On se nježno sagnuo prema staroj ovčarki, a ona ga pogledala tužnim, izgubljenim pogledom i okrenula glavu. Nada je napustila njezin život odavno; poznaje ljude predobro…
Na ulicama splitskog predgrađa, prolaznici ih zvali jednostavno pseća ekipa. Ali čovjek koji je živio u jednom od tih zgrada uvijek bi ih ispravio: “To nije banda. To je pet pasa koji se drže zajedno jer pokušavaju preživjeti.”
Glavna među njima bila je stara ovčarka, nekada nečija ljubimica. Sigurno su je bivši vlasnici ostavili kada su odlazili, bez da se osvnu. Ona je bila ta koja je okupljala ostatak, štitila ih, vodila i nije dopuštala da se raspadnu ova mala ulična obitelj.
Zoran, tako su ga zvali, hranio je pse svaki dan. Ujutro, dok je išao na posao, i navečer kad bi se vraćao. Svaki put kad bi se pojavio, pet repova neki savijeni u krug, drugi spušteni mahnito bi se vrtili kao propeleri. U njihovim pogledima bila je tolika sreća da bi mu srce zadrhtalo. Skakali su, gurali mokre njuške u njegove dlanove, lizali mu ruke. U tim očima bilo je sve: zahvalnost, povjerenje, nada.
Na što može računati pas kojeg su ostavili da umre na ulici? Ipak, oni su vjerovali. Nadali se. Voljeli. Zato, Zoran nikad nije dolazio praznih ruku čekali su ga. I uvijek dočekali.
Ali toga jutra, do njegovih nogu dotrčali su samo četvorica. Cvilili su i zabrinuto gledali prema kraju ulice. Zoran je odmah osjetio nešto nije u redu.
Duboko je uzdahnuo, nazvao na posao i rekao kako će kasniti.
Na kraju duge splitske ulice, u mirnom kvartu izvan centra, pod grmovima je ležala stara ovčarka. Automobil ju je udario. Na tom zavoju vozači često projure bez kočenja. Ovaj put nije imala sreće.
Četiri njezine prijateljice tužno su zavijale, gledajući Zorana u oči on je bio jedini čovjek kojem su vjerovali.
Sagnuo se nad ovčarku. Suze su joj klizile niz lice. Pogledala ga je beznadno i opet okrenula glavu. Nadati se prestala je davno, ljude shvatila previše dobro. Jedino što ju je brinulo bilo je što će biti s onima za koje je odgovorna.
Teško… Boli? šapnuo je Zoran i izvadio mobitel.
Dogovorivši slobodan dan, dovezao je auto i pažljivo smjestio ovčarku na stražnje sjedalo. Četiri pseće prijateljice skakale su oko njega, trljale se o ruke, kao da ga žele zahvaliti.
U veterinarskoj ambulanti, liječnik, dr. Marić, pregledao je ovčarku i duboko uzdahnuo:
Najbolje bi bilo uspavati je. Previše prijeloma, male šanse za oporavak, liječenje je skupo…
Ima li nade? prekinuo ga Zoran.
Nada uvijek postoji priznao je doktor ali jako će patiti. Ima li smisla?
Ima odlučno je odgovorio Zoran. Za mene ima. I za nju. Četiri psa je čekaju. Kako da im kasnije pogledam u oči?
Doktor ga je ozbiljno promatrao, pa naposljetku kimnuo:
Onda počinjemo.
Tjedan dana kasnije, Zoran je došao po ovčarku u ambulantu. Četiri ostale nisu se maknule ispred njegove kuće ni sekunda. Njihov veseli lavež bio je toliko glasno, da je i ranjena ovčarka oživjela i pokušala liznuti svoje prijateljice.
Unio ju je u stan, a zatim izišao pred ostale i održao ozbiljan govor. O tome kako dom znači odgovornost. Da više ne smiju što su mogle na ulici.
Psi su sjedili pred njim i slušali ga pažljivo. Zoran je zastao, pogledao ih i nasmiješio se:
Pa, što čekate? Uđite.
Raskrilio je vrata.
Ovčarka se oporavljala nevjerojatno brzo. Stalno je pokušavala ustati i otići do prijateljica, a Zoran ju je strogo pazio da ne pretjera. Kad su prijelomi zacijelili i opet je mogla samostalno stajati, stavio joj je poseban ogrlicu pozlaćenu, s malim zvoncem.
Sad, Zoran ide na posao ranije. Prolazi dugom, pustim splitskom ulicom, vodeći na povodcima pet pasa: četiri mala, smiješna s repovima uvijenim u krug, i jednu veliku, staru ovčarku u zlatnoj ogrlici s zvoncem.
Da ste je mogli vidjeti kako gleda oko sebe. Sada ima dom. A ona ogrlicu. Ovčarka hodala je ulicom, podignute glave, s ponosom.
Vi to ne možete razumjeti ako nikada niste imali takvu ogrlicu sa zvoncem. A svakom psu je jasno: tako šeta ona koju poštuju.
Tako sada idu čovjek koji nije prošao pokraj, i pet pasa koji nisu zaboravili nadati se i voljeti, unatoč ljudskoj izdaji.
Idu i raduju se. Čemu, ne znam. Možda jedni drugima. Možda sunčevom danu. A možda tome što u ovom svijetu još uvijek postoji ljubav.
Gledajući u njihove oči, shvatiš: dok ovakve oči postoje još nije sve izgubljeno.
