Što haljina skriva
E pa stvarno, ne mogu vjerovati! šaptala je plavuša u ružičastoj haljini, spuštajući čašu malvazije do usana. On je arhitekt, ima status, novaca A ona Pa kao spomenik! Zar stvarno nije mogao naći neku normalnu?
Susjeda za stolom, gospođa s bisernom ogrlicom, jedva primjetno se nasmiješila iz kuta usana.
Priča se da su već tri godine zajedno. Tri godine, Anđela! To nije prolazna avantura, to ti je već dijagnoza.
Ili sindrom spasitelja, ubacio je tip nasuprot, ne dižući pogled s mobitela. Znaš, uspješni ljudi si ponekad uzmu nešto neuobičajeno. Da se osjećaju bolje, ljudskije.
Plavuša Anđela pokrila je usta dlanom da prikrije smijeh.
Ajde tiše malo, pa tu je odmah kraj nas!
Ali Jelena je gledala na drugu stranu. Sjedila je bočno prema stolu, jer joj je stolac bio taman, i pričala sa starijom ženom koju je dovela mladoženjina majka, Milena. Mirno je govorila, diskretno naklonjene glave, i stara gospođa klimala je glavom i osmjehivala se iskreno, ne onako ukočeno kao većina uzvanika.
Ivan je sve to vidio.
Stajao je pored prozora, podalje od vreve, s čašom vode u ruci. Gledao je svoju zaručnicu: način na koji sjedi uspravno, kako joj ruke mirno počivaju na stolnjaku, do detalja sitne naušnice s blijedoplavim kamenčićima (jego dar od prije mjesec dana, u koji nije bio siguran čak ni nakon pola sata biranja). Ona ih je stavila bez posebnog komentara, samo ga onim pogledom pogledala onim zbog kojeg je osjećao da mu uvijek nešto promiče.
Do Ivana se primaknuo Marko, stari prijatelj, također arhitekt, iz drugog ureda.
Ivek, ti si dobro? Marko je brundao poluglasno, bez puno suptilnosti. Misliš da je to to? Mislim, oprosti, znam da ste svak’ na svoj način posebni, al’ vi ste fakat različiti
Ivan se nasmiješio, više zbog Markove brige nego zbog samog pitanja.
Različiti smo, potvrdio je. I baš zato.
Samo da si siguran…
Siguran sam, ozbiljno je rekao Ivan.
Marko je ušutio i potegnuo gutljaj pjenušca.
Dobro, ti znaš, tvoj život.
Točno to, nasmiješio se Ivan.
Otišao je od prozora nazad prema stolu, hvatajući tu i tamo pokoji pogled, pokoji žamor. Restoran Jelenski perivoj izabrala je Ivanova mama, i Ivan nije imao srca prigovarati žena se naradila temeljitije nego građevinskoj inspekciji, i svaki kontraargument bi bio čisto zločesto zanovijetanje.
Sala je bila otmjena visoke štukature, prozori do poda, vani večernja jesenska magla. Bijeli stolnjaci, masivni pribor, cvijeće u kristalnim vazama. Oko četrdesetak uzvanika rodbina, poslovni partneri, poznanici koje Ivan viđa dvaput godišnje i to u dozi kao aspirin: podnošljivo, ali bez užitka. Uvijek isti izrazi lica kad ljudi ne kuže što se događa, ali svejedno žele suditi.
Jelena je pogledala prema njemu kad je prišao.
Jesi dobro? tiho je pitao.
Dobro, rekla je s blagim osmijehom. Osmijehom bez previše demonstracije, samo za njega.
Gospođa pored nje, teta Anka, mamina kuma, potapšala je Jelenu po ruci.
Dobra je ovo cura, čuvaj je, rekla je Ivanu kao da kupuje krumpire na placu.
Trudit ću se, odgovorio je Ivan.
***
Svečana večera je krenula u sedam. Do pola osam je već bilo jasno večer će ići prema starom hrvatskom obrascu: zdravice, smijeh, priče o nekretninama, šale na račun kuna (odnosno eura, stara valuta još svuda duhovi), netko će se s nekim zakačiti, previše sarmi, premalo iskrenosti.
Voditelj zabave, hirem iznajmljen od strane Ivanove mame, radio je sve napore tjerali su nas na igre koje bi svuda drugdje izazvale gledanje u pod ili paniku, a ovdje su gosti pristojno ignorirali. Ivan se smješkao kad treba, Jelena je šutjela Ali ne nervozno, više onako, kao kad znaš da ti ne treba dokazivati ništa.
Ivanova mama, Mirjana, sjedila je na čelu drugog stola s izrazom stratega koji očekuje epsku bitku. Prihvatila je Jelenu ne voljela, ne zamrzila, nego prihvatila, kao što prihvatiš da u ZET-u kasni tramvaj i puca ti film, ali si nemoćan. Ivan je znao da su njih dvije više puta pričale nasamo i mama je poslije takvih razgovora bila zamislenija, rjeđe svađalica. Nije pitao o čemu su pričale. Nisu sva pitanja za pitati.
Njegov otac nije došao. Već godinama živi u Splitu s novom obitelji, i to je svima u Zagrebu normalno kao da u dnevnom boravku fali ormar koji si još lani izbacio na ulicu.
Negdje oko osam, za velikim prozorom je krenuo glasniji brblj. Vrlo šaptom, ali dovoljno da pola sale uoči. Sjela tamo ekipa iz ureda: svi samosvjesni, uljuljani u svoj status.
Znaš da radi negdje u arhivu? šapnula Anđela u pink haljini. Arhiv, čuj ti to. Čak ni knjižnica.
Što je s njom bilo? interesirala se gospođa s biserima. Valjda nije uvijek takva bila Gle, njegova mama, čini mi se nešto spomenula, da je prije bila mršavija, ili ne znam. Nešto je bilo.
Možda neka bolest, predložila je Anđela ravnodušno-suosjećajnim tonom. Neki hormoni, znaš; ili stres i tako to, pa pojedeš frižider navečer.
Tip s mobitelom malko se osmjehnuo.
Jelena je te privatne šapate čula do zadnjeg slova. Ivan tada nije, zauzet pričom sa stricem Darkom, ali kasnije je uhvatio Jelenu kako upadljivo fiksirano gleda u čašu vode. Znao je.
Preselio se do njene stolice.
Lena?
Podigla je pogled.
Sve je dobro, preduhitrila ga.
Vidio sam
Znam da si vidio. I dalje sve je uredu, Ivek.
Držao ju je za ruku ispod stola. Prsti joj hladni i malo napeti.
Možemo otići, šapnuo je.
Nećemo, jednostavno ga je demantirala. Tvoja mama je mjesecima sve ovo organizirala.
Razumjet će
Ne želim otići. Ali nije bila tvrdoglava; više spokojna, tipski mirna osoba poput nekog tko je jednom odlučio da više ništa neće bježati pred teškoćama.
***
Tri godine ranije. Ivan ju je prvi put vidio u bolničkom hodniku.
Slučajnost, naravno kao sve bitno. Posjećivao je kolegu s gradilišta (izgubljene upute: Koje je to odjeljenje, čovječe?), zalutao, otvorio vrata nekog čekaonice, a tamo ona: krupnija, kratka tamna kosa, tamnoplava vesta, ni nakita ni šminke, samo male naušnice te iste plave što je sada nosila.
Upitao je put do četvrtog odjela. Pokazala. Zahvalio, produžio dalje. Već u liftu mu se vrtilo: mogao sam reći još nešto, ali naravno, nije smislio što.
Tjedan kasnije opet dolazak kolegi opet ona, isto mjesto, nova knjiga. Ovaj put ona prva prepozna njega.
Opet ste zalutali? upita dalje.
Sad već znam gdje sam, prizna malo smušeno.
Pa što opet radite ovdje?
Iskreno, ne znam, skliznu riječi.
Ona samo kimne i vrati se knjizi. On još trenutak traži smisao, pa ode. Okrene se pri izlazu i uhvati njezin pogled ne znatiželjan, ne koketan, nego ono aha, javit ću se ako smislim što s vama dalje.
Treći put sjel je pored nje.
Nije se iznenadila. Nije pravila nikakvu dramu.
Radite li ovdje? upita.
Ne. Posjećujem ljude.
Svoju obitelj?
Kratka šutnja.
Ne baš, završi ona.
Nije gnjavio dalje. Nekako je osjetio da se tu ne treba gurati. Pitao što čita. Bilo je to Dama s psićem Čehov. Rashodovao se na temu kako ga u školi nisu mogli smisliti jer je profesorica uvijek tražila skrivene poruke, a on bi radije da ljudi jednostavno hodaju po ulici, kao što i on hoda.
Jelena se nasmijala kratko, poluiznenađeno, kao kad vas uhvati smijeh koji nije planiran.
U pravu ste, rekla je. Ponekad jednostavno samo hodaš ulicom.
Upitao je za ime. Oboje su se predstavili. Ona je tada rekla:
Ivan… Dobar Vam je to, Ivan.
I on je još danima mislio nitko mu nije rekao baš to. Ili barem ne na takav način.
***
Oglasila se nova zdravica. Ustao je Zoran, poslovni partner, fizički sastavljena od samih govorničkih muskulatura. Pričao je kako Ivan uvijek bira ispravno u poslu, pa je tako jasno izabrao i Jelenu. Svi pljeskali, pili, govorili živili.
Jelena je pila vodu.
Ivanova mama, Mirjana, nakon njega: niska, prava, sijeda, bez imalo lažnog patosa.
Neću puno rekla je. Dugo sam čekala da moj sin dovede osobu koju mogu poštovati. I dočekala sam.
Pogledala je Jelenu skroz ravno. Jelena joj je vratila pogled mirno.
Za vas, rekla je Mirjana.
Pokraj Anđele sve je preletjelo. Gospođa s biserima se kiselo osmjehnula.
Ivan je uhvatio pogled svoje majke. Pomaknula je blago ramena, što kod nje znači sad je na vama, ja sam svoje rekla.
***
Ivan i Jelena nisu prohodali odmah, nego su se viđali slučajno, još nekoliko puta po bolnicama dok ona nije jednom spomenula obližnji kafić i pitala želi li čaj. Htio je.
Kafić: stari trosjed, izlizani nasloni, mačak spava na prozoru i ne reagira na ljude. Pili čaj i razgovarali o svemu pomalo. On o građevini (ona sluša, pita logičnija pitanja od njegovih kolega), ona kasnije polako progovori i o sebi: bez maske, o knjigama, starim kartama, djetinjstvu u kući sa starim vrtom Sve u slikama, nikada da kaže točnu adresu ili prezime.
Imali ste lijepu obitelj, kaže on jednom, onako iz srca.
Jesmo. Nekada, odgovori, pa stane.
Više nije govora. Navečer je prvi puta odveze do zgrade ona je u socijalističko naselje, običan stubište, ali sve što radi, svaka sitnica, imala je tu neku neobjašnjivu eleganciju koja ne bi išla u kataloge.
Prije nego je izašla, kaže mu:
Ivane, moram Vam nešto reći.
Recite.
Nisam jednostavna osoba. Nije to loše, samo imam prošlost koja me promijenila, i ne mogu odmah o tome. Ako želite nastaviti, morate znati na što idete.
On pogleda njeno mirno lice, ruke spojenih prstiju.
Razumijem, potvrdi.
Ne vjerujem. Ali pošteno je da kažete.
I ode, bez osvrtanja, a on shvati: ne zna o njoj gotovo ništa, ali ne smeta mu to nimalo.
***
Pred kraj večere, oko deset, netko opet na stolu počne priče o kako ona živi tako, o kilogramima, zdravlju standardna hrvatska kava-kolumna, navodno od brige, a u biti sve samo ne briga.
Ivan je stao ali Jelena ga primi za ruku.
Nemoj.
Lena…
Ne idi. Molim te.
Sjeli su zajedno. I on osjeti: ne štiti ona njega, nego sebe ali to ne znači slabost. Baš suprotno.
***
Tajnu njene prošlosti saznao je sasvim slučajno, od starog poznanika iz gradske uprave, Kreše.
Pa ti si s onom Jelenom Perković? izvali Krešo. Znaš tko ti je ona? To ti je kćer onog Perušića, koji je pokrenuo onu fondaciju za bez roditeljske skrbi, još 90-ih. Skroman tip, svi domovi, centri, nema samopromocije. I navodno prije osam godina bio požar u jednom domu, spašeno troje-četvero djece, jer ih je odgojiteljica iznijela. Priča se da je to bila Jelena Perušić.
Ivan pomisli nije li to malo previše za njegovu Jelenu?
Al u mjesecima poslije, sklopi kockice. Shvati zašto suhaljine do lakta i uvijek duge rukave. Nikome ne priča. Ona ne zahtijeva da joj nosi taj teret, ali on ga ionako uzme. Ne zato što mora, nego što ne zna drugačije.
Tek mjesec kasnije, u jesenskoj šetnji Maksimirom, napokon ju pita.
Lena, slučajno sam čuo za ono u domu. Ne od tebe, došle mi uši.
Ona zastane, malo se promijeni držanje.
O požaru?
Da.
Tko ti je rekao?
Krešo iz uprave, no ne zna detalje…
Ali sad znaš?
Sad znam, Lena. Vidim na tebi tragove tereta koji nisi mogla jednostavno zaboraviti.
Tamo su bila četvero djece. Izvukla sam ih. Radila sam u domu tek godinu. Imala sam dvadeset i pet. Oporavak je trajao dugo; nakon toga više nikad nisam bila ista, ni fizički, ni puno toga… ali pomirila sam se s tim.
Ja… hvala ti što si mi rekla.
Prvi put ga zagli, čelom uz rame. Ivek shvati: možda nikad ne bude obična, ali će svakako biti njegova.
***
Oko pola jedanaest, na red dođe ples mladog para, iako vjenčanje je, u pravom hrvatskom stilu, pomaknuto za “pravi” dan danas je generalna proba, a mama zna kak to mora izgledati.
Ivan dođe i pruži ruku.
Nije obavezno, šapće Jelena.
Želim, kaže on.
Ustala je, haljina tamnoplava, krojena jednostavno, bez ičega upadljivog. Pokretima uvijek malo ukočena više zbog prošlih rana nego zbog broja kilograma. On to zna i voli točno tu osobu.
Zagrli je, polako. Plešu, više stoje, nego što poskakuju, ali skroz im je dobro. Pogleda ju ravno: u očima joj toplina, nenametljiva, ali prava.
Kod Anđeline stola opet šaptanje.
Ja stvarno ništa ne razumijem, šapuće Anđela susjedi.
Kako misliš?
Pa vidi ga kako je gleda
Pa, izgleda da je sretan, nasmiješi se susjeda.
A teta Anka, za razliku od ostalih, šuti, klima glavom i pomisli: E upravo to je to.
***
Ivan je Jeleninog oca upoznao sasvim slučajno: nakon procvale šetnje, ona ga zamoli da je odveze negdje na sastanak. Izađe iz neugledne zgrade, pokraj nje stariji gospodin visok, uspravan, ozbiljan. Kleknu, pogleda Ivana kroz obrve.
Ovo je Ivan, jednostavno ga predstavi Jelena.
Pero Perušić, pruži ruku. Rukovanje čvrsto, ali ne za pokazivanje.
Znači, ti si taj, reče Pero, muški.
Valjda jesam, smije se Ivan.
Lena ne spominje često ljude. Kad spomene dosta vrijediš.
Više ništa. Pero pogladi Jelenu po ramenu, nešto joj šapne, ona se nasmije kao dijete. Odu ponovno. Ivan ne ispituje dalje.
***
Oko pola ponoći promijeni se atmosfera.
Kod vrata stoji konobar i u salu uvodi Perušića. Iza njega još troje mladih, sada od davno spašenih štićenika: Mario, Boris i Iva. Prilično nespretni u novom okruženju, ali sretni.
Ivan skoči. Zrak u sali postane gust kao da nešto puca. I Jelena se ukoči. Otac joj priđe i jednostavno: Lena.
Tata? Pa rekao si da nećeš moći doći.
Osigurao sam, došao.
Uz njega mladenci, Mario, Boris, Iva. Jelena izjavi:
To su oni Moja četvorka.
Da, sad je jasno.
Iva predaje poklon uokvirenu akvarel sliku: stara zagrebačka jabuka u cvatu, ispod nje troje djece.
Nisam znala što se daje, šapne Iva. Mario je rekao korisno, Boris lijepo, ja nacrtala jabuku.
Svi se nasmiju. Ivan pogleda Jelenu. Ne lice, nego ono nešto što se napokon razmekšalo u njoj.
***
Teta Anka dođe do Jelene.
Čula sam malo razgovora. S koliko ste godina to proživjeli?
Dvadeset i pet.
O, dušo I nosili ste to sami.
Ne potpuno sama. Tata je uvijek bio tu, samo nije znao uvijek reći.
I dalje, kimne teta Anka. Treba za to karakter, znaš.
Ili naviku, prosikće Jelena.
Ne, ne, samo karakter ja sam stara, vjeruj mi.
Jelena osjeti zahvalnost, onu koja se ne izgovara, samo kimne.
***
Ivan sjeda pokraj Marija.
Studiraš?
Faks, strojarstvo. Pero je spasio sve nas: našao nam stan, upisao školu, nabavio papire Ne radi se puno buke oko toga.
Ivan pita za četvrtoga, Tomu.
Toma je na moru na praksi, javio se, poslao čestitku. Malo je dulje prihvaćao stvari, ali sada je sve ok.
Na trenutak šute.
Da, Jelena sve radi jednostavno. Tko zna, možda baš to kod nje najviše cijenim, zaključi Mario.
***
Kad su svi otišli, ostali su Ivan i Jelena sami, uz rashlađeni čaj i polupraznu dvoranu.
Umorna si, rekao je.
Jesam.
Hoćeš da idemo?
Još malo.
Sjede tiho. Na stolu akvarel, vani tiha noć, miris jeseni kroz otvorena vrata.
Tata je došao, kaže Jelena.
Da.
Nisam mislila da će.
Došao je radi tebe.
Kimne mu s osmijehom, pogleda akvarel, prstom pređe po rubu.
Zamisli, mislila sam kad narastu, bit ću im samo priča koja se prepričava. A oni došli. I dalje sam im osoba.
I najbolja moguća osoba, reče Ivan.
Ona se smiješi.
Na koncu ustaju, on joj pomaže u kaput, prolaze između praznih stolova, prema vratima i van, u noć, pod krošnje mokrog parka. Bez viška suvišnih riječi. Samo tiho, tiho svitanje nekog boljeg početka.
