Suprug je doveo ozlojeđenog dječaka.
Marko je stigao s posla taman onako kako dolaze iz snova kad ti u hodniku nestane pod nogama: ljutit, nasrnuo na prag, bacio ključeve na ormar. Ivana nije ni pokušala sakriti trzaj, makar se njezine ruke nisu odmaknule od kuhanja makarona. Zna po zvuku njegovih koraka kakvog je raspoloženja. Danas su koraci bili teški, maltene krtili pločice.
Šutiš, a? zagrmio je ulazeći u kuhinju, šuškao je jaknom, a zrak iza njega mirisao na tramvaje. Što šutiš? gledao je podmuklo, kao kroz plohe prozora.
Što bih govorila? Je l si gladan? upućeno, gotovo automatski, Ivana je pokazala na lonac.
Pusti makarone. Moramo razgovarati sjeo je na stari stolac koji se oglasio jaukom pod njegovom težinom. Danas me zvala Jadranka.
Ivana osjeti kako joj nešto ledeno curi niz srce, ali lice joj ostade glatko. Jadranka, prošlost, ta epizoda, žena koja je na popisu Markovih bivših, ona s djetetom.
I što hoće ta tvoja Jadranka? Opet novca? Ivana je naslonila grudi o stol, gledala ga u oči. Jučer si poslao za školu malom Nevenu, jel tako?
Poslao, Marko je češkao bradu. Ovo je drugo. Udaje se. Za nekog Ivu s place. I trudna je s njim.
Hvala Bogu! Ivani nije bilo jasno zašto je Marko tako tjeskoban. Nek ide. Što je to naš problem?
Marko je podignuo pogled, pseće tužan.
Nevena želi prebaciti babi u neko selo kod Slunja. A meni kaže: Ako si muško, uzmi sina. Ti si mu otac.
Proklet dušek. Televizor šuška kod susjeda. Ivana je zurila u Marka, lonac je počeo prijetiti da će dogorjeti.
Je l ti nisi normalan? Kakav sin? Jesi ga upisao ko svog? Na rodnom listu si crtica! Kakav sin To ti je samo genetika.
Ivana, što si tako oštra Marko je snuždao lice, kao da cucla limun. Realno, moj je. Dječak je, nema oca.
A ja? Gdje sam ja? Ivani je presjeklo. Kuhinjska kuhača zvecnula je po štednjaku, ulje kapalo posvuda. Našu Maju si zaboravio? Djetetu su četiri godine! Gdje da ga staviš? Imamo jednosobni, četrdesetak kvadrata! S Majom u isti krevet? Znaš li što znači devetogodišnjak koji je rastao ko šumska drača, dok je ta tvoja Jadranka skakala po svijetu? Pas mater, ona ga baca babi, sestri, ni sama ne zna tko joj je dijete.
Nemoj tako o dječaku! Marko je stao, nadvio se nad njom kao kršćanski svetac. Nije on kriv, što mu je mater takva Baka je okej, samo prestara za odgajanje.
Okej podrugljivo je odvraćala Ivana. Markus, prepričavao si mi kako vas je baka istjerala metlom? To normalno? Luda familija, a mali Nevena nisi vidio devet godina! Je l ti što rekao?
Možda mu je bilo neugodno progutao je Marko, gledajući kroz nju.
Neugodno! Ivana je pocrvenila od bijesa. Probudi se! Renovirali smo sobu, Maji kupili krevet na kat, ormar Želiš da dođe stranac? Razbija igračke, tko zna što nosi u glavi, Maju ozlijedi?
On NIJE stranac! Moj je! zarežao je Marko. I neće ju povrijediti. Razgovarat ću s njim!
S devet godina nisi ga ni pogledao, a sad ćeš ljubav prenijeti? Hoćeš li i da ga odgajam, perem, kuham mu, lektiru provjeravam?
On nije tuđi tvrdio je Marko, glas mu je bio mekši, kao da se krpa topi u vodi. Vidjet ćemo, popričat ćemo s psihologom. Možda je miran, dobar dječak.
S kojim parama za psihologa? Kuna više nemamo, krediti, vrtić, tvoj auto stalno puši! S jedva spajamo kraj s krajem, a tebi još jedna gladna usta! Oblačiti, obuću, knjige, izvannastavne aktivnosti! Odakle ti sve to?!
Naći ću drugi posao; vikendom ću raditi nešto sa strane Marko je sjeo natrag, poput razbijene kutije od namještaja.
Onda te više nećemo ni viđati! rekla je Ivana tihim, ogorčenim glasom. Samo ćeš spavat i ići. Ti nas je staviš pred zid: Daj, trpjet ćeš. Što sam ti ja glupača koja šuti?
Nisi glupa, ti si moja žena pokušao je zagrliti je Marko, ali ona je pobjegla. Ivana, što da radim? To je moj sin. Ako se sad okrenem, poslije si neću oprostiti. Znat ću da mi negdje luta sin, a ja u toplome sjedim.
A ako ja podnesem papire za rastavu? izgovorila je Ivana pa se sama iznenadila svojim riječima.
Marko je zastao. Pogled mu je bio težak kao kamen.
Nemoj to govoriti. Nema kod nas problema Sama si rekla.
Nije ih bilo. Izbaci ovu glupost iz glave, molim te. Naći ćemo rješenje: šalji redovito baki, samo da ga ne izbaci iz kuće!
Baka će umrijeti svakog dana presjekao je Marko. Kud onda s njim? U dom?
A ti bi ga k sebi, u raj? U jednosobni, s malom djevojčicom, k ženi koja ga ne pozna? Bit će ovdje SRETNIJI od bauljanja? Bit će još gori! Naviknut na odbacivanje, na nova lica, dobit će živčani slom.
Pružit ćemo mu ljubav reče Marko naivno, od čega je Ivani došlo da razbije tanjur o njegovu glavu.
Koju ljubav? Što ako udari Maju? Ako laže, krade, psuje kao oni odrasli? Što su ga mogli naučiti? A što ako ima poremećaj?
Ne izusti zlo, molim! Marko se namrštio.
To je realnost odbrusi Ivana. Prekini ovu lakrdiju. Neću dati pristanak.
Ni ne pitam za pristanak grub glas Marka se uvuče u šupljine stana. Moj je sin, imam pravo.
Ivana se povukla kao pogažena trava. Znači, odlučeno je. Njihove su riječi prazan zrak.
Ne pitaš? upita, suze prijete. Ako ta spodoba uđe kroz prag ja s tobom ne spavam, ni za stol ne sjedam, ne kuham. Sam ga vodi, peri, vodi u školu. Maja i ja spavat ćemo u sobi, vi kuhinja, hodnik. Koliko ćeš izdržati?
Ivana, ne budi luda Marko problijedi. Mi smo obitelj.
BILI smo, odrezala je. Dok nisi odlučio da skupiš poharanu prtljagu prošlosti. Biraj: ili Maja i ja, ili tvoj neželjeni sin.
To nije fer šapnuo je Marko. Postavljaš ultimatume kao u turskoj sapunici.
A ti se ponašaš kao najgori Ivana ne dovrši jer uđe Maja.
Mama, tata, što se derete? promrmlja djevojčica.
Ništa, ljubavi, idi se igrati Ivana je posjela Maju u naručje i odvela u sobu, zatvorila vrata. Prislonila se na njih, grleći toplo dijete, slušala je Marka u kuhinji kako trlja suđe i putuje tamo-amo. Pomisao da im u uskoro premaloj garsonijeri dođe nepoznat devetogodišnjak, rana prošlog života s možda istrošenom dušom, bila je jeziva kao rupa po kojoj padaš bez kraja. Padao bi na njihov kauč, u Majiine tanjure, išao u kupaonicu, pipkao Majine kućne papuče. Gledao bi ih svojim žablje zelenim očima možda s mržnjom, možda s ledenom ravnodušnošću, izraslom u godinama lutanja po tuđim svjetovima.
NE! To se ne može prihvatiti.
Ali kako da Makru izbije to iz glave? Ovaj, kad što naumi, ne pušta.
Mjesec je protekao kao jedna noćna mora. Marko je bio izvan sebe šetao po uredu, istraživao prijavu očinstva, hodao kod javnog bilježnika, vozio papirima k Jadranki, tražio njenu suglasnost. Ivana je sve promatrala bez riječi, ledila se iznutra. Razgovarala je s Markom samo kad treba, okrenuta leđima po noći, uskočili bi jedno drugome u hodnik, ali ni ruku ne bi ispružili.
Nadala se bojkotu: možda popusti. No Marku kao da je naraslo nešto novo u licu: osjećaj krivnje, kasna odgovornost. Već je planirao njihov život ponovno, predlagao da Nevenu da Majin krevet na kat, Maju na pomoćni (mala je, može spavati i na rasklopnom). Ivana je skoro ga ugušila jastukom.
Razmišljaš li o Maji? siktala je. Ima četiri godine, treba svoj kut! A ti je šalješ na rasklopni ležaj?
Privremeno Marko bi mahao rukom.
Kad je Marko otišao po Nevena, Ivana je demonstrativno povela Maju na Bajakovo u Luna park. Vrtjele se, jele šećernu vunu, klackale po ringišpilu. Vratile su se doma kad su već gorjele lampioni po ulici. Nadala se, mali već spava, susret odgađa. Ili da Marko prizna pogriješio. No nije pogodila.
Kad su otključale ulaz, u hodniku svjetlo, pokraj starih Markovih tenisica prašnjave, prastare, razvaljene starke i islužena sportska torba iz koje viri rukav nepotrebne jakne. Iz kuhinje miris zapržene krumpira i glasovi.
Maja je prva utrčala.
Tata, tata! Ja sam jahala ponija! viknula je. U trenu je stala, ukopana na vrhu praga.
Ivana podigne bradu, uđe za njom.
Za stolom onu stolicu koju je ona ljuljala, sada je zauzeo dječak. Mršav k’o grana, u ispranom dresu i trenirci iz nekog sportsko-društvenog doba. Ošišan, gotovo na ćelavo, kao da mu traže uši. Sjedi pogrbljeno, glava među ramenima, gleda u jednu točku na stolnjaku. Ispred njega brdo prženih krumpira i pileći batak.
Marko sjedi nasuprot, s očima punim topline kojoj je Ivani došlo zlo.
Evo naših cura! vikao je Marko s prigušenom radošću. Neven, upoznaj: ovo je Ivana, moja žena, a ovo ti je sestra Maja.
Dječak polako podiže glavu. Oči kao čaglji, zatečene u kutu. Bacio je pogled na Ivanu, skrenuo na Maju, pa opet u tanjur. Niti dobro veče, niti bok.
Dobra večer, ledeno reče Ivana. Večera?
Sjednite s nama, ponudi Marko, mičući stolce. Neven, reci barem nešto.
Neven je šutio, žvakao. Jede brzo, kao da netko može oteti. Maja se uvukla Ivani pod ruku.
Ne gledaj ju tako, rekla je Ivana. Mala je.
Neven se okrenuo i nastavio žvakati. Ivana je nahranila Maju, odvela je u sobu, zalupila vrata.
Ta noć je bila bučna, nemirna kao tramvaji u podrumu. Sutradan, krik: Ivanina najdraža šalica ona iz koje pije kavu desetljeće našla se u komadićima po pločicama. Neven sjedi, jede sendvič.
To si razbio ti? išla je Ivana smireno.
Šutnja.
Pitam te, glas joj je rastao. Ti si razbio?
Sama je pala, izusti kroz bradu.
Šalice same ne padaju. Drugi put pazi. I nauči se ispričati.
Neven jede dalje, ne gleda je. Ivana gleda: isti dres, sav prljav.
Jesi li se umio? Oprao zube? hladno je upitala.
Jesam, on će, a vidno laže; četkica netaknuta.
Ušla je Maja: Mama, što on radi tu? pokazuje na Nevena.
On će sada tu živjeti.
Neću! Nek ode! dreknula je Maja.
Neven baci pogled, ledeno na Maju. Maja pobjegne iza mamine suknje.
Tišina u kući visila je kao spuštena zavjesa.
Navečer, Marko sa sumornim: Vidi u čemu je? Dres, to jedino ima. Jakna za jesen, a vani hladno.
Prije nego ideš išta dalje, kupi mu barem nešto rekla je Ivana.
Subota, Marko vodi Nevena u Kaufland. Vraćaju se puni vrećica, ali sve sivo, neugledno. Neven u novim trapericama i jakni izgleda još izgubljenije.
Kaži: Hvala, Marko gurne dječaka.
Hvala, teško nađe riječi, gleda u pod.
Molim hladna Ivana. Samo, molim, čiste cipele sljedeći put.
Neven ode u kut.
Dan za danom, tiho kao magla: Neven kao sjena, ni s Majom, ni s Ivanom ne priča, na pitanja odgovori jedva, igračke ni ne dira. Djelomice Ivani laknulo da ne smeta. Djelom straši što li mu je u glavi.
Jedan dan, vraća se iz dućana i zatekne ga u Majinoj sobi: dvorište poklona, a Neven u rukama drži Majinu najdražu igračku, lutku s dugom kosom.
Spusti to! Ivana uđe, glas oštar.
Neven se trzne, spusti lutku nazad, prošao kraj nje kao da joj je kuća minsko polje.
Ulaziš bez pitanja; tako ne može rekla je. Razumiješ li?
Samo sam gledao tiho.
Ne gledaj tuđe stvari, i ne ulazi ovdje, jasno?
Jasno Neven nestadne u hodnik, gdje spava na rasklopcu.
Možda sam bila prestroga, pomisli Ivana, ali strah joj nije dao.
Navečer, Marko prigovori: Djetetu ništa ne dopuštaš. Nema igračaka, možda žele igrati s Majom?
I svoju odjeću i Majinu, sve čuvaš! odbrusi Ivana.
Noć, dva tjedna kasnije, nevrijeme: Maja sjedi i plače, lutka bez glave.
Tko je to napravio? Ivana skoči.
Neven! zaplaka Maja. Pokidao ju, rekao da je glupa.
Ivana potrči Neven sjedi u hodniku, knjiga u krilu.
Što si napravio? mahala je slomljenom lutkom.
Sama je otpala mirno.
Lažeš! povikala je.
Maja je mala i glupa. Ne razumije ravnodušno će Neven.
Ivana ga zgrabi, povuče prema vratima: Odlazi! Dosta!
Marko upada iz kuhinje.
Što radiš?
Pogledaj! baci mu lutku. Pogledaj svog sina! Lomi igračke, Maju vrijeđa, upada joj u sobu!
Marko gleda, šuti.
To je zato što mu je teško. promrmlja.
Ja ću ga izbaciti ili idemo Maja i ja. Ovo je kraj! u očima Ivane samo vučja obrana.
Daj mi mjesec. Ako nije bolje, povedem ga natrag zamoli Marko.
Ivana se dvoumila, ali s uvjetom: brava na vratima, Neven nema pristup Maji bez odraslih. Marko klinuo glavom.
Idući dani ne-harmonije: kuća je hladan rat. Neven se zatvorio još više. Marko pokušava vodi ga na Jarun, daje mu sladoled, ništa. Dječak ne postoji, tek je sjena.
Maja ga ignorira.
Jednog podneva, Ivana priprema ručak; čuje čudne zvuke iz hodnika. Približi se.
Maja nudi Nevenu čokoladnu bombonjeru. On sjedi, gleda bombonu, čuva distancu.
Uzmi, uporno je Maja. Ja imam puno.
Ne treba mi promrmlja Neven.
Uzmi, da ne budeš tužan. Mami daje čokolade kad sam tužna.
Neven je pogleda, onda uzme bombonu, malo zagrize. Prvi put, Ivana ga pogleda s nečim što sliči na sažaljenje. Ali onda unutarnji glas: on nije tvoj.
Kasnije Marko: Vidiš, otapa se! Djeca si uvijek nekako poklanjaju.
Jedna bombona ne rješava ništa, kratka Ivana. Ali u grudima nešto popušta.
Tjedni prolaze. Neven i dalje većinom šuti, ali odgovara na pitanja o školi, čak ima peticu iz matematike. Maja mu povremeno ostavlja kekse, on uzima, šutke.
Jedne subote Ivanu hitno zove prijateljica. Maja je u sobi, Neven u hodniku.
Neven, ostajem vas dvoje. Pazi na Maju. Zovi ako što bude kaže Ivana.
Neven pogleda, začuđen.
Dobro, on.
Ali ništa ne diraj i ne diraj Maju! stroga je Ivana.
Ne diram, Neven slegne ramenima.
Ivana ode, na brzinu. Vraća se, trči. Tišina. Uleti u sobu Maja crta, Neven pomaže bojicom.
Tako ti vidiš rep, bolje valovito crtati savjetuje joj.
Kao prava konjica? Maja pita.
Kao prava tiho Neven.
Ivana se zaustavi na vratima. Dječak je spokojan, ne tako tuđ.
Čuvali smo se. Crtali smo reče Neven.
Hvala, Ivana.
Večer s Markom:
Govorio sam ti, smiješi se Marko. Trebalo mu je samo vremena.
Možda, ali znaš ja ga ne mogu voljeti. Stranac mi je. Brinut ću o njemu, biti pristojna, ali voljeti ga ne mogu.
Nitko ne očekuje ljubav. Dovoljno je da nema mržnje, zagrli je Marko.
Ivana pogleda u sobu, Maja i Neven zajedno slažu kockice.
Budućnost? Tko zna. Ali sada, znam, netko novi je postao dio priče. Ne ljubljen, ne željen, možda ni sretan ali dio naše čudne, usnule, zagrebačke svakodnevice.
I moramo s time živjeti.
