Sidro se diglo
Studeni je te godine došao bez najave. Ne polako, kao inače, kada prvo požute kesteni u dvorištu, zatim zahladi po noćima, pa kiše postanu duže i tamnije. Te godine studeni je stigao odmah, sav odjednom: u jednom jutru se probudila Nada Kovačević, pogledala kroz prozor, i vani je već vladalo sve ono što je najteže podnosila sivo nebo bez tračka svjetla, mokar asfalt, drveće kao iscijeđeno.
Imala je četrdeset i sedam godina. U flanelskom ogrtaču stajala je pokraj štednjaka i miješala juhu, dok je iza zida, u dnevnom boravku, Viktor razgovarao telefonom. Glas mu je bio dubok, poslovan tako je govorio samo s onima koji su mu bili važni: partnerima, klijentima, ponekad s direktorom. S njom je govorio drugačije, mekše, kraće. Ponekad nikako.
Juhica je bila od piletine. Nada je rezala mrkvu na sitne kockice jer Viktor nije volio veće komade, pazila da krumpir ne bude prekuhan, i pritom se prisjećala da mora premjestiti njegove košulje iz perilice u sušilicu. On je volio svijetle, pamučne košulje; trebalo ih je izvaditi odmah da se ne izgužvaju. To je znala isto tako čvrsto kao što zna tablicu množenja.
Viktoru je bilo pedeset i dvije. Bio je komercijalni direktor u građevinskom poduzeću Gradnja-Invest. Posao je bio dobar, plaća solidna, putovanja rijetka. Nada je već osam godina vodila njegov dom: isprva je samo pomagala, onda preuzela sve, a onda je prestala primjećivati da sve radi sama. Tako to ide uzmeš komadić tuđeg života, pa još jedan komadić, i kad se okreneš, od vlastitog ti ne ostane gotovo ništa.
Prije je radila u financijama. Bila je glavna knjigovotkinja u maloj revizorskoj firmi, potom se počela usavršavati za analitičarku, uzimala dodatne tečajeve iz poreza, čitala stručne časopise. No, kad su se ona i Viktor uselili zajedno, najprije je smanjila satnicu zbog njegovih poslovnih putovanja, pa na kraju dala otkaz on je napredovao, preselili su se u drugi dio grada, do stare posla bilo joj je daleko. Sama sebi je rekla da će naći nešto bliže. Nije našla. Godina se neprimjetno pretvorila u dvije, a onda više nije ni znala kamo bi se mogla vratiti i zašto.
Razgovor iza zida je utihnuo. Nada je smanjila vatru, poklopila lonac. Viktor je ušao u kuhinju i zastao kraj hladnjaka. Nije sjeo, nije posegnuo za šalicom samo je stajao i gledao je.
Okrenula se.
Na njegovom licu prepoznala je izraz koji je vidjela tek par puta u životu; svaki put najavljivao nešto veliko. Nije to bila ljutnja, ne. Nešto mirnije, samim time i neugodnije. Odluka.
Nada, moramo razgovarati.
Juha će biti gotova za deset minuta.
Nije o juhi.
Odložila je žlicu, okrenula se prema njemu. S druge strane kuhinjskog prozora žuto svjetlo s ulične lampe gubilo se na mokroj staklenoj površini.
Slušam.
Viktor je oduvijek znao vagati riječi. Kad je bilo važno, stao bi, složio rečenicu, izgovorio tek kad bi bila točna. Prije joj je to djelovalo ozbiljno. Sada je samo čekala.
Odlazim. Ne na put, zauvijek.
Lonac je lagano zakrčkao.
Dobro, rekla je ona.
Ne razumiješ. Želim objasniti.
Nema potrebe.
Nada, bolje nam je oboma ako kažem otvoreno. Postala si mi sidro. Znaš li što mislim? Ne u lošem smislu; ti si dobra
U kojem je smislu sidro nešto dobro?
Zastao je.
Držiš me na mjestu. Ne napredujem. Dolazim kući svaki dan isto: juha, košulje, serije na televiziji, tvoja pitanja o tome kako je prošao moj dan.
To je loše?
To nije ono što mi sada treba. Shvaćaš? Trebam drugi zrak. Drugu razinu.
Nada je gledala blijedo žuto svjetlo na staklu, pa opet njega.
Drugu razinu, ponovila je. Bez upitnika. Samo tako.
Postoji netko. Ne poznaješ ju.
Kolegica?
Da. Radi u investicijama. Pametna, aktivna. Mi
Dosta, prekinula ga je.
Nisam htio da tako ispadne.
Ali je ispalo.
Nada, nisi kriva. Ja sam se promijenio. Trebam nešto drugo.
Već si rekao. Drugi zrak, druga razina, druga osoba. Dobro. Kada dolaziš po svoje stvari?
Viktor je trepnuo. Izgleda da nije očekivao tako ravan odgovor.
Mislio sam za vikend. Ako ti tako odgovara.
Odgovara mi sutra. Bit ću u dućanu od tri do pet. Ključ ostavi na polici u hodniku.
Nada
Isključit ću juhu. Ako hoćeš, natoči si.
Uzela je ručnik, obrisala ruke i izišla iz kuhinje. Otišla je u spavaću sobu, tiho, bez trzaja zatvorila vrata. Sjela na rub kreveta. Sve je bilo na svom mjestu kao i uvijek: noćni ormarići, lampa u kutu, njegov sako preko naslona stolca. Ali nešto je bilo pomaknuto, kao da je namještaj odmaknut pola centimetra i oko svako malo zastane, ne zna prepoznati zašto.
Sjedila je dugo, ruke mirno položene na koljena. Duboko, ispod rebara, prohladno, gusta težina, kakva ostane kad stojiš na vjetru dovoljno dugo da hladnoća prodre kroz sva odijela do same srži. Nije to bila oštra bol. Više onaj tupi teret.
Ništa se nije čulo iz kuhinje. Tek kasnije je zalupila ulazna vrata.
Nije plakala. Imala je četrdeset i sedam i nije zaplakala.
Ujutro je ustala u pola sedam. Oprala lice, skuhala kavu i popila je stojeći uz prozor. U dvorištu prazno i mokro. Na ogradi dječjeg igrališta sjedio je jedan golub i gledao u lokvu kao da nešto važnog odvaguje. Nada ga je gledala dugo.
Zatim je oprala suđe. Dugo, detaljno, trljala svaku šalicu po par puta i tražila mrlje. Njegova šalica stajala je odvojeno velika, tamnoplava, s bijelim natpisom sa strane. Nada je uzela, okretala je u rukama. Slova su bila izbrisana, ostalo tek nekoliko. Vratila je šalicu na mjesto. Uz ostale.
Tog dana nije išla u dućan od tri do pet. Nije nigdje išla. Sjedila je u fotelji u dnevnom i gledala u zid. U njoj je vladalo ono okamenjenje kad više ne boli, ali i nije lakše, već tek teško, kao kad te netko izlije betonom. Misli su joj kružile, bez imalo smjera ili rješenja. Osam godina. Juha. Košulje. Sidro. Druga razina. Drugi zrak.
Do večeri se rodila tiha ljutnja. Nije bila bučna, nije tražila izlaz. Bila je poput ugljena koji više ne gori, ali drži toplinu satima.
Viktor je stvari odnio u petak. Nade tada nije bilo: namjerno je otišla do prijateljice Tanje, s kojom se nije vidjela više od godinu dana. Tanja je skuhala čaj, iznijela kolač, pogledala je i rekla:
Ajde, pričaj.
Ne sada, odgovorila je Nada.
Kad onda?
Ne znam. Kad budem imala što za reći.
Tanja nije pritiskala. Sjedile su tri sata, pričale o svemu Tanjinoj djeci, renovaciji, tržištu sira u centru. Kad je Nada odlazila, Tanja ju je zagrlila u hodniku i jednostavno rekla:
Nazovi me, može?
Hoću, odgovorila je Nada.
Kod kuće, na polici u hodniku stajao je ključ. Uzela ga je, zadržala u ruci i spremila u ladicu. Ušla u sobu. Sakoa više nije bilo. Njegova strana noćnog ormarića bila je prazna, ostao je samo tamniji kvadrat od lampe koju je odnio.
Nada je stajala i gledala taj kvadrat.
Zatim je otišla u kuhinju i bacila tamnoplavu šalicu.
Prvi tjedni su bili dovoljno. Dovoljno pojesti, dovoljno spavati, bar jednom dnevno izaći van. Ne više. Kao da je radila na minimumu, štedjela snagu. Nije znala ljuti li se ili prihvaća, prašta ili se drži svoje istine. Činilo se da su to pitanja za nečiji tuđi život.
Ali počela je razvrstavati. Prvo njegove stvari, kojih je ostalo malo: par zaboravljenih knjiga, stari kišobran u hodniku, alati pod sudoperom. Onda svoje: kutije na tavanu, mape u ormaru. Tamo je, ispod tuđih računa i starih časopisa, pronašla svoje radne bilježnice. Tri debele bilježnice punjene urednim rukopisom: skripte s tečajeva financijske analize, izvatke iz poreznog zakona, primjere izvještaja.
Otvorila je jednu. Knjižna oznaka je virila iz poglavlja o reviziji potraživanja to je kad poduzeće provjerava tko mu sve duguje i pokušava shvatiti što je stvarno, a što samo na papiru. Nada je čitala svoje bilješke. Rukopis joj se učinio stranim, iako je bio njezin: jasan, poslovan, bez ukrasa. Nije prepoznala tu ženu iz zadnjih godina. Ili, možda, baš jeste.
Zatvorila je bilježnicu. Vratila je na policu. Otišla spavat.
Noću je razmišljala o novcu. Svojem novcu: bilo ga je malo, nešto ušteđevine od zajedničkih godina, stan je bio naslijeđen od majke to je bilo čvrsto, ali za život je trebalo nešto više. I trebalo je živjeti.
Ujutro je izvadila bilježnice s tavana i raširila ih po stolu. Otvorila laptop. Prvo što je upisala u tražilicu bilo je: uvjeti za revizora 2024.
Stranica se učitavala sporo. Nada je čitala pažljivo, od prvog retka.
Područje financija se promijenilo. Šest godina je donijelo nove izvještaje, izmjene zakona, softvere kojih prije nije bilo. Proučavala je razliku između onoga što zna i onoga što sad traže. Razlika je bila velika, ali ne nepremostiva.
Prijavila se na program prekvalifikacije. Plaćeni, tromjesečni, s ispitom i certifikatom. Nastava uvečer, online, tri-četiri sata, četiri puta tjedno. Krajem studenog se zaposlila u jednoj maloj firmi kao knjigovotkinja tražili su nekog tko želi raditi više nego tko ima ime: mala plaća, jednostavan posao, ali žive brojke pod prstima svaki dan. To je bilo važno.
Tanja je nazvala početkom prosinca.
Kako si?
Radim, rekla je Nada.
Gdje?
Nije bitno. Jednom ću ispričati.
Kako si zapravo? Ne posao.
Nada je zastala.
Zaposleno. To pomaže.
Posao je bio pravi. Dizala se u pola sedam, do osam bila na poslu, do šest među papirima, navečer otvarala laptop za tečaj. Legla bi u ponoć ili kasnije. Loše je spavala; glava bi joj radila i dok sanja, ponavljala brojke, formule, procedure. Znala bi se probuditi u tri s čistom mišlju o nekoj knjiženju, pa ležala sat dok joj misli ne odu.
Skinula je četiri kilograma prvi mjesec. Ne namjerno. Zaboravljala bi jesti. Jela bi nešto s nogu, ispred frižidera, jer sjesti i pripremati značilo je potrošiti vrijeme kojeg nije imala. Jednom se uhvatila kako gricka dvopek nad knjigom i gleda u ekran, ne u tanjur, pa se sjetila da to prije nije radila.
Prije je razmišljala o njegovoj juhi.
Ta misao nije bila gorka. Bila je konstacija. Hladna i točna, kao redak u bilanci.
U siječnju je položila prvi ispit. Dobila je devedeset jedan bod od sto. Predavač je napisao: Dobra baza, vidi se praksa. Nada je taj komentar pročitala dvaput. Nije zbog laskanja, nego jer joj netko prvi put nakon dugo vremena dao ocjenu ne za kućnu toplinu, ne za kuhanje ni kavu za rad.
Ispisala je rezultat i zalijepila ga na zid iznad stola.
U veljači su u maloj firmi krenuli problemi gazda nije mogao dogovoriti najamninu i bilo je jasno da će se brzo zatvoriti. Nada nije čekala. Napisala je životopis: precizan, iskren, s rupom od šest godina koju nije sakrivala, već navela: Pauza zbog osobnih razloga. U tijeku prekvalifikacija iz analize i revizije financija. I to je bilo istina.
Na prvom razgovoru nisu prošli dalje: otvoreno su pitali za rupu, a ona je iskreno odgovorila. HR-ovka je gledala s onim ljubaznim suosjećanjem koje znači javit ćemo vam se. Nakon tjedan dana odbijenica.
Drugi razgovor bio je bolji. Više konkretnih zadataka, manje o prošlim godinama. Nada je odgovarala precizno, s primjerima i brojkama. Dobili su je kao financijsku analitičarku u srednjem holdingu Horizon-Kapital na probni rok od tri mjeseca. Plaća dvostruko veća od prošle.
Prihvatila je.
Horizon-Kapital je upravljao raznim ulaganjima: plastično rečeno, novac ulažu u firme, prate što i kako rade, odlučuju zadržati ili prodati, ili vaditi iz gubitka. Nada je radila u odjelu financijske kontrole. Šef joj je bio Davor Brkljačić, čovjek od oko četrdeset pet godina, malo riječi, zahtjevan, od onih što ne ponavljaju i ne hvale bez potrebe.
U prva tjedna dvaput se zabunila u izračunu, oba puta uhvatila grešku prije slanja izvještaja. Davor je to primijetio.
Provjeravate svaki put?
Uvijek, rekla je.
Dobra navika, samo je rekao i otišao.
Bio je to njihov prvi razgovor u četiri oka. Nada ga je smatrala zadovoljavajućim.
Posao je bio težak, ali zdrav. Dizao ju je, kao uspon uz brdo, kada noge bole, ali znaš da je napor upravo onakav kakav mora biti. Svaki je dan naučila nešto novo: alat za analizu, novu strukturu izvještaja, standarde koji nisu postojali kad je radila. Vječernji tečajevi su išli paralelno, što bi naučila navečer, koristilo joj je u firmi, ili obrnuto.
Nesanica je postala navika. Nije se borila s njom više. Kad bi ostala budna do dva, jednostavno bi ustala i čitala za stolom. Sat kasnije vratila bi se u krevet. Katkad bi zaspala odmah, katkad opet satima ležala misleći. Misli su bile poslovne: brojke, obrasci, zadaci. Bolje je bilo tako. Prije su to bile misli o onome što više nema.
Viktor je nazvao jedanput, krajem veljače. Na ekranu je bilo njegovo ime. Gledala je par sekundi, pa javila.
Halo?
Nada. Kako si?
Dobro. Je li sve u redu?
Je. Samo htio sam znati.
Saznao si. Sve je u redu.
Radiš li?
Da.
Drago mi je. Stvarno.
Viktor, zauzeta sam. Doviđenja.
Spustila je slušalicu. Sjela. Otvorila laptop.
U ožujku je položila završni ispit. Devedeset šest bodova. Certifikat je ispisala, spremila u fascikl s prvim rezultatom. Onda oba izvadila, stavila jedno do drugog. Devedeset jedan. Devedeset šest. Malo, ali značajnog rasta.
Vratila ih nazad.
Na poslu su je stavili u stalni kadar prije isteka probnog roka nakon dva i pol mjeseca. Brkljačić joj je javio suho, bez uvoda:
Kovačević, prijavljena ste za stalno od prvog. Plaća po novoj tarifi.
Razumijem. Hvala.
Nema na čemu. Radite.
I radila je.
Do travnja, neće više svaki dan pomisliti na njega. To bi primijetila kao što primijetiš da nije palo kiše nekoliko dana tek kasnije shvatiš odsutnost. On je postao stara bilješka u rokovniku: nekad bila, stranica okrenuta, rokovnik traje dalje.
Ljutnja nije nestala. I nikada neće, slutnja je. Ali promijenila je oblik: spljoštena, tvrda, stane među rebra, ne smeta disanju. Naučila je koristiti je kao alat kad bi poželjela stati, ta ljutnja bi šapnula ne. I nije stala.
Ljeti, Horizon-Kapital je započeo veliku unutarnju reorganizaciju. To znači: nova podjela odjela, revidiranje odgovornosti, otvaranje novih pozicija. U financijskom nadzoru otvorilo se mjesto višeg analitičara. Brkljačić joj je to osobno rekao.
Spremni ste preuzeti više odgovornosti?
Da.
Sigurni?
Razmišljala sam. Da.
Klimnuo je glavom.
Pripremite prezentaciju za portfelj Istok-Projekt. Za tjedan dana, uprava dolazi.
Pripremala je četiri noći. Spavala po pet sati. Jela kad bi stigla. Tri puta je ispravila prezentaciju ne zato što je bila loša, nego jer je svaki put vidjela kako može još preciznije, sažetije, snažnije. Zadnju noć ostala je do dva ujutro, provjerila svaku brojku, svaki slajd.
Ujutro je popila kavu, obukla sivi sako, uzela fascikl.
Prezentacija dvadeset minuta. Pitanja četrdeset. Odgovarala je bez papira, jer je sve znala napamet. Jedan član uprave, stariji gospodin prodornih očiju, postavio joj je tri brza pitanja, jedno za drugim, nije dao predaha. Odgovorila je na svako.
Poslije je rekao Brkljačiću nešto tiho. Brkljačić je pogledao Nadu. Nije ništa rekao.
Tri dana kasnije uzela je mjesto višeg analitičara.
Jeseni se dogodilo što su u Horizon-Kapitalu zvali strateško preuzimanje. Firma je gledala nekoliko malih građevinskih i razvojnih tvrtki koje su upale u financijske teškoće. Poslovno rečeno: netko je upao u dugove, sad možeš povoljno kupiti, preustrojiti i uključiti u svoj portfelj ili prodati. Nada je vodila analize za nekoliko kandidata.
Među njima Gradnja-Invest.
Ugledala je ime na sekundu je zastala, pa nastavila.
Gradnja-Invest je upao u lošu fazu. Nada je pregledavala brojke sustavno. Krediti su rasli, prihodi padali, ključni klijenti su prešli drugima. Uprava je povukla nekoliko vezanih loših poteza: pogrešan projekt, nepovoljni kredit, propust na natječaju. Firma je još živa, ali ide prema dolje.
Složila je analitičku bilješku. Suhoparnu, preciznu. Preporučila preuzimanje.
Brkljačić ju je pročitao, podigao pogled:
Sigurni ste?
Da. Temeljni resursi su dobri. Problem je uprava. Sa zamjenom tima i restrukturiranjem, povrat na pozitivu za osam do deset mjeseci.
Dobro. Pripremite plan integracije.
U listopadu je uprava Horizon-Kapitala odobrila kupovinu Gradnja-Invest-a. U studenome, posao je završen. Nada je tad već bila zamjenica direktora za financijski nadzor. Do potpredsjednice ju je dijelio još jedan korak; taj je korak napravila krajem listopada, kad je stara potpredsjednica prešla na drugu poziciju, a Brkljačić izravno predložio Nadu upravi.
Taj razgovor nije bio dug:
Kovačević, znate što znači ova pozicija? Druga dimenzija odgovornosti. Ljudi će gledati svaku vašu odluku.
Razumijem.
I?
Spremna sam.
Brkljačić ju je promatrao sekundu-dvije. Onda rekao:
Znao sam.
Ured potpredsjednice bio je na osmom katu, s velikim prozorima prema ulici. Prvog dana kad je sjela u novi ured, bio je tmuran dan. Kiša je sjedila na staklu, isti takav studeni kao prošle godine; kao da se vrijeme vratilo, ali sve ostalo više nije isto.
Nada je spustila fascikl na stol. Osjetila prostor. Sjela. Otvorila laptop.
Posla je bilo mnogo.
Integracija Gradnja-Invest-a značila je pregrupiranje zaposlenih: nekima nova mjesta, nekima otkazi, menadžment se mijenja iz temelja. Nada je vodila taj proces s kadrovskom službom. Liste, pozicije, plaće, kompetencije. Dosadno, ali traži točnost.
Krajem studenoga, točno godinu dana od onog večernjeg razgovora uz pileću juhu, nazvala je tajnica:
Nada, posjetio vas je Viktor Marković. Kaže da je privatno. Nema najavu.
Nada je uzela olovku. Okretala ju je u prstima.
Upisi ga danas u tri sata. Neka pričeka.
U redu.
Spustila je slušalicu. Pogledala kroz prozor; drugo kišno jutro, kišne žile na staklu, pod vjetrom ogoljela stabla.
U tri zvoni opet tajnica:
Marković je tu.
Neka uđe.
Vrata su se otvorila.
Promijenio se. Nada je to primijetila bez uzbuđenja. Viktor je izgledao manji, ne po visini, nego drugačije: ramena slabija u sakou, umor u licu, onaj što ne silazi snom. Gledao je prema njoj s nekom zbunjenošću. Onda je shvatila: nije znao gdje se nalazi.
Zdravo, Nada.
Dobar dan, gospodine Markoviću. Sjednite.
Sjeo je. Pogledao stol, laptop, fascikle. Nju.
Ovdje radiš.
Da.
Nisam znao da
Razumijem. Slušam vas.
Zastao je. Sklopio ruke u krilo pokret kakav prije nije primijetila kod njega. Novi.
Nada, došao sam znam da čudno zvuči. Ali nemam drugog puta. Dobio sam otkaz. Prije tri tjedna, kad je krenula integracija. Ne znam tko je donosio kadrovske odluke, nisam znao da si
Ja sam.
Pauza.
Razumijem, rekao je tiho.
Nastavite.
Molim te želim tražiti da ostavim bilo kakvo mjesto. Razumijem da neće biti na staroj poziciji. Razumijem da je prošlo mnogo toga. Ali imam iskustva u graditeljstvu, poznajem tržište, mogu biti koristan. Tražim priliku.
Nada ga je slušala. Gledala ga ravno, bez grimase. Govorio je mirno, iskreno; to joj je značilo.
Kako je Ivana? upitala je.
Nije odmah odgovorio.
Prekinuli smo. U kolovozu.
Dobro.
Nema veze s ovime. Nisam došao zbog toga.
Znam.
Uzela je olovku, otvorila dosje kadrova. Pronašla što treba. Otvorit će odjel za podršku građevinskim projektima: srednji menadžmenti, koordinatori, tehnička lica.
Postoji mjesto voditelja projekata. Plaća je dvostruko manja od vaše bivše. Probni rok četiri mjeseca. Ako rezultat bude dobar, mogući je dogovor za dalje. Papiri kroz kadrovsku, standardno, ne osobno.
Viktor ju je gledao.
Nudiš mi to ozbiljno?
Ne znam drukčije.
Nada
Gospođo Kovačević, ispravi ga. Ne grubo. Samo točno.
Prihvatio je. Klimnuo.
Gospođo Kovačević. Prihvaćam.
Dobro. Zapisala je. Donosite papire sutra do podne, Karina iz kadrovske vas prima.
Ustao je, uzeo sako, a pred vratima zastao.
Bila si u pravu, rekao je. Prije godinu dana. Nisam bio pravedan.
Nada je spustila olovku. Pogledala ga.
Gospodine Markoviću, rekli ste da sam vam bila sidro. Držala sam vas na mjestu. Znate što? Imali ste pravo.
Gledao je zbunjeno.
Sidro sprječava rast. Više ga nemam. Kako vidite.
Nije odgovorio. Otvorio vrata i otišao.
Nada je sjedila mirno minutu, možda dvije. Zatvorila dosje. Uzela mobitel, pogledala poruke. Stigla je e-poruka od investicijskog partnera grupacije: dogovaraju sastanak za idući tjedan zbog novog logističkog portfelja. Napisala je kratko: Srijeda, 11:00, potvrđujem.
Spustila mobitel. Ustala.
Uzela kaput i torbu. Tajnicu obavijestila:
Karina, odlazim za danas. Sutra Marković dolazi na papire, daj ga Karini iz kadrovske.
U redu, gospođo Kovačević, treba li još što?
Ništa. Vidimo se sutra.
Lift je spustio na prvi kat. Prošla je predvorje, gurnula staklena vrata.
Vani nije padala kiša.
Nebo nad gradom bilo je blijedo, gotovo bijelo, kakvo je samo u studenom, kad se sunce spusti nisko. Dugačke sjene drveća i stupova pružile su se preko pločnika. Nada je zastala na stepenicama. Hladan je zrak bio bistar, bez one vlažnosti. Udahnula je. Pa još jednom.
Iza ugla je proletio automobil. Tišina.
Sišla je niz stepenice, pošla prema dalekom parkiralištu gdje ju je čekao auto. U torbi je bio mobitel s potvrđenim sastankom u srijedu. U glavi su joj već lebdjela pitanja za partnere: struktura investicije, dugovi, kadrovi. To je bio dobar posao. Njezin posao.
Otvorila je automobil. Stavila torbu na suvozačko sjedalo.
Blijedo sunce studenog prelilo se tanko preko stakla. Nada je na sekundu gledala u to. Onda je okrenula ključ u bravi.
