Znaš što, moram ti ispričati nešto što mi se dogodilo, a ne bih to nikome povjerila osim tebi, jer nisi od onih što sude na prvu. Eto, dođeš doma s posla, umorna, vlažne kese ti već griju dlanove, a kad zakoračiš kroz vrata, ne moraš ni pogledat oko sebe odmah osjetiš da je nešto promašeno, kao kad zrak pokupiš da fali u sobi, pa tražiš koji je prozor širom.
Moja plava vaza ona mala što sam je kupila na Dolcu kod onog bakice nije bila na svom mjestu. Znaš onu moju, s bijelim cvjetićima sa strane, uvijek desno na prozorskoj dasci, tako da ju mogu baciti pogled kad navečer sjednem u svoj naslonjač čitat knjigu, i ta njena boja mi smiri dan. A sad mitom na sredini prozora, nekako zakrivljena, a ispod nje mokra krpa.
Zastala sam s kuhalom za vodu u ruci, srce mi zalupalo odmah, žedna mi grla, kao da sam upravo istrčala stepenice.
– Marko? zovnem ga, bez da povisim ton.
Iz kuhinje izlazi, na leđima mu kuhinjska krpa, žvače nešto.
– Šta je?
– Vaza nije na svom mjestu kažem.
Baci pogled na prozor, onda na mene, pa vraća pogled.
– Pa nije. I što sad?
– Uvijek stoji desno. Ja sam tako odlučila. Tko je bio doma?
– Mama je svratila odgovori, misleći na tetu Slavku. Mama, otkad je s petnaest s njom ostao, nakon što su mu roditelji poginuli. Zalijevala cvijeće. Zamolila si je da svako malo svrati dok radiš.
– Pitala sam je za mačku, ne da mi miče stvari.
– Ma, Mare, samo je obrisala prašinu. Nije ništa strašno.
– Ma ništa kažem, vratim vazu natrag na kut.
Marko par trenutaka stoji u vratima, pa se vrati u kuhinju. Čujem miris pečene krumpira, škripanje tave. Dlanom provjerim da je vaza pod pravim kutem. Mokru krpu uzmem vrhovima prstiju, odnesem u kupaonicu.
Ništa strašno, kažem si. Samo prozor obrisala. To se dogodi.
Ali znaš, nikad joj nisam rekla da pazi na mačku. Jer nemamo mi nikakvu mačku.
***
Teta Slavka je ušla u naš život onako neprimjetno, zapravo je uvijek bila prisutna. Od dana kad sam upoznala Marka na onom feštanju od firme, prije dvadeset i šest godina… Imao je tada dvadeset i osam, ja dvadeset i šest, i već taj prvi dan pričao s tolikom toplinom o svojoj teti Slavki da sam odmah znala, ta žena mora da je čudo.
Pa sam je upoznala.
Niska, jako uredna, stalno frizurom kao da je išla k frizerki za subotu, i taj njen pogled istovremeno te mjerka i, ajmo reć, smješka ti se. Skuhala mi čaj, ponudila pekmez, udijelila kompliment na bluzu, a kad je Marko izašao na balkon telefonirati, iz nje mirno izleti: “A ti, mala moja, od koje godine radiš? Kažeš knjigovodstvo? Dobro, to je sigurno. Ali da je fakultet, da je inženjer…”
Meni to tada bilo simpatično, činilo se kao staračka nelagoda, pokušaj da nas zbliži razgovorom.
Marko kasnije kaže: “Znaš, ona je direktna, ali duša na mjestu.” I vjerovala sam. Jer sam Marka voljela. I željela vjerovati.
Vjenčali smo se nakon godinu dana. Stan smo uzeli na novom Jarunu, blizu Markovog posla. Teta Slavka je bila na Kajzerici, četrdeset minuta tramvajom. Činilo se dovoljno daleko. Mislila sam sad će biti mir.
Ključevi su došli na red treću zajedničku godinu. Marko mi baci rezervni snop na komodu.
– Čemu?
– Pa, znaš kako je, mama je starija, brine se. Ako šta zatreba, a nas nema doma…
– A što bi se moglo dogodit?
– Znaš, Mare, lakše joj je. Ima svoj mir. Kužiš.
Jesam, kužila sam. Odrasla sam u Karlovcu, kod nas su ključevi visjeli na ekseru pored vrata, tko god uđe dobrodošao. Ipak, nisam razumjela što to zapravo znači ključevi i logika tu svakako nema razuma.
Dvadeset godina tako, misliš da si navikao. Nedjeljom dolazi teta Slavka, nekad i srijedom, skuha juhu, speče savijaču, a ja se negdje maknem, u sobu s knjigom, radim izvještaje, samo da ne boravim u kuhinji dok je ona tamo. Mali prostor, a čini se gužva čak i kad je sama.
Ali zadnjih pola godine nešto se promijenilo. Prvo nisam znala što.
***
Naušnice su nestale u listopadu.
Srebrne s jantarom, mama mi ih poklonila za trideseti rođendan, samo tri godine prije nego je umrla. Uvijek su stajale u onoj maloj plavoj kutijici na komodi. Navika, ne strah.
Otvorila sam kutiju, petak navečer, nema ih.
Sve prevrnula. Provjerila ladice, pod komodom, u džepovima kućnog ogrtača, u kutiji s gumicama. Nema.
– Marko, jesi vidio one moje s jantrom? One od mame?
On prekine gledat televizor.
– Nisam, gdje si ih ostavila?
– Pa tamo gdje ih uvijek ostavljam, u kutiji.
– Možda si gdje drugdje stavila?
– Pa dvadeset godina ih tamo držim, gdje bi drugo išle?
Dođe, pogleda sa mnom još jednom. Ništa.
– Možda si ih vani izgubila? Jesmo mi išli negdje u zadnje vrijeme?
– U kazalište prošli tjedan, sjećaš se?
– Možda su ti pale tamo?
– Osjetila bih.
Marko slegne ramenima. Ne iz zloće, ni iz nervoze. Čisto onako, kao kad ne znaš nešto i ne zamaraš se previše. Ja još malo stojim u sobi, pa otiđem kuhat čaj.
Nedjeljom, teta Slavka donese štrudlu s jabukama, priča o susjedi koju sin nije sretan u braku, kako su cijene otišle, i svom tlaku. Ja slušam, klimam glavom, a pogled mi stalno bježi na njenu torbu ona ogromna, smeđa s metalnom kopčom, stane u nju cijeli stan.
Sramim se te misli. Odem rezat štrudlu.
Naušnice se pojave tri tjedna kasnije. Pronađem ih u džepu zimskog kaputa koji sam povukla s ormara. Lijepo omotane, kao nekad u komadić stare jastučnice.
Dugo ih gledala. Onda ih stavim, pravim večeru kao da se nisu pojavile iz ničega.
Nikad ih u životu nisam ostavila u kaputu.
***
U studenom nestala fotografija.
Nije baš nestala premještena. Crnobijela, mamina iz mladih dana, možda joj je bilo dvadeset i pet, fotkana na izletu. Sretna, škilji na sunce. Najdraža mi je ta slika. Stajala na polici, među Paustovskim i drvenim slonićem.
Jedan dan došla s posla, nema slike. Slonić pomaknut, knjiga isto, među njima rupa.
Pregledala sam cijelu policu. Pa druge. Pa cijelu sobu.
– Marko, jesi vidio maminu sliku?
Iznenadi se.
– Koju?
– Tu, crnobijelu, u okviru. Stajala je tu.
– Nisam, pa što će mi…
– Nema je.
Pogleda policu, počeška glavu.
– Možda si ti stavila negdje pa zaboravila?
– Nisam je micala dvadeset godina s tog mjesta.
– Možda si ju pomela čisteći, pa je upala iza namještaja…
Pomaknemo ormare, krevete, zavirimo svagdje ništa.
Mami… ne, nje već dugo nema. Samo, znaš ono, kad ti u panici mozak posegne za najčvršćim.
Našla sam sliku sama, tjedan kasnije. U kutiji s božićnim ukrasima na ormaru, pažljivo okvirom prema dolje, prekrivena novinskim papirom.
Izvadim je, obrišem staklo, vratim na policu. I dugo gledam mamu, nasmijanu, kako škilji prema svjetlu.
Ne suze, nešto drugo zapinje u grlu.
***
Pričali smo krajem studenog. Odlučila sam da moram. Skupljala riječi po glavi, kao da premještam namještaj pred goste.
Bilo je večer, prvi snijeg padao vani. Marko lista novine, ja grlim šalicu čaja s obje ruke.
– Marko, moram ti reći nešto.
– Mhm, ne diže pogled s novina.
– Ma stvarno, spusti.
Spustio. Pogleda me, nešto pročita u meni jer mu se lice promijenilo, ozbiljno.
– Što je?
– Teta Slavka dolazi kad nas nema doma.
– Pa rekao sam ti.
– Marko, miče moje stvari, premeće ih. Naušnice su mi završile u kaputu koji nisam obukla sto godina. Mamina slika u kutiji s ukrasima, vaza…
– Ma, Mare… u glasu mu ona nota što sam već prepoznala i od koje mi nije dobro. Mama ti samo želi pomoć. Malo pospremi, pročisti, njoj tako lakše…
– Ali je li lakše to što makne moju mamu s police?
– Možda je pala pa ju je maknula da se ne razbije…
– Marko.
– Što?
Stavila sam šalicu na stol, sporo, pažljivo.
– Mislim da polako gubim razum, znaš? Tražim stvari koje sam na svijetu ostavila, a one su negdje drugdje. Znam sigurno da sam stavila sliku na policu, a ti mi govoriš da možda i nisam. Ja sam vrlo uredna osoba, ti to znaš.
– Nitko te ne optužuje… samo, zna ona nekad malo… Po svom uređuje, navikla je iz svoje mladosti. Želi pomoći.
– Nek posprema kod sebe.
Ispalo mi je grublje nego što sam htjela. Marko spusti pogled.
– Ona me odgojila, Mare.
– Znam.
– Nema nikog svoga osim nas.
– Znam, Marko. Nisam protiv nje, ni da ne dolaziš k njoj. Samo mi smeta da netko drugi dolazi u moju kuću bez mene i dira moje stvari.
– Ona nije netko drugi.
– Meni je, pomalo, stranac kažem tiho. Oprosti. Ali je tako. Tvoja teta, važna ti je, i razumijem. Ali nije moja mama. Meni je, ipak, tuđa. I ne želim da dira moje naušnice.
Tišina.
– Misliš, da ih uzima?
– Mislim da ih premeće. Zašto, pojma nemam.
– Mare… To je ozbiljna optužba.
– Ne optužujem nikoga. Samo opisujem što je.
Marko ustane, šeta po sobi, stane kraj prozora, gleda snijeg.
– Razgovarat ću s njom kaže na kraju. Reći ću joj da ne dira stvari.
– OK.
– Ali, možda i ti, nekad pred kraj radnog tjedna, sve si umorna, pa staviš nešto negdje pa zaboraviš…
Ja odem, operem šalicu dugo, bespotrebno dugo.
Vani pada snijeg.
***
Razgovor s tetom bio je iduće nedjelje. Nisam bila prisutna, ostala sam u sobi s knjigom. Čula sam njihove glasove, Markov miran, teta najprije spokojna, pa povišena, pa naposljetku uplakana.
Onda dugo ništa.
Izlazi Marko, pita: možeš li doći?
Uđem.
Teta Slavka sjedi za stolom, sva snuždena, suze joj u očima, rukama gnječi maramicu.
– Marica, promuklo, ja sam to samo iz najbolje namjere. Mislila sam da napravim reda, dok vas nema. Nisam znala da ti to smeta. Kao kći si mi…
Gledam je, u te uplakane oči, platnenu maramicu, ruke.
– Teta Slavka, kažem smireno, ne bih voljela da mi bilo tko dira stvari bez pitanja. Nije u pitanju osobna netrpeljivost.
– Naravno, naravno, kimne teta. Ti si u pravu, Mare. Ja sam stara, navikla na svoje. Oprosti mi. Neću više.
Diže se, poljubi me u obraz. Miriši na staru “Mirisno more” i nešto ljekovito.
– Nemoj se ljutit na staru babetinu. Sve sam za vaše dobro.
Nasmiješim se. Lagano, tako da ne vidi gorčinu.
Kad je otišla, Marko me zagrli s leđa, zavuče lice u kosu.
– Vidiš, sve je u redu. Nije imala lošu namjeru.
– Da kažem.
Vjerovala sam otprilike kao u priče o liscima iz bajki kao da hoće dobro.
***
U prosincu je nestala broš.
Meni je već u glavi popis: vaza, naušnice, slika, a sad i broš. Malo, emajlirano, tamnozelena s pozlatom, u obliku grančice, mamina, donesena iz Zagreba 1973., kad je tamo studirala.
Stajala je u istoj plavoj kutiji kao i naušnice. Vidjela sam je prošlog utorka. U petak je više nije bilo.
Ovaj put nisam odmah rekla Marku. Tiho sam pregledala cijelu sobu, stan, sve do u detalje. Nije je bilo.
Zabilježila sam u blokić: “broš, mamin, nestao između 5. i 8. prosinca”.
Sjedila sam na krevetu i gledala u zid.
Između utorka i petka, teta Slavka je bila u stanu u srijedu. Marko je na večer spomenuo: “Mama svratila, donijela kiseli krastavce, stavila u frižider”.
Pojela sam te krastavce u četvrtak. Bili su fini.
***
Ideja mi sine usred noći, oko tri.
Ne spavam. Buljim u strop, slušam ravnomjerno Markovo disanje. Razmišljam. Ne o uvredi, ne toliko o nepravdi. Nego: kako da napokon saznam?
Mala kamera.
Vidjela sam reklamu za one sitne kamere na nekoj stranici, veličine nokta na palcu. Sakriješ ih bilo gdje. Snimaju na memorijsku karticu.
Okrenem se na bok. Marko sanja nešto, privuče pokrivač.
Mislim možda ja stvarno nekad nešto spremim i zaboravim. Možda sam se umorila na poslu. Možda je teta stvarno samo nespretna starica koja želi bit korisna. Al znam i da psihičko nasilje u obitelji često počinje kao to: preispituješ sam sebe, sumnjaš u vlastito pamćenje.
Onda opet pomislim na mamin broš, zeleni emajl, 1973.
I u šest ujutro, sjednem za kompjuter, naručim malu kinesku kamericu, dostava za dva dana.
***
Kamera stigne u maloj smeđoj kutijici. Manja nego što sam zamišljala. Crna, mai sitna leća. Napunim bateriju, ubacim karticu, razmišljam kamo sakriti.
Na kraju ostavim kameru na polici u spavaćoj, u košarici s klupkima vune. Okrenem prema komodi i ormaru. Uključim ju.
Marku ne kažem.
Ne zato da ga varam. Nego jer znam: da mu kažem, on bi rekao teti Slavki. Bez loše namjere, jednostavno ne može držat tajne od onih koje voli.
Tri dana ništa. Onda ostavimo stan prazan, oboje na poslu, a Marko u poruci: “Mama bila, odnijela moju jaknu na kemijsko, zlatna žena”.
Maknem mobitel, otvorim tablicu s obračunom i radiš cijeli dan bez misli. To je posao.
Navečer, kad Marko zaspi, izvadim kameru, karticu u laptop.
Par snimki:
Prve tri, susjedova mačka koja je nekak dospjela na prozorsku dasku izvana. Malo se nasmijem.
Četvrta, teta Slavka.
Ulazi ti u spavaću, uspravno, opušteno, onako domaćinski. Stane, pogleda po prostoru, priđe komodi, otvori kutijicu, prebire, nešto uzme, nešto premješta. Onda otvori gornju ladicu komode. Pa donju. Onda do ormara, pregledava odjeću, hrpe premješta, zaviruje iza.
Prije odlaska, stane kod police s knjigama. Uzme drvenog slonića. Prebaci ga. Ostavi tri centimetra lijevo. I iziđe.
Gledam u ekran, ni trijumfa ni olakšanja. Samo neka tupa žalost što si istina, koju si izbjegavala, dokazala crno na bijelo.
Peti snimak:
Teta Slavka ide u kuhinju, kamera ne hvata, ali čuje se otvaranje ormarića. Onda koraci, vraća se s mojom šalicom u ruci. Znaš onu veliku, s nacrtanim mačkom u šeširu, što sam je kupila onako jer mi se svidjela, pijem svako jutro iz nje kavu.
Gleda šalicu, frkne, i govori usred prazne kuće naglas: “Staro posuđe je za smeće.”
Ode opet u kuhinju. Čujem zvuk kantice za smeće.
Zatvorim laptop. Sjedim u mraku. Legnem tiho kraj Marka ne dodirujući ga i gledam strop do pola pet.
***
Ujutro skuham kavu, pijem iz druge šalice. Ona s mačkom, naravno, nema je više.
Marko pije čaj, lista vijesti na mobitelu. Gledam ga. Pristojno lice, pomalo zaobljeno s godinama, ali poznato do svake crte. Uhvati moj pogled.
– Što je?
– Ništa. Jedi…
Čekala sam večer. Marko se vrati s posla sav zadovoljan, večeramo, pričamo o tome bi li za vikend mogli na tržnicu po ukrase za bor. Skuham juhu, pohvali me. Sve kao i obično, ali u meni nešto sjedi i čeka.
Donosim laptop.
– Marko, imam ti nešto za pokazat.
Pogleda me, ozbiljno.
– Bitno je?
– Da.
Otvorim laptop, nađem snimke. Planirala sam prvo nešto objasnit, ali odlučim pustit bez riječi.
Gleda.
Prvo onako neutralno, kao kad ne kužiš što gledaš. Onda mu se lice mijenja. Na snimci s ladicama, nagne se prema ekranu. Kod šalice i komentara za smeće, uspravlja se i skreće pogled.
Tišina.
– Stavila si kameru, kaže.
– Jesam.
– Nisi mi rekla.
– Nisam.
– Zašto?
Šutim.
– Jer bi joj rekao. Nisi iz lošeg, ali bliski ste.
Ne poriče. Samo sjedimo. Na kraju ustane, šeta, zastane kod prozora. Van je prosinac, mrak, snijeg pada. Ulična rasvjeta baca žutu svjetlost.
– Znači, naušnice…
– Našle su se u kaputu, da.
– I slika…
– U kutiji s kuglicama…
Pokrije lice rukama. Dugo.
– Marko, ja…
– Neka, kažem. Razgovaraj s njom.
***
Razgovor s tetom drugi dan. Bila sam doma, ali u sobi. Vrata odškrinuta.
Dođe ona, nosi opet neki kolač, kao da ništa nije bilo. U hodniku veselo priča o vremenu, o tlaku, susjedi. Onda joj Marko nešto šapne, utihne.
Glasovi pređu u kuhinju.
Čujem njen glas, najprije iznenađen, pobunjen: “Kakva kamera?” Marko valjda objašnjava. Onda teta: “Ali ja sam samo…” “Nije bilo zle namjere…” “Samo sam htjela pomoći…”
Onda duga tišina.
Onda drugim tonom, na rubu suza:
– Ne voliš me ti… Dvadeset godina ti ko mater, a sad… Stavljaš mi kamere… Mare te nagovorila. Nikad me nije podnosila…
– Mama, Marko tiho, ali čvrsto, onako kao što sam ga rijetko čula. Pogledao sam snimku. Bacila si Marininu šalicu.
– To je bila stara šalica, mislila sam…
– Mama. Ključevi.
Tišina.
– Koji ključevi?
– Daj mi molim te ključeve.
Zrak stoji, ništa.
– Ti me izbacuješ… Djecu vlastitu izbacuješ…
– Teta si mi, kaže Marko.
– Ja sam ti mater!
– Mama, ključeve, molim.
Zvuk torbice, trzaj stolice. Utrnula šumom. Sljedeće što čujem, teta se ruši na stolac, ili možda pod.
– Srce, procijedi Slavka, slabašno, Marko… srce… nije mi dobro…
Izađem iz sobe.
Na kuhinji Marko nad tetom, sjedi, ruku na grudima. Lice sivo ili mi se čini.
– Zvat hitnu? pitam.
– Da, kaže Marko.
Dođu. Mlada doktorica, podočnjaci. Mjeri tlak, injekcija, kaže, povisit će još, bolje da par dana bude pod nadzorom u bolnici. Marko ide s njom.
Ostajem sama. Operem šalice. Očistim stol. Sjednem u naslonjač i gledam policu drveni slonić opet nije na svom mjestu. Tri centimetra lijevo.
Vratim ga. I baš to, baš mala stvar, stegne me u prsima kao da ću zaplakati.
***
U bolnici, Slavka na odjelu, nije životno ugrožena. Tlak, malo aritmija, ništa strašno, što reče doktorica na telefon. Drže je za svaki slučaj.
Marko dolazi svaki dan. Doma je tih, zamišljen, pojede što napravim, zahvali, ne spominje tetu. Ja ne pitam.
Treći dan navečer, sjedne kraj mene i primi me za ruku.
– Mare kaže da znaš samo, vjerujem ti. Trebao sam ranije vjerovat.
Ne odgovaram. Ne jer sam ljuta, nego znaš kako, riječi nekad ne naiđu odmah.
– Ne želim više da dolazi kad nas nema. Ključeve sam uzeo.
Pogledam ga.
– A ti? Kako si ti?
Malo šuti.
– Loše, prizna. Volim je. Ona je mene odgojila. Al nije u redu. Znam to po glavi. Al tu, stavi ruku na prsa još mutno.
– Znam, kažem.
Sjedimo tako, u pozadini televizor šapće. Osjećam mu šaku na svojoj.
– Mamini broš nema nigdje, kažem nakon pauze. Pretražila sam.
– Naći će se, kaže. Neuvjerljivo, čisto radi reda.
– Možda i hoće.
Četvrti dan ode kasnije do bolnice. Ja spremam večeru. Javi porukom: “Kasnit ću, skoro dolazim.” Glas mu čudan. Pitam: “Sve ok?” On: “Bit će, poslije ću ti reći.”
Dođe oko osam. Skine jaknu, sjedne. Stavljam mu tanjur.
Ne jede. Gleda u tacnu.
– Marko?
Podigne oči, gleda me sekundu, tiho, nekako premoreno kaže:
– Slučajno sam naišao na njen razgovor. Nazvala je Galinu, svoju prijateljicu. Došao sam do vrata sobe, nisu bila zatvorena…
Ukočim se.
Šuti, kao da provjerava sjećanje.
– Rekla je: “Sve sam izmislila zbog bolnice. Nek se mali nauči pameti, kad vrati ključeve sve će bit po starom.”
Tišina posvuda.
– Doslovno? pitam.
– Doslovno.
Isključim nož. Perem ruke, brišem ručnikom, stavljam na mjesto. Sve rutinski, precizno.
– I što si napravio?
– Ništa. Tiho otišao. Nije me opazila.
Dugo ništa ne govorimo. Večera se hladi.
– Žao mi je, tiho izustim na kraju. Ne zbog sebe, ni zbog šalica i broša. Zbog njega, jer zaboli kad netko tvoj ispadne netko drugi.
Marko kimne, uzme vilicu, pojede par zalogaja bez okusa.
***
Sutradan ide opet. Nisam pitala zašto. Ponekad moraš sam završiti, makar sve znaš.
Vratio se kroz dva sata. Sjedne u kuhinju, traži čaj.
– Pokupio sam njene stvari.
– Kako je?
– Dobro. Tlak u redu. Može doma. Dogovorio sam s Galiom, ona će je preuzet.
Stavim šalicu pred njega.
– Jesi li ona nešto govorila?
– Svašta. Obgrli šalicu. Plakala. Govorila da sam se promijenio, da me žena izokrenula. Da sam nezahvalan.
– I?
– Slušao sam. Rekao da je volim. I uvijek ću pomoći, novcem ako treba. Nek zove kad treba. Ali kod nas doma neće više dolaziti. I ključeva nema.
Zatim šuti. Gleda u čaj.
– Rekla je da sam je izdao. Dao prednost tuđoj ženi.
Ne komentiram. Nekoliko stvari ne treba odgovor ili obranu.
– Poslao sam joj novce, doda poslije. Dosta za par mjeseci. Onda opet.
– Dobar si.
– Ne znam jesam li dobar. Ne znam drugačije. Dvadeset godina svejedno…
Sjedili smo tako, ali tišina nije bila protiv nas, nego kao poslje oluje, kad je zrak svjež, a svjetlost se vraća.
***
Mamino broš nije bilo. Pomirila sam se s tim, iako peklo je. Zelena emajl, zlatni rub, Zagreb, sedamdeset i treća. Komadić mladosti moje majke, onaj koji ja ne poznajem, osim sa slike u ramu.
Nazvala sam Galinu. Sramila sam se, ali nazvala sam.
Ispričala, prizna, ne zna ništa za broš. Kaže da će pitat Slavku. Možda vrati, kaže.
Slavka zove Marka tjedan kasnije, hladna, kaže nije uzela nikakav broš. Da sam sama kriva, bacam na nju krivnju.
Bilježim u blokić pored zadnje bilješke “neće vratit”.
Stavljam točku.
Neke stvari se ne vraćaju. Ne treba ih zaboraviti, ali stoje tamo gdje ih više nema. U sedamdeset trećoj, u nečijoj mladosti.
***
U siječnju Marko predloži da odemo psihologu. Iznenadila sam se. Nije bio tip za “psiholoze će riješit problem”. Inače govori: “proći će samo od sebe”.
– Ozbiljno?
– Ozbiljno. Pričao sam s Ivorom s posla, njegova je žena išla. Kaže da pomaže. Samo da s nekim pričamo tko nije unutra.
– Zajedno ili odvojeno?
– Zajedno, ako tebi odgovara.
Nisam bila protiv. Riječ “psiholog” mi uvijek značila nešto gradsko, netipično za nas. Al, što zapravo gubimo?
Pronašli smo jednu ženu, Ivanku Petrov, oko 45 godina, mala ordinacija u stambenoj zgradi, ništa zastrašujuće. Prima po dogovoru, četvrtkom.
Prvi put bilo mi je čudno. Nisam znala otkud krenut. Ivanka ne žuri, gleda mirno kao da odmjerava uho i priču.
Onda je sve samo progovorilo.
Bili smo četiri puta, kroz dva mjeseca, ne svako tjedan, kad je trebalo. Više je pitala, nego pričala. Jednom mi kaže: “Što vam sad treba od muža?” Odmah iz mene izađe: “Da mi vjeruje iz prve, ne tek nakon snimke kamere.”
Marko šuti. Onda kaže: “Zapamtio sam.”
To je nešto promijenilo. Nešto sitno, ali nama puno.
***
Polako se, baš polako, život vraćao u stan.
U veljači sam skužila: čim dođem, skinem čizme, osjetim da zrak u stanu pripada meni. Nema onog osjećaja da nešto ne štima, da si uljez doma. To je moj dom.
Skinem jaknu, prođem kroz sobu. Plava vaza stoji desno na prozoru. Drveni slonić gdje treba. Na polici između Paustovskog i rječnika slika mame nasmijana, škilji u svjetlo.
Marko je ponekad zamišljen, nekad spomene da ga teta zove, glas mu bude nesretan. Ne žurim mu reći da pusti. Samo sam tu. Najvažnije što možeš za nekog u ovakvim situacijama.
Ivka Petrov nam objasni: psihičko zlostavljanje, gaslighting kad te netko stalno natjerava da sumnjaš u vlastitu pamet. Ne mora biti zločesto namjerno. Ali jednako boli. Znaš, sve što mi se događalo.
Prestat sam sumnjat u sebe kad stavljam stvari na mjesto. Onaj mali glas što ti šapće: “Umorna si, samo zaboravljaš, dramatiziraš,” skoro je nestao. Nije skroz, ali gotovo.
Marko je naučio reći “ne” češće. Ne samo teti. Svima, kad treba. Ide mu teško, ali trudi se.
Jednom zove susjeda traži da primi paket. Marko kaže: “Nažalost, danas ne mogu.” Spusti slušalicu i pogleda mene ko u čudu.
Nasmijem se.
– Što je?
– Ništa. Samo si ti sad pravi majstor.
Sramežljivo se smiješi. Ali vidiš mu da mu je drago.
***
Početkom ožujka čistim ormare. Odugovlačila godinama. Kopam kutije, neke bacim, neke vratim.
Na dnu, pod starim razglednicama i papirima, maleni smotuljak jastučnice. Isto kao kad su se naušnice našle.
Unutra broš.
Zelena emajl, zlatni rub, grančica s listovima.
Sjedim na podu, u ruci držim broš. Pogledam prema svjetlu. Malo izgreban, kao i nekad, sjećam se toga.
Dugo tako sjedim. Onda ustanem, odnesem u spavaću, otvorim kutiju i vratim broš na mjesto. Poklopim.
Stojim još sekundu.
Onda otvorim, uzmem broš, prikopčam na vestu. Odma. Sad.
Pogledam se u ogledalo na komodi. Žena od pedeset i dvije, umorne oči, mamina broš na cool vesti. Živi u Varaždinu. Radi kao knjigovotkinja. Cijeni red.
Preživjela.
***
Subotnje jutro, sivo, mirno, svjetlo drugačije, ono kad znaš da je kraj zime, a još nije proljeće, ali predosjećaš da dolazi.
Ja sam prva ustala. Stavim vodu za čaj, izvadim dvije šalice. Šalice s mačkom više nema, jasno. Ali ima jedna lijepa, plava s bijelim točkicama, kupila sam je kad i ona, pa sam je i zavoljela.
Marko izlazi na kuhinju, kosa raščupana, ogrtač, škilji kroz prozor.
– Snijeg?
– Snijeg.
– Topi se kaže pomirljivo, sjedne.
– Ne tako brzo kao bi ja htjela.
Uzme šalicu, srkne.
– Vruće.
– Ti uvijek žuriš.
– Optimist sam.
Nasmijem se, natočim si čaj, sad je taman, nije vruć.
Šutimo svoju jutarnju šutnju.
– Slušaj počne Marko, klizi šalicom po stolu što radimo vikendom?
– Nemam pojma. Ti?
– Ma, mogli bi do placa. Kažu da sad ima rasada. Htjela si tišta posadit na balkonu?
– Jesam, cherry rajčice.
– Onda idemo?
– Idemo.
Pogleda me. Na vestu.
– Našla se broš? tiho.
– U kutiji na ormaru. Omotana u istoj krpici.
Kimne. Ne govori ništa. Nekad stvarno ništa ne treba reći.
– Lijepa je šapne.
– Mamima je bila.
Opet pauza.
– Znaš kaže kroz prozor razmišljao sam… Možda ovo ljeto negdje otić? Nismo par godina normalno nigdje. Ne kod rodbine, nego na more ili u planine.
– Ti ne voliš planine.
– Onda more. Ili, sjećaš se, kad smo kupili vazu na Dolcu?
Gledam vazu na prozoru plava, bijeli cvjetići, opet desno. Sunce još ne sja, ali svjetlo leži na njoj. Dobro je svjetlo.
– Sjećam se. Lijepo nam je bilo.
– Onda idemo?
– Idemo.
Marko još doda vode u šalicu, opet srkne, opet vruće. Odmahnem glavom.
– Nikad se nećeš naučit.
– Ah, pusti me…
Van prosinac lagano rješava snijeg. Nije još proljeće, ali više nije ni zima.
Kuhinja miriši na čaj, i dom, i ono nešto što ne znam imenovat, ali svaki ga prepozna kad sjedne za stol: miris doma. Mjesta gdje nema tuđih bez pitanja.
Držim šalicu s obje ruke, bijele točkice na plavoj, mirno.
Sve je bilo malo teže nego sam htjela. Sve je tražilo više snage nego sam planirala. Nešto je zauvijek ostalo u kutiji u kojoj nema povratka komadić mamine mladosti, povjerenje koje krpamo mjesecima, vrijeme kad nisi sigurna u vlastitu pamet.
Ali evo ovog jutra. Ove šalice. Ovog čovjeka što me napokon sluša.
I dosta je to meni. Sad je dosta. I možda tako treba biti ne sve savršeno, ali dovoljno živo.
– Ma pazi kaže Marko, malo se nasmije…
– Što?
– Ostala je ona kamera. Gdje si je sakrila?
Pogledam ga.
– U ladici. Spremila sam.
– Onda je možemo stavit na balkon, za cherry rajčice. Da ne ukradu.
I eto, život ide dalje.
