– Ana, ja više ne mogu, – glas u slušalici nije zvučao kao molba, nego kao presuda. – Nemam gdje. Ti si mi sestra.
Galina, ne ispuštajući raspršivač za ljubičice, zastaje usred svoje savršeno čiste kuhinje. Proljetna večer prelama se kroz prozor u nježno ružičastim tonovima, na štednjaku krčka heljda, a miris prženog luka ispunjava stan. Sve je kao svaki dan. Tiho, mirno, predvidljivo. Do ovog poziva.
– Iva, što se dogodilo? – pita ona, iako odgovor već zna. Uvijek ga zna.
– Dario je otišao. Otišao definitivno, zamisli. Rekao da sam ga umorila. Da mu treba novi život. A ja, nisam ja čovjek? Imam još dva tjedna do isteka najma, posao sam izgubila prije mjesec dana, novca nemam uopće. Ana, doći ću kod tebe. Samo prespavati, dok ne riješim stvari.
“Prespavati” tu riječ Galina je čula toliko puta da bi mogla sastaviti obiteljski rječnik u kojem bi bila na prvom mjestu. “Prespavati” bi postalo tjedan, tjedan se pretvarao u mjesec, mjesec u pola godine. Svaki put isto: “pa ti si mi sestra”.
– Kada dolaziš? – jedino je mogla pitati, polažući raspršivač na prozor pored ljubičica.
– Sutra do podne. Već sam kupila kartu. Sve posljednje kune sam dala. Možeš me dočekati?
Galina pogleda u svoj rokovnik ispunjen ravnim rukopisom: sutra je ambulanta u devet, onda kod Lidije Kovačević odnijeti papire, nakon ručka planira spremiti zimsku robu. Život šezdesetogodišnje žene koja je prije tri godine otišla u mirovinu, ali i dalje uz rad za jednu malu firmu vodi knjigovodstvo od kuće. Život složen od ciglica rutine gdje svaka minuta ima svoje mjesto i važnost.
– Dočekat ću te, – kaže i spušta slušalicu.
Heljda na štednjaku tiho ključa, ljubičice na prozoru nježno ružičaste na posljednjem suncu. Galina stoji nasred kuhinje i osjeća kako se u njoj nešto steže. Ne od sreće što će vidjeti mlađu sestru koju nije vidjela gotovo godinu dana. Od drugog osjećaja predosjećaj proživljenog, onog što ju umara.
Sljedećeg dana, na peronu Glavnog kolodvora, Galina promatra masu putnika kako izlaze iz vagona. Prepoznaje Ivu odmah, iako se promijenila. Kosa, nekoć tamna i zdrava, sada je posvijetlila do neprirodnog narančastog tona, s izrastom od tri centimetra. Traperice preuske za njezinih 54 godine, jakna izlizana, golemi stari ruksak na leđima, u ruci dvije vrećice.
– Ana! – viče Iva, probijajući se kroz gužvu. – Moj spas!
Grle se, a Galina osjeća jeftin parfem i ustajalu odjeću. Iva se privija uz nju kao da želi nestati u njenoj sigurnosti.
– Kako sam sretna što te vidim, – mrmlja Iva. – Nemaš pojma što sam sve prošla. Užas, jednostavno užas.
Cijelim putem kući Iva ne prestaje pričati. Dario je ispao najveći gnjavator, posao je bio očaj, gazdarica još gora, grad hladan i neprijateljski. Galina prati pogledom kroz prozor tramvaja. Priča je do bola poznata. Prije deset, dvadeset, trideset godina, Iva je pričala isto samo su se mijenjali gradovi, muškarci i poslovi.
– Znaš, cijelim putem sam mislila kako je dobro da imam tebe. Da imam nekoga tko me neće odbiti. Pa, mi smo obitelj. Jedna krv.
Galina otključava vrata, pušta sestru prvu. Iva baca ruksak usred hodnika, vrećice padaju na pod, jaknu stavlja na vješalicu pokraj Aninog mantila.
– Ajme, kako ti je lijepo ovdje, – izgovara, razgledavajući. – Čisto, mirno, toplo. Osjećaj doma. Baš mi je to trebalo.
Dvosobni stan, pravi anin svijet, uređuje već četrdeset godina, otkad ga je dobila radeći kao knjigovotkinja u tekstilnoj tvornici. Svijetle tapete s decentnim uzorkom, drveni namještaj koji je sama lakirala i obnavljala, puno živog cvijeća na prozoru, heklane salvete, okviri s obiteljskim slikama. Sve ima svoje mjesto, sve je odmjereno godinama samoće.
– Smjesti se, ja ću staviti vodu za čaj.
– Imaš li što za jesti? – pita Iva, već skidajući cipele i ostavljajući ih na sred hodnika. – Samo sam kavu popila od jutra, nisam ništa jela. Štedjela sam kune.
Galina priprema sendviče sa sirom, izvlači jučerašnju pitu od jabuka i kuha jaki čaj. Iva halapljivo jede, u pauzama nastavlja priču o svojim nevoljama. Dario, s kojim je provela dvije godine, bio je škrt i hladan. Posao u trgovini je izgubila jer je šefica, po njenim riječima, bila zavidna bez razloga. Stan je plaćala toliko da je jedva spajala kraj s krajem.
– Možeš li zamisliti, četiri i pol tisuće kuna za sobu! – zgraža se Iva. – U toj rupi od grada! Nisam ja tražila dvorac, samo normalan stan. A ova babetina traži novac na dan, ne daj Bože zakasniš s uplatama, odmah vrišti.
Galina pijucka čaj u malim gutljajima i šuti. Zna da Iva nikad ne ispriča ono najvažnije. Ne priča kako često kasni na posao jer spava predugo. Ne kaže da zadnje novce troši na šminku i kave s prijateljicama. Ne priznaje da se od Darija rastala jer je bio umoran od njenih stalnih molbi za pozajmice do plaće.
– Ana, – Iva ispija zadnji gutljaj i podiže pogled pun molbe. – Mogu li ostati kod tebe? Bar mjesec dana? Dok ne nađem posao? Znaš da sam komunikativna, brzo ću nešto pronaći i odmah se selim. Obećavam.
“Oprosti” još jedna riječ iz tog dobro poznatog obiteljskog rječnika.
– Ostani, – kaže Galina. – Ali imam pravila. Godinama živim sama, navikla sam na red. Trebam mir, pogotovo jutrom. Ustajem rano.
– Naravno, naravno! – klima Iva. – Ja ću biti kao sjena. Ni nećete me vidjeti. Samo prespavam, dok ne stanem na noge. Pa obitelj smo.
Navečer Galina posprema Ivi ležaj u dnevnom boravku, donosi čistu posteljinu, svježi ručnik, stavlja bokal vode na stolić. Iva sve uzima zdravo za gotovo, ne zahvaljuje posebno, već kopa po ruksaku, vadi zgužvanu odjeću i rasipa je po kauču.
– Ana, imaš li ikakvu kremu za lice? – pita. – Moja je potrošena, a koža mi je izmučena.
Galina joj nosi svoju kremu, onu skuplju, koju si priušti dva puta godišnje. Iva se obilato namaže.
– Dobra, – odobrava. – Nisam već dugo imala ovakvu.
Te večeri Galina dugo ne spava. Leži u svojoj sobi i sluša kako se Iva prebacuje po dnevnom, kako šuška dekom, kako ustaje piti vodu, pali mobitel. Poznata tišina stana je narušena. I to je tek početak.
Ujutro Galina ustaje u šest: umiva se, na tepihu radi kratke vježbe da ne probudi sestru, sprema zobene pahuljice s jabukom. Sjeda za kompjuter i otvara radne papire, izvještaj mora biti gotov do podne.
Oko devet iz dnevnog se čuju šuškanje, kašalj, pa vukući koraci. Iva se pojavljuje u kuhinji u izblijedjeloj majici i gaćama, kosa raščupana.
– Dobro jutro, – promrmlja. – Ima li kave?
– U ormariću, – pokaže Galina, ne odmičući pogled s ekrana.
Iva zvecka šalicama, traži žlicu, pali kuhalo, kroz frižider pretražuje.
– Ana, ima li što slatko? Bez slatkog ne mogu ujutro.
– Ima keksa na polici.
Iva vadi kutiju keksa koju je Galina kupila za tjedan dana pojede pola odmah, sjedeći za stolom i listajući mobitel.
– Jesi li na poslu? – pita nakon pola sata.
– Jesam, trebam završiti izvještaj.
– Koliko ti treba još?
– Oko dva sata.
– Ma dobro, idem malo leći. Umorna sam od puta, živaca, svega.
Vraća se u dnevni, pali televizor. Galina čuje zvuke neke reality emisije gdje svi viču. Teško je koncentrirati se na brojke.
Do podne je izvještaj gotov, ali osjeća umor. Ulazi u kuhinju pripremiti ručak. Iva sjedi u dnevnom, zagledana u mobitel.
– Iva, hoćemo jesti?
– Dolazim, – ne diže pogled.
Galina reže salatu, grije jučerašnju juhu, postavlja stol. Iva dolazi, sjeda, počinje jesti.
– Fino, – kaže. – Uvijek si znala kuhati. Ja to nikada nisam znala. Dario je govorio da imam dvije lijeve.
Nakon jela Iva se sama nudi oprati suđe, ali to radi površno, pa Galina mora za njom popravljati: masnoća na tavi, vilice nagomilane.
– Ana, idemo navečer negdje? – predlaže Iva. – U kafić ili kino? Prošlo je million godina otkad sam izašla. Valja mi malo isključiti mozak.
– Iva, nemam za to novaca, – nježno odgovara Galina. – Na penziji sam, uz posao pri kraju sam s kunama.
– Ana, pa mi smo sestre! – praveći se uvrijeđena. – Zar ne možeš jednom častiti? Vratit ću ti kad pronađem posao.
“Vratit ću ti kasnije” još jedan klasik, koji se rijetko ispuni.
– Iva, radije kreni tražiti posao, – kaže Galina. – Što prije nađeš, prije ćeš ponovno stati na svoje noge.
– Tražim, – obrušava se Iva. – Samo je sad jako teško naći štogod vrijedno. Sve ili mizerno plaćeno ili užasni uvjeti. Treba mi nešto dobro.
Navečer Galina odlazi rano u spavaću sobu, žaleći se na umor. Iva ostaje gledati televiziju. Galina leži u mraku i razmišlja kako su sestrinski odnosi nešto za što nema jedne riječi. One se vole, to je sigurno. Ali njihova ljubav je različita. Za Galinu ljubav znači poštovanje, pomoć ali ne samoponištenje. Za Ivu, ljubav znači bezuvjetno spašavanje kad joj treba.
Prolazi tjedan. Iva ne žuri s traženjem posla. Ustaje kasno, šeće po stanu u Aninom ogrtaču koji je uzela bez pitanja, pije kavu, jede iz frižidera što poželi. Pravi se da šalje životopise, ali Galina to niti jednom nije vidjela. Zato Iva satima visi na društvenim mrežama, žali se prijateljicama.
Osobne granice sve više nestaju. Iva koristi Aninu kozmetiku, ručnike, odjeću. Ulazi u spavaću bez kucanja, uzima s polica što želi. Jednom kad joj je Galina tiho rekla da želi da joj stvari ostaju na mjestu, Iva se naljutila.
– Pa sestra si mi! Zar ti je žao? Sve imaš, živiš sama u dvosobnom. Zar je problem dijeliti?
Galina šuti. Nikad nije znala svađati se, braniti se. Uvijek su je učili da je obiteljska dužnost ispred svega. Reći NE rodbini kao izdaja.
Ali u njoj raste napetost. Hvata se kako je nervira svaka Ivina sitnica: ostavlja mrvice na stolu, ne zatvara pastu, mokar ručnik baca na krevet, glasno razgovara.
– Ana, daj mi malo novca, – zamoli Iva jedne večeri. – Trebam nove najlonke, sve su mi se podrapale.
– Iva, nemam viška, – umorno kaže Galina. – I ovako trošim više nego obično.
– Molim te! – Iva pravi tužnu facu. – Samo stotinjak kuna. Dam ti čim nađem posao. Obećavam.
Galina daje, pa još dvjesto za tramvajsku, pa još tristo za popravak mobitela. A Iva i dalje ne radi.
– Znaš, – kaže Iva jednom dok piju čaj. – Sjećam se kad smo bile male. Sjećaš se? Ti si uvijek bila ozbiljna i odgovorna. Ja nestašna. Mama je govorila: “Ana je naša pouzdana, a Iva veselje”. Sjećaš se?
– Sjećam, – kima Galina.
– Uvijek si bila uz mene, – nastavlja Iva. – Ti si me štitila, pomagala mi oko škole. I sada si moje uporište. Jedina koja nije okrenula leđa.
To je manipulacija, Galina je toga svjesna. Suptilna, ali manipulacija. Iva igra na krivnju, na sjećanje, na ljubav kao uvijek sigurno utočište starije sestre.
– Iva, drago mi je pomoći, – polako izgovara Galina. – Ali moram vidjeti da se trudiš. Da stvarno pokušavaš pronaći posao. Da pokušavaš srediti svoj život.
– Trudim se! – plane Iva. – Samo nije to tako lako! Imam stres, depresiju, treba mi vremena da se saberem. A ti stalno pritišćeš, tražiš nemoguće. Nisam robot!
Galina opet šuti. Razgovor ostaje nedorečen.
Prođe mjesec. Iva nije našla posao, čak se iskreno ni ne trudi. Živi u Aninom stanu kao na odmoru, ustaje kasno, ne pomaže, traži pažnju i novac. Galina osjeća kako joj ponestaje snage. Lošije spava, boli je glava, ruke podrhtavaju dok radi za računalom.
Jednoga dana nazove prijateljicu, Lidiju Kovačević.
– Lida, ne mogu više, – kaže u slušalicu. – Iva je ovdje već mjesec dana, ništa se ne mijenja. Ne traži posao, novac mi uzima. Znam da je sestra i da moram pomoći. Ali kako reći NE nekome tko ti je obitelj?
– Ančice, – nježno kaže Lidija. – Pomoć obitelji i iskorištavanje su dvije različite stvari. Nisi ti dužna održavati odraslu ženu koja ne želi ništa mijenjati. To nije obiteljska ljubav, to je ovisnost.
– Ali ona stalno govori da sam joj jedina. Da će propasti ako je odbijem.
– To je manipulacija, draga. Odrasla je žena, ima 54 godine. Sama je odgovorna za sebe. Tvoja pomoć joj samo omogućuje da i dalje bude nezrela. Odrasli se nauče odgovornosti samo kad ih stvarnost pogodi.
Galina spusti slušalicu i dugo razmišlja. Sjećanja na sve prethodne Ibina “prespavanja” naviru: nakon razvoda, kad je izgubila posao, kad ju je gazdarica izbacila svi potezi uvijek isti. Iva dobije novac, utočište i pažnju, ništa ne promijeni, pa se krug ponavlja.
Te večeri Galina sjedi u kuhinji i pije čaj. Iva se izležava u dnevnom, gleda seriju, keksi na sve strane. Televizor trešti. Gleda tu scenu i u njoj se prelama sve iznutra.
Prisjeća se kako je uređivala ovaj stan kad je muž otišao. Kako je svaku kunu štedjela za namještaj, popravke, cvijeće. Kako se učila živjeti sama. Kako nije tražila pomoć rodbine. Sama je gradila tu mirnu, dosadnu ali svoju svakodnevicu.
A sada tu svakodnevicu ruši netko tko misli da ima pravo na njezinu privatnost, vrijeme i novac samo zato što su sestre.
Galina ustaje, otvara vrata dnevnog. Iva ne podiže pogled sa serije.
– Iva, – tiho kaže Galina.
– Mmm? – odvrati Iva, ne mičući oči s ekrana.
– Moramo razgovarati.
– Čekaj samo minutu, – zamahuje rukom. – Najzanimljivije tek počinje.
Galina uđe, uzme daljinski i ugasi televizor.
– Što to radiš?! – naljuti se Iva. – Gledam!
– Moramo razgovarati. Sada.
Nešto u Aninom glasu natjera Ivu da se uspravi. Sjedne, odloži kekse.
– Reci. Što je?
Galina sjeda nasuprot. Ruke joj drhte, srce lupa. Cijelog života izbjegava konflikte, glača rubove.
– Iva, kod mene si već mjesec dana, – započne. – Obećavala si da ćeš brzo naći posao i otići.
– I? Tražim. Samo nije lako ništa naći.
– Ne tražiš, – tiho kaže Galina. – Cijeli dan si doma, TV, mobitel. Ni na jedan razgovor nisi otišla.
– Prijavljujem se na natječaje! – plane Iva. – Nitko me ne zove, nije to moja krivnja!
– Trosiš moj novac, uzimaš stvari bez pitanja, remetiš moj ritam i mir. Umorna sam, Iva. Jako umorna.
– Što sad to znači? Izbacuješ me? Stvarno? Svoju sestru? Kad nemam kud?
– Ne izbacujem te, – pokušava mirno Galina, iako joj glas podrhtava. – Kažem da ovako više ne ide. Trebaš stvarno početi tražiti posao. Poštovati moj prostor. Shvatiti da sam i ja čovjek, s potrebama.
– Znači tvoje potrebe su važnije? – podiže Iva glas. – Baš ti je svejedno što sam na rubu?
– Nije mi svejedno, – ustaje i Galina. – Volim te. Ali ljubav ne znači da moram uništiti svoj život zbog tvog.
– Kakav život?! Živiš kao časna sestra! Nikoga nemaš, sama sjediš i zbrajaš novce. Bar sam ti donijela malo uzbuđenja!
Galina šuti. Ibina taktika poznata je napad kad primi kritiku, umanjivanje tuđeg života da opravda svoje.
– U pravu si, – tiho će Galina. – Sama sam. Svaki cent brojim. Ali to je moj izbor. I imam pravo da bude tako.
– A ja nemam pravo na pomoć? Pa sestra si mi! Meni je teško! Imam depresiju, ništa ne mogu. Trebam podršku, ne prijekore!
– Pomažem ti mjesec dana, – kaže Galina. – Krov, hrana, novac. Ali podrška nije samo materijalna. Podrška je i istina. I istina je da ovako više ne mogu.
– Znači izbacuješ me, – šapće Iva. – Nakon svega.
– Ne izbacujem te, – u prvi put glas Anin nosi novu odlučnost. – Dajem nova pravila. Ostaješ još dva tjedna. Dotad nađeš posao, bilo kakav prodavačica, čistačica, konobarica. Počinješ zarađivati i seliš se. Pomognem ti s unajmljivanjem sobe prvi mjesec. Poslije sama nastavljaš.
– Dva tjedna? Pa nema šanse! – Iva u nevjerici. – Kako da za dva tjedna nađem posao?
– Kad stvarno tražiš, nađeš, – kaže Galina mirno. – Ima puno ponuda. Samo treba volje.
– Neću raditi za siću! – protisne Iva. – Školovana sam, imam iskustvo.
– Onda ga upotrijebi, – mirno će Galina. – Ali dalje neću i ne mogu.
– Ne mogu vjerovati, – Iva samo vrti glavom. – Mislim da me voliš, a ti me…
– Upravo zato jer te volim, kažem ti ovo, – glas Anin se lomi. – Zato jer vidim kako propadaš. Pametna si, sposobna. Ali navikla si da te netko spasava: Dario, ostali, ja. Granice s obitelji nisu okrutnost. One su nužda.
Iva prvi put ostaje bez riječi, oči joj se pune suzama. U prvi put Ana vidi ne manipulaciju nego istinsku zbunjenost.
– Ne znam kako drugačije živjeti, – šapće. – Oduvijek sam bila lepršava. Mama je govorila da neću naučiti nikad biti odrasla.
– Mama je griješila, – nježno kaže Galina. – Možeš naučiti. Nitko ti tomu nije dao šansu. Svi su te spašavali, rješavali ti probleme. Prava podrška je kad ti daju da sama probaš.
Stoje nasuprot u tišini. Proljetne večeri vani padaju, u stanu mirni otkucaji sata.
– U redu, – napokon kaže Iva. – Pokušat ću. Dva tjedna. A ako ne nađem?
– Naći ćeš, – odlučno kaže Galina. – Ako budeš htjela.
Sljedeća dva tjedna su neobična. Iva zaista traži posao, ali to radi kao da mora na robiju. Šalje molbe, ide na razgovore, ali svaki put ima izgovor: ili je satnica loša, ili su ljudi neugodni.
– Iva, odbijaš sve redom.
– Ne mislim uzeti prvi posao koji naletim! – vraća Iva. – Moj je život, biram.
– Biraj, – slegne ramenima Galina. – Ali ne mojim novcem.
Odnosi se, normalno, i dalje napeti. Galina ne popušta. Iva se naizmjence ljuti, moli ili plače. Ali Galina zna: ako sada posustane, sve se ponavlja.
Jedanaestog dana, Iva dolazi doma s posla. Točnije, s novog posla prodavačica u maloj trgovini odjećom. Plaća niska, rad u smjenama, ali posao.
– Primili su me, – kaže kratko na ulasku u kuhinju. – Jesi zadovoljna?
– Drago mi je zbog tebe, – iskreno kaže Galina.
Iva si ulijeva vodu, pijucka.
– Mrzim taj posao, – priznaje. – Cijeli dan na nogama, trpim mušterije zbog plaće jadne.
– To je samo privremeno, – kaže Galina. – Kasnije ćeš naći bolje.
– Lako tebi reći, – otresa Iva.
Trinaestog dana Galina pomaže Ivi pronaći sobu za najam. U stanu kod stare tete na rubu Zagreba, nije skupo, uredno je. Daje joj još za mjesec unajmljivanja, još koju kunu za hranu.
– Ovo je zadnji put, – kaže. – Poslije si sama.
Iva klimne. Pakuju stvari, ruksak, nekoliko vrećica. Galina gleda sestru, osjeća olakšanje, ali i tugu. Olakšanje jer se život vraća svom mirnom tijeku. Tuga jer se između njih nešto zauvijek promijenilo.
Navečer kod vrata. Iva je spremna, ruksak, vrećice.
– Idem, – kaže, ne gledajući ju.
– Iva? – zaustavi ju Galina.
Iva se okreće. Oči crvene, umorna je, smršavila. Ovaj je mjesec ostario.
– Javi mi se, kad se smjestiš, – kaže Galina. – Da znam kako si. Brinut ću.
– Zašto? – pita Iva. – Sad si slobodna od mene.
– Jer si mi sestra, – jednostavno Ana. – I volim te. Uvijek ću te voljeti. Samo sada drugačije.
Iva ne kaže ništa, kimne.
– Hoću, javit ću se.
Izađe, a Galina sluša korake. Sjeda u kuhinju, polaže ruke na stol. Stan je tih. Nevjerojatno tih. I to je ona tišina koja joj je toliko trebalo.
Prođe kroz dnevni: kauč namješten, jastuci na mjestu, ništa razbacano. Otvori prozor, pusti svježi proljetni zrak. U srcu teško, ali lakše nego ikad.
Galina zna da je napravila što je trebalo još prije mnogo godina. Nije odbila sestru pokazala joj je drugi put. Put odgovornosti, samostalnosti. Težak, ali nužan.
Prisjeti se riječi Lidije: nezreli odrasli ne liječe se brigom. Liječe se sudarom sa stvarnošću. Iva sada ostaje sama, prvi put, bez spasitelja.
Hoće li uspjeti? Galina ne zna. Možda Iva opet padne, opet će tražiti pomoć. Možda se naljuti i nikad ne pozove. A možda, prvi put, nauči stati na svoje.
Galina si natoči čaj, sjeda uz prozor. Ulica se gasi, pale se lampe. Život ide dalje, polako, mirno, baš onako kako ona želi.
Nakon tjedan dana, Iva zove. Glas umoran, ali miran.
– Ana, ja sam. Samo da javim, dobro sam. Radim, privikavam se. Gazdarica je okej.
– Drago mi je, – kaže Galina. – Kako si?
– Umorna. Teško je. Nisam navikla raditi ovako stalno. Ali izdržat ću.
Na trenutak šute.
– Ana… – kaže Iva. – Puno sam razmišljala, o svemu što si rekla. Cijeli život prenosim svoje probleme na druge. Imaš pravo. Teško je to priznati.
– Iva…
– Pusti da završim, – zaustavlja ju Iva. – Bila sam ljuta na tebe, jako. Mislila sam da si okrutna. Ali shvatila sam: napravila si što nitko nije. Dala si mi priliku da odrastem. Ne znam hoću li uspjeti. Ali pokušat ću. Zaista.
Galina sjedi, suze joj klize niz lice.
– Hvala što si to rekla, – šapće. – Bilo mi je teško. Mislila sam da me mrziš.
– Možda bih i mrzila da sam drukčija, – nasmije se Iva. – Ali priznati istinu to boli.
– Ako ti bude preteško, – započinje Galina, – ako zaista zatreba…
– Ana, nemoj, – prekida Iva. – Znam da ćeš uvijek pomoći. Ali moram sama naučiti. Vrijeme je. Imam 54 godine. Vrijeme je.
Pozdrave se, dogovore da se čuju. Galina spušta slušalicu, gleda kroz prozor. Ne zna kakva budućnost ih čeka. Ne zna hoće li Iva zaista promijeniti se. Ne zna hoće li sestre napokon znati granicu ili će se sve opet urušiti.
Ali zna jedno: napravila je ono što je trebalo. Za obje.
