamo je otišao?
S kojeg računa?
S našeg računa s kartice!
Zorane. Smiri se i poslušaj me.
Ja sam sasvim miran!
Rekao je to tako da je Mirjana pomislila kako će sudoper zadrhtati. Pogledala ga je. Bio je sav crven i imao onaj pogled zaleđene oči. Rijetko bi ga imala razloga gledati tako, ali znala ga je i nije ga voljela.
Nisam ništa podizala s našeg računa. To je prvo.
Onda što je mama mislila?
Mirjana se naslonila leđima na sudoper. Kroz prozor je dolazilo sunce, običan nedjeljni dan, ujutro je razmišljala bi li preselila komodu uz prozor ili ipak promijenila zavjese. I evo ti sad.
Zorane, mislim da ti je mama nešto krivo shvatila.
Moja mama nikad ne brka stvari!
Svi ljudi brkaju, Zorane.
Ne napadaj ju! Govorila je o izvatku, rekla da je vidjela brojeve!
Koji izvadak? Jesi joj pokazao naš izvadak?
To je rekla i odmah požalila. Tema bolna, još odavno. Irena Brletić voljela je sve znati o njima, a Zoran je to smatrao normalnim majka je to, nije neki stranac.
Nisam ništa pokazao. Nazvala je, pa sam nešto malo ispričao.
Nešto malo.
Mirjana, ne izvlači se! Zašto ima na očevom mobitelu tvoji transferi?
Sad joj je sinulo. Sad joj je sve bilo jasno. Mirjana je uzdahnula, polako prišla stolu, sjela na stolicu.
Sjedni, hajde. Pričajmo kao ljudi.
Stojim.
Kako hoćeš. Slušaj. Tata je prošli mjesec kupovao auto. Znaš to.
Kakav auto?
Pa, Zorane. Pričala sam ti. Tata je htio polovni Renault za vikendicu. On je stalno tamo sam, bus jednom dnevno, nekad ni ne dođe. Nema na što računati.
I?
Tata ne voli aplikacije, boji se kartica. Tko zna s tim, veli, meni je sigurnija gotovina. Prodavač je htio isplatu na račun. Tata meni da gotovinu, ja tu na karticu, prebacim prodavaču i to je cijela priča.
Zoran je šutio.
To je bio njegov novac, Zorane. Ne naš. Dao mi je gotovinu, ja prebacila. Ništa nisam povukla s našeg računa.
Zašto mi nisi rekla?
To su tatini poslovi. Moram li za svaki tatin postupak podnositi stave tebi?
Da, kad ide preko našeg računa!
To nije tuđi čovjek. To je moj tata.
Svejedno! Jesam li ja muž ili što ovdje?!
To što visjelo je među njima. Dugo i teško ga je gledala. Stajao je još uvijek nasred kuhinje, manje crven, ali jednako nabijen. Tad je shvatila koliko je umorna. Ne od ovog trenutka. Već dugo.
Ti si muž, Zorane. Ali dotrčao si i optužio me, a nisi me ni pitao. Sve ti je mama rekla, a ti si povjerovao njezinoj riječi. A ja stojim i opravdavam se.
Nisam optuživao.
Zorane.
Možda sam malo povisio glas…
Vikao si.
Zašutio je. Pogledao u stranu, prema frižideru, gdje visi njihova stara fotografija s mora, oboje mlađi, smiju se. Zatim je gledao kroz prozor.
Dobro. Možda malo.
Malo, tiho je ponovila. Nije bilo ruganja u tome.
Mirjana, shvati. Mama nazvala, izgovorila svašta, ja sam odmah…
Što je točno rekla?
Da si prebacila puno novca. Negdje.
Zna li ona koliko je tata platio auto?
Otko ti ja znam.
Ni ja. A ona zna, pa ti dođe reći. I ti odmah.
Nisam dotrčao. Došao sam pitati.
Mirjana je ustala sa stolice, prišla prozoru. Vani je bilo lijepo, breze su lagano puhale, zrak sigurno svjež. Susjedova mačka sjedila na ogradi, gledala svoj film.
Zorane, reći ću ti nešto i molim te nemoj se uvrijediti.
Reci.
Ne sviđa mi se što tvoja majka zna više o našem novcu nego što treba. Znam da joj vjeruješ jer je majka. Ali imamo svoj život. To što ti zove i priča mi o mojim navodnim transferima nije… to nije normalno, Zorane.
Ti jednostavno ne voliš moju majku.
Nije stvar u ljubavi.
Je u tome! Uvijek nju kriviš čim je nekakav nesporazum.
Na trenutak je zatvorila oči. Ispustila dugi uzdah.
Prije tri godine nazvala te i rekla da previše trošim na hranu. Sjećaš se?
Bilo je nešto…
Uzela ti račune iz dućana, izračunala. Rekla da kupujem gluposti. Došao si i pitao: Možeš li manje trošiti na hranu? Sjećaš se?
Samo je htjela pomoći…
Htjela je znati našu potrošnju. To je oduvijek to.
Nisi pravedna prema njoj.
U redu. A prošle godine kasnila sam na posao, kvartalno izvješće. Došla pola deset. Nazvala te i sugerirala: S kim je Mirjana tako kasno? Sjećaš se što si rekao?
Zoran stisne usnice.
Pa…
Rekao si: Jesi sigurna da si bila s kolegicom? Prvi put to izrečeš za sve godine.
Samo sam pitao…
Nikad prije nisi pitao. Vjerovao si mi. Ta mala sumnja odmah kad se javi mamina riječ.
Mirjana…
I još nešto, sada je pričala tiše, ali jasno svaku riječ. Mama te upozorila kad me vidjela s Ivanom Grgićem. Pomogao mi nositi vrećice. Naš susjed, petnaest godina živimo ulaz do ulaza. Sjećaš što je rekla?
Zoran je šutio.
Rekla da me vidjela s nekim muškarcem, baš tako. Tri dana nisi pričao sa mnom. Tri dana, Zorane. Jer mi je susjed pomogao odnijeti vrećice.
Nisam ništa loše mislio…
Mislio si. Samo nisi rekao.
Okrenuo se i pogledao je. U očima je nešto zatreptalo. Ne bijes, već zbunjenost. Otvorio je usta, zatvorio.
Mirjana…
Ne želim skandal, Zorane. Ne želim. Ali ovo nije prvi ni drugi put. Svaki put ju poslušaš i dođeš k meni s tim, a ne pitaš me. Ni ne promisliš. Samo joj vjeruješ.
Ne radi ona to iz zlobe.
Možda i ne. Ali uvijek je rezultat isti: gledaš me sumnjičavo, stojim i objašnjavam da nisam kriva. Umorna sam, Zorane. Stvarno.
Što želiš od mene? Da s mamom više ne pričam?
Ne. Želim da prvo pričaš sa mnom.
Rekla je to mirno. Bez vike, bez suza. Ali baš zato bilo je teško, kao kamen na stol.
Zoran je gledao, spuštao pogled, opet gledao. Tišina kuhinje, samo tiho zujanje frižidera. Sunce obasjavalo pod pravokutnikom svjetla.
Mirjana ga je gledala i mislila: evo ga, moj Zoran, s kojim sam već dvadeset šest godina. Odrasli zajedno, preboljeli njegovo djetinjstvo, preživjeli selidbe, godine bez novaca, bolesti. Zna ga napamet, zna svaku boru, zna kako diše dok spava, kako drži šalicu objema rukama, zna koliko je dobar i koliko je voli. Sve to zna.
A opet evo ih tu.
Izađi, Zorane.
Trgnuo se.
Što?
Molim te, idi iz kuhinje. Moram ostati sama.
Mirjana, molim te…
Samo izađi.
Još je tren stajao. Pa izišao tiho, bez lupanja vratima. Čula ga je kroz hodnik, škripa vrata dnevne. Ostala je sama.
Mirjana se vratila suđu. Uzela tanjur, nastavila prati. Ruke su radile automatski, a ona je gledala kroz prozor i razmišljala da mora nazvati Dubravku. Dubravku Pervan, prijateljicu iz srednje, jedinu koja je umjela slušati bez pametovanja.
Ili ne mora zvati. Možda će samo uzeti torbu i otići. Prošeće malo, dođe k sebi. Jer u ovoj kuhinji, s tiskanjem frižidera i ovim suncem koje ulazi, više ne može.
—
Spremala se polako. Ruke nesigurne, otvara ormar, dugo gleda unutra. Izvadi vestu, stavi je u torbu, pa je izvadi, gurne onu sivu, što Dubravka uvijek pohvali. Sjeti se punjača.
Na kuhinju joj nije bilo ugodno ući. Nije zbog Zorana, čula je TV iz dnevne, pa se ugasio. Samo nije se željela, opet, ni moliti ni opravdavati.
Brzo prođe u kuhinju, zgrabi punjač, već krene van.
Gdje ideš? Zoran je stajao u vratima.
Do Dubravke.
Zašto?
Treba mi.
Mirjana, čekaj. Sada si uzrujana…
Da, uzrujana. Zato i idem.
Hajde popričajmo?
Pričali smo. Pola sata. Sve sam objasnila.
Mislio sam normalno.
Pogledala ga je. Torba u ruci, još bez jakne, stajala je u hodniku.
Sad hoćeš normalno pričati. A došao si ljutit, vikao.
Nisam vikao!
Zorane.
Zatvorio je oči. Prstima protrljao između obrva.
Dobro, možda… Mirjana, ne idi sad. Kao djeca smo.
Djeca ne odlaze? nasmijala se kiselo. Naš Marko kad bi mu prigovorili, zaključao bi se u kupaonici na dva sata. I to su djeca.
Marko je nešto drugo.
Naravno da je drugo. Zorane, ubrzo ću se vratiti. Moram samo izaći na zrak.
A što ako se uvrijediš, odeš, a ja ostanem ovdje, razmišljam?
Ne moraš razmišljati. Uključi si televiziju.
Mirjana!
Navukla je jaknu, zakopčala patent.
Ne vjeruješ mi. To je to. Dvadeset šest godina skupa, a ne vjeruješ. Boli, Zorane. Ne to što si vikao, nego što ne vjeruješ.
Šutio je.
Doći ću navečer. Ili sutra ujutro. Ne znam još.
Prihvatila je kvaku. On je stajao, lice zbunjeno, krupniji nego prije, prosijed na sljepoočnicama, ne zna kamo s rukama.
Mirjana, izgovorio je tiho. Mirjana.
Izašla je.
—
Vrata su se zatvorila. Zoran je stajao u hodniku. Onda otišao u dnevnu, sjeo na kauč. Ustao. Opet sjeo.
Mobitel ga je gledao sa stola. Na ekranu dva nepročitana mamine SMS poruke: Jesi pričao?, Zorane, javi se.
Uzeo je mobitel, dugo ga držao, ništa nije tipkao. Onda je ustao, prošao u kuhinju, stao do prozora. Breze su vani lagano lepršale, dan se već savijao u večer, ali još je bilo svjetla. Dvorištem je trčala susjedova šarena kuca, smiješna.
Nazvao je drugi broj.
Bože Berošu? Zoran ovdje. Dobar dan.
O, Zorane! pun života glas punice. Što me zoveš? Sve je ok?
Htio sam pitati. Jeste li prošli tjedan kupili auto?
Pa kupio, nasmijao se kratko. Uzeo sebi rabljenu peticu. Dobro ispalo, gazda pošten. Sad sam kao gospodin, na kotačima. Mirjana mi sve obavila, s mobitelima sam nikakav, znaš i sam.
Zoran šuti.
Zorane, jesi tu? Gubi se veza?
Ne, ne, tu sam. Bože, znači to su bili Vaši novci?
Pa čiji bi drugi? Dao sam Mirjani gotovinu, ona prebacila. Zlato od cure, sve riješi u sekundi. Dođi na kolače, napravio sam buhtle. Dok Mirjana ne vidi pojest ćemo zajedno, ona inače prigovara zbog šećera. Opet se nasmijao.
Doći ću. Hvala, Bože.
Ma pusti! Dođi kad želiš.
Zoran je prekinuo vezu. Položio mobitel. Onda sjeo polako na stolicu, prešao dlanom preko lica.
Budalo.
Glu… prava budala.
Majka nazvala, napričala, on doletio, dignuo frku, vikao na ženu koja ništa nije skrivila, koja je samo pomogla svome ocu. Kako je uvijek pomagala svima, jer takva je. Ne zna drugačije.
A on baš ovako.
Sjedio je i razmišljao o tome kako je ona stajala uz sudoper s onim žutim rukavicama, kako ih je svlačila polako, govorila mirno, a u očima joj nešto… Nije odmah shvatio, sada je. Nije se uvrijedila, samo je strašno umorna.
I za račune je bila u pravu.
I za ona tri dana šutnje. Isprva je sam sebe uvjeravao da je raspoloženje, ali zapravo majka je pol sata tupila o Ivanu Grgiću i onoj gdje ima dima, ima i vatre, a on slušao, nešto mutno i teško u njemu se skupljalo.
Mirjana je došla s posla, rekla da je umorna, on šutio. Sutradan isto. Još dan. Nikad nije pitala što je. Znala je, vjerojatno.
Uzeo je mobitel opet. Zvao majku.
Zorane! Napokon! Jesi pričao s njom? Objasnila ti je?
Mama, da. Sve mi je objasnila.
I?
Njezin otac je kupovao auto. Njegova lova. Bože Beroš mi maloprije sve rekao. Nema problema.
Tišina.
Pa što, rekla je majka konačno, malo tvrđe. Ti ipak moraš znati kad kroz vaš račun idu tuđi novci.
Mama.
Ne, pusti. Ja se brinem za tebe. Što ako ona nešto…
Mama, stani, tiho, odlučno. Slušaj me sad, molim te. Ne prekidaj.
Reci.
Nisi bila u pravu. Nazvala si i nabrojila svašta, a ništa nisi provjerila. Ja sam onda vikao na Mirjanu. Sad je otišla iz kuće. Zbog mene. Jer sam bio idiot.
Zorane, nisam ništa…
Mama. Opet ju je prekinuo, mirno, čvrsto. Često ti to radiš. Nazoveš, kažeš nešto o Mirjani, ja s tim idem do nje. A na kraju uvijek ispadne obratno. Dosta mi je. Ja moram živjeti sa ženom, shvaćaš? S njom.
Pa ja za tvoje dobro…
Znam, mama. Volim te. Ali više nemoj tako. Ako te nešto muči, ako nešto vidiš samo reci: Zorane, provjeri. Samo to. Bez zaključaka i detalja.
Sad si samo za nju.
Nije stvar ni u njoj, ni u tebi. Stvar je u nama s Mirjanom. Tako je ispravno.
Duga tišina. Čuo je kako diše kroz slušalicu.
Sve sam rekao, rekao je. I dalje te volim. Čujemo se.
Nije čekao odgovor, prekinuo. Gledao je mobitel, dok je šutio na stolu.
Majka će nazvati, možda ne odmah. Svjesna je uvrijeđenosti. Ali i da će ju opet morati čuti, barem još jednom. Onda opet, pa opet, bit će to teško, ali on neće prestati. Morao je ranije. Jer nije samo njezina krivica, već i njegova.
Nazvao je Mirjanu.
Dugi tonovi. Glasovna poruka.
Spustio je telefon. Prišao prozoru. Breze su usporile, vjetar je stao, tiho zelenilo, proljetni mir. Iz kvarta prolazi auto, susjedova kuca sretno skače.
Pohvatao je jaknu.
—
Dubravka je otvorila vrata, najprije zbunjena, a onda sve razumjela po Mirjaninu licu.
Uđi, rekla je tiho. Zakuhat ću čaj.
Sjedile su kod nje u kuhinji, kod Dubravke uvijek toplo. Zavirne zavjese, mačak Pero na prozoru, miriše vanilija iz keksa. Mirjana pije čaj i šuti, a ni Dubravka ne pita. Zna da će reći ako treba.
Umorna sam, Dubravka, napokon progovori Mirjana.
Vidi se.
Nije zbog svađe. Da je, brzo bi prošlo. Ovo je nešto drugo.
Što?
Mirjana je grijala šalicu u dlanovima.
Ne vjeruje mi. Samo ne vjeruje. Dvadeset šest godina, a čim majka nešto kaže, ja kriva.
Vjeruje ti, oprezno će Dubravka. Samo, znaš kakva ti je Irena.
Znam. Ali to je njegov izbor, Dubravka. Njezin, i njegov. Svaki put bira: pitati ženu ili mamu. I svaki put ode mami.
Dubravka je šutila.
Ne tražim da mu mama ne znači. Samo želim red. Da ja prva znam što radim sa svojim životom ne da učim o sebi iz tuđe vike.
Jesi mu rekla?
Jesam.
I?
Otišla sam.
Dubravka uzdahne. Natoči još čaja.
I treba. Nek razmisli.
Dubravka, bojim se.
Čega se bojiš?
Mirjana zamisli.
Da se ništa neće promijeniti. Da će klimnuti, ispričati se, ali čim opet mama nazove sve isto. Ne mogu cijeli život tako.
Ljudi se mijenjaju.
Sporo. Pogleda kroz prozor. Ili nikad. Kako znati?
Dubravka ništa ne kaže. Zna to, i Mirjana zna. Neka su pitanja vječna, nema odgovora.
Mačak Pero se prevrnuo. Kroz prozor jurne auto.
Dobro, Mirjana odloži šalicu. Idem.
Kamo? Kući?
Kući. Što ću tu sjediti.
Je li zvao?
Mirjana izvadi mobitel. Jedan propušten poziv, Zoran.
Zvao je.
Eto.
To još ništa ne znači, promrmlja Mirjana, ali ustane, pođe po jaknu.
—
Vozila se tramvajem i gledala van. Grad proljetni, još uvijek prljavo nakon zime, ali živ. Ljudi s vrećicama, djeca s biciklima, djed na klupici hrani golubove.
Mislila je na oca. Treba ga posjetiti drugi tjedan. Auto ima sad, bit će manje usamljen, samo nek zdravlje posluži. Godine prolaze.
Mislila je na Marka, sina, drugi grad, rijetko zove, ali kad zove dobro je. Odrastao, normalan. Supruga mu dobra, unuče možda uskoro stigne.
Mislila je na tapete. Svijetložute ili bež? Bež su toplije.
Tramvaj se zaustavio na njezinoj stanici.
Izašla je.
—
Vrata stana nisu bila zaključana.
Mirjana je stajala u hodniku, iznenađena. Zoran uvijek zaključava. Skinula je jaknu.
Zorane?
Ovdje sam, tiho iz dnevne.
Ušla je. Sjedi na kauču, TV ugašen, samo dvije šalice na stoliću. Nije znala je li čaj ili kava.
Podigao je pogled.
Vratila si se, reče.
Vratila sam se.
Zastala je u vratima. On ustane, sjedne, opet ustane.
Mirjana, zvao sam Božu Beroša.
Znam. Tata mi je poslao poruku.
Dobar je čovjek.
Je.
Kolače nudi.
To sigurno.
Tišina zategnuta kao tanka žica. Sjela je do drugog kraja kauča, uzela šalicu. Kava je bila.
Jesi li zvao majku? upitala je.
Malo je oklijevao.
Jesam.
I?
Rekao sam joj da tako više ne može. Da ćemo sami.
Mirjana je gledala.
Zbilja?
Da. Naljutila se, nije spustila, ali znaš onaj njezin ton.
Znam.
Proći će, rekao je bez puno uvjerenja, ali nije ga bilo ni straha. Trebao sam joj davno reći.
Držala je kavu objema rukama gledajući ga sa strane. Sjedio je pognut, ali na njemu je vidjela onu jednostavnost koju voli. Nije pametan za svijet, ali je njezin.
Mirjana, oprosti, rekao je. Idiot sam. Mater nazvala, ja poludio. Krivo je.
Je.
Znam. Zašutio je. Riješimo tapete? Jutros si spominjala.
Zorane.
Idemo renovirati. Kupi što hoćeš. Odmor ćemo, more na tjedan, zbilja trebaš pauzu.
Odmor mi ne treba.
Ma znam, nije do odmora, uzdahne. Ne znam više što bih. Glava mi ne radi.
Mirjana ostavi šalicu.
Ne treba mi ništa posebno, polako izgovori. Samo želim da mi vjeruješ. To je sve. Nije teško, Zorane.
Vjerujem ti.
Danas si vjerovao mami.
Zašutio je.
Danas sam pogriješio.
Jedna greška nije strašna. Strašno je što nije prva. I bojim se da nije zadnja.
Neće biti više.
Zorane, pazi malo. Sad kažeš neće, ali mogao si to i prije reći, samo da si promislio. Ne trebam obećanja. Želim dogovor.
Gleda je.
Dogovor o čemu?
Pomakne se prema njemu.
Kad ti mama sljedeći put kaže nešto o meni, dođi i pitaj: Mirjana, je li to istina? Samo pitaj. Ja ću ti reći. To ti je sav dogovor. Možeš li?
Malo je šutio. Gledao je.
Mogu, kaže. Mogu.
Dogovoreno?
Dogovoreno.
Sjedili su jedan uz drugoga, razmak mali, desetak centimetara, možda manje. Nisu se dodirivali, ali nisu se ni udaljavali.
Vani je večer pala. Breze su mirno stajale nasuprot tamnom nebu.
Ona neće stati, znaš to, rekla je tiho. Irena. Sad će biti ljuta, mjesec dana šutnje pa opet.
Znam.
I to će biti stalno.
Znam.
Kako ćeš s tim?
Nije odmah odgovorio. Razmišljao je, a to joj je bilo važno.
Ne znam još, iskreno kaže. Mama mi je bitna, ali ipak ona ulazi gdje ne treba. Mora još jednom sjesti i razgovarati. Oči u oči.
Plakat će.
Hoće, složio se. Ali nije da ja nisam u pravu.
Pogledala ga je. Skrenula pogled.
Znaš da se to neće lako riješiti?
Znam.
I da će me do kraja života kriviti?
Nek krivi, odsječno je rekao, ali toplo. Ja trebam živjeti s tobom, Mirjana. Nas dvoje, neću je pustiti između.
Klimnula je.
Kava je skroz ohladila. Svejedno je uzela gutljaj. Nikad nije voljela hladnu kavu, ali sad je to bilo svejedno.
Tapete, iznenada reče.
Molim?
Svijetložute ili bež. Još biram.
Pogleda je i tek se blago nasmiješio, kutem usana.
Obje su lijepe.
Treba u dućan, pogledati uzorke.
Idemo, kad god kažeš.
Opet je klimnula. Spustila šalicu. Sjedili su, vani je mrak, svjetlo iz lampe čini sobu ugodnom, nekakva toplina između njih unatoč svemu.
Nije sve dobro. Znala je to. Sutra bi opet mogla nazvati Irena, opet sve iz početka. Zoran će reći što treba, ovog puta će biti ozbiljan. Ali riječi i djela nisu isto, i toga je bila svjesna možda više od većine.
Ali u ovom trenutku, sjedili su zajedno na kauču. I to je ipak nešto.
Zorane, rekla je.
Što?
Natoči još kave. Vruće.
Bez riječi je uzeo njezinu šalicu, otišao u kuhinju. Čula je kako tamo radi, vodu, aparat.
Sjedila je i gledala van. Shvatila je da je život to nije slavlje ni žalost stalno. Ova umornost, te riječi koje uvijek ostanu visjeti, te sitne, ne tako sitne ogorčenosti. I opet tu su. I opet skupa.
Vratio se s dvije pareće šalice. Sjeo uz nju. Dao joj.
Hvala, rekla je.
Nema na čemu.
Šutjeli su. Onda joj je polako, nesigurno, stavio ruku na ruku. Nije ju maknula.
Mirjana, za dogovor znači samo dođem i pitam? Tako jednostavno?
Samo pitaj.
A ti ćeš mi reći?
Reći ću ti sve.
Klimnuo je.
Nije teško, tiho reče, kao da sam sebe provjerava.
Nije, složila se ona. Uopće nije teško.
Vani je prošla auto, bljesnule farove. Kava im je bila vruća i dobra. Sutra mora nazvati oca, pitati kako je auto, je li zadovoljan.
A tapete će birati u nedjelju.
