Ma glupa si, govorila je Lidiji medicinska sestra u rodilištu. Djecu možeš roditi još koliko hoćeš, ali takvog muža više nećeš naći nigdje.
Pričalo se već u rodilištu o Lidijinom mužu. Dok je ležala na odjelu za čuvanje trudnoće, svaki dan joj je donosio ručak i večeru u onim masivnim termosicama, sve sam kuhao. Još je donio i televizor u sobu, pa joj par puta poslao cvijeće dostavom.
Jeste li vi svježe vjenčani? upitala jednom sestra.
Ma ne, pet godina smo već zajedno.
Prvo dijete možda?
Drugo…
E pa stvarno, ne znam što reći…
Druga trudnoća od samog početka nije bila ni blizu lake kao prva. Mario je plaćao najbolje liječnike, ali svejedno je morala ležati u bolnici. Nakon mjesec dana, Lidija je toliko htjela doma da nije ni suzu pustila kad su trudovi krenuli ranije. Kako je mogla znati što je čeka?
Muškarci takva stanja rijetko izdrže rekla joj je sestra. Kad ti kažem, vjeruj mi.
Lidija naravno nije vjerovala. Vjerovala je da će se njihova mlađa, Ela, boriti kao lavica i da će sve riješiti zajedno. Tako je Mario govorio.
Daj, molim te, šta ti je. Zar misliš da bi te napustio samo zato što naša djevojčica ima zdravstvenih problema?
I dalje je govorio isto kao da je riječ o sitnim zdravstvenim brigama. Svi su to hvalili. Istina, s Elom se nije toliko bavio, to je bilo Lidijino područje. Ali zato je stariju, Anicu, vozio gdje god treba na treninge, rođendane, školu, robotiku, ples. Sve je nekako funkcioniralo, dok Mario nije odlučio da sele u kuću.
Djevojkam treba zraka, prostora za igru pričao je, kao da i Ela može trčati. Uz to, uzet ćemo i mačku i psa ti si to, je l, htjela?
Lidija je, naravno, htjela. Ali bojala se, kuća znači više posla, više čišćenja, i još žive daleko, a samo jedno auto.
Poklonit ću ti auto, obećao je Mario. I pronaći ću neku ženu za pomoć po kući, želiš li?
A što ćemo s mojim stanom?
Iznajmit ćemo ga. A kune će ti na račun, ionako je tvoj stan.
Stan je Lidija naslijedila od bake, još prije braka.
Mario je održao riječ: srebrni auto sa velikom mašnom čekao ju je ispred kuće, a tjedan kasnije stigla je i Marija niska, okruglog lica, uvijek nasmijana kad bi došla kod Ele.
Vi radite svoje, gospođo Lidija, ja ću srediti ovdje, nasmijala se Marija.
Lidiji je bilo neugodno. Navikla je sve vući sama: bolnice, rehabilitacije, beskrajne vježbe s Elom, škola i aktivnosti s Anicom, pa još i kuća. Sad je Marija ribala podove, peglala, a naučila je i praviti pljeskavice na Lidijin način, iako njoj samoj nisu uvijek uspjele. Lidija je, zapravo, prvi put u godinama odahnula.
I pala u tišinu.
Mario je odlazio rano, kad je cijela kuća još spavala. Vraćao se kasno, kad je Ela već tonula u san, a Anica još pisala zadaću. Lidija bi čula kad se auto vraća, tada zvuk ključeva u predsoblju, njegove tihe korake Mario je pazio da ne probudi nikoga, mislio je da je Lidija iscrpljena cijelim danom. Provirio bi u spavaću, poljubio Lidiju u čelo, prošaputao: Spavaj, dušo, sve je dobro. I otišao u svoju radnu, gledao izvještaje ili scrolao po mobitelu, jer dolje, u dnevnoj, više nije bilo nikoga tko ga čeka.
Lidija je u početku pokušavala čekati. Zakuhala bi čaj, nasjeckala sendviče, sjedila s knjigom na onom kauču koji su birali zajedno. Ali knjiga bi joj ispala iz ruku, oči zaklopile prije nego što dođe. On bi tiho ugasio svjetlo, misleći da je zaspala slučajno. A nije. Čekala je. Ali to više nije vidio.
Sad je Lidija imala više vremena za Elu. Svaki dan vježbe, masaže, logoped, bazen dva puta tjedno. Vozi je novim autom, svjesno pazi na svaku krivinu i razmišlja kako Mario još nije pitao kako je prošao jedan jedini trening. On bi pitao: Kako su cure? Ona: Dobro. I to je bilo dovoljno. Riječ dobro postala im je deka pod koju su se skrivali, da ne izgovore ono važno kao danas kad je Ela tri puta pala ili kad je Anica prvi put pitala: Mama, a zašto tata ne živi s nama? A živio je. Samo na drugom kraju kuće.
Jedne večeri izlazeći po vodu, Lidija ga zatekne u kuhinji gleda u tamni vrt, pije viski, nije se ni okrenuo.
Umoran si? šaptala je u ogrtaču.
Ma tak’, nije bitno, odgovorio je, ne gledajući je. Težak dan.
Htjedne mu prići, zagrliti ga, nasloniti glavu na leđa, kao nekad. Nešto je zadrži. Neki nevidljiv zid, koji je sama gradila godinama od umora, prešućenih povreda i svakodnevnog dobro. A možda ga je i on zidao. Stajala je minutu, pa se vratila do spavaće, k Ele i tišini.
Marija je sve znala. Bila je pametna. Jednom, dok je slagala veš, zamolila je oprezno:
Gospođo Lidija, možda ne bi bilo loše da malo otputujete s mužem? Ja bi pazila na curice. Znam, uspjet ću s Elom, ne bojite se.
Lidija je prazno pogledala.
Marija, kamo da idem? I zašto? On će svejedno biti stalno na mobitelu, a ja ću doma misliti o Eli.
Marija je uzdahnula i ništa više nije rekla. Samo je složila Elinu haljinicu na hrpu.
Jesen u naselju bila je predivna Lidija je voljela izaći na trijem, šalice kave u ruci, ogrnuta debelim kardiganom, gledajući javorove kako se njišu pred kućom. Dvije parcele dalje živjela je visoka žena kratke kose, s energičnim psom, i svaki dan ju je viđala u šetnji. Upoznale su se uz ogradu kad je njezin retriver prišao Elinim kolicima i spustio glavu u njezino krilo. Ela je cviknula od sreće.
Oprosti, moj ti je malo šašav, ali bespomoćan zadihano je prišla i nasmiješila se Eli. Kako si, ljepotice?
Tako je u njihov život ušla Viktorija.
Viktorija je bila arhitektica, radila iz doma, imala sina Lucijana, vršnjaka od Anice, i muža o kojem je često šaljivo pričala kako ga odgaja bez puno uspjeha. Preselili su se prošle godine i Viktorija je iskreno priznala da joj smeta jednoličnost.
Ne znaš ti, drago mi je da ste mi susjedi! pričala je Lidiji već tjedan-dva kasnije uz čašu vina u kuhinji. Normalna obitelj, djece jednako, muž u poslu. Inače, ovdje samo mame s umjetnim usnama i frizurom ili poslovne žene koje dođu vikendom pa silaze s pameti od dosade.
Lidija se sramežljivo smijala. Viktorija joj je bila draga glasna, iskrena, bez milosti. Nije imala nikakvih popusta prema Eli, gledala je kao dijete, a ne kao problem. I Ela se vezala za nju.
Prijateljstvo je došlo brzo. Vikendom bi pekli roštilj, djeca su stalno bila kod jednih ili drugih. I Ela je živnula kad je bilo gužve u kući. Mario, inače rezerviran prema novima, s Viktorijom je odmah kliknuo. Znala je slušati, smijati se njegovim forama i, činilo se, dovoljno se razumjela u posao za pravu diskusiju.
Gospođo Lidija, upitala je jednom Marija tiho …ne zamjerite što se petljam, ali…
Reci, Marija, Lidija je miješala šećer u hladnom čaju.
Ta susjeda, Viktorija… malo prečesto svraća kod vas. Zastala je, birajući riječi. Pogledala sam par puta… kako ona gleda njega kad vi ne vidite…
Lidija podigne pogled. Nimalo zabrinuta, više iznenađena.
Marija, molim te. Viktorija ima muža. Prijateljica nam je.
Ima, da uzdahnula je Marija. Al’ stalno je on negdje, kažu. I zgodna je, pametna, zna pričati, i… stala je.
I što? Lidija se sad nasmiješila, ali s podcjenjivanjem. Mario nije takav. Zajedno smo godinama. Nama je dobro. Ako se rijetko viđamo, to je radi posla. A Viktorija… pa neka gleda. Mario je ni ne gleda.
Marija je gutnula što god je htjela reći, samo odmahnula glavom i otišla prati suđe.
Lidija je ostala u kuhinji, gledala u tamni prozor. Mario nije takav, iznova je u sebi. Sve radi za nas.
Ali nije bila u pravu. Istina je došla ružno i glupo: jednoga dana Anica se vratila kući uplakana.
Mama! glas joj je bio visok, skoro histeričan. Mama!
Anice, što ti je? Lidija je skočila. Jesi pala, boli te?
Stajala je, lice joj potpuno mokro. Oči crvene, nos natekao, usne drhte. Takvu ju nije vidjela od one godine kad je pala s bicikla i skršila koljeno.
Ajde, dušo, reci, što je bilo?
Anica je šmrcala, trljala rukavom oči, još u jakni.
Ja… ja i Lucijan… jecala je, riječi su joj pucale. Išli smo iza kuća, gradili šator. Tatin auto je tamo bio. Mislila sam, možda nešto popravlja. Htjela ga pozvati…
Zastala je, ramena joj se tresla.
I?
Lidija je već znala odgovor, sekundu prije no što će Anica progovoriti. Po njenom licu. Po tome kako je pogledala kao kriva i preplašena.
On je bio s tetom Viktorijom. U autu. Ljubili su se. Ispljunula je to i prekrila usta rukama. Mama, oprosti, nisam htjela špijunirati, nisam znala!
Lidija je ostala nepomična. U predvorju je bilo hladno, ali nju je oblio znoj. Pa hladnoća. Pa opet znoj. Mislila je da će pasti, ali je ostala na nogama.
Mama? čula je Anicu kao izdaleka. Zašto ne govoriš ništa?
Pogledala je kćer, onu svoju malu, uplakanu. Dijete, koje je upravo izgubilo nešto važno, nepovratno.
Sve je u redu, rekla je tuđim, tvrdim glasom. Nisi ti kriva, dušo. Idi umij lice. Riješit ću ovo.
Anica je htjela nešto još reći, ali se okrenula i odjurila na kat.
Lidija se naslonila na zid. U ušima joj je zvonilo. Ljubio se. S Viktorijom. U šumi. U autu. Ko klinac, majke mi. A Marija je upozoravala.
Glupačo, tiho je prošaptala. Glupačo, glupačo…
Mario se vratio navečer. Lidija ga je čekala u dnevnoj, na rubu kauča, kao strankinja u svom domu. Ušao je kao i uvijek, ključevi, teški umorni koraci. Vidio ju je pa zastao.
Lidija? Ne spavaš? Je l nešto bilo?
Sjedi, rekla je tiho.
Sjeo je na fotelju nasuprot. Stolić između njih, na njemu vaza s voćem. Gledala je u vazu, koju su birali zajedno, i pitala se koliko sve to ima smisla.
Danas je Anica došla uplakana, počela je. Bila je sa Lucijanom iza kuća. Vidjela tvoj auto. I vas dvoje. Tebe i Viktoriju. U autu.
Mario je izdahnuo. Nije negirao. Nije pitao je li sigurna. Samo je uzdahnuo, pokrio lice rukama i rekao:
Da.
Lidija ga je pogledala bez suza. Samo hladno, prazno čuđenje.
Znači, istina je? Ti i Viktorija…
Lidija, molim te… nagnuo se naprijed, lakti na koljenima. To ništa ne znači. Ništa.
Ništa? ponovila je polako, probajući što ta riječ znači. Ljubiti se s drugom u autu, u šumi, gdje te može vidjeti i vlastita kćer, to ništa ne znači?
To je… glupost. Nije bio plan. Viktorija, ona je zanimljiva, lako mi je s njom pričati, znaš i sama. I tako je ispalo. Jednom. Samo jednom, kunem se. Nije to afera, nije ljubav. Pogriješio sam. Vas volim. Vas sve troje.
Lidija je u njemu gledala stranca. Lijepog, uspješnog čovjeka, sad jadnog što joj pokušava objasniti da je prevara samo glupost. Kao da je kupio pogrešan jogurt.
A ona? pitala je. Je li njoj isto ništa?
Mario je slegnuo ramenima.
Nema veze. Popričat ću s njom. Gotovo je. Lidija, oprosti. Prava istina, oprosti, bio sam idiot. Ali ti znaš da vas ne bih nikad ostavio. Vi ste sve što imam.
Vi ste sve što imam, odjednom se prisjetila kako je to govorio u rodilištu kad se rodila Ela. U autu, kad su išli prvi put gledati ovu kuću. U kuhinji, kad je plakala od umora. Tada su te riječi značile zakletvu. Sad su zvučale prazno.
Dosta. Ne znam što ću sad s ovim. Ne znam kako reagirati. Trebam razmisliti.
Krenula je prema stepenicama, ali okrenula se.
Anica te vidjela. Objasni joj sam. Ja ne znam što bih rekla.
Popela se na kat, u sobu gdje je Ela mirno disala u snu. Dolje je bilo tiho. Mario nije niti pokušao za njom. Možda misli da će do jutra sve proći, da će Lidiju proći. Da će oprostiti.
Gledala je u strop i slušala Elin dah. Suze su krenule tek sat kasnije, tiho, bez jecaja. Nije plakala zbog Marija. O tome će misliti sutra. Plakala je zbog Anice. Zato što njezina sedmogodišnja kćer sad zna da tata ne ljubi samo mamu. I da svijet više nikad neće biti siguran kao jučer.
Skoro cijelu noć nije zaspala. Prije zore je malo odrijemala, ali snovi su bili teški, s puno lica, riječi i kaosa. Probudi je Elin zov tiho, po svom, ali Lidija te zvukove već zna bolje od ijednog govora.
Van je svićalo. Mario je valjda otišao rano, auto je bio nestao. Lidija je rutinski nahranila i obuvala Elu. Marija je stigla točno u devet, ali ovaj put s očima punim brige.
Gospođo Lidija, što je? Što se dogodilo?
Nije ništa, Marija, onim istim kamenim glasom kao sinoć. Pripazi malo na Elu, idem nešto obaviti.
Naravno. Ali jeste li dobro?
Bit će, nije objašnjavala da ide k Viktoriji. Marija bi je samo odvraćala.
Viktorija nije otvorila odmah. Kuća je bila tiha, ali auto parkiran njen sivi Mercedes. Napokon, otvori vrata, ogrnuta u svileni, tamno-crveni kućni ogrtač. Kosa razbarušena u reklami šampona, lice svježe. Pogleda Lidiju kao da je jutrosni gost.
O, Lidija, bok! Tako rano, sve OK?
Stajala je u staroj jakni, bez šminke, s ispečenim očima od neprospavane noći. I baš u tom trenutku joj dođe da pobjegne, ali ostala je.
Moram razgovarati, rekla je.
Viktorija je napravila mjesta, Lidija je ušla. Mirišalo je na kavu i parfem. Sve je tu izgledalo strano, tuđe.
Hoćeš kavu? Viktorija automatski uzme džezvu.
Ne trebam. Ovo je ozbiljno.
Vikorija se okrenula, podigla obrve kao na predstavi.
Ajde, intrigiraš me.
Sakrila je ruke duboko u džepovima jakne, da ne vidi kako joj drhte.
Anica vas je jučer vidjela. Tebe i Marija. U autu. U šumi.
Trenutak joj je lice zatreperilo nečim nalik zbunjenosti. Samo sekundu. Onda se nasmiješila, ležerno, kao da pričaju o vremenu.
Eh, desi se. Djeca su sveprisutna.
Lidija joj nije vjerovala. Nije bilo trunke srama.
Razaras moju obitelj, izustila je tiho. Zašto? Imaš muža, sina. Zašto ti treba Mario?
Viktorija se nasmijala, ne s gorčinom nego pokroviteljski.
Lidija, pa zar stvarno misliš da ja nekog razaram?
Pa što je ovo onda?
Život, slegnula je ramenima, otpila kavu. Nisam ja kriva što se sviđam muškarcima. Mario je odrastao, zna što radi.
Ima obitelj. Djecu.
Ima ženu koja je davno zaboravila da je žena, pogleda ju ravno Reći ću ti iskreno, prijateljice. Pogledaj se. Što si postala? Samo rehabilitacije, sve oko djece. O Eli, o Ani, o kući. Kad si zadnji put stavila malo šminke ili išla s mužem van?
Lidija je šutjela. Riječi su je boljele.
Mario je čovjek od krvi i mesa. Treba mu pažnja, razgovor, žena uz njega. Ti si heroj stvarno jesi. Ali koga to više zanima? Meni ne pada na pamet da ga uzimam za sebe, imam i sama svog. Ali razmisli zašto tvoj gleda druge strane.
Lidija je otišla prema vratima. Iz kuhinje ju je Viktorija pogledala, sad bez one samouvjerenosti, više s umorom.
U pravu si rekla je Lidija. Znam da imam o čemu razmišljati. Samo ti želim da i ti jednom čuješ takvo nešto o sebi od neke druge žene. Kad tvoj muž pronađe mlađu i zanimljiviju.
Izašla je bez treska. Sa strpljenjem. Kao kad netko zna da mora otići, možda i zauvijek.
Doma je zamolila Mariju da pomogne oko stvari.
Gospođo Lidija, pa vi ste kao duh! Što ćemo s stvarima? Kamo idemo?
Cure i ja moramo otići na neko vrijeme. Možda zauvijek, još ne znam.
Marija nije pitala više ništa. Samo je klimnula i krenula slagati.
Tri sata kasnije sve je bilo spakirano.
Anica je sišla, još s uplakanim očima.
Mama, idemo? A tata?
Za sad ostaje ovdje, rekla je smireno, iako joj je srce drhtalo. Odlazimo u naš stari stan, sjećaš se gdje smo prije živjeli?
Anica je samo klimnula. Bilo je toliko boli u njezinim očima da je Lidiji došao poriv da zavrišti. Ali izdržala je. Radi njih.
Dok su utovarivale stvari u auto, u dvorište zaletio Marijev crni terenac. Dotrčao je, ni ključeve nije ugasio, hvatao je Lidiju za ruke.
Lidija! Gdje ideš? Daj čekaj! Kamo?
Izvukla je ruke. Pogledala ga ravno, umorno.
Odlazimo. U stan.
U koj stan? Tamo su podstanari!
Zvala sam ih, izlaze danas. Dečko je kul, rekao da ide za par dana. Do tada ću uzeti stan na dan-dva.
Gledao ju je kao da je prvi put vidi.
Jesi li normalna? Zašto? Hajde da pričamo normalno. Sve sam ti rekao pogriješio sam, ali ništa ne znači. Trebaš mi. Cure mi trebaju. Ne uništavaj obitelj, molim te…
Ja da uništavam? Lidija se nasmijala s gorčinom. Jesam li ja išla ljubiti susjeda u šumi? Jesam li ja dovela Anicu do suza? Ja, Mario?
Moja je krivnja, priznajem. Ali gdje vodiš djecu? U tvoj stari, mali stan? Zar im je tamo bolje?
Bolje im je tamo gdje mama ne luduje od tate koji se igra sa susjedom.
Rekao sam da je gotovo! Sve ću riješiti! Lidija, molim te, oprosti mi. Kunem ti se, oprosti. Daj mi šansu.
Stajao je pred njom, lijep, zbunjen, iskreno pokunjen. Ona je prvi put shvatila da više ne može vjerovati. Ni najmanje. Jer ako mu sad povjeruje, stalno će čekati kad opet pogriješi. Sad će ga pratiti, kako Vikorija reče, stalno sumnjičava, nesretna.
Ne mogu, tiho je rekla. Ne mogu ti više vjerovati. I ne mogu tako živjeti. Ni cure tome učiti.
Lidija…
Razgovarat ćemo kad budem spremna. Sad nemoj ići za mnom. Ja ću te nazvati.
Sjela je u auto, Anica je vezivala Elu, koja je nešto brbljala, posve neshvaćajući što se događa. Lidija je uključila auto, isparkirala se. U retrovizoru je vidjela Marija stoji u sred dvorišta, spuštenih ruku, gleda za njima.
Kad su se odvezle daleko, suze su napokon krenule. Anica je šutjela straga. Nakon nekoliko minuta tiho je pitala:
Mama, hoćemo li se vratiti?
Lidija obrisala lice rukom.
Ne znam, dušo. Iskreno ne znam.
Grad ih je dočekao sivim nebom i skliskim asfaltom. Gledala je u retrovizoru svoje cure i mislila možda je to zapravo najvažnije. Ne auto, ni kuća, ni muž. Ovo dvije cure koje trebaju baš nju, cijelu. I to joj je, baš sad, bilo jedino bitno.
