Mladić Luka rastavljao je bakinu škrinju u dnevnoj sobi, onu oko koje mu je mama Marija već mjesecima dosađivala. Unutra hrpa požutjelih fotografija, starih čestitki, potrgane dioptrije i poneka čaša bez para. Ispod svega, nađe debeli, izgužvan dokument s grbom.
Rasparao je papir ravnodušno, ali kad je bacio pogled na službene izraze, kao da je netko pritisnuo mute na cijeloj sobi. Televizor zašutio, frižider utihnuo, ostalo je samo jekavo bum-bum-bum u sljepoočicama.
Rješenje suda o posvojenju. Njega, Luke Bandića, dvadeset i dvije godine starog, posvojili su s godinu i pol dana. Krešo Bandić, otac, i Marija Bandić, majka zapravo nisu bili ništa od toga.
Pola sata Luka je samo sjedio na podu, zureći u papir, možda čekajući da slova promijene stavak. Onda je naišla ljutnja.
Navečer je dočekao da otac dođe iz autobusnog poduzeća, a mama natovari sarmu. Večera normalna lagana atmosfera, stara dobra harmonija. Otac, težak čovjek s radničkim rukama, žvače punjenu papriku. Mama mu sipa pire.
Luka skupi hrabrosti, potisne tanjur.
Trebamo pričat! odvali, braneći novo otkriće.
Marija podigne pogled kao da je osjetila kraj svijeta. Osjeti se ona promjena u tonu.
Što je, Luka? Što sad?
On izvuče onaj grboviti papir iz džepa i baci ga na stol, ravno u sos od rajčice. Papir se malo zamasti, ali koga briga.
Krešo zablokira žvakanje. Marijin lice izblijedi, pjegice na njenom nosu izgledale su kao crna riža.
Što je sad ovo? tiho upita otac, iako mu je sve jasno.
Ajd ti meni, tata, objasni. Kakva je ovo glupost? Tko sam vam ja?
Luka, ajd smiri se grglja Marija, ustaje, ruke joj drhte, prilazi mu kao da ga već osjeća izgubljenog.
Nisam ti ja više tvoje dijete, zareži Luka, mama se odmakne ko oparena. Dvadeset dvije godine mi prodajete priču o obitelji, a uzeli ste me iz doma? Zašto ste mi lagali?
Nismo lagali Krešo je tih, ostavlja vilicu sa strane. Čuvali smo te.
Čuvali? Luka se nasmije, gorak smijeh izlazi iz njega kao da žvače maslačak. Od čega? Da ne saznam? Da vas ne volim do kraja života misleći da ste moji?
Marija sagne glavu; ruke joj pokrivaju lice.
Mi smo ti obitelj, pokušava Krešo.
Kakva obitelj? prekine ga Luka. Pa dajte, pokupili ste me. Zašto ste šutjeli? Da sam slučajno ne pronađem papir? Nikad ne biste rekli?
Čekali smo pravi trenutak šapat iz Marije.
Pravi trenutak? Luka odgurne stolicu. Kad, na vašoj sahrani? Da ja na grobu zahvalim što ste me rodili i odgojili, a zapravo niste? Vi ste izdajnici!
Krešo ustane. Lice mu tvrdo kao štruca kruha, samo čeljust igra po licu.
Dosta! Sjedni. Ajmo normalno. Napravili smo ono što smo mislili da je najbolje za tebe.
Najbolje za mene? Luka bi i pljunuo da nije kod kuće. Ima li mi braće, sestara, tko mi je prava majka? Gdje živi? Znate li?
Ne znamo. I ne želimo znati, i tebi nije preporučljivo odgovori Krešo, ledeno.
E pa to ću ja sam odlučit! zada Luka šakom o stol, pucketaju tanjuri. Možda imam braću i sestre! Možda me prava mama traži cijeli život!
Da je htjela, našla bi otme se Kreši. Zaboravi. Ti si naš, kraj.
Kraj? Luka se opet nasmije, ironično. Ma ne, tata, ovo ti je tek početak. Ja idem naći nju, i vi mi nećete stati na put.
Protrči iz kuhinje, na izlazu okrzne obiteljsku fotografiju s mora: staklo prsne na stotine komadića.
Marija sjedi za stolom, s glavom u rukama, ramena joj se tresu. Krešo joj položi tešku ruku na leđa, ali što reći?
Dvije sljedeće tjedne stan je kao minsko polje. Luka je fizički prisutan, ali kao da gostuje u sopstvenoj kući. Odgovara na sve sa hm, kad je baš nužno. Marija kao sjena oko njega, pazi ga, pokušava ulovit neki pogled. Luka bi najradije nestao.
Jedne večeri ga pronađe u kuhinji. Sjedi, bulji u zid. Kad Luka uđe, trzne se i pokuša se nasmijati.
Luka sine hoćeš klopu? Radila sam ti šnicle koje voliš.
Ne zovi me sine, koliko puta trebam ponovit?
Pa kako da te zovem? glas joj zapinje.
Imenom.
Ti si meni sin prilazi joj bliže. Ja sam te uzela kad si imao godinu i dva mjeseca. Noćima nisam spavala kad si imao temperaturu. S tobom sam radila zadaću, slušala sve gluposti
Nisi ti meni majka prekine je Luka, ne okreće se. Jesi me ti rodila? Nisi. Možda me prava mama cijelo vrijeme traži, a ja tu s vama s tuđima.
Tuđima? Mariji ruke kao da traže srce. Luka, mi ti tuđi?
Pa tko? U onom papiru pokazuje na dnevni piše posvojenje. Vi ste samo usvojitelji.
Marija zagrize usnu, suze idu mimo njezinih želja.
A ona ona što te rodila jedva prošapće. Ona što se odmah u rodilištu odrekla, jer si imao rascjep usne kao zekić. Ona ti je što? Ona te odbacila, kao papirnu maramicu! A mi smo te vukli po bolnicama, štedjeli kune, čekali redove, molili se noćima. Mi! A sad kažeš da sam ti tuđa?
Napravili ste operaciju Luka se gorak u sebi, ali iznutra steže. Dobročinitelji. A podrijetlo ste zaboravili spomenut? Kad sam sam našao papir, ispadam izdajnik? Ne, mama naglasi ono mama kao šamar. Izdali ste vi mene.
Izlazi, šnicle ostaju hladne.
Krešo pokušava muški razgovarati. Subota. Ulazi u Lukinu sobu bez kucanja (čudo je što nije bilo zaključano). Luka za kompjuterom.
Mogu sjest? upita Krešo.
Luka slegne ramenima, ne okreće se.
Ti ne smiješ tako na mamu. Nije ona ti od kamena. Voli te više od ičega.
Odakle ti to znaš? Luka se okrene. Ljubav znači istina. A vi ste mi od šećera radili balone.
A što bi ti u godinu i pol s istinom? U tri, sedam, deset godina? Da te zovu u kvartu prihvatilište? Htjeli smo te zaštitit.
A u osamnaest? Dvadeset? Kad sam dovoljno zreo? Zašto šutnja?
Mislili, bolje ne čačkat po prošlosti. Navikli smo da si naš, kraj.
Ne vi, tajo. To je moje podrijetlo, moja priča!
Tvoju mamu nije bilo briga hladno mu Krešo. Vidjela mana, odrekla se, potpisala da te više nema. Možda sad ima novu obitelj, tko zna.
A ako me tražila? Luka uporan.
Nije. Ispitali smo kad smo te uzeli. Nije pitala, nije dolazila, nije zvala. Ti si joj samo greška u mladosti, koju je ispravila šut kartama.
Lažeš! Luka plane. Samo da vas ne napustim! Da ostanem.
Traži, izvoli! i Kreši prekipi. Ali pusti mamu na miru! Vidiš da ne spava. Dvadeset godina te hranila, pazila Nije ni to za bacit.
Vi ste samo dobri ljudi hladno će Luka. Hvala na svemu. Ali ja svoju hoću znati.
Krešo šuti, gleda ga zamišljeno i samo ode.
Luka krene u potragu. Shvaća da to nije kviz, nego više loto. Zna rođendan 15. svibnja i rodni grad, isti onaj u kojem žive. U rodilištu nema ništa, sve zaključano. Socijalna služba ga gleda blesavo: Gledaj, mladiću, punoljetan si, roditelji su ti koji te odgojili, udaj se, rađaj, što se cimaš.
On odustaje samo kad netko nestane sa šankom. Angažira privatnog detektiva, Zorana Granića, zamišljen tip, u iznošenoj kožnoj jakni, uzima predujam, obećaje srediti sve po šemi.
Mjesec dana napetosti. Kod kuće tenzija: Marija izbjegava ga gledati, tutne mu sokić tu i tamo, a čim ne gleda, popravi mu jastuk. Luka radi se da ne vidi. Krešo se samo zakopa u sport i dnevne, od kuhinje do sobe.
I onda jednog utorka zvoni telefon.
Imam ti, Luka, informaciju grmi Granić malo previše cigaretno. Našao sam staru ti mater.
Luka ostane bez zraka.
Daj, pucaj.
Nova joj prezime Perković, djevojačko Jurić. Ružica, pedeset i tri, živi u Vinkovcima, prodavačica, muž u Vodoprivredi, ima sina od 20 i kćer od 16. Evo ti adresa…
Luka zapisuje drhtavom rukom na račun od Konzuma. Ružica Perković. Ima brata, ima sestru! Prava krv!
Hvala, protisne.
Šalji ostatak na Žiro otpuhne Granić.
Luka dugo sjedi zureći u broj. Zamišlja ženu iz koje je nastao. Vjerojatno plave oči, kao on. Moram krenuti. Hitno.
Na hodniku navlači jaknu, izleti iz sobe. Marija ga ulovi pogledom, još bljeđa nego obično.
Luka kamo ideš?
Posao, ne gleda je.
Našao si je, šaptom žena.
Ruka mu već na kvaki. Okreće se. Marija stoji zgrčena, suznih očiju. Probode ga neka čudna, nepozvana žalost. Odmaše rukom.
Jesam, oštro. Idem sad k njoj. K pravoj mami.
Nemoj, molim te petlja Marija. Kakva ti je ona majka? Odbacila te!
A vi ste me pokupili, kiselo se nasmije. Heroji.
Luka, kako možeš? uhvati se za srce. Ja te volim! A ti ideš nekoj koja ne zna ni kak izgledaš?
Vi niste moja krv, nikad ni niste bili.
Povuče vrata.
Putuje do Vinkovaca tri sata. Gleda u prozor busa, vanu ružni obraštreni predjeli, kukuruzi, klopotavi stubovi. Vrti u glavi: Što reći? Kako će reagirati? Zaplače li? Ili baci vrata?
Nađe adresu. Sivi blok, zgužvane fasade, vonj na mačke i vlažan podrumski zrak. Stan 7.
Zazvoni. Nikoga. Zazvoni opet, jače skoro izdere tipku.
Otvori žena punašna, ofarbana na plavo, haljina stara ko Josip Broz, noge u šlape. Gleda ga kao stranca.
Izvolite?
Vi ste Ružica Perković? suho grlo.
Da, jesam. Tko ste vi?
Luka sam. Luka Bandić. Rođen petnaestog svibnja, prije dvadeset i dvije, rodilište ovaj grad. Rođen s rascjepom usne. Odbacila ste me.
Gleda ga tri sekunde pomućena, prestravljena, i na kraju hladna. Povuče vrata k sebi. Luka stavi nogu.
Čekajte! zareži. Ne putujem tri sata da me šutnete. Moramo pričat!
Nemamo mi što pričat! izustí. Odlazi, dečko! Pogriješio si stan!
Iz stana se dere muški glas: Ruži, koga imaš?. Izađe muškarac šira leđa, ćelavi, sportske hlačice. Gleda Luku sumnjičavo.
Tko si ti?
Ja sam sin vaše žene mirno kaže, iako sve vrije. Odbacila me kad sam bio dijete.
Lik prebaci pogled na Ružicu. Ona se drži za okvir vrata, kao na oluji.
Ružo, kakva je to priča?
Ništa, Marko, pusti ga! Neki prevarant! Hoće pare!
Ne treba mi vaši novci Luka se strese kao da je ugrizao limun. Želim znati zašto ste me odbacili. Imam li brata, sestru?
Nemaš nikog ovdje! Odlazi! Marko, makni ga!
Marko vrti dokument što ga Luka pruža. Čita. Pogleda ženu grubo.
Ružo, ti si mi lagala?
To je to je bilo davno suza joj teče.
Iz sobe virne djevojka tinedjžerica, kad vide sve, pobjegne. Iz kuhinje izlazi sin, s mobitelom na uhu.
Tko je ovaj?
Brat, grmi Marko. Iz prošlosti tvoje majke. Super, obiteljski ručak!
Ružica plače. Ali Luka ne zna jesu li suze radi njega, ili iz straha od razbijene slike.
Što želiš? Novac? pita Ružica. Daj odšeta…
Želio sam samo vidjeti tko me rodio i pustio otresito kaže Luka. Hvala, vidio sam. Doviđenja.
Silazi niz stepenice, čuje za sobom: Objasni mi kakvu si mi rakiju kuhala dvadeset godina. I njezino cviljenje.
Na povratku ne gleda kroz prozor. Očekivao je tugu, krivnju, barem pokušaj dobio hladnoću i strah od skandala. Nije ga ni pokušala zagrliti.
Prisjeti se Marijina lica, očiju što žare: Čuvali smo te. Sjeti se pogleda kad je odlazio kao da mu iz srca komad otkidaju. Sad osjeća samo hladnoću. Prava majka, izabrana laž.
Kući se vuče iza ponoći. Svjetlo u hodniku, Marija na kauču, crvene oči.
Luka vratio si se
Stane, pogleda je. Više ne vidi majku, nego ženu koja panika i samo želi da ostane. Svejedno mu je.
Vratio. kratko.
Kako je bilo? boji se pitati pravo.
Katastrofa. Isterala me kao psu. Rekla: Nemoj mi kvarit mir.
Marija stoji, gleda ga. Prilazi, ali ga ne dodiruje.
Mama izleti Luki, sam sebi se čudi. Nju protrese kao da je struja. Oprosti.
Marija zajeca, baci mu se oko vrata, trese se. Luka ukopan, ruke mu mrtve. Gleda preko njene glave u zid. Miris domaćeg, ali ništa više k sebi ne veže.
Iz sobe izbija Krešo, ćube i u pidžami. Gleda ih.
Oprosti i ti, tata. Zblejao sam gluposti.
Krešo mu samo spusti ruku na rame.
Dobro je. Shvatio si.
Marija se smješka, briše suze.
Oćeš jest? pita onom starom intonacijom.
Oću, mama konačno mu se usne razvuku u osmijeh. Topao, zahvalan, skoro stvaran. Skoro.
Otrči u kuhinju, zvecka posuđe. Krešo ga zovne da sjedne. Pričaj kako je bilo.
Opet je sve kao prije. Jedu pire, kotlete, pričaju o poslu, vremenu, malim glupostima. Marija blista. Krešo muški klimne.
Luka gleda njih dvoje te tuđe ljude koji su mu ipak dom. Možda su lagali. Možda. Ali nikad nisu pobjegli kad je najviše trebalo.
I pustio je, neka misle da je oprostio, da je prihvatio.
Neka misle što hoće.
